I ovogodišnju proslavu dana antifašističke borbe veliki je antifašist Mesić iskoristio kako bi opravdao pokolj na Bleiburgu. Po ne znam koji put, naglasio je kako su mnogi ubijeni na Bleiburgu krivi za Jasenovac. Kada se sluša Mesić, čini se Bleiburg jednostavno morao i trebao dogoditi. Kao nešto potpuno prihvatljivo i samo po sebi razumljivo.
Ono Mesićevo čuveno da institucije trebaju raditi svoj posao nismo imali prilike čuti ni jedan jedini put kada su u pitanju zločini na Bleiburgu. Moguće Mesić ono što se na Bleiburgu dogadjalo uopće i ne smatra zločinom, pa ne smatra da neke institucije tu imaju uopće što tražiti.
Ako se prisjetimo njegove intervencije prije nekoliko mjeseci, kada su ispitivani antifašistički mogući sumnjivci za masovne pokolje nad Hrvatima, postaje savršeno jasno da Mesić ima dva mjerila: Institucije su potrebne i trebaju raditi svoj posao kada se hrvatski branitelji optužuju za sve i svašta, isporučuju u Haag i trpaju u zatvore. Dapače, u tim slučajevima se Mesić i osobno uključuje, pomažući tim institucijama svojim svjedočenjima, kao i tonama materijala za koje nitko ni dan danas nema potvrdu da su legalnim putem predani Haagu, a koje niti jedna normalna država ne bi ni predala. Takodjer su potrebne da svako malo podsjete ljude da su ustaše činile nezamislive zločine.
No, kada su u pitanju zločini tzv antifašista, nema potreba za nikakvim institucijama. Onda Mesić govori o starim ljudima koje se uznemirava tamo nekakvim ispitivanjima što nikako nije u redu.
Razumljivo je da Mesić nastoji pod svaku cijenu spriječiti bilo kakvo ispitivanje i eventualno sudjenje antifašistima. Prisjetimo se malo kako su to “antifašisti” riješavali. Narodni sud na licu mjesta i u najboljem slučaju, metak u glavu. Kakva ženevska konvencija, kakva prava. I desetljećima nakon tisuća pobijenih Hrvata zahvaljujući svojim funkcijama nastavili su štititi te svoje narodne sudove, pa sve do dana današnjega.
Kada su u pitanju hrvatski branitelji, nešto što bi se nazvalo Narodni sud ne postoji. Te su povlastice bile i ostale rezervirane za “antifašiste”. Samo su oni smjeli nekažnjeno ubijati, silovati i pljačkati. I k tome još svake godine slaviti, izmedju ostaloga, vjerojatno i to što nikada nisu pozvani da odgovaraju za svoje zločine.
Slušamo već godinama kako se pojedinci iz Domovnskog rata trebaju osuditi i distancirati se od onoga što su radili, kako ne bi ispalo da je cijeli Domovinski rat bio zločinački.
Antifašiste koji su činili zločine nisu nikada sudili, njihovi se suborci nisu nikada distancirali od njih. Sljedom te logike, ispada da je cijeli antifašistički rat u prostorima ex Jugoslavije bio zločinački. Jer, da nije, kako je to u više navrata rekao predsjednik Mesića kada se radilo o Domovinskom ratu, pojedinci bi se osudili kako osobno tako i njihovi postupci.
Sad, da nemamo Mesića, uvjerenog antifašistu koji naokolo pjeva Juru I Bobanu I njemu slične, možda bi se tako nešto i dogodilo. Možda bi doživjeli da se oni antifašisti koji su ubijali vojnike koji su se predali, žene i djecu budu osudjeni. Ovako, svi mi kojima su isti pobili prijatelje i obitelj u njih možemo gledati jedino kao zločince koji nikada nisu odgovarali za svoja nedjela, niti su se ikada od njih ogradili na način da puste te institucije da odrade svoj posao kada su u pitanju zločini antifašista.
No, kako za Mesića, prema njegovoj vlastitoj izjavi, nisu sve žrtve iste, dok je on predsjednik nemamo što ni očekivati izuzev daljnje zaštite onih koji su se pod krinkom antifašista obračunali sa hrvatskim narodom. Obzirom da su to za Mesića manje vrijedne žrtve, sumnjam da ćemo doživjeti da vidimo kako institucije rade svoj posao, kada su naše, hrvatske žrtve u pitanju.
A slušati gdju (ili drugaricu, kako god) Čulinović-Konstantinović kako govori da su se se i partizani i hrvatski branitelji borili za istu stvar, za Hrvatsku, premašuje i ono što bi eventualno mogao izgovoriti baron Munchausen.
Nazovimo stvari pravim imenom:
Partizani su se borili za Jugoslaviju.
Hrvatski branitelji borili su se protiv vojske te iste Jugoslavije. Protiv vojske koja je sa tom istom crvenom petokrakom na čelu ubijala Hrvate kako za vrijeme Domovinskog, tako i za vrijeme 2. sv. rata.
Znači, antifašisti i hrvatski branitelji borili su se za potpuno suprotnu stvar. Jedni za Jugoslaviju, a drugi za Hrvatsku, protiv te iste Jugoslavije.
Ne znam kako vama, ali meni to ne zvuči ni malo isto.
No, sve dok potomci tih istih „antifašista“ sjede na ključnim mjestima u hrvatskoj Vladi, govorit će i raditi što će htjeti. I nikada, nikada neće odgovarati za sve one pobijene Hrvate, njihovi se zločini nikada neće procesuirati i osuditi, a zahvaljujući Mesiću i njemu sličnima, neće se smeti ni istraživati te zločine.
Stoga, ne zaboravimo ono što su naši stari tako dobro znali i zahvaljući čemu smo preživjeli: Hrvatska povijest, prava hrvatska povijest, ne uči se u školama. Ona se oduvijek učila samo doma.