Sinoć sam napravila svojevrstan presedan i pogledala emisiju “Otvoreno”. Voljela bih da mogu reći kako me je iznenadilo ono što sam slušala, ali upravo takav stav hrvatske Vlade i rukovodećih ljudi u Hrvatskoj općenito razlog je zašto takve emisije inače nikada ne gledam.
Dakle, zanimljivo je bilo gledati kako Milorad Pupovac „pere“ hrvatske političare i sve nas Hrvate općenito, umjesto da nam se svima javno ispriča. Jer, tko je ono pozvao Dodika i dao mu priliku da izgovori sve što je izgovorio, mi Hrvati ili Srpsko nacionalno vijeće?
Još je zanimljivija bila reakcija ostalih u studiju, koji su tu i tamo progovorili po koju riječ, ali je zvjezda te večeri svakako bio Pupovac, pun „pravednog“ gnjeva na zločeste novinare koji su se eto, usudili objaviti ono što je Dodik izjavio. A sve to zamotano u paket lojalnosti prema hrvatskoj državi i pričama o suživotu i povratku. E, da, kaže Pupovac kako nema smisla govoriti o tzv etničkom čišćenju jer imamo druge prioritete, kao što je povratak Srba i rješavanje njihovih pitanja. Pa se pitam, čeka li to Pupovac da se svi Srbi vrate, da im izgradimo stanove i kuće, zaposlimo ih po mogućnosti na rukovodećim mjestima ili u najmanju ruku u policiji i vojsci, pa da onda potegnu tu bajku o etničkom čišćenju? Možda mjesto podpredsjednika hrvatske Vlade nije dovoljna garancija za takav potez?
A tu lojalnost o kojoj priča najbolje možemo vidjeti ako se prisjetimo ponašanja njegovog stranačkog kolege, Vojislava Stanimirovića. Bivšeg gradonačelnika Vukovara, koji je na dan pada Vukovara izjavio kako je palo i posljednje ustaško uporište. Ma što će nam neprijatelji dok imamo ovakve lojalne Srbe u Sanaderovoj Vladi!
Takodjer su zanimljiva Pupovčeva dvostruka mjerila. On niti jednom jedinom riječju nije osudio Dodikove izjave, bilo na skupu ili izvan njega. Sve što smo od Pupovca mogli čuti bilo je da se ne slaže sa nekim stvarima koje je Dodik izgovorio. Ali osuda, to nikako. Osude su rezervirane za protutežu ovakvim stvarima.
Pa se eto pronašla protuteža. Kako bi što prije zaboravili naznaku ponovljenog scenarija iz početka Domovinskog rata, ponovno se svim snagama navalilo na Thompsona i njegov koncert. Thompson je dežurni krivac i vječni alibi za sve dogadjaje koji se trebaju pomesti pod tepih, a trebali bi izazvati opravdanu reakciju kako javnosti, tako i službene Hrvatske.
I eto nas kako po neznam koji put slušamo o ustašama, milijunima pobijenih u Jasenovcu, koje se ne smiju zaboraviti, ali se od nas u isto vrijeme traži da u cilju boljeg suživota ne govorimo previše o hrvatskim žrtvama u Domovinskom ratu. Ili da što manje govorimo o Bleiburgu, ponovno u cilju nekakvog imaginarnog pomirenja žrtvi i nekažnjenih krvnika.
Onih nekoliko uobičajenih provokatora sa ustaškim obilježjima koji se redovno pojavljuju na Thompsonovim koncertima i koji su na nečijem platnom spisku i ovaj je put odradilo svoj posao. Skrenulo pažnju javnosti sa onih doista bitnih stvari, kao što je Dodikov posjet i njegovi pozivi upućeni Srbima, kao i reakcija onih koji su ga u taj posjet pozvali.
I umjesto da ne dopustimo da ovako nešto padne u zaborav nakon tri dana i to ne iz nekih zlih namjera, nego iz predostrožnosti kako nam se povjest ne bi ponovila i to nakon manje od dva desetljeća, mi se ponovno bavimo Thompsonom.
Tamo neki marginalni lik koji je važan izgleda jedino sam sebi najavljuje tužbu protiv grada Zagreba, mediji su prepuni kritika na račun Thompsona i njegovih pjesama, kao i njegove publike, a zbivanja oko Dodika, Pupovca i kompanije polako gube na težini.
Ma zašto dirati njih, što god oni učinili, kada možemo udariti po Thompsonu, hrvatskom branitelju i jednom od rijetkih javnih ljudi u ovoj zemlji koji se nikada nije prodao i nikada pristajao na kompromise. Kojega eto nikada nije zanimao ulazak u Sabor pod pokroviteljstvom HDZ-a ili mjesto osiječkog gradonačelnika. Čovjek, koji je ostao svo ovo vrijeme dosljedan svojim uvjerenjima i koji ne savija kičmu onako kako vjetar puše.
Jeste, gadno je to sa Markom Perkovićem Thompsonom. Gdje god se pojavi, gdje god održi koncert, karte će sigurno biti rasprodane. Narod će pohrliti sa svih strana kako bi ga mogao slušati. Nikakvi Pupovci, Budaji i njima slični ne mogu to promjeniti, koliko god to htjeli. Thompson je simbol svega onoga hrvatskog u nama, naše ljubavi prema Domovini i rješenosti da ju branimo ako ustreba, kao i svega onoga što smo prošli kroz povijest. Njegove će pjesme živjeti vječno, ne samo za nas nego i za buduće naraštaje. To najbolje pokazuje činjenica da su Thompsonovi koncerti prepuni mladih ljudi. I vjerujem da je to možda stvar koja ih najviše zabrinjava. Jer, sve dok ti isti mladi znaju istinu, učili je oni kod kuće ili slušali iz Thompsonovih pjesama, Hrvatska nikada neće u duši postati ono u što ju tako uporno nastoje pretvoriti. Dio nove Jugoslavije.
I zato, hvala Marku Perkoviću Thompsonu. Na tome što postoji i na tome što je takav kakav jeste, beskompromisan borac za istinu i pravdu, koji se nikada nije prodao i nikada izdao svoja uvjerenja.