Kada se čovjek malo osvrne iza sebe, teško je reći koji je to bio dan ili dogadjaj s kojim smo počeli gubiti Hrvatsku. Vjerujem da smo ju trebali izgubiti još prije nego smo ju stvorili, ako je suditi po partizansko-komunističkoj gardi koja je na vlasti bila prije rata isto kao što je ostala do dana današnjega.
Ipak, imali smo šansu to promjeniti. Ogroman broj hrabrih ljudi, koji su bili spremni položiti život za Domovinu uživala je podršku i potporu najvećeg dijela Hrvata. Počevši od naših ljudi u inozemstvu, koji nisu štedjeli kada je trebalo naoružati hrvatske branitelje, pa preko svih onih koji nisu direktno učestovali u ratu, ali su samim tim što su ostali u razrušenim gradovima i selima pomagali na svoj način. Dakle, bez obzira na to što je bilo dogovoreno a što nije, nevezano na udbaške planove i komunističke zamisli, u tom smo trenutku bili dovoljno jaki, dovoljno hrabri i dovoljno složni da se konačno izborimo za svoju zemlju.
No, kada je tu istu zemlju trebalo zadržati, pokazalo se da tome nismo dorasli.
Gdje smo to pogriješili i kada, da li je sve počelo sa Tudjmanovim potpisivanjem sporazuma sa Haagom, dolaskom Mesića na čelo države ili nečim drugim, moguće i nije baš bitno. Ostaje činjenica da nam je ta naša hrvatska zemlja polako ali sigurno izmicala iz ruku, a mi nismo čak ni pokušali stisnuti šaku da ju zadržimo.
Većina je ljudi naivno vjerovala da će stari udbaški kadrovi biti smjenjeni nakon dobivenog rata, da će se provesti lustracija. Očekivanja su se pokazala nerealnima, jer za tako nešto, potrebno je imati Vladu koja se ne sastoji najvećim dijelom od bivših članova KPJ.
No, što je ono što bi mogli izdvojiti i reći da je to bio početak kraja?
Ono što je meni osobno ostalo u sjećanju, to je bila Mesićeva smjena generala. Sjećam se da sam u tom trenutku pomislila – gotovo je sa Hrvatskom. Više nema čak ni nade, koliko god ona ostvariva bila.
Jer, mirno smo i šutke svi, počevši od smjenjenih generala, preko ljudi koji su se borili pod njima pa sve do posljednjeg domoljubnog Hrvata to promatrali, bez da smo našli za shodno da iskoristimo svoje demokratsko pravo i pokušamo zaustaviti Mesića u tome.
Svatko tko je i malo razmišljao morao je biti svjestan toga da Mesić uklanja posljednju prepreku kako bi od naše zemlje stvorio ono što je on, a ne mi Hrvati zamišljao.
Pa, pogledajmo malo zemlju za koju smo se borili, pa se upitajmo iskreno, da li je to ona, naša Hrvatska, zemlja za koju se disalo i umiralo:
Imamo predsjednika koji je svjedočio u Haagu protiv svog naroda i svoje države, te još lagao ljudima kako on to nije učinio. Patetičnu lutku koja se poziva na antifašizam ali ga to nije smelo da pjeva Juru i Bobana kada je trebalo vani žicati novce.
Imamo premijera koji je na vlast došao pozivajući se na domoljublje i hrvatske branitelje, da bi nakon toga pozatvarao i isporučio u Haag više branitelja nego bilo tko drugi.
Imamo na sve strane pozatvarane hrvatske branitelje, što u Hrvatskoj što u Haagu, čiji je jedini grijeh uglavnom taj što su branili svoju zemlju, a nisu se baš u svakoj sekundi mogli pozivati na Ženevsku konvenciju, obzirom da su takoreći nenaoružani ustali protiv 3. vojne sile u Europi.
Imamo jednog Budaja koji nam odredjuje čije pjesme smijemo slušati i na čije koncerte možemo ići, kao i jednog Zurrofa koji se smatra pozvanim da nam odredi kako trebaju izgledati pogrebi i što se na njima smije, a što ne smije govoriti.
Imamo SDSS već godinama u vjernoj koalcijskoj vladi, a da se nitko ne pita što čovjek koji je na dan pada Vukovara izjavio kako je konačno palo i posljednje ustaško uporište ima uopće tražiti u toj „ustaškoj“ Vladi.
Imamo nevjerojatan broj od preko 1800 hrvatskih branitelja koji su dignuli ruku na sebe, razočarani zemljom za koju su se borili i ljudima koji njome upravljaju, kao i nebrigom za one koji su tu zemlju stvorili.
Imamo i silne pokradene milijune u privatizaciji pa nadalje, bez da netko za to doista i odgovara, dok narod sve teže živi, a zemlja se rasprodaje na svakom koraku.
Imamo i homoseksualce koji nam marširaju u pol bijela dana golih stražnjica, sa podignuta tri prsta i petokrakom kao simbolom.
Imamo nekažnjene partizanske i komunističke zločince, protiv kojih prijave godinama stoje u ladicama a cijeli svijet se zgražava kako Hrvatska ništa ne poduzima po tom pitanju i uskraćuje svaku suradnju kada to pokuša riješiti netko drugi, kao npr Njemačka.
Imamo pravosudje koje je to samo po imenu, koje je aktivno kada treba osudjivati hrvatske branitelje i proglašavati ludim one koji ne pristaju igrati onako kako im drugi sviraju. I koje praktički ne postoji kada treba osuditi lopove koji su opljačkali našu zemlju, niti kada treba istražiti tko je pobio sve one ljude na Bleiburgu i u komunističkoj Jugoslaviji. Ali se nekako ipak probudi kada četničke ratne zločince treba pustiti da se brane sa slobode i onda nestanu, kao i kada ih treba pozvati da nesmetano dodju u Hrvatsku i svjedoče protiv hrvatskih branitelja, dajući im potpuni imunitet za njihove zločine.
Imamo mi još mnogo toga.
No, ono što nemamo, što smo izgubili bez da smo u tome uživali, to je Hrvatska.
Upitajmo se, kakvi smo to ljudi kada smo to dopustili?