T I R A N I J A   K A M E L E O N A

 

 

 

26. listopad 07. Oskar Sarunic - video - Predstavljanje knjige "TIRANIJA KAMELEONA"  autora Drage Krpine odrzanom 18. rujana 2007. Novinarskom domu u Zagrebu... Govor autora

Launch in external player

 

 

 

Govor Miroslava Tudmana na predstavljanju knjige



Dame i gospodo,
Dozvolite da na pocetku zahvalim autoru za ovo literarno djelo, koje se lako i s užitkom cita, što nije obicaj s politickom pa i publicistickom literaturom. Misli su izražene koncizno, jasno i pregledno, izlažu ono što je bitno, ne trošeci rijeci i prostor na nebitno; Ipak svaki detalj, odlicnog promatraca, postaje bitni element slike hrvatske politicke zbilje, Knjiga nema pretenzije biti teorijsko djelo ili davati konacne povijesne ocjene: konacno ona se bavi kameleonima u vrhu HDZ-a. Knjiga je izmedu ostalog publicisticki dokumentarac: iskreno svjedocenje autora, jednog od svjedoka herojskog vremena nastanka hrvatske države, svjedoka koji je bio u samom vrhu stranke koja je stvarala hrvatsku povijest. O cemu je knjiga ili kako je knjiga komponirana, odnosno koja je okosnica po kojoj se gradi prica Drage Krpine?
Polazi od dobro nam znanih cinjenica: od premise i postulata politike dr. Franje Tudmana: "Odlucimo sami o sudbini svoje Hrvatske". Krpina ne dokazuje i ne tumaci kako se ta politika provodila i ostvarivala. On naprosto konstatira da zato što je Prvi hrvatski predsjednik vjerovao u hrvatski narod i što je polazio od volje i težnje hrvatskog naroda - unatoc pritiscima, protivljenju, ratu i agresiji, nesklonosti kljucnih cimbenika medunarodne zajednice – da je u takvim prilikama, konstatira Krpina, Hrvatska odlucivala samo o svojoj sudbini, postala suverena i samostalna država, te izborila pobjede u nametnutom ratu. Od 2000. na ovamo slogan državne politike od Mesica, Racana do Sanadera - glasi "Hrvatska nema alternative". Autor na nizu primjera konstatira kako otada državna politika niti je više samostalna, niti je suverena, niti je demokratska.
Medutim, glavna preokupacija autora nije metamorfoza politike, on taj preokret samo konstatira, vec kameleonstvo kljucnih aktera na politickoj sceni, onih u HDZ-u ili izašlih iz HDZ-a: Stjepana Mesica, Ive Sanadera i Vladimira Šeksa. Politicka scena 1989. i na pocetku 1990. bila je jasno profilirana: HDZ je bio za samostalnu i suverenu hrvatsku državu, SDP je bio za Jugoslaviju, a koalicija narodnog sporazuma nije imala ništa ni protiv Jugoslavije ni protiv komunistickih stranaka. Tada je i današnje vodstvo HDZ-a zastupalo i branilo politiku za samostalnu i suverenu hrvatsku državu. Tako je bilo sve do pobjede HDZ-a na izborima 2003. Drago Krpina zorno - jer je svjedok ocevidac tih zbivanja – oslikava te promjene koje su se dogodile: Ljudi koji su do ponovnog dolaska na vlast 2003. govorili da nece hapsiti i suditi generale Norca, Gotovinu i Glavaša, odjednom postaju njihovi progonitelji; da nece pristati na sporazume o pridruživanju i stabilizaciji, da nece pristati na Zapadni Balkan ili ZERP, odjednom postaju njihovi najradikalniji provoditelji; da nece odustajati od nacionalnih interesa i nacionalne suverenosti, odjednom zagovaraju filozofiju "korisnosti" da nece pristati na lažne haške optužnice odjednom uspostavljaju prijateljske odnose s glavnom haškom tužiteljicom i primaju medunarodne pohvale za akcijske planove kojima je cilj "locirati, identificirati, uhititi, transferirati".
Da nece odustati od tradicije Domovinskog rata i politike predsjednika Tudmana, odjednom bi mu savjetovali da se brani u Haagu, da nece pristati na Mesiceve laži i krivotvorine, Racanove objede, Pusickine optužbe za agresiju RH na BiH, odjednom su u savezu i prijateljstvu i s Mesicem i Racanom i Pusickom i Bancem, itd. itd. Krpina ne prepricava, on citira, što su Mesic, Sanader, Šeks, govorili prije i poslije. Što su rekli prije nego što je HDZ došao na vlast 2003. i što govore nakon toga. Ova je knjiga dokument o politickoj kulturi. Zastrašujuce i poražavajuce osobno svjedocanstvo. Covjeka koji nije mogao i htio, u ime nekakvih "korisnih" ciljeva pogaziti vrijednosti radi kojih se upustio u politiku i posvetio stvaranju i borbi za samostalnu, suverenu i slobodnu hrvatsku državu. Drago Krpina nad iznijetim cinjenicama ne moralizira. On konstatira, i daje svoju ocjenu o ljudima koje poznaje, s kojima je godinama iz dana u dan živio i radio. Isto tako on svoje ocjene ne stavlja u širi kontekst i ne razvija nikakvu politicku teoriju. Upravo zato što nije "teorijska" nego cinjenica o tom i takvom društvu, poruka je ove knjige poražavajuca i zastrašujuca. Ne samo zato što je sud o ljudima o kojima govori. Nego i zato što govori o nama samima jer živimo u tom i takvom društvu bezuspješni, nesposobni ili nespremni da ga promijenimo. Zato je ova knjiga više od jedne "obicne" knjige.
Knjige se naime, razlikuju poput ljudi. Neke su knjige dobre jer nude citateljima odgovore na odredena pitanja. Druge pak knjige, poput ove, osim što svjedoce o odredenom vremenu i odredenim ljudima, one pobuduju niz novih pitanja, i traže dodatne odgovore. Pitanja na koja nemamo odgovore: o politickoj kulturi i politickoj stvarnosti u kojoj živimo i na koju smo pristali. Drago Krpina opisuje taj kontrast izmedu medijskog prikaza "službenih politickih proizvoda" i onoga što se zbiva iza kulisa, iza kojih živi stvarnost - koja izaziva frustracije, strah, razocaranja i nevjericu. Što može pomisliti i što misli mlada hrvatska generacija koja ce citati Draginu knjigu, a istovremeno citaju iz dana u dan u dnevnom tisku sljedece ocjene: „Moderna se Hrvatska … nipošto ne smije temeljiti na vrijednosnom sustavu Tudmanova vremena u kojemu su bili tolerirani zlocini … i u kojemu zbog tih zlocina nitko nije odgovarao. Nadamo se, stoga, da je recentno pozivanje celnika sadašnjeg HDZ-a na Tudmanovu ostavštinu jedino i iskljucivo u funkciji predizborne kampanje. Sve drugo znacilo bi težak zaokret unatrag” (D. Butkovic, Jutarnji list, 13.10.2007.). Ovakve ocjene poluobrazovanih haaških propagandista i placenika, aktualna službena hadezeovska politika ne opovrgava. Službena politika živi u savezu s pronositeljima takvih poruka i politickih stajališta.
Medutim, tko su oni koji proizvode i promicu i krivotvorine o "vrijednosnom sustavu Tudmanova vremena" i zlocinima toga sustava kao "Tudmanovoj ostavštini"? Pokušajmo na to odgovoriti protu pitanjem koje namece samo postojanje knjige "Tiranija kameleona". Hrvatska je krvavo platila izlazak iz Jugoslavije i totalitarnog komunistickog režima. Komunisti su brutalno vladali Jugoslavijom i Hrvatskom 50 godina. Reformirani su se komunisti 1990. sami sebi ispricali za pocinjene zlocine i represiju totalitaristickog režima nad hrvatskim ljudima i narodom. A nakon toga SDP je preko noci postao sudac i mjeritelj demokracije u Hrvatskoj. Svatko od nas ovdje – pogotovo ono s dužim životnim iskustvom - mogao bi poceti nizati primjere kako ti koji su nas nekada cenzurirali, izbacivali s posla, zatvarali, proganjali, šikanirali, itd. – kako nam takvi danas drže lekcije o demokraciji. Zato se s pravom možemo zapitati: koja je to kolicina kameleona živa i aktivna na hrvatskoj politickoj sceni. Živi li u Hrvatskoj najveca kolonija kameleona na svijetu?
Koliko je meni poznato, takve knjige kao što je ova koju danas predstavljamo, nema i ne postoji na strani "reformiranih komunista" i njihovih protagonista. Ta je brojna kolonija kameleona nedirnuta i uživa u svojoj sposobnosti prilagodavanja okolišu i preživljavanja u svim prilikama. Drago Krpina imao je hrabrosti osuditi nemoral i licemjerstvo vodstva stranke kojoj je pripadao. Upravo zato da bi obranio vrijednosti, ne samo te stranke, nego i "vrijednosti sustava Tudmanova vremena". Vrijednosti slobode i samobitnosti hrvatskog naroda, suverenosti i samostalnosti hrvatske države, te istine i pravde bez kojih ni ljudi ni narodi ni države ne mogu opstati. Koliko god bile porazne ocjene o hrvatskoj politickoj kulturi, u kojoj primat imaju medunarodni interesi nad etickim normama i vrijednostima, u kojoj lijeva opcija nije spremna priznati ni sebi ni drugima svoj dio povijesne odgovornosti – ova knjiga sadrži implicitnu poruku: suverenost, samostalnost, sloboda, istina, pravda nisu fizicka stanja stvari. To su vrijednosti za koje se stalno moramo boriti, za koje se svaka generacija iznova mora zalagati. To je ono što živi u nama a ne oko nas. To nam nitko ne može ni dati ni pokloniti.

Miroslav Tudman
Zagreb,18. listopada 2007.