Zvonko Busic je osudjen i pozatvaran nepunih godinu dana prije moga rodjenja. Od tada je proslo trideset i dvije dugih i bolnih godina patnje, molitve i nadanja. Prosla su tri burna desetljeca puna svjetskih dogadjanja, ljudskih tragedija i ratova. Mnoga koja su zadesila i Zvonkovu domovinu Hrvatsku i Herceg-Bosnu, zbog cije je bezuvjetne slobode zrtvovao pola svoga ljudskoga vijeka. Svijet danas nije nimalo mirniji ili pravedniji od onoga dana kada je gospodin Busic, skupa sa svojim suborcima, osudjen na dugogodisnju robiju u Americkim zatvorima. I dok Zvonko strpljivo provodi zadnje trenutke cekajuci konacni povratak u domovinu mu Hrvatsku, nase drustvo -nasi ljudi- nisu nimalo slobodniji.
Hrvatska jest tu. Nasa je domovina izborila svoju prividnu slobodu i nasi su ljudi napokon uspostavili svoju vlastitu drzavu. Stoljetni proces koji je i Zvonku kostao njegovu dragocjenu, nepovratnu mladost i osobnu slobodu. Nekima je taj proces stajao i zivot. Mnogi su ostavjali svoje kosti po cukama i rovovima. Mnogi Hrvati su izgubili zdravlje, zadobivsi invaliditet zbog svoja uvjerenja, svoje ljubavi i zbog svojih ideala.
Mnogi se Hrvati i dan danas hrvaju s tom slobodom i njegovim cuvarima, pa i s tom demokracijom u koju su se, ispostavilo se, totalitarci lazno kunili i kunu. Progoni, sikaniranja i ocrnjivanja nisu prestala.
Veliki broj Hrvata je pogubljen, kako u domovini, tako i u svijetu. Jugoslavenska tajna policija je progonila i pogubila citave obitelji hrvatskih rodoljuba. Obicnih hrvatskih ljudi koji su osjetili prirodni zov svoje povijesti i svoje savjesti, kao i svoje samobitnosti,svojega postojanja i identiteta. Tako je bilo i za vrijeme Zvonkove borbe za domovinu. U vremenima komunistickoga totalitarizma, ali i zapadne, kvazi-demokratske slobode. Ali je, nazalost, tako i danas.
Svjedoci smo brojnih nepravdi vrsena, valjda po necijemu nalogu, nad hrvatskim ljudima. Uskoro cemo docekati jos jedan Dan Oluje. Jos jednog dana proslave hrvatskih oslobodilackih akcija. Ali bez njezinih osloboditelja. Bez njezinih stvaratelja. Slicno smo i mi 1991. g. docekali Hrvatsku na slobodi, dok je Zvonko njezino ostvaranje docekao u kaznionici. Hrvatima se, cini se, neprestano sudi i presudjuje. Hrvatske se zrtve kroz stoljeca redaju. 1976 to je bio Zvonko Busic. 2006 to je bio Ante Gotovina. Hrvatske zrtve,svak u svome vremenu, svak na svome nacinu i sa svojom osobnoscu.
Ovih sam se dana sjetio mnogih hrvatskih rodoljuba i boraca za pravednu Hrvatsku, za pravedno drustvo. Sjetio sam se hrvatskog legende Mira Baresica. Sjetio sam se da je on docekao Hrvatsku na slobodi, i da se je odmah vratio u tu Hrvatsku kako bi je strojnicom oslobodio. Baresic je pao oslobadjujuci svoj kraj, ali je moguce da je, prema tumacenju i iskazu mnogih, pao pod vec dobro-poznatim -nepoznatim- okolnostima.
Najezim se kada pomislim da ga mozda ipak nije okupator lisio zivota, vec, prema dokumentima koji kruze internetom, "covjek od povjerenja" koji je iz Zagreba zapovjedao Baresicevom grupom. Ista gospoda danas pune kabinet predsjednika Mesica. Ista gospoda danas odbijaju pojaviti se pred Njemackim sudom kako bi svjedocili ono sto znaju o UDBaskoj egzekuciji hrvatskog emigranta, Stjepana Djurekovica.
Kako je moguce da nakon trideset dugih godina mi jos ne znamo tko je osmislio, naredio i izvrsio ubojstvo Zvonkova suborca i suplemenika, hrvatskog vizionara i vodeceg intelektualca, Bruna Busica? Ranu koja Hrvatska nikada preboljeti nece. Jer je tu Hrvatsku malo tko volio kao Bruno. Mozda bi nam neki koji su zamjenili obavjestajni rad novinskim i urednickim poslom mogli o tome malo vise govoriti.
Zvonko je simbol neprestane borbe za Hrvatsku
Receno je bezbroj puta, onaj koji se smatrao Hrvatom i za vrijeme okupacije Hrvatske od Jugo-Srpskog rezima (koji dobrim dijelom i danas vlada u RH), Zvonka Busica smatra junakom i borcem za slobodu. Tu je pocetak i kraj svake price o Zvonku i njegovu "teroristickom" cinu.
Bilo je svakakvih Hrvata u vremenima beogradskog ropstva. Bilo je i onih koji su ostali u domovini, sutjeli i radili. Nisu "talasali," ali se nisu nikada mirili sa ondasnjim statusom porobljene domovine i sa diktaturskom vladavinom jedne razbojnicke komunisticke kaste i svih njezinih odvijetaka i prirepaka sirom drustva. Njima valja odati veliko priznanje. Oni su izdrzali totalitarizam, i radosno docekali slobodnu Hrvatsku. Mnogi su se nasli i na prvim linijima. Mnogi su poginuli za Hrvatsku. Oni su iznijeli Domovinski rat. Oni su ta, i dan danas, sutljiva ali hrvatska vecina.
Bilo je onih koji su itekako "talasali," pa su zavrsili ili pod zemljom (progutala ih noc) ili iza resetaka. Kako u domovini, tako i u svijetu. Velika mi je sreca i zadovoljstvo sto neke od hrvatskih zatvorenika osobno poznajem, i sto ih mogu zvati prijateljima.
Postoje onih kojima hrvatsko ime apsolutno nista ne znaci. Ni nakon krvavog rata, zlocina i masovnog stradanja hrvatskih ljudi.
Onih kojima hrvatska rijec, povijest, kultura - nista ne znace.
Ima i danas onih koji su se sjetili da su Hrvati tek kada su se oko njihovih glava frcali meci. Tada jako brzo shvate iskonsko znacenje "bratstva i jedinstva." Ali, opet, ne da im vrag mira (a ni ispiranje pameti), pa se jos uvijek rado sjecaju Titoizma i Jugoslavije. Takvih se treba cuvati. To su prevrtljivci.
Najveci problem hrvatskog drustva je bio i ostao, ta zlocudna peta kolona koja za saku novaca, bilo jucer ili danas, rasprodaje, pozatvara i unistava Hrvatsku.
Oni su, takodjer, i najglasniji. U njihovim rukama su mediji. Oni sjede u diplomaciji. Oni sjede u raznim komitetima. Oni su u razno-raznim bivsim/sadasnjim drzavnim poduzecima. Oni su u raznim komorima. Oni sjede u hrvatskom Saboru. Oni su u policiji. Oni su u tajnim sluzbama. Oni su u nevladinim udrugama. Dakle, najglasniji su i usli su u svako vaznije podrucje (nisu usli, nego su upravo smjesteni).
Valja takodjer reci nesto o ljudima koji sjede za kompjutorom, bilo u svome domu ili uredu, koji jedva cekaju ostaviti svoj mrziteljski komentar (ma na bilo koju temu) sirom hrvatskog cyber-prostora. To je taj soj (ne)ljudi koji pljuca zuc i riga mrznju. Lijepo su se izmijesali sa svojim srpskim i muslimanskim "kolegama," pa te bioloske "Hrvate" niti ne mozes razlikovati od onih drukcijih krvnih zrnaca, ali su zato istog mentaliteta, iste propagande, istog "duha" i istog svjetonazora. Reklo bi se, bioloski "Hrvati," ali tudje pameti i mentaliteta. Pa zaziru od svega s hrvatskim predznakom.
Onaj soj bezvrijednih izjelica koji sebe mrze do podne, a od podne - cijeli svijet. I takvih je prepuna Hrvatska, nazalost. A za takvu Hrvatsku se, uostalom, Zvonko Busic nije borio. Za takve Hrvate, zapravo, se Zvonko nije borio. Jer to je ta Jugo-balkanoidna vrsta, "Homo-Balkanicus," koja je "obrazovana" i koja je "stasala" u propaloj, ali nikada prezaljenoj, Jugoslaviji.
Takvi pozdravljaju sve- samo ne Hrvatsku. Takvi bi promjenili i ime nacionalne valute. Takvi pljescu kada se hrvatske bojovnike zatvara i osudjuje. Oni su radosni kada hrvatska nogometna reprezentacija gubi. Oni osudjuju hrvatsku "agresiju" na BiH. Takvi zabranjuju nastupe Marka Perkovica Thompsona. Oni glasuju za Mesica. I Sanadera.
Zvonko je, kako sam obavijesten iz nekoliko izvora, bio, narodski receno, "zeznut covik." Prava junacina. Spoj Andrijice Simica i Mijata Tomica. Hajduk i lider. Ali je Zvonko i inteligentan. Pismen. Nacitan. Rijecit. Mudar. I zato nemam straha. Zna Busic kakvi su ljudi, i kakvo je drustvo. Osobito, nase drustvo. Pa mu sigurno trenutno stanje u Hrvatskoj i svijetu nece biti nikakvo iznenadjenje kada se njegov zrakoplov napokon spusti na Pleso.