Imamo Hrvatsku!


Doista, tko ima Hrvatsku? Hrvati ju, po svemu sudeci, nemaju; pri tomu mislim na «ovu Hrvatsku» koja je sada i ovdje, a koju su - kažu mnogi – Hrvati sanjali devetsto godina! Nu, bit ce da ipak nisu sanjali baš ovu, mesic-sanaderovsku, nego – vjerojatno – neku drugu. Ali, to vec zalazi u podsvjesno i u san, ili u stilu tragedije Calderona de la Barce, La vida es sueño (Život je san), Hrvatska može biti samo u snu. Neka! To je valjda Bog poslao Hrvatima kao Kušnju.

Hrvatsku su, iako neželjenu, dobili kojekakve komunisticke spodobe, udbaši-operativci i provokatori, kojekakvi «neopredijeljeni», komunisticki novinari, cak i pederi. Molim lijepo, kada je tako dobro bilo raznim mesicima, pusicima, kramaricima, dapicima, sanaderima, radošima... ima... ima... ima, Bogme ih ima ih mnogo! U svojoj Jugoslaviji bili su nitko i ništa, bili su “leba gladni”, a sada, na krvi hrvatskih boraca, na patnji ubijanih i progonjenih civila, u njima nepotrebnoj Hrvatskoj, postali su premijeri, ambasadori, menadžeri, profesori, akademici. Da normalnom covjeku pamet stane.

Nakon citavog niza tajnih ili skrovitih sudenja, i «sudenja i nagodba», Srbima se isplacuju ogromne odštete na ime «stradanja u Domovinskom ratu», u ratu kojeg su ti Srbi htjeli i poveli, i ucinili citav niz zlocina prema nesrbima. Sada se razmece nekakav Nobilo da ce cetnici-svjedoci iz tzv slucaja Lore dobiti veliku odštetu. A dvadesetak tisuca ljudi su ubili-poklali, kao pripadnici JNA su razorili pola države, protjerali pola milijuna gradana, sve hrvatsko su opljcakli i spalili. Nakon privremenog poraza povukli su se u Srbiju i sada se kao žrtve vracaju. Baš lijepo! A placa im se kao «žrtvama» za koje je (navodno) odgovorna «Republika Hrvatska»! A tko ce, gornjogradska bagro, odgovarati i platiti za žrtve nedužnih Hrvata i ostalih Nesrba, koji nisu htjeli rat – ponavljam: Srbi su ga htjeli – dakle, tko ce obeštetiti hrvatske žrtve??

A sada cu izložiti najeklatantniji primjer hrvatskog kukavstva i podrivacke djelatnosti «hrvatskog pravosuda», zapravo srpskojugoslovenskog sudstva, u jednom procesu koji se tajno vodi u Šibeniku.

Ovoga ljeta završena je tajna parnica na šibenskom sudu gdje ce tuženi, Hrvatska Država, morati nadoknaditi štetu za miniranu vilu u Primoštenu nasljednicima srpskog ratnog zlocinca Jovana Raškovica, bivšeg šibenskog psihijatra. Vikendica je minirana u kasnu jesen 1991. godine sa strane nepoznatih pocinitelja i nije jasno tko je to ucinio, moguce da su to uradili agenti dvojca Manolic-Perkovic. U ovoj Državi sve je moguce.

Zanimljivo da nitko više u Hrvatskoj ne spominje jednog od najvecih ratnih zlocinaca ovoga rata u Hrvatskoj i Bosni, izaslanika Miloševica i Cosica, Jovana D. Raškovica, koji je sustavno huškao i pripravljao Srbe na citav niz zlocina, i koji je izravno odgovoran za dvadesetak tisuca mrtvih Hrvata, a o ranjenim da se ne govori.

Kao voda «krajinskih» Srba Raškovic se pojavio odmah na pocetku zaoštrene krize u Jugoslaviji, nedugo poslije dolaska na vlast Slobodana Miloševica. Posebno je bio aktivan 89. i 90. godine kada je putovao citavom Hrvatskom i Bosnom, okupljao oko sebe srpski narod i psihološki ih pripremao na rat. Vjecito im je evocirao navodne ustaške zlocine i izmišljene pokolje, sve u svrhu psihološke priprave i opravdanja za buduce zlocine. Raškovic je osnivac i duhovni voda teroristicke organizacije Srpske Demokratske Stranke u Hrvatskoj (nota bene: ta organizacija nije proglašena zlocinackom!) i bio je mentor zlocinca Radovana Karadžuica, takoder psihijatra, jednog od suosnivaca SDS-a u Bosni. Onu zlokobnu sintagmu o HDZ-u kao «stranki opasnih namjera» Ivica Racan je izrekao upravo u nazocnosti svojega prirodnog saveznika Jovana Raškovica, valjda da mu se dodvori i da dobije kakvu sinekuru u buducoj Velikoj Srbiji.

Odmah poslije izbora 90. partizani Franjo Tudman i J. Boljkovac su odmah naredili da se Jovanu Raškovicu policijski osigurava vikendica. Ostali nadzor mu nije bio potreban jer su ga njegovi srpski specijalci (iz Srbije) cuvali dan i noc. Dakle, hrvatska policija i srpski teroristi na istom zadatku. Treba li spomenuti da je Raškovic na sve te mitinge išao sa službenim vozilom Šibenske opce bolnice.

Jovan Raškovic, kao prava kukavica, polovinom sijecnja 91. (otišli su mu supruga, kci i unuka, unuk je ostao) se takticki povukao u Beograd i sobom odnio svu vrijedniju imovinu. U ljetu 1992. umro je u Beogradu nakon operacije srca. Od nekretnina obitelj Raškovic je imala u Šibeniku društveni stan i luksuznu vilu u Primoštenu. Sve vrijednije stvari je u studenom 91. odnijela JNA za vrijeme evakuacije. Dakle, nitko nije pljacko Jovana Raškovica. Vikendica je minirana nakon što je JNA iznijela stvari!?

Upravo u toj vili se stvarao zloglasni Memorandum SANU-u i tu su se razradivale psihološke predradnje buduceg rata i ratnih zlocina, etnickog cišcenjam, preseljenja stanovništva, pljacke i sl. Upravo u toj vikendici se izmijenila citava krema duhovnih otaca rata iz SANU i Udruženja Srbijanskih Književnika iz zloglasne Francuske 7: Moma Kapor, Dobrica Cosic (njegov «pulen» je sada premijer Srbijanske vlade, Koštunica), Tanasije Mladenovic, Matija Beckovic, Ljubomir Tadic (otac sadašnjeg srbijanskog predsjednika), Svetozar Stojanovic, i mnogi drugi.

U Zagrebu je Raškovic imao dva stana. U jednom stanu stanovao je unuk, sa svojim ocem, bivšim zetom Jovana Raškovica; i tako mu je zet sacuvao stan. Stan su udovica i kcer krajem devedestih prodale. U drugi stan se uselio neki djelatnik MORH-a koji je još za Tudmanovog života vracen obitelji Raškovic, kojega su isto prodale. Na društveni stan u Šibeniku izgubili su po zakonu stanarsko pravo još 91.; ali još se ništa ne zna, u Hrvatskoj je sve moguce i možda im vrate i taj stan. Deviznu uštedevinu im je Jadranska banka isplatila vec sredinom 1991. dok su ostali gradani morali godinama cekati i na kapaljku dobivati svoju deviznu uštedevinu. Raškovic je dvadesetak godina bio predsjednik komisije za invalidske mirovine u Šibeniku i tu je zgrnuo kao mito ogromnu kolicinu novca, racuna se preko milijun maraka. I sada ce obitelj ratnog zlocinca Jovana Raškovica dobiti nadoknadu za miniranu vikendicu. Supruga mu živi u Beogradu i prima 500 eura (petstotina) hrvatske penzije, a nije imala uvjete za penziju jer je pobjegla prije nego je odradila zakonom predvideni staž. A kolike su mirovine u Hrvatskoj.

Dakle, ratni zlocinac Jovan Raškovic, nakon što je sve pripremio za rat, zlocine i etnicka cišcenja, mirno i ciste savjesti se povukao u Beograd, njemu Hrvatska Država sve oprašta, i drugim svojim neprijateljima, baš kršcanski!

A tko ce nadoknaditi štetu žrtvama toga Jovan Raškovica? Mrtvim, ranjenim, sludenim, uništenim fizicki i psihicki? To se fucka onima u visinama zagrebackog Gornjeg grada. Ili, recimo, cetnik Dušan Raškovic, otac Jovanov, 45. se kao pobjednik doselio u Zagreb (do smrti je taj kninski cetnik i seoski fiškal, bio sudac Vrhovnog Suda tzv. Socijalisticke Republike Hrvatske) i nasilno se uselio u jedan stan u Palmoticevoj ulici (u kojem još i danas živi njegova kcer Vjera). Vlasnik je imao srece da ga nisu ubili, i ja se pitam tko ce njemu nadoknaditi štetu?

Takvih primjera ima i previše. Zašto Hrvati na sve to šute? Ili možda i nema Hrvata? I sve je to pricin i san? Hrvati su skupni Sigismundo u Calderonovoj tragediji. Nu, Sigismundo se na koncu «probudio» iz Sna. A Hrvati? Kada ce se oni probuditi?

Sulejman Zalovic

Stari Vukšic