Boričevac 6. rujna 2008. g. Misno slavlje u 11 sati
Boričevljani su ogorčeni nerješavanjem problematike obnove gruntovnih
knjiga
i povrata imovine pravim vlasnicima.
Predmet i danas stoji u Ministarstvu pravosuđa, Uprava za građansko
pravo od 1996/97. godine.
Boričevac je naselje u Ličko–senjskoj županiji.
Nalazi se u ličkom Pounju u općini Donji Lapac. Od polovice 13. stoljeća
postojala je utvrda roda Boričević iz plemena Lapčana. Nakon pada
obližnje Ostrovice 1521. dolazi u posjed Turaka. Ponovno je priključen
Hrvatskoj 1791. i naseljen Hrvatima Bunjevcima. Sagrađena je katolička
crkva Rođenja Blažene Djevice Marije 1801., a 1807. osnovana je
rimokatolička župa. Turci su 1809. spalili cijelo selo i crkvu.
Hrvati su ubrzo ponovo obnovili crkvu i naselje, pučka škola osnovana je
1875. Boričevac u to vrijeme postaje važno križište s carskom ispostavom
i karantenom i bilo je najveće naselje s većinskim hrvatskim
stanovništvom u ličkom Pounju s oko 1500 stanovnika prije Drugog
svjetskog rata.
Po uspostavi NDH, zbog srpske pobune, Hrvati iz Boričevca su u noći
između 1. i 2. kolovoza 1941. bili prisiljeni pobjeći u Kulen Vakuf, a
2. kolovoza srpski pobunjenici ušli su u Boričevac, razorili ga i pobili
preostalo stanovništvo te počinili zločine i u ostalim mjestima u
okolici: Brotinja, Poljica, Mišljenovac, Donji i Gornji Lapac. Srbi su
6. rujna 1941. napali i Kulen Vakuf te pobili više stotina Hrvata i
Muslimana iz Boričevaca. Hrvatima nije bio dopušten povratak u razoreni
Boričevac. Poslije Drugog svjetskog rata, u Boričevcu je nastala
stočarska farma i proizvodnja djetelinskih travnih smjesa. Prema
posljednjem popisu stanovništva 2001. u Boričevcu ima 24 stanovnika.
Boričevljani opet na ognjištima
"Večernji list", 11.9.2006.
Nekoliko stotina od 2.374 Boričevljana protjerana 1941. godine okupilo
se jučer na svojim djedovskim ognjištima, te uz uništenu župnu crkvu.
Didu Vidu (95), a ni baki Anki (91), nije jasno zašto se ni nakon 65
godina ne mogu vratiti na svoja ognjišta, a napokon su dokečali svoju
državu.
Još uvijek se želimo vratiti na ono što je naše i od toga ne odustajemo,
poručili su.
Vjesnik, 8. ožujka 2001.
U povodu preimenovanja ulica u Donjem Lapcu:
Tajna Trga Boričevac
Općinsko vijeće Donjeg Lapca u Lici preimenovalo je lapačke ulice i
trgove među njima i Trg Boričevac. Na pitanje (u obliku konstatacije)
koje je kolega Tunjić iz Vjesnika postavio šefu Donjolapačkoga vijeća,
gradonačelniku Milanu Đukiću, da su »hrvatsko mjesto Boričevac u Drugom
svjetskom ratu Srbi spalili, a poslije rata nikada nije dopušten
povratak Hrvata«, i da je »ukidanje Trga Boričevac i neka poruka«,
upitani je odgovorio:
»Srbi nisu spalili mjesto Boričevac, već je ono spaljeno u ratu nakon
stradavanja Velikog i Malog Bubnja. Povratak Hrvatima je dopušten, jer
su se i vraćali poslije rata i tko je htio, taj je i ostao i danas živi
u Boričevcu. Zašto se to oni nisu mogli vratiti? Kao kolonisti su
živjeli u dijelovima Hrvatske, poput Bjelovara, Virovitice, Slavonskog
Broda itd. Općinsko vijeće u ovom sazivu nije ni mijenjalo Trg Boričevac.
Njega je u Trg Franje Tuđmana promijenilo rukovodstvo HDZ-a, a Trg
Franje Tuđmana je mijenjan sada u Trg Nikole Tesle«. (Vjesnik, 3. ožujka
2001. str. 5).
U tome odgovoru činjenice su posve netočne, ali to nije povod ovoj
reakciji. Odgovor pliva u nepodnošljivoj drskosti, ali ni to nije glavni
razlog za ovo što pišem. Gospodinu su Đukiću činjenice isto što i duhan
u luli: dobro se nagnječe, zapale, popuše i kao pepeo istresu da ih
vjetar odnose na boričevačko zgarište nestalo u korovu jugoslavenskih
desetljeća. A drskost? Drskost je samo jedna od crta gradonačelnikova
lica, koju je stekao upravo opisanim odnosom prema činjenicama.
Nepoštivanje istine i drskost, to kod gospodina Đukića uistinu ne može
iznenaditi. U njegovu mi se odgovoru važnijim čini nešto treće, a to je
njegova ilustrativnost: u njemu se zrcale tužne hrvatske političke
prilike.
Boričevac nije daleko od Donjeg Lapca, tri-četiri kilometra, ali ga je,
za razliku od Donjeg Lapca, vrlo teško naći, nakon što su ga 2. kolovoza
1941. posjetili Lapčani pojačani mještanima okolnih sela. Boričevac je
tog vrućeg i prevrućeg dana bio gotovo prazan. Njegovi stanovnici,
seljaci, stočari, Hrvati, njih oko dvije i pol tisuće, napustili su ga
nekoliko dana prije, upozoreni da im se Lapčani i ostali spremaju u
posjet. Ostalo je deset-petnaest starijih Boričevljana koji se nisu dali
iz rodnih kuća, ostala je stoka koja je skapavala od žeđi i ostale su
nezaključane kuće. Ostale su i dvije domaće, boričevačke srpske obitelji.
Svi ostali pobjegli su u petnaest kilometara udaljeni gradić Kulen Vakuf
u Bosni i tu čekali da se vizita iz Lapca završi, pa da se, ako Bog da,
vrate u svoj Boričevac. Nikad se nisu vratili, do dana današnjega!
U Boričevac je upala razjarena rulja, kličući kralju Petru i otadžbini
Srbiji. Neki su na kapama imali zvijezde, petokrake, neki srpske kokarde,
a većina, osim slijepe mržnje, nije imala ništa. Jesu li to bili Srbi?
Ne, slažem se s g. Đukićem, to nisu bili Srbi. Bili su to ljudi
podivljali od ideja kojima su ih opskrbljivali razni generalštabni
majori, vojvode, policijski batinaši i vođe ustanka. Među potonjima
glavnu je riječ vodio tobožnji komunist Gojko Polovina koji i danas, kao
umirovljeni general JNA, živi u Beogradu.
Što je posjet iz Lapca donio Boričevcu, neka kaže sam Polovina, koji to
ipak znade nešto bolje od g. Đukića.
»Za nepun sat Boričevac je bio u plamenu«, piše on (u svojoj knjizi
Svedočenje, Prva godina ustanka u Lici, Beograd, 1988., str. 340). »Ostaje
činjenica«, dodaje on, »da je u masi neboraca toga momenta u pljački i
paljenju učestvovao i znatan broj boraca, od kojih su neki poslije toga
bili sjajni ne samo partizanski borci nego i politički i vojni
rukovodioci, komandiri, komandanti. Nikad nisam niti hoću javno pomenuti
njihova imena«. (Polovinina knjiga, str. 342).
Selo je opljačkano i zapaljeno, zajedno s nekima od spomenutih staraca,
crkva je razorena, a groblje sravnjeno sa zemljom. (Kad sam s
roditeljima sedamdesetih godina, prvi i jedini put za vrijeme
Jugoslavije, bio u Boričevcu, tražili smo nadgrobni kamen s djedova
groba, ali ga nismo našli. Obiđite pragove kuća po okolnim selima, rekli
su nam upućeni, pa ćete ga naći).
Boričevljani su se sklonili u Kulen Vakufu, iz Vakufa su pobjegli u
Bihać, a iz Bihaća, željeznicom, u Slavoniju i druge krajeve. Ne kao
kolonisti, kako kaže g. Đukić, jer kolonist podrazumijeva darovnu zemlju
i imanje, nego kao jadna sirotinja bez ikakve imovine kojoj nitko ništa
nije dao i koja je, da bi preživjela, morala u nadnicu na najgore
poslove. Moj je djed Mile, ugledni boričevački domaćin, otac velike
obitelji, gazda, završio u selu Posavski Podgajci u Slavoniji kao sluga,
dok su Polovinini i Đukićevi sjajni partizanski borci i vojni
rukovodioci, komandiri, komandanti, koji su opljačkali i zapalili njegov
Boričevac i pobili mu susjede, danas bi se reklo - nedužne civile,
dobili dobre mirovine, goleme stanove, a neki i cijele ulice u Donjem
Lapcu gradonačelnika Milana Đukića.
Tko je počinio genocid u Boričevcu? G. Đukić kaže da to nisu bili Srbi i
ja se s njim slažem. Ipak, činjenica jest da su 2. kolovoza 1941. u
Boričevcu ostale netaknute samo dvije kuće, kuće jedinih dviju srpskih
obitelji!
Poslije 1945. Boričevljani se nisu smjeli vratiti u Boričevac, jer tamo
su ih čekali isti oni koji su ih 1941. protjerali i koji bi ih poslije
prvog sumraka pobili. Vlast im je odbijala i sve molbe za povrat imovine,
a kako i ne bi kad su te molbe, bez obzira na koga adresirane (neke su
išle i na Maršalat u Beograd), na kraju dolazile u ruke ubojica i
rušitelja Boričevca, Polovininih i Đukićevih sjajnih partizanskih boraca
i vojnih rukovodilaca, komandira, komandanata.
U Boričevac se prije »Oluje« 1995. vratila samo jedna jedina prognanička
hrvatska obitelj, ali ni ta nije stigla odmah, nego desetak godina
poslije onoga rata. Odmah poslije Drugog svjetskog rata rata Boričevac
ne samo da nije postojao, nego se nije smio ni spomenuti i njegovo su
ime prognanici izgovarali u pola glasa. Bilo je pokušaja da se na ulazu
u nekadašnje selo postavi ploča s natpisom Boričevac, ali su svi
završili neuspjehom: čim bi se smračilo, ploča bi nestala. Na kraju je
Boričevac izbrisan i iz službenog popisa naseljenih mjesta.
Ako je točno, kako kaže g. gradonačelnik, da je Boričevac razoren u
trenutnome bijesu zbog zločina u Velikom i Malom Bubnju, a nije točno,
kako to da je taj trenutni bijes trajao pune pedeset četiri godine!
Boričevljani su na boričevačko zgarište slobodno i otvoreno mogli doći
tek poslije »Oluje« 1995., a prvu Malu Gospu, svoj mjesni blagdan,
proslavili su 1996., kada ih se, njih i njihovih potomaka rođenih u
progonstvu, oko srušene crkve okupilo više od dvije tisuće! Kakav je to
trenutak koji je trajao više od pola stoljeća, a u Donjem Lapcu, kao što
vidimo, traje i danas?!
Nije riječ ni o kakvome trenutku, nego je riječ o dobro isplaniranom i
temeljito provedenom etničkome čišćenju ili genocidu koji je započet 2.
kolovoza 1941., uz svesrdnu podršku beogradskih vlasti nastavljen 1945.,
potvrđen 1991. u tzv. SAO Krajini i sada napokon dokrajčen skidanjem
ploče na kojoj piše Trg Boričevac u Donjem Lapcu!
U kolovozu 1941. Boričevac je uništen, a njegovi stanovnici otjerani u
progonstvo, godine 1945. prostorom nekadašnjeg Boričevca vladali su oni
koji su Boričevac uništili, 1991. u Boričevcu se ništa nije promijenilo,
osim što su se razarateljima Boričevca pridružili sinovi i unuci, ali
što je s Boričevcem 2001.? Tko njime danas vlada? Gdje danas raste korov
Boričevac? U kojoj i čijoj državi? Ima li Hrvatska suverenitet nad
boričevačkim grobljem?
Protjerivanje Boričevca iz Donjeg Lapca posve je logična posljedica
stanja koje vlada u tom mjestu, a koje se stanje očito bitno ne
razlikuje od onoga u kolovozu 1941., u kolovozu 1945. ili u kolovozu
1992., kada su Boričevcem vladali Polovinini sjajni partizanski borci.
Brisanje Trga Boričevac posljedica je, dakle, vlasti g. Đukića (kojoj
sekundira mjesni HSP), ali i stanja u zemlji u kojoj je takva vlast
moguća. Eto, u tome je tajna eliminacije Trga Boričevac.
A u čemu je tajna lapačkog preimenovanja Bjelovarske ulice? Možda u tome
što se dio protjeranih Boričevljana sklonio u Bjelovar? Hoće li nas
protjerati i iz Bjelovara?
