Nakon presude Medunarodnog suda pravde u Den Haagu u korist Srbije i Crne Gore, došlo se do spoznaje punog kriterija prema modalitetu krivnje i udruženosti poduhvata u genocidu. Bez obzira na obujam žrtava koje su izazvane u BiH, na sudu u Haagu su optužene snage bosanskih Srba pod zapovijedanjem ratnih zlocinaca generala Ratka Mladica i R. Karadžica. Uloga Srbije i miloševicevih snaga je umanjena i stavljena u pasivnu ulogu pod opisanim ''scenarijem'' koji su ocito pisali politicari zapadnoeuropskih sila, a što su suci ICJ-a i procitali.

No, prema izjavama i informacijama dobivenim od strane uglednih sudskih vještaka i odvjetnika u Den Haagu, svi se slažu u mišljenju kako je uloga Srbije i vojno-politickog vrha iz Beograda u ratu protiv Republike Hrvatske – bila izravne naravi. Dokazi su nepobitni: napadi i izravna agresija bivše JNA, uporaba ''regularnih'' vojno-policijskih snaga protiv ''otcjepljenja'' RH i usputni zlocini koji su prilikom zaustavljanja tog procesa pocinjeni od strane istih, izravno pregovaranje Tudman-Miloševic, sudjelovanje brojnih beogradskih institucija u ratu, uloga njihovih medija itd. cine tzv. ''pravni apsurd'' koji se dogada u slucaju tužbe RH protiv Srbije koju ce Hrvatska zasigurno dobiti. Brojni televizijski materijali koji potkrepljuju nazocnost redovitih snaga bivše državne zajednice SRJ na teritoriju RH te ih implicitno povezuju s napadnom na državni teritorij susjedne države. Ove tvrdnje potvrduju i odvjetnici oponentnog odvjetnickog tima ali samo do odredenog datuma, odnosno do dana formiranja tzv. SAO Krajine od kojeg trenutka nastaje ''prestanak odgovornosti'' Srbije. Upravo ovo vrijeme predstavlja osnovu za tužbu Hrvatske koja može dokazati najveci stupanj razaranja koji je nastao kao izravna posljedica djelovanja srbijanske vojske i njene nazocnosti te posljedica te iste nazocnosti koja se ogledala u razaranju civilnih ciljeva, proganjanju civila, ratnim zlocinima, naoružavanju ''pobunjenih'' Srba u Krajini, upucivanju u pocinjenje najtežih zlocina kao i možda najvažnije propuštanje u sprjecavanju tih istih zlocina.

Od Dubrovnika do Vukovara, u arhivu HTV-a ali i izjavama mnogobrojnih svjedoka, kao i u prezentaciji brojnih dokumenata o izravnoj upletenosti Srbije i njenih uniformiranih snaga (citavih 5 armijskih korpusa i 4 divizije) u napadu na Hrvatsku, prema procjeni pravnih eksperata, RH ne može izgubiti spor. U najgoroj verziji presude, srbijanski vojno-politicki vrh je upleten izravno u zbivanja protiv Hrvatske do datuma koji ide najmanje dvije godine nakon izbijanja rata u Hrvatskoj, odnosno do kraja 1993. godine.

Odšteta koja bi bila dosudena i ovakvom presudom ne bi bila zanemariva te bi predstavljala kakvu takvu reparaciju oštecenim gradanima RH ali one najdublje rane u patnjama i sjecanjima ljudi koji su propatili najvece torture moci ce izlijeciti samo vrijeme. Koliko vremena imamo za suocavanje sa svim napacenim licima koja su preko malih ekrana pocetkom devedesetih godina tražila pomoc, utjehu i zaštitu od proganjanja u vlastitoj zemlji. Teško je zamisliti i nevjerojatno ce zvucati da nakon brojnih dokaza koje posjeduje hrvatski odvjetnicki tim u Haagu, haaški suci ponove slicnu presudu i u slucaju Hrvatske te opet izjednace agresora i žrtvu. Slucaj upletenosti Srbije u ratu s Hrvatskom je jasan do te mjere da je jedan srbijanski pravnik izjavio kako je ''Srbija uhvacena s rukom u pekmezu'' što dovoljno oslikava pravnu poziciju Srbije u sporu s Republikom Hrvatskom na sudu pravde u Den Haagu.