Prikazivanje knjige akademika Josipa Pečarića „Zločinački sud u Haagu“
u Splitu 29. rujna 2008.
Hrvatska država i hrvatski narod proživljavaju teške trenutke. Kako
akademik Pečarić navodi u ovoj knjizi, nastavlja se radikalna
detuđmanizacija Hrvatske, što znači njezino rashrvaćenje, vrši se
rasprodaja hrvatskoga nacionalnog blaga strancima, ponižavaju se
hrvatski branitelji i Domovinski rat, sudi se generalima pobjedničke
osloboditeljske hrvatske vojske, dok se istodobno amnestiraju srpski
zločinci, vrši se obeštećenje ratnih šteta Srbima u Hrvatskoj, i to ne
samo povratak stanarskog prava, što bi ih moglo ohrabriti da ponovno
traže političku autonomiju u Hrvatskoj, pod krinkom antifašizma pokušava
se rehabilitirati komunizam, ta najkrvavija utopija u povijesti
čovječanstva u ime koje je ubijeno preko 100 milijuna ljudi , napada se
Katolička crkva i vjera u Hrvatskoj, donose se antikršćanski zakoni,
otuđuje se hrvatsko iseljeništvo, osobito se Hrvati u Bosni i
Hercegovini prepuštaju svojoj gorkoj sudbini koja im prijeti da postanu
u svojoj vlastitoj državi nacionalna manjina, pasivno se prihvaćaju
krivotvorine iz optužnica Haaškoga suda u kojima se legitimno
oslobađanje hrvatskoga državnog teritorija naziva „zajednički zločinački
pothvat“, većina političara postaje poslušna stranim centrima moći radi
karijerizma i bogaćenja.
Radi kratkoće vremena u ovome prikazu knjige akademika Josipa Pečarića,
koja nosi naslov „Zločinački sud u Haagu“ (izdanje 2008. Zagreb),
zadržat ću se na središnjoj tematici ove knjige, sud u Haagu, osobito u
svjetlu optužnice protiv generala Ante Gotovina . Najprije nekoliko
riječi o osnivanju i nadležnosti toga suda, a onda ocjena njegova rada
kako je prikazuje autor ove knjige. Međunarodni sud za ratne zločine
počinjene na tlu bivše Jugoslavije, kako se Haaški tribunal formalno
naziva, osnovan je rezolucijom Vijeća sigurnosti UN 827 od 25.5.1993.kao
tribunal za osiguranje mira („peace securing“). On je, dakle, pomoćno
tijelo Vijeća sigurnosti UN. No, prema čl.29 Povelje UN Vijeće
sigurnosti može osnovati pomoćna tijela samo radi izvršenja svojih
funkcija , a u te funkcije ne spada sudovanje. Međunarodni sud može
osnovati Generalna skupština , a ne Vijeće sigurnosti UN. Dakle,
nelegitimno je već samo osnivanje suda. Nadalje, u stvarnu nadležnost
toga suda spadaju „ozbiljne povrede međunarodnog konvencijskog i
običajnog humanitarnog prava“. Radi se o teškim povredama Ženevskih
konvencija iz 1949., o povredama ratnih zakona i običaja, o genocidu u
smislu konvencije iz 1948., i o zločinima protiv čovječnosti.Odmah upada
u oči, da sud osnovan za osiguranje mira nema nadležnost za suđenje u
slučaju zločina protiv mira, tj. zločina agresije, za razliku, recimo,
od suda u Nürnbergu ili Tokiju nakon završetka 2. svjetskoga rata. Znači,
nije se htjelo osuditi Jugoslaviju i Srbiju za agresiju. Osvrnimo se
sada vrlo kratko na odmjeravanja kazne. Svaki pravnik zna za načela „nullum
crimen sine lege“ i „nulla poena sine lege“ ( nema kaznenog djela ako ga
zakon ne propiše, nema kazne ako je zakon ne propiše). No, na
području gdje su navodno bila počinjena kaznena djela kojima se ovaj
tribunal bavi, tj. na području bivše Jugoslavije, kazneni zakon (KZ) je
tada propisivao kaznu strogog zatvora do najviše 15 godina, odnosno za
osobito teške kvalifikacije kaznenog djela zatvorsku kaznu od 20 godina
(čl.28 KZ). Zašto Haaški sud na osuđenike primjenjuje teže i duže kazne,
kao što je , recimo, kazna zatvora od 45 godina, koje nisu bile
propisane u zemlji gdje je i kada je kazneno djelo navodno bilo
počinjeno? Nadalje, postupak je pred tim sudom vrlo dugotrajan, nema
porote, mogu svjedočiti anonimni svjedoci, ili svjedoci koji se ne
pojave pred sudom, koriste se zapečaćene optužnice, tako da nitko ne zna
je li osumnjičen dok ga policija ne uhiti na ulici u bilo kojoj državi.
Tužiteljstvo je dio sustava suda, ono sudjeluje u pisanju pravila suda i
iznad je obrane. Dalje,za priznanje koje je optuženi dao pred tužiteljem
predmnijeva se da je ono dano slobodno sve dok se suprotno ne dokaže (dakle,
da je slobodno dano priznanje recimo nakon 90 dana izloženosti milosti i
nemilosti policije); suci se regularno rotiraju između prvostupanjskog
sudbenog i drugostupanjskog žalbenog vijeća („kadija te sudi i kadija ti
rješava po žalbi“),nema izuzeća sudaca. Radi svega ovoga shvatljivo je
da je eminentni kanadski pravnik Christopher Blacke rekao da je ovaj sud
„sramota za civilizirani svijet“, i da ga autor ove knjige koju
prikazujemo naziva sramotnim i zločinačkim.
Ipak najgora optužba protiv toga suda tek slijedi. Pored nelegitimnosti
u osnivanju, nezakonitosti u odmjeravanju kazne i privilegiranom statusu
tužiteljstva, ovaj je sud u svome dosadašnjem radu politički motiviran.
Evo potkrijepe ovoj tvrdnji. Od svih optužnica pred Haaškim sudom, opet
radi kratkoće vremena, a i zbog toga što je nju najviše analizirao autor,
osvrnuti ću se na izmijenjenu optužnicu Međunarodnoga suda u Haagu od
19.2.2004. godine protiv generala Ante Gotovine. U poglavlju ove knjige
koje nosi naslov „Optužba za zajednički zločinački pothvat – nastavak
agresije na Hrvatsku“ autor piše o „krvavim rukama zapadnih moćnika“ ,
osobito britanskih i francuskih političara, i o njihovom utjecaju na rad
suda.To ne čudi, jer su Velika Britanija i Francuska kumovali kod
rođenja nenaravne tvorevine versailleske Jugoslavije, koju su na svaki
način htjeli održati i u Drugome svjetskom ratu, a i u Domovinskome ratu.
SAD su mogle spriječiti katastrofu srbojugoslavenske agresije na
području bivše Jugoslavije, ali to nisu učinile. Poznata je ona rečenica
tadašnjega američkog ministra vanjskih poslova James Bakera:“ Mi nemamo
svoga psa u toj borbi“, drugim riječima Amerika nema tu svoga interesa.
Zato je taj isti Baker u ime američke vlade dao zeleno svjetlo
Miloševiću da obavi svoj posao, ali brzo.Velika Britanija
je,naprotiv,imala svoga interesa. Radi toga su britanske obavještajne
službe splele gustu mrežu po
Hrvatskoj koja je još tu.Citiram autora:“Zajedno sa Sanaderom Mesić je
bio zadužen i da britanskim obavještajnim službama omogući uvid u svaki
dokument kojim su raspolagale hrvatske obavještajne službe, pa su nakon
toga Britanci osmislili akcijski plan hvatanja Gotovine“ (str.60.).
Jedan je od manevara ovih zaštitnika Jugoslavije, kaže Pečarić, i njihov
utjecaj na Haaški sud da se ne podignu optužnice protiv Kadijevića i
vojnoga vodstva jugoslavenske vojske, i da se tako izuzme iz
jurisdikcije Haaškoga suda razdoblje od početka jugosrbijanske agresije
na Hrvatsku pa do potpisivanja Vanceovog plana. Pečarić spominje i model
suprotstavljenih parnjaka gdje kod suđenja branitelji optuženih (Čedo
Prodanović, Ante Nobilo)brane optužene po načelu „crni-bijeli“, pri čemu
su „crni“ oni koji su primali zapovjedi navodno izravno od Tuđmana i
Suška temeljem „dvostruke crte zapovijedanja“, a „bijeli“ su oni koji to
nisu radili, čije su ruke čiste, jer su ih pružili u prijateljstvu
zaštićenome haaškom svjedoku Stjepanu Mesiću. Što se pak same optužnice
protiv Gotovine tiče, Pečarić pokazuje njezinu neobjektivnost,
malicioznost, i njezin antihrvatski naboj. Nazvavši vojno-redarstvenu
akciju za legitimno oslobođenje okupiranoga hrvatskog državnog
teritorija „zajedničkim zločinačkim pothvatom“ optužnica naglašava
kolektivnu krivnju cijeloga hrvatskog naroda, i time, kaže Pečarić,
zaziva odmazdu nad Hrvatima, premda su ovi, kako to priznaje i
rezolucija Vijeća sigurnosti UN, branili svoj teritorijalni integritet.
Optužnica naziva „Oluju“ „zločinačkim pothvatom“,iako je predsjednik
Tuđman 13.8.1995. od potpredsjednika SAD-a Al Gorea dobio priznanje zbog
toga, što je ta vojno-redarstvena akcija međunarodnu zajednicu i
bezuspješni, nemoćni UNPROFOR „oslobodila napora da zaštite Bihać i
njegove „ružičaste zone“, i time znatno pridonijela ostvarenju američke
mirovne inicijative na području bivše Jugoslavije“.Isto je priznanje
izrazio Tuđmanu tri dana kasnije pomoćnik državnoga tajnika SAD-a za
europsko pitanje Richard Holbrooke. I gledaj pravednosti. Kako kaže
Pečarić u svome izlaganju naslovljenom „Sramotna suđenja novinarima u
Haagu“ , nizozemski su vojnici dobili orden jer nisu učinili ništa da
spriječe genocid u Srebrenici, a Gotovini se sudi jer je spriječio u
Bihaću još veći genocid nad Hrvatima i Bošnjacima koji bi skoro sigurno
bila počinila razularena soldateska tzv. RSK koja se iz kninskoga
područja povlačila. Autor se ove knjige slaže s mišljenjem, da je
konačna svrha ove optužbe Hrvatske zbog izmišljenoga „zajedničkog
zločinačkog pothvata“ ubiti svaku svijest kod Hrvata o nacionalnom
ponosu i nacionalnoj samosvojnosti, slomiti otpor u Hrvatskoj prema
balkanskoj, ili bilo kojoj drugoj, asocijaciji na koju bi se hrvatski
narod prisilio mimo svoje volje, a možda i onemogućiti samu opstojnost
Hrvatske kao samostalne države. Da se ova istina i mnoge druge ne
saznaju izvršen je pred tim istim Haaškim sudom napad na hrvatske
novinare, jer su javno iznijeli ime Stipe Mesića kao haaškoga
zaštićenog svjedoka i njegovo svjedočenje, i time , kako kaže Pečarić,
branili Božju zapovijed „ne reci lažno svjedočanstvo“. Zato su u
prosincu 2004. vlada RH i predsjednik Hrvatske Stipe Mesić prezentirali
haaškoj tužiteljici Carli del Ponte tajni plan „Mraz 29“ za
neutralizaciju kritičkih novinara i medija u Hrvatskoj. Prostor i
kratkoća vremena mi ne dopuštaju reproducirati podrobnu analizu
optužnice protiv generala Ante Gotovine koju u ovoj knjizi autor daje.
Napomenut ću vrlo kratko neke njezine netočnosti, tendencioznosti i
pristranosti. Okupirano područje i paradržavna srpska tvorevina
uspostavljena na dijelu državnoga područja međunarodno priznate hrvatske
države naziva se „regija Krajina“, čime se podgrijavaju srpske
separatističke nade u smislu „Memoranduma“ SANU-a iz 1986. godine, da
svi Srbi moraju živjeti u jednoj državi, i da je Srbija ondje, gdje ima
Srba.Optužnica govori o prisilnom egzodusu srpskog pučanstva sa
kninskoga područja, iako je vrlo dobro iz srpskih izvora dokumentirana
činjenica, da je srpsko pučanstvo nekoliko dana prije „Oluje“ samovoljno
i po ranije utvrđenom planu prebjeglo prema Republici Srpskoj i dalje
prema Srbiji, ne bi li izvršili pritisak na Miloševića i Kadijevića da
vojno interveniraju, kao što je poznato i to, da je predsjednik Tuđman
opetovano poručivao Srbima sa toga područja uoči i tijekom „Oluje“ da ne
odlaze i da ostanu kao lojalni hrvatski građani, jamčeći im da im se
ništa zla ne će dogoditi. S druge strane treba naglasiti, da je za
vrijeme srpske okupacije prognano sa šireg kninskog područja 120.000
Hrvata. Nakana predsjednika Tuđmana se najbolje ocrtava iz njegovih
riječi izgovorenih povodom „vlaka slobode“: „Neka se prevlada to zlo na
način, da onima, koji su činili zlo, nikada više ne bude uzvraćeno zlo“
(citirano u „Vlak slobode“, Zagreb 1996., str.33). Što se tiče često
spominjanog pretjeranog granatiranja Knina prije njegova osvajanja treba
reći, da je prema očevidcima koji su ušli sa hrvatskom vojskom u Knin
grad bio relativno dobro očuvan, i da hrvatska vojska nije niti htjela,
niti smjela razarati sela i gradove koji pripadaju Hrvatskoj i koji se
nalaze na hrvatskome državnom području. Nažalost, događali su se
slučajevi paljenja imanja prebjeglih Srba od strane hrvatskih prognanika
koji su se nakon „Oluje“ vraćali i nalazili srušene i popaljene svoje
kuće, i te pojedinačne radnje treba osuditi. Zbog svih ovih
protupravnosti, krivotvorenja i laži u optužnicama, u poglavlju
naslovljenom „Je li sud u Haagu sramotan ili zločinački?“ akademik
Pečarić citira riječi predsjednika Akademije pravnih znanosti profesora
Željka Horvatića, da je Carla del Ponte svojim radom pred Haaškim sudom
odgovorna za nestručnost i zloporabu ovlasti , kao i za trajno narušeno
povjerenje država članica UN-a i svjetske javnosti u međunarodno kazneno
pravo i pravosuđe, da je ona postala aktivni destruktivni dio
međunarodnog kaznenog pravosuđa, te da ne bi trebalo dopustiti njezin
odlazak sa položaja glavne tužiteljice bez utvrđivanja njezine
odgovornosti za ovo. Prema riječima Horvatića „zajednički
zločinački pothvat“ nije bio dijelom međunarodnog običajnog prava u
vrijeme kada su počinjena djela koja se optužnicama stavljaju na teret,
pa je tako optužba u suprotnosti s načelom zakonitosti. Akademik Pečarić
navodi i riječi bivšeg predsjednika Vrhovnog suda Hrvatske i
umirovljenog sudca Ustavnog suda Hrvatske Milana Vukovića, da optužnica
za „zajednički zločinački pothvat“ predstavlja nastavak agresije na
Hrvatsku i da je ta optužnica zapravo zločinački pothvat Carle del Ponte
i krugova u inozemstvu i zemlji koji se s time slažu. Autor ove knjige
postavlja pitanje, što je činiti sadašnjim hrvatskim vlastima glede
opstanka ovoga sramotnog suda u Haagu, pa se slaže s mišljenjem dr.
Miroslava Tuđmana, da službena hrvatska politika ima dovoljno argumenata
da traži ukidanje Haaškoga suda i prije 2010. godine, jer nije ispunio
svoju zadaću. Haaški sud u slučaju Šljivančanina, Mrkšića i Radića nije
tražio, ni sudio po zapovjednoj odgovornosti ni vojni vrh JNA, ni
državno vodstvo SFRJ. Zato ima osnove i treba odmah tražiti ukidanje
optužnica protiv generala Gotovine, Čermaka i Markača, te hrvatskih
dužnosnika iz BiH. Nitko od njih nije ni optužen da je osobno počinio
zločin, ili da je zapovjedio zločin“.
Ovaj osvrt na samo jedan dio ove zadnje, ali,nadamo se, ne i posljednje
od mnogobrojnih knjiga akademika Pečarića ne može ni izdaleka dati
predodžbu o njezinu bogatstvu podataka i o lucidnosti analiza događaja
koji se u njoj spominju. I na kraju da citiram riječi uvodničara ove
knjige akademika Dubravka Jelčića: „Hrvatska se danas ne dijeli više na
ljevicu i desnicu, kako nam iz dana u dan, uporno i dosadno trube
polupismena novinska škrabala, nego na svjesnu i nesvjesnu, ponosnu i
pokorenu Hrvatsku; Hrvatsku, naime, koja saginje leđa pred nametljivim i
samozvanim gospodarima svijeta, koja im kastorski liže pete i prostire
crvene tepihe da bi, kako ono s prezirom reće Kranjčević, dobila svoju „masnu
kobasu“, i onu drugu, samosvjesnu, ponosnu Hrvatsku, koja zna da narod
bez dostojanstva i nije narod nego amorfna masa“. Akademik Pečarić i sve
njegove knjige, uključivši i ovu, pripadaju ovoj Hrvatskoj koja nije
bacila pod noge svoje dostojanstvo i svoj ponos. Zato toplo preporučujem
ovu knjigu.