"Hrvatski list" ("Pisma i reakcije") od
2.10.2008.
Tipologija komunističkih političkih transvestita
Prof.Branimir Lukšić – Split
BIJEG RAKOVE DJECE
U „Hrvatskome listu“ od 18.9.2008. Miljenko Pajalić piše, da zbog toga
što Hrvatska nije donijela zakon o lustraciji „i dalje u hrvatskom
pravosuđu i organima vlasti, u Saboru, političkim strankama i
gospodarstvu sjede ljudi iz prve, druge ili treće generacije
komunistički odgojenih poslušnika, kojima je strano sve što je
nacionalno i Božje“ (str.15.). I doista, premda je komunizam kao
politički sustav mrtav i ušao u ropotarnicu povijesti, relativno je malo
bivših komunista koji su se , razočarani u komunizam, pokajali zbog
svoje prošlosti i javno odrekli komunističkih zločina. Najveći dio njih
se je, poput rakove djece, razbježao u sva područja državnog i
društvenog života Hrvatske, gdje svojim rakovim kliještima nagrizaju i
upropaštavaju nacionalno tkivo. Ovdje ću pokušati dati tipologiju tih
komunističkih prebjega pri čemu moram naglasiti, da neki od njih mogu
biti svrstani u dvije ili više navedenih kategorija. Bijeg te rakove
djece išao je uglavnom u slijedećim pravcima.
(1) Bijeg u anacionalni univerzalizam znanstvenog rada. Oni koji su
izabrali ovu opciju zauzeli su položaje na fakultetima i znanstvenim
institutima, ili su, još češće, zadržali te položaje na koje su bili
postavljeni za vrijeme komunizma.Tu su ugurali i svoju djecu, pa čak i
ako su ova bila osrednji studenti. Interesantno je primijetiti, da neki
od njih npr. danas hvale kapitalizam tržišne džungle isto tako rječito,
kako su do jučer branili i opravdavali komunističku dirigiranu ekonomiju.
Pita se čovjek, kada lažu, a kada govore istinu?
(2) Bijeg u anacionalni globalizam i kozmopolitizam, da bi se izbjegla
identifikacija sa hrvatskim domoljubljem. Ove reciklirane komuniste naći
ćemo uglavnom zaposlene u medijima odakle šire skepsu, apatiju i cinizam
prema onome što oni nazivaju hrvatskim „ognjištarstvom“.
(3) Bijeg u ideologiju neoliberalizma. Ovo nas ne treba čuditi ako znamo,
da postoje neka obilježja koja su zajednička neoliberalizmu i komunizmu,
iako je ovo srodstvo često nepriznato. Ne može se danas više govoriti o
„religioznom liberalizmu“ – toj nekadašnjoj čudnoj kombinaciji
prosvjetiteljstva i moralnog idealizma. Neoliberalizam je uništio sve te
iluzije. Evo nekih sličnosti današnjeg neoliberalizma i komunizma.
Slične su im univerzalističke težnje. Ni komunisti, ni liberalistički
kapital ne smiju imati domovinu. Oni su „deteritorijalizirani“,
komunisti u proleterskoj, a kapital u globalističkoj internacionali.
Sličan im je odnos prema disidentima: liberalizam doduše ne deportira
niti ubija svoje disidente, kao što to čini komunizam, ali ih
marginalizira , ne da im zaposlenje, ušutkava ih. O komunističkom
kršenju ljudskih prava ne treba trošiti riječi.
Potrebno je, međutim, naglasiti, da je neoliberalistički pojam
racionalnosti suprotan ideji o neotuđivom pravu na život i slobodu
svakog čovjeka, jer taj
pojam poistovjećuje racionalno s korisnim, npr. da je racionalno (korisno)
da se manja količina žrtvuje zbog veće, da se dopusti da jedan pravednik
strada da bi se zadovoljila većina. Zbog svega ovoga je jedan od
najboljih poznavatelja totalitarističkih režima skovao izraz „totalitarni
liberalizam“ (Ernst Nolte). Napomenimo i to, da neka djeca bivših
članova komunističke nomenklature idu korak dalje: ona bježe u
anarholiberalizam.
(4) Postkomunistički bijeg u neskrupulozno bogaćenje uz geslo „ideologija
je apstraktna – novac je konkretan!“. I nekada su kao članovi
komunističke privilegirane kaste uz nadzor partijskoga velikog brata
zgrtali novac, imanja, položaje, dok su formalno kritizirali kapitalizam.
Danas to isto zgrću , ali bez nadzora komunističkog „big brother-a“.
Doduše, veliku konkurenciju u ovoj kategoriji u Hrvatskoj čine im
nekomunisti.
(5) Bijeg u iluziju o „dobrome Karlu Marxu“ i o „zločestim marksistima“.
Ova skupina prebjega smatra da su komunistička zlodjela (preko 100
milijuna ubijenih u svijetu) samo „incidentna“, posljedica „zločestih
komunista“ koji su pogrješno tumačili, ili izdali Marxa. Prešućuje se da
je izmirenje marksizma sa pravima čovjeka povijesna i ideološka utopija,
jer je svaki komunistički režim jednopartijska diktatura.Neki od ovih „humanih
marksista“ čak tvrde, da postoje zajedničke crte između Kristovog
evanđelja i Marxovog „Komunističkog manifesta“, drugim riječima između
vjere u Boga sa porukom ljubavi i prema neprijatelju, i komunističkog
bezboštva sa porukom mržnje i ubijanja „klasnog neprijatelja“.
(6) Oni komunisti, koji su htjeli biti i dalje aktivni u životu
političkih stranaka, podijelili su se već početkom srbocrnogorske
agresije na Hrvatsku uglavnom u dvije skupine. Jedni su, vjerujući da će
se Hrvatska osamostaliti, prebjegli u HDZ gdje su se pokušali dokazati
kao „veliki Hrvati“ i ponašali se ekstremno nacionalistički (neki su čak
pjevali ustaške pjesme), dok su se drugi priključili onim komunistima
koji su se preimenovali u socijaldemokratsku stranku, iako su komunisti
još od Lenjinovih dana progonili socijaldemokrate kao svoga najvećeg
neprijatelja.U ovoj stranci ti politički transvestiti do danas šire „meki“
komunizam, ističu komunistička obilježja i veličaju komunističke
zločince omalovažavajući, među ostalim, i mišljenje Vijeća Europe i
Hrvatskoga sabora koji su proglasili komunizam totalitarnim i
zločinačkim.
(7) Bijeg u regionalizam. Ovaj bijeg u podnacionalne tvorevine ima
slične motive kao i bijeg u nadnacionalne, globalističke tvorevine. Sve
je prihvatljivo što komada i ruši hrvatsku državu.
(8) Bijeg u ideologiju zelenih. Paradoksalno je da neki od komunista,
dakle od ljudi koji su doprinijeli najvećem moralnom zagađenju ljudskog
okoliša u novijoj povijesti kroz načelnu mržnju i klasnu borbu , zbog
čega su milijuni
nevinih stradali, da danas ti ljudi zagovaraju čistoću prirodnog
okoliša.Je li to podsvjesna potreba za ispaštanjem zbog zla koje je
njihova ideologija nanijela ljudima, da se sada ti reciklirani komunisti
zauzimaju za prava životinja i biljaka?
(9) Mnogi velikosrbi u Hrvatskoj, koji su se svojedobno prerušili od
kraljevaca i četnika u komuniste, sada su odbacili tu masku i otvoreno
zagovaraju velikosrpski ekspanzionizam . Za ovu se kategoriju bivših
komunista može reći, da tek sada nisu prerušeni, nego da su autentični.
Kod njih se ne radi o bijegu, nego o povratku vlastitom identitetu.
Da su se ovi bjegovi rakove djece njima isplatili vidljivo je po tomu,
što su ti reciklirani komunisti skoro dva desetljeća nakon pada
komunizma u Hrvatskoj dominantni na svim poljima hrvatskoga javnog
života. Ipak, istini za volju moramo priznati, da ni u svojemu bijegu ta
rakova djeca nisu pogazila sve svoje ranije prisege. Oni, koji su nekoć
za prijam u komunističku partiju morali prisegnuti da su „raskrstili s
religijom“ i „raskrstili s nacionalnošću“, u svim svojim današnjim
metamorfozama nisu prekršili ni jedno od tih dvaju obećanja. Ovim
bjegovima ti komunistički transvestiti misle staviti točku na zlodjela
svoje prošlosti. No, na njihovu nesreću „lažima se ne može zatvarati
povijest“(Ivica Marijačić).