Svake godine 5. kolovoza doživljavam kao dan koji u meni izaziva najoprečnije osjećaje. Dan, kada ne znam što bi bilo ispravno za raditi, čak ne znam ni što bih sama sa sobom.
Slaviti, naravno. Čovjek mora biti ponosan na sve naše hrabre borce koji nisu razmišljali o svom životu kada su oslobadjali Hrvatsku. Na sve one koji su sa nama, kao i na one kojih više nema, ali nikada neće biti zaboravljeni. Oni predstavljaju ono najbolje i najvrijednije u ovoj zemlji. Oni su nešto što nam nikada ne mogu oduzeti, koliko god oduzeli sve ostalo.
O njima pričamo svojoj djeci, po onoj staroj hrvatskoj učenju istinite povijesti kod kuće. Tako da i naša djeca budu ponosna na hrvatske branitelje kao što smo danas mi, tako da nikada ne budu zaboravljeni.
Što god se dogadjalo, oni će zauzeti svoje zasluženo mjesto u toj povijesti. Mjesto heroja, što je doista svaki istiniti hrvatski branitelj, koji je otišao u rat za koji u početku nije bilo puno šansi za pobjedu.
I zato, svake godine 5. kolovoza izvjesim hrvatsku zastavu, i slavim.
A opet, ne mogu a ne misliti na one koji su svoje domoljublje i svoju hrabrost platili zatvorom u koji su ih strpale jude, koje nikada nisu smjele doći na vlast u Hrvatskoj za koju su se borili ti isti ljudi.
Koji , izdani i prodani, taj 5. kolovoza provode u haaškim i hrvatskim tamnicama, umjesto da slave sa svima nama.
I zato, iako nisam posebno vjerski nastrojena, svake godine tog 5. kolovoza se pomolim. Za one kojih više nema, kao i za one kojima su oduzeli ono što su nama izborili, slobodu.
Gdje god bili, sa nama ili ste život položili za ovu zemlju, na slobodi ili u tamnicama, hvala vam.