NACIONALOST – JUGOSLAVEN !

Zanimljivo je bilo pratiti medijska izvješća o provali mržnje koja je ponukala četničke naučnike da porazbijaju Učenički dom u Vukovaru, u Borovu naselju.

Mogli smo pročitati da je riječ o vandalskim ispadima, o maloljetnim  huliganima,  a najbolje od svega, u većini medija piše da se radilo o nekoliko osoba hrvatskih državljana.
Ne Srba, ta se riječ izgleda više ne smije upotrebljavati. Samo hrvatskih državljana.
Ne podsjeća li vas to na Jugoslaviju, kada su manje-više svi morali biti jugoslaveni, htjelli to oni ili ne.
Danas izgleda ne postoje Srbi, alli samo u slučaju da nam ponovno demoliraju domove. Kada su u pohodima na sve što je hrvatsko, postaju samo hrvatski državljani.
Uzmimo za usporedbu samo tv emiju u kojoj je prije par dana Ćiro Blažević ugostio Josu Mraoviću. Kao da su se vrata pakla otvorila nad Ćirom nakon iste.
Skočile su na noge kojekakve (opet) nevladine udruge, skočilo je Etničko povjerenstvo (ovo je doista tragikomično), skočilo je i Vijeće za elektronske medije. Ono isto, koje je imalo malo problema oko korupcije, ako se sjećate.
I tako, optužuju Ćiru i Mraovića za govor mržnje, poticanje mržnje, ne znam više što sve ne.
Zar je u ovoj državi zabranjeno reći da si Hrvat? Ili da su nam Srbi uradili to i to, te da im to ne možemo zaboraviti?
Da nije u medjuvremenu Šeks donio neku promjenu ustava o kojoj nas nije obavjestio, pa se Ustavom zabranjuje spominjati Srbe u negativnom kontekstu?
Govor mržnje je tako divna stvar.
Sve što vam se ne svidja, sve  ono loše što netko napiše o vama, sve što ne žellite da ugleda svjetlo dana, sve to možete proglasiti govorom mržnje i pozivati se na sav glas na to kako vas proganjaju, mrze i potiču na mržnju prema vama.
Ne postoji točna definicija govora mržnje, izuzev one šture, koja ostavlja više prostora za manipulacije nego što je površina cjelokupne Hrvatske.
Sljedom toga, Ćiro je u svojoj emisiji širio govor mržnje.
E, sad, pogledajmo ovaj drugi slučaj u Vukovaru.
To što se ne može okvalificirati drugačije nego kao počinjenim zlodjelom iz mržnje, opisano je kao huliganski ispad.
Koja igra riječi, kao da je diktirao Savo Štrbac osobno.
Nitko u ovom slučaju uopće ne spominje mržnju, iako su počinitelji još usput na sav glas vikali  „Ovo je Srbija“ (valjda imaju razloga da tako misle), te psovali Tudjmana i Hrvate općenito.
Zar je ovo bio čin ljubavi?
Izgleda da jeste, jer se nikakve nevladine udruge, koje se obično oglašavaju svaki put kada treba pljunuti  po Hrvatskoj i Hrvatima nisu oglasile, niti su se pozvale na taj famozni govor mržnje.
Po svemu sudeći, izgleda da mrziti mogu samo Hrvati.
Kada su u pitanju Srbi, sve što rade i govore, čin je ljubavi.

Diana Majhen