Michael D. O'Brien – Otok svijeta (Treći dan; Zagreb 2008.)
Damir Borovčak
Istinita priča o hrvatskoj golgoti
Pisac Michael O'Brien, iako Kanađanin, vrlo je tankoćutan u opisu
hrvatske teške povijesne sudbine. Uvjerljiv je u opisu političkog
ozračja komunizma i ljudskih stradanja u Hrvatskoj. Neki su zapadni
analitičari jugoslavenski režim prozvali – »komunizam s humanim licem«.
To dakako nije bila istina, a Michael O'Brien jedan je od rijetkih
svjetskih intelektualaca koji je posve svjestan te podvale. Opisuje
hrvatsku prošlost na romansirani ali istinit način, snažno, uvjerljivo i
dojmljivo. Tegobnu krvavu hrvatsku patnju u komunizmu, koju mnogi bivši
dužnosnici i slijednici tog režima također žele zaboraviti, prikriti i
prešutjeti, pisac podastire čitatelju kao paklenu hrvatsku sudbinu. Iako
je već nekoliko godina poznat hrvatskoj publici po svojim djelima
Posljednja vremena (Verbum, Split 2002.); Pomrčina sunca (Verbum, Split
2004.) i Dnevnik nevolje (Verbum, Split 2006.), najnovija knjiga Otok
svijeta (Treći dan; Zagreb 2008.) po mnogo čemu je izuzetna.
Glavni lik istinite priče je dječak Josip Lasta. Njegov život započinje
sretnim djetinjstvom, u rodnom selu koje danas više ne postoji.
Djetinjstvo je naprasno prekinuto pokoljem svih stanovnika sela krajem
Drugog svjetskog rata. Devetogodišnji Josip slučajno je jedini uspio
izbjeći stravičnu sudbinu svojih masakriranih susjeda, svoje majke
Marije i oca učitelja Miroslava, vjeroučitelja fra Ante, desetgodišnje
Josipe koja je silovana i ubijena, prostrijeljenih vršnjaka s kojima se
igrao i družio. Viđeno i proživljeno, cijeli mu se život vraća, u snu i
u javi, kao strašna filmska repriza. Partizansko-četnički pokolj cijelog
rodnog sela na rubu Hercegovine i dalmatinske Zagore određuje strašnu
Josipovu cijelokupnu životnu sudbinu. On uspijeva završiti studij,
postaje čak i doktor znanosti iz matematike, osniva obitelj u Splitu, no
zbog opakog komunističkog režima sve to gubi, postaje osuđenik i robijaš
na Golom otoku, a potom izbjeglica, emigrant, i na kraju samo domar i
kućepazitelj u Americi. Utjehu pronalazi u obnovljenoj vjeri u Boga i u
povratku u slobodnu domovinu Hrvatsku, no tek na kraju svog života.
Knjiga Otok svijeta čita se bez predaha. Autor je izvrstan pripovijedač
jedne teške ljudske tragedije, ali i tragedije cijelog hrvatskog naroda.
To je prikaz zločinačke komunističke ideologije, to je stravična priča o
uništenim ljudskim životima, o političkom i ideološkom nasilju nad
neistomišljenicima, nad pravdom i slobodom ljudi koji nedužni teško
pate. O'Brien najbolje prikaze daje opisom zatočenika koji fizički i
psihički iscrpljeni robijaju u kamenolomu na Golom otoku te njihovih
stražara, zločinačkih sadista: »Stražari! Njih je najlakše shvatiti. Oni
su nasilnici s kakavima smo se svi u životu susretali. Ima ih posvuda,
no u civiliziranim državama pod nadzorom ih drži zakon. Oni koji su
nekoć terorizirali susjedstvo i igrališta, sada mogu terorizirati
goloruke ljude. te praznoglave nacerene face s puškama i pendrecima u
rukama – oni nisu ljudi!« (str. 323 – 324). Način na koji se monstruozno
služilo jednoj suludoj ideologiji, čitatelj doživljava i kroz priču
psihijatrice Slavice, koja Josipu u Italiji pomaže izliječiti njegove
traume. Slavica opisuje svoju obiteljsku tragediju: »U zatvoru su oca
prisilili gledati kako mi brata stavljaju u golemu metalnu bačvu s vodom.
Nisu ga kanili ubiti. Ne, htjeli su nešto daleko gore. Htjeli su mu
oduzeti dušu – dušu mojega oca i dušu mojega brata.« U takvoj bačvi u
kojoj se ostajalo danima, moglo se samo plutati uz mali dotok zraka, u
tami i vodi, bez ikakvih vanjskih zvukova i kontakta, neki ljudi to
prežive, ali ih to promjeni zauvijek, a većina se jednostavno rastroji.
»Naposljetku su skinuli poklopac i izvukli mog brata. Bio je živ, ali
potpuno lud. Potom su ga jednostavno ustrijelili pred očevim očima« (str.
434). Ne zaboravimo, Michael O'Brien u svom pogovoru poručuje: »Ono što
je najnevjerojatnije u ovoj priči, dogodilo se! Izmišljeno je samo ono 'svakodnevno'«
(str. 724). Dakle, strahote komunističkih zlodjela, likovi u knjizi,
njihove životne sudbine, nisu proizvoljna autorova izmišljotina. Opisano
se doista dogodilo, pod Titovim komunističkim režimom. To je vrijeme
kada se nemilosrdno uhićivalo, zvjerski mučilo i ubijalo 'državne
neprijatelje', a narod živio u gluhoj šutnji i velikom strahu.
Glavni lik romana Otok svijeta Josip Lasta razmišlja kako se rađa
političko zlo protiv malih naroda. Kao izbjeglica čisti podove u
američkom veleposlanstvu u Rimu, pljune na kameni pod i odmah se zgrozi
prisječajući se krvavog kamenja s Golog otoka: »Šokiran vlastitim
postupkom, zakune se kako nikada, nikada, nikada neće pljuvati po krvi
žrtava, niti oskvrnuti njihovu žrtvu! Ne, režim je taj na kojega pljuje,
kao i prezirna dostojna sljepoća stranaca, jer ne vide što se događa
podno uzvisine njihovih zadovoljstava i samodopadnosti! A, kad bi i
znali, nastojali bi zaboraviti, jer su im i njihovi lijepi podovi
važniji od ljudskih života. Jest, čak su i ovi velikodušni Amerikanci
takvi. Pljuje na njihova razdjeljena srca. Jednom rukom svijetu nude
slobodu, a drugom čitavu polovicu kontinenta predaju zlikovcima« (str.
479). Velika gorčina, ali isto tako velika suvremena poruka Hrvatima od
kanadskog prijatelja O'Briena – nikada, nikada, nikada ne pljuvati po
krvi žrtava!!!
Životna priča Josipa Laste žalosna je i do kraja nepredvidiva. Glavni
lik jedan je od rijetkih zatočenika koji je uspio pobjeći s Golog otoka.
Komunistička vlast ga je proglasila mrtvim i dojavila to njegovoj ženi.
Njoj se zatim gubi svaki trag, šture vijesti govore da nije živa. Josip
je traži, no ne pronalazi. Zatim bježi u Italiju. Postaje još veći
patnik. Nakon traumatiziranog djetinjstva, ubojstva roditelja, ubojstva
njegove prve životne simpatije djevojčice Josipe, prave traume tek
doživi kad nakon mnogo godina u Americi slučajnošću spozna da mu je
supruga Arijana ipak živa. No Arijana se ponovno udala, ima novu obitelj,
četvero djece, ona nije mogla znati da je Josip ipak preživo. Josip se
bori sam sa sobom, ne želi je vidjeti, ne želi nanijeti novu bol,
otvoriti nove rane... Tek poslije njene smrti upoznaje svoju kčer i svog
unuka... Do suza tragična priča, prava filmska drama. Sjajni Michael
O'Brien posredstvom životne priče patnika pojedinca, ocrtava zapravo
cijelokupnu hrvatsku nacionalnu tragediju dvadesetog stoljeća. Josip
Lasta čovjek je čvrstog karaktera i vjere. Svoju patnju prinosi Bogu, a
tek u starosti pronalazi svoj mir. On je svjestan gubitka koji je u
samoj srži njegova bića, prisjećajući se dara ljubavi svoje supruge
Arijane. Na taj gubitak upozorava sadržaj romana: »Bilo je i drugih
darova, i prije i poslije, no, taj je bio najčistiji od sviju, onaj koji
ga je uvukao u sveti oganj. Nema ga, više se neće vratiti. Izgubio je i
djecu koja bi bila plod njihove ljubavi, i djecu koja bi došla od te
djece: naraštaje i naraštaje koji neće nikada postojati« (str. 649).
Kroz Josipov osobni gubitak O'Brien nam ukazuje na cijelokupni hrvatski
nacionalno demografski gubitak, gubitak nekoliko hrvatskih naraštaja.
Jugoslavenski je komunizam tijekom i po završetku Drugog svjetskog rata
počinio biblijski genocid nad hrvatskim narodom. Otok svijeta je priča o
jednoj ljudskoj sudbini, ali i o mnogim tragedijama koje su se događale
na Križnim putevima, u logorima i na stratištima. To je priča o mnogim
mladim ljudima koji su poslije završetka rata tek trebali osnovati svoje
obitelji. To je priča i o onima koji su bijegom u strane zemlje izbjegli
smrtnoj pogibelji, ali su svoje plodove ljubavi i života ostavili daleko
izvan Hrvatske. Njihova djeca i njihovi budući naraštaji ostaju zauvijek
daleko od zemlje njihovih predaka, poput izgubljenih plodova. Ogromni su
to ljudski gubici za jedan mali narod. Eto, što je Hrvatima učinio
bezbožni komunizam, poručuje svijetu kanadski pisac Michael O'Brien
svojom novom knjigom.
Osvrti inozemnih recenzenata najnovije knjige Michaela O'Briena, iako su
ugodni i pohvalni, kao da im nedostaje glavno zapažanje. A to je, da je
roman Otok svijeta – ISTINITA PRIČA! Istina – to je udarna snaga te
knjige! To je jedna od priča kojih se na tisuće i tisuće poslije Drugog
svjetskog rata događalo u Hrvatskoj! To je ujedno i jedna od tisuće i
tisuće tragedija, onih mladih ljudi koji nisu uspjeli preživjeti
smrtonosne pokolje. To nije jedna od stotine 'sapunica', jedna od
stotine izmišljenih harrypotter serija, kojima nas 'šopaju' elektronski
i razni tiskani mediji. To je istina o najgoroj vrsti ljudskog zla, o
uništenim životima i naraštajima, s nepopravljivim posljedicama sve do
današnjih dana. To je roman, o ljudskim sudbinama s imenom i prezimenom,
o nacionalnoj tragediji napaćene zemlje i naroda! To je opis poretka,
koji je pola stoljeća prikrivao svoje zločine, svoja zlodjela, zatro
cijela hrvatska sela, napunio masovne grobnice nevinim ljudima i raselio
hrvatske ljude širom svijeta. Taj bi roman trebalo uvrstiti kao obveznu
lektiru u hrvatske škole. Posebna je vrijednost što je tragične događaje
opisao autor s engleskog govornog područja, netko tko nije Hrvat. Tako
je ta priča još snažnija u afirmaciji hrvatske istine širom svijeta.
Velika hvala fenomenalnom Michaelu O'Brienu na uzbudljivom, dirljivom i
istinitom prikazu uzroka i posljedica hrvatske golgote u komunističkom
režimu!
