Prije nego bi osmanska vojska (Turci)
frontalno napala neko «neprijateljsko»
područje, na to područje slala
bi paravojne postrojbe,
takozvane akindžije (turski:
akindžilar, od akin –
«bujica, tijek»). To su bile
lake konjaničke čete koje su
upadale na neprijateljsko
područje i sve živo i neživo
uništavale pred sobom, ubijali
su i palili, širili su strah i
paniku, i pljačkali (za svoj
račun jer nisu bili dio vojske),
i na taj način su uvelike
olakšavali posao regularnoj
osmanskoj vojsci jer je lokalno
stanovništvo u strahu za gole
živote bježalo prije nego bi
osmanska vojska i došla - obrana
je bila bitno oslabljena.
Svi mediji u ovoj paradržavi su
u rukama MMS (Klika/tročlana
banda Mesić-Milanović-Sanader)
novinara, posebno elektronski
mediji. Zanimljivo da ih, te
novinare-komesare, komuniste -
da ne kažem štogod gore, neki
tzv. «državotvorni» novinari
nazivaju «ljevičarskim
novinarima». Na taj način im
zapravo tepaju jer nisu oni
nikakvi «ljevičari» (nemaju oni
blage veze s
ljevičarima-majstorima pera, kao
što su Simone Weil, Llosa,
Sartre, Márquez i mnogim drugim),
oni su obični slabo plaćeni
komesari, četnička klatež. puni
mržnje na sve hrvatsko.
I ti «novinari» svojim prljavim
djelovanjem podsjećaju upravo na
one osmanske akindžije, jer za
račun svojih gospodara
uništavaju sve što je hrvatsko,
zavode strah i nemir – oni su
četo-komunistički teroristi.
Tako deprimiranom i očajnom
narodu, obrađenom svakodnevnom
bombardiranju s TV-zaslona,
dovednom u bezizlazan položaj
može se svatko i sve nametnuti.
Imaju i agitpropovsku nakanu
ispiranja mozga, svakodnevno
ponavljajući isti stereotipe
koji se i nehotice uvuku u
podsvijest, i ljudi, na kraju,
počinju u njih vjerovati.
Postaju dio njihovog prljavog
plana. Veliki meštar Voltaire je
izrekao ovu čuvenu rečenicu (koja
se pogrješno pripisuje Josefu
Goebbelsu): «Calomniez,
calomniez, quelque chose en
restera» - «Klevećite, klevećite,
nešto će ostati». Nu, nisu ONI
čitali Voltairea, ali dobro
znaju raditi prema toj njegovoj
maksimi.
Usporedno sa združenom «akcijom»
beogradske televizije B92 i
zagrebačke Novatv, a uz
papirnatu logistiku švabskog
Večernjaka, akindžija s tzv.
Hrvatske televizije znakovitog
imena Hrvoje Hengrek, napravio
je prije prošlih izbora (studeni
2007.) svoj doprinos Oluji.
Naravno, napravio je prilog na
svoj haaško-račanovski način.
Akindžiji Hrvoju pridružio se i
jurišnik blajhane partizanske
kćeri Vesne Škaro, osječke
Srpkinje, akindžija Joško (Morić,
ratni visoki dužnosnik policije
u Tuđmanovoj Vladi). I potegoše
ta dva plačidruga do zaseoka
Grubori, pored sela Plavno, u
kninskoj vukojebini. Prilog je
zapravo u okviru procesa Anti
Gotovini u Haagu i «pakovanja»
istom, zapravo svim Hrvatima i
samoj Državi Hrvatskoj.
Navodno je u kolovozu 1991. u
zaseoku Grubori, sela Plavna,
ubijeno šestoro «srpskih civila».
Detaljno akindžiju Hrvoja vodi
jurišnik Joško i pokazuju mjesta
događaja. Nema niti trunka
sumnje: počinitelji su «hrvatski
branitelji», ustaše. Tačka. A
Srbi su jednoglasno 1990.
optirali za rat, i ni jedan
Srbin u bivšoj Jugoslaviji nije
BIO PROTIV RATA. To nisu rekli
Hrvoje i Joško. Hrvoje i Joško
nisu rekli da je u obližnjem
Kninu za Hrvate bio kroz četiri
godine strašan logor gdje su
ubijani i mučeni na stotine i
tisuće Hrvata. To nisu rekli
Hrvoje i Joško. I nikada
policija Joška Morića nije ni
pokušala otkriti broj nesretnika
koje su «Srbi civili» mučili i
ubili u Kninu. To Hrvoja i Joška
ne zanima.
U svaki rat od 1868. Srbi idu
jednoglasno, očekuju brzu i
laganu pobjedu, velik plijen i
proširenje teritorija. Kada pođe
po zlu, kada počnu gubiti, kada
se rat otegne, tada se dadnu u
bežaniju i proglase se žrtvama.
Svaki takav osvajački rat, a i
svaki rat, nosi za sobom repove
poznate pod imenom «psi rata».
Ako je te ljude u Gruborima
netko ubio, ja ne vjerujem
zagrebačkim medijima niti
izvješću «međunarodne zajednice»,
treba otkriti tko je to učinio,
komu to ide u prilog? To ide,
bez sumnje, u prilog srpskoj
strani i s te strane treba
tražiti počinitelja. Tu su se
motale kojekakve paravojne
postrojbe, bio je čak i
specijalni agent iz Argentine,
stanoviti «Drago Pilsel». Tko
zna tko je mogao biti počinitelj!
Mogli su biti počinitelji i
frustrirani «hrvatski branitelji»,
pobogu to je bio strašan rat.
Potom je naš dvojac potegao do
državnog odvjetništva u Šibeniku
da pitaju «jesu li se digle
optužnice protiv ubojica iz
Grubora». Nu, zaboravili su
podsjetiti gledatelje i pitati «državnog
odvjetnika» neke stvari.
Zaboravili su gledateljima reći
da je u Šibeniku bila opća
opasnost od srpskog topničkog i
raketnog napada četiri godine,
zaboravili su reći da je u
bombardiranju grada ubijeno 29
građana Šibenika, u njihovim
domovima i na šibenskim ulicama.
Zaboravili su pitati je li
državni odvjetnik digao
optužnicu protiv «nevinih
srpskih civila» koji su počinili
taj zločin. Zaboravili su pitati
«državnog odvjetnika» je li
digao optužnicu protiv stražara
i ubojica u logorima u Kninu.
Zaboravio je jurišnik Joško reći
je li njegova policija
razoružala «srpske civile» (podoficire
i oficire JNA, milicajce) koje
je ta JNA 1991. naoružala. Oni i
sada imaju to oružje. Zaboravio
je Hrvoje reći da je za vrijeme
najvećeg bombardiranja Šibenik
napustila većina stanovništva (u
popodnevne i noćne sate).
Zaboravio je Hrvoje reći da je
on, dok je ginulo i izginulo
više od 20.000 tisuća stanovnika
Hrvatske, za to vrijeme šetao po
Špici pijuckao kavu i
nestrpljivo čekao kada će opet u
svoj Beograd.
Puno su toga te dvije akindžije
zaboravili rteći. I zaboravili
su reći da za sve to vrijeme u
Gruborima nije bilo rata, za
razliku od ostale Hrvatske gdje
se i te kako ginulo. Stanovnici
Grubora su, ako im se htjelo,
išli u rat, da pljačkaju Hrvate,
da kolju Hrvate... I to su
zaboravili reći. I na kraju im
je rat doašo na kućna vrata, što
«bezbeli» nisu očekivali i nisu
«hteli da se desi». A desilo se.
I, na kraju, ne postoji li za
Haag «zapovjedna odgovornost»?
Nije li tada Joško bio visoki
zapovjednik policije, koji je «morao
znati za te događaje»? Ili je
on, možda, pokajnik i specijalni
haaški svjedok? Tko će ga znati.
Akindžije i dalje jašu. Što li
će biti kada dođu pravi
Turci-Osmanlije? Taj dan,
nažalost, nije daleko.
A Joško je u istoj predizbornoj
kampanji, u svakoj prilici
ponavljao kako nije dovoljno
suditi za «Medački džep» po
zapovjednoj odgovornosti, nego
treba hapsiti i neposredne
počinitelje…
Nakon presude Norcu, i
oslobađanja kapetana JNA,
Šiptara Ademija, zloglasna
zagrebačka «novinarka» Silvana
Perica u Večernjem prištu piše/straši
i usput pomaže Jošku:
«Dan nakon nepravomoćne presude
Rahimu Ademiju i Mirku Norcu, sa
svih strana stižu savjeti i
preporuke Državnom odvjetništvu
neka sada goni umirovljenog
admirala Davora Domazeta Lošu i
neposredne počinitelje.
Kako doznajemo, predistražni
postupak protiv neposrednih
počinitelja zločina u Metku i
okolici već je u visokoj fazi i
uskoro bi ti postupci mogli
prijeći u iduću fazu, vjerojatno
i do optužnica za jezive zločine
nad seljacima u Medačkom džepu
koji su uprljali sliku sjajne
oslobodilačke akcije.»