Nekako u isto vrijeme kad je kći JNA oficira Slavenka Drakulić na
stranicama The Guardiana uporabom besmislenih kvaziargumenata
objašnjavala svijetu kako je Hrvatska puna fašizma (Eto što se dogodi
kada ti JNA oficiri izgube vlast), iste novine objavile su članak Setha
Freedmana pod nazivom „Kriva vrsta imigranata“, koji govori o problemima
s kojima se suočavaju Židovi crne boje kože u Izraelu, naročito vezano
uz usporavanje useljavanja crnih Židova iz Etiopije u Izrael. Naime,
antifašistički i slobodarski Izrael ima kvote za useljavanje crnih
Židova iz Etiopije u Izrael, ali nema kvote za useljavanje Židova bijele
boje kože iz ostatka svijeta u Izrael.
(Slika: protest etiopskih Židova
protiv rasizma u Izraelu – Afera bacanja krvi, AFP 2006).
Navedeni članak gospodina Freedmana
je u Hrvatskoj prošao potpuno nezapaženo, iako se radi o problemu
rasizma u državi iz koje u Hrvatskoj svako malo dodje neko bezobrazno
pismo ili drski naputak vezan uz Hrvatsku i funkcioniranje njenih
zakona, gdje si pojedinci iz Izraela uzimaju pravo na red prozivati
hrvatskog predsjednika za bilo što što se dogadja u Hrvatskoj, a čak smo
imali i situacije da izraelski veleposlanik u Hrvatskoj proziva Hrvatsku
televiziju i traži smjene ljudi iz vijeća HRT, a čak si uzima za pravo i
petljanje u mise zadušnice.
Gospodin Freedman se ne razbacuje
šupljim frazama i, za razliku od kćerke JNA oficira, nigdje u članku ne
spominje fašizam. U članku iz The Guardiana se primjerice može pročitati
izjava židovske djevojke crne boje kože: „Rasizam je u Izraelu svugdje –
prema Filipincima, i prema Jemencima; iako smo mi izgleda zamijenili
Jemence ovih dana.“ Autora članka je ta izjava podsjetila na vrijeme kad
je služio u Izraelskoj vojsci i kad je slušao pritužbe crnih Židova koji
su se žalili na manjak mogućnosti u državi koja ih jednostavno „ne vidi
da su bolji od Arapa“.
Podsjetimo se sada na jedan dogadjaj
od prije desetak godina.
Alene Temene imao je 22 godine i bio je izraelski
vojnik. Svaki dan je dolazio u vojarnu i svaki dan je imao identičan
doček: bijeli vojnici su pljeskali i vikali da je došla crnčuga (kushi).
Tamene je, naime, bio crni Židov, podrijetlom iz Etiopije.
Tamene se zbog toga žalio svom zapovjedniku, a ovaj
mu je odgovorio: „U čemu je problem, zar ne znaš da si crnčuga? Zašto se
žališ?“
Tamene je nakon toga počinio samoubojstvo. Bilo je to
1997. godine. Tada je Tamene bio treći izraelski vojnik crne boje kože
koji je počinio samoubojstvo u samo mjesec dana. U to vrijeme su crni
Židovi činili 1 posto izraelske vojske, ali 10 posto samoubojstava
vojnika.
U periodu od 1990. do 2000. godine, stopa
samoubojstava kod mladih Židova podrijetlom iz Etiopije je bila
dvostruko veća nego kod mladih općenito u Izraelu. U periodu od 1996. do
2000. godine, etiopski Židovi u dobi od 15 do 24 godine su u ukupnom
broju samoubojstava sudjelovali s 5,2 posto, iako su činili svega 1,75
posto ukupne populacije u toj dobi.
Gotovo 47% etiopskih Židova u dobi
25-54 godine ne sudjeluju na tržištu rada u Izraelu u bilo kojem obliku,
što je dvostruko više u odnosu na ostale. Kod žena je taj odnos još
porazniji: svega 38% Židovki podrijetlom iz Etiopije sudjeluje na
tržištu rada. Više od 90% zaposlenih crnih Židova radi slabo plaćene
fizikalne poslove. Više od 60% obitelji crnih Židova uopće nema
primanja. Više od 70% crne djece u Izraelu živi u kućanstvima koja se
smatraju siromašnim. Većina obrazovanih crnih Židova ne može pronaći
posao u struci.
Vratimo se malo na članak gospodina
Freedmana. U zaključku Freedman usporedjuje Europsku uniju (onu za koju
se kći JNA oficira Slavenka Drakulić pita treba li ista primiti
Hrvatsku) i Izrael. Freedman usporedjuje politiku otvorenih vrata za
useljavanje gradjana EU unutar EU zemalja i politiku Izraela za
useljavanje Židova iz cijelog svijeta u Izrael, i donosi usporedbu
izmedju Italije (u kojoj se tek pojavljuju stidljive izjave o
ograničavanju useljavanja Roma u Italiju op.a.), i Izraela (koji je već
institucionalizirao ograničavanje useljavanja crnaca u Izrael op.a.).
Autor jasno uočava postojanje
poželjnih i nepoželjnih imigranata i nastavlja raspravu koja se u
Izraelu vodi već godinama, dok tisuće crnih Židova i dalje žive na
hladnoći u izbjegličkim logorima u Etiopiji i čekaju „Obećanu zemlju“.
Eto, iz takve države nama ovdje sole
pamet i govore nam kako bi koncerti u Hrvatskoj trebali izgledati i čemu
bi se političari trebali pokloniti. I sve to u Hrvatskoj prolazi u
hrvatskoj šutnji i izraelskoj halabuci, te hajci domaćih Židova i
samozvanih „Židova“.
Što se tiče našeg predsjednika, od
njega to i nije iznenadjenje. Pa on je počasni član jedne židovske
zajednice i dragi domaćin jedne druge židovske zajednice, i redoviti
dragi gost židovskih zajednica iz svijeta. Valjda istima ne smeta to što
je naš predsjednik otvarao usta na Juru i Bobana, veličao 10. Travnja,
hvalio priznanje NDH od strana Sila Osovine i rekao da se nema što
klečati u Jasenovcu. Baš me zanima, do kuda bi se čuli povici iz Izraela
kada bi bilo tko drugi, o Thompsonu da i ne govorimo, izjavio samo
dijelić onoga što je izjavio Mesić. Kako se čini, dežurni pojedinci
nikako ne mogu odlučiti što jeste a što nije fašizam u Hrvatskoj. Pa se
nešto pitam, ako je Mesić dobrodošao i cijenjeni gost nakon svih ovih
izjava, znači li to da smo mi fašisti jer tako nešto nismo izgovarali?
No, treba li nama u Hrvatskoj smetati
prijateljstvo s državom u kojoj je rasizam toliko izražen i ponašanje
našeg predsjednika koji o tome nikad nije rekao svoj sud (a inače ima
mišljenje o svemu) i koji na takav način blati instituciju predsjednika?