Nove nedoumice
Ivan Miklenić
Aktualni odnos pojedinih društvenih faktora, pojedinaca i medija prema Katoličkoj Crkvi u Hrvatskoj u crkvenim redovima pobuđuje nove nedoumice, čuđenja i nova pitanja. Sve osobe u Hrvatskoj, koje makar malo prate ono što mediji prenose, mogle su pročitati u tiskovinama ili čuti na svoje uši autentično izgovaranje u Jasenovcu na komemoraciji 20. travnja sljedeće tvrdnje: »Žalosno je, ali istinito, da su ustaše imale izdašnu pomoć većeg dijela katoličkog klera koji i danas, kao posljednji bastion, brani taj poredak.« Ta tvrdnja izrečena je pred svom javnošću u nazočnosti Predsjednika Republike Hrvatske, predsjednika Hrvatskoga sabora i potpredsjednice Hrvatske vlade, dakle pred najvišim državnim vrhom, pred najodgovornijim ljudima sadašnje hrvatske države, te nije niti može biti nevažno je li ta tvrdnja iznijela istiniti ili netočni, lažni podatak. Ako je ta tvrdnja istinita, onda je porazno za hrvatski državni vrh da tolerira obranu davno osuđenog ustaškog poretka, i to je veoma kompromitirajuće za Republiku Hrvatsku; a ako je ta tvrdnja neistinita, onda je opet porazno za državni vrh da se u njegovoj nazočnosti blati i lažno optužuje kler Katoličke Crkve u Hrvatskoj, a da oni koji su najodgovorniji u hrvatskom društvu ništa protiv toga ne poduzimaju. Činjenica je da se nitko od tih najviših dužnosnika nije ogradio od te tvrdnje, a Predsjednik je tu izjavu na dan komemoracije komentirao novom optužbom kako je »bilo katoličkih svećenika koji su okrvavili ruke«. Glede principijelnosti Crkve mnogi u Hrvatskoj, pa i Predsjednik, tek moraju smoći snage da bi u Jasenovcu osudili partizanske i komunističke zločine na Bleiburgu i križnim putovima kao što je kardinal Bozanić prošle godine u Bleiburgu osudio ustaške zločine u Jasenovcu - a što gotovo svi u javnosti namjerno ignoriraju. Nakon što je kardinal Bozanić na susretu s novinarima 30. travnja odgovarajući na upit izjavio: »Što se tiče onoga što je ondje rečeno i poruka koje su odande odaslane, mislim da je dovoljno materijala za naše Državno odvjetništvo i očekujem da ono proradi«, u medijima su kardinalove riječi prikazane kao optužba protiv Fumića, a nazočni državni vrh je medijskim usmjeravanjem potpuno ekskulpiran, kao što je namjerno potpuno potisnuta u zaborav pojava novoga izdanja oznaškoga pamfleta i širenje mržnje na predstavljanju te antiknjige, a što sve zajedno itekako pruža građu za Državno odvjetništvo. Umjesto da se u medijima povela mirna, objektivna i principijelna rasprava o cijeloj toj aktualnoj i kompleksnoj temi, u dnevnicima su se, uz ostalo, pojavili naslovi: »Mesić: Crkva je licemjerna« (Večernji list od 6. svibnja, str. 1 i 2) te »Bozanić je inkvizitor« (Slobodna Dalmacija od 10. svibnja u prilogu »Spektar«, str. 20). Večernji list prenio je Predsjednikove izjave izrečene u emisiji Hrvatskoga radija »S Predsjednikom uz kavu« da je Fumićeva tvrdnja »vrijednosni sud« pa je zahtjev za kaznenu odgovornost pretjeran i da je Crkva tobože neprincipijelna. Iznenađuje vrednovanje Fumićeve izjave kao »vrijednosnog suda« jer vrijednosni se sud nikada ne izriče s uvodom - kako je to učinio Fumić u Jasenovcu - »žalosno je ali istinito«, jer se nakon takvoga uvoda izriču činjenice ili falsifikati. Mogu se kao vrijednosni sud shvatiti samo riječi »žalosno je ali istinito«, ali ono što slijedi nije više sud ili mišljenje već su podaci, bilo istiniti bilo neistiniti. A što se pak tiče principijelnosti Crkve, mnogi u Hrvatskoj, pa i Predsjednik, tek moraju smoći snage da bi u Jasenovcu osudili partizanske i komunističke zločine na Bleiburgu i križnim putovima kao što je kardinal Bozanić prošle godine u Bleiburgu osudio ustaške zločine u Jasenovcu - a što gotovo svi u javnosti namjerno ignoriraju. Zloporaba pak 90-godišnjaka koju je učinila Slobodna Dalmacija ispod je svake razine profesionalnosti i etičnosti te ne zaslužuje daljnji komentar.Nedoumice izazivaju i Predsjednikove riječi u govoru prilikom primanja vjerodajnica novoga nuncija nadbiskupa Cassarija 7. svibnja, kad je doslovno rekao: »Povezanost hrvatskoga naroda i Katoličke Crkve ima duboke povijesne korijene. Značenje Katoličke Crkve u našem razvoju nedvojbeno je i neporecivo. Čitav niz svećenika ostavio je duboki trag u razvoju društva, u kulturi, u znanosti, u vjekovnoj borbi hrvatskoga naroda za slobodu - sve do sudjelovanja ne maloga broja svećenika u antifašističkoj borbi u vrijeme Drugoga svjetskog rata. Naravno, bilo je u tome dugom povijesnom razvoju i uspona i padova, bilo je epizoda za koje bi bilo bolje da se nisu nikada dogodile, bilo je zastranjivanja. No, to je prošlost. Ako tu prošlost prihvatimo kakva je bila, bez uljepšavanja, ali i bez prešućivanja, i ako na njoj iskreno gradimo naše današnje i sutrašnje odnose - mi ćemo uspjeti.« Doista ostaje nedoumica odnosi li se govor o epizodama »za koje bi bilo bolje da se nisu nikada dogodile« na odnose između hrvatskoga naroda i Svete Stolice ili na odnos hrvatskoga naroda prema onima koji u hrvatskom narodu tvore Katoličku Crkvu? Govori li to Predsjednik o nekakvoj nekorektnosti Svete Stolice prema hrvatskom narodu ili hrvatskog naroda prema Svetoj Stolici? Ili, govori li to Predsjednik o nekakvoj nekorektnosti članova hrvatskoga naroda koji tvore Katoličku Crkvu prema ostalim članovima hrvatskoga naroda, odnosno govori li to Predsjednik o nekakvoj nekorektnosti onih koji u hrvatskom narodu nisu članovi Katoličke Crkve prema onim članovima hrvatskoga naroda koji tvore Katoličku Crkvu u tom narodu? Ostaje nejasno odnose li se te riječi na neke u crkvenim krugovima nepoznate »epizode« odnosno krize u odnosima između Svete Stolice i Republike Hrvatske, ili je to govor iz svijesti bivše Jugoslavije u kojoj je doista bilo oscilacija u bilateralnim odnosima, ali mimo i protiv volje hrvatskoga naroda? Glas Koncila, broj 20 (1769), 18.5.2008.
|
