Pomno pratim sudsko progonstvo mog genetskog brata, po rođenju i po uvjerenju gospodina Dr. Tomislava Draguna i pitam se: ima li još igdje u svijetu ovakvih slučajeva?

Moram da priznam da ih nisam našao. Doduše u povijesti ih je bilo, al' na drugu „felu". Primjerice, zaluđivalo se neke prinčeve, kako ne bi mogli postati kraljevi. Kod diobe imanja, događalo se je, da su se pojedini članovi obitelji zaluđivali radi nasljedstva itd., itd… Međutim, da se nekoga zaluđivalo koji bi vlastima ili javnosti prokazao državnog neprijatelja, kriminalca ili razbojnika, takvih slučajeva u literaturi nisam pronašao. Dapače, takve po pravilu uvijek nagrađuju.

Da bi još dublje ušao u slučaj brata Draguna, i ne pitajući ga, raspitao sam se - ili bolje reći, poigrao malo detektiva, kako bi dobio što više podataka i o samom Dragunu. Nigdje, ama baš nigdje i od nikoga nisam čuo za brata Tomislava da je bilo štogod skrivio državi, il', ne daj Bože svojim bližnjima. Pitam se i dalje, što je u stvari po srijedi – koga li to brat Tome ugrožava,  pa ga treba „skratiti za glavu"?

Odgovor sam našao meditacijom.

ON ne ugrožava nikoga, osim samo državne mafijaše-pljačkaše-korupcionaše i njima slične. Treba ga maknuti sa scene i zabraniti mu pisati, odnosno, ako ga se proglasi duševnim bolesnikom, tada sudovi i druge institucije  više neće morati uzimati njegove prijave kao vjerodostojne (kao da su i do sada to činili) - dakle odbacivat će ih, a samim tim više neće biti ni kriminalaca.

Eto, dragi moji čitatelji, u kojemu grmu leži zec.

Ivo Matanović