Vjerujem da većinu ljudi nije ni
malo iznenadio članak Slavenke Drakulić u britanskom Guardinu po svom
sadržaju, nego sama činjenica da ga je eminentni britanski časopis uopće
objavio.
Uvijek je zanimljivo kada netko,
tko je bar malo relativno poznat, pljuje po svojoj zemlji i svojim
sunarodnjacima, a Drakulićka je oduvijek bila pravi majstor kada je tako
nešto trebalo uraditi. No, ono što svijetu nije poznato je to, da
Hrvatska nikada nije bila njena domovina, niti su Hrvati njeni
sunarodnjaci. Njena je zemlja jedna I jedina, nikad neprežaljena
Jugoslavija.
Obzirom da te Jugoslavije više
nema, kao i da više ne postoji bratstvo I jedinstvo, bar ne u obliku
koji bi nju zadovoljio, Drakulićka se primila onoga što već godinama
najbolje radi: Prikazati tu mrsku tvorevinu, Hrvatsku izvan
jugoslavenskih granica, kao ustašoidnu, fašističku zemlju, koja je
napućena ratnim zločincima.
U svom uratku dotaknula se,
onako kao usput, čak i ministara u hrvatskoj Vladi, čime je svijetu
nametnula pitanje da li je i ta, hrvatska Vlada, u biti fašistička.
Naravno, sve to skupa nije moglo proći bez da se postavi pitanje treba
li zabraniti koncerte Marka Perkovića Thompsona, koji toliko bole i
smetaju svim jugonostalgičarima da na svaki njegov koncert pošalju bar
jednog tipa sa ustaškom kapom, kako bi se imalo o čemu pisati.
Zanimljiva je to stvar sa
“antifašistima” i jugonostalgičarima. Oni uvijek i svugdje vide ustaše i
fašiste. Vidjeli su ih u ex Jugoslaviji, kada su zatvarani, mučeni i
ubijeni bezbrojni nevini ljudi samo na temelju njihovih prijava. Vidjeli
su ih u Domovinskom ratu, kada je konačno srušena jedina zemlja koju su
imali i u koju su se zaklinjali. Vide ih i danas. A sigurna sam da će ih
vidjeti i za 50 godina. Jer, ne zaboravimo, “antifašisti” su vječni. Mi
i danas plaćamo za penzije njihove djece i unuka, a ni malo ne sumnjam
da će plaćati i budući hrvatski naraštaj.
Što se jugonostalgičara tiče,
stvar je jasna: ljudi su se našli bez svoje zemlje, a slobodnu Hrvatsku
nikada nisu i nikada neće prihvatiti kao svoju državu. Njih vodi čista
osveta prema svemu što hrvatski diše.
Kada su u pitanju “antifašisti”,
stvar je malo složenija. Oni naprosto moraju vidjeti ustaše, jer, ako
ustaša više nema, nezgodna će se pitanja okrenuti prema njima, poput
bumeranga.
Ustaški poredak kao i pojedinci
odavno su osudjeni. Partizanski zločinci i dalje mirno žive od novca
koji izdvajamo svi mi. A istraživanje zlodjela koje su počinili mora se
spriječiti po svaku cijenu. Pa je onda najbolje uvijek i svugdje u
Hrvatskoj vidjeti ustaše, kako bi se narod stalno mogao podsjećati na to
koliko su hrabri i u pravu bili “antifašisti”, te je samim tim nemoguće
da su činili zločine. Sve dok imamo ustaše na svakom koraku,
“antifašisti” mogu mirno spavati.
A Guardian?
Kao što sam na početku napisala,
radi se o eminentnom britanskom časopisu. Britanskom. Ako se prisjetimo
koliko je nevine hrvatske krvi ostalo na britanskim rukama kod Bleiburga,
jasno da će članak nekog poput Slavenke Drakulić uvijek biti dobrodošao
u Engleskoj.
Stoga, nije ni neobično ni
zabrinjavajuće to što je njen članak objavljen u Guardianu.
Ono što nas doista treba brinuti
je to, što je isti objavljen u Hrvatskoj.