HRVATSKI
BOGATI RUDNIK ZLATA KOJI SE NE KORISTI
Tko i na
koji nacin uzima sebi za pravo da Hrvate izvan domovine sustavno
ignorira oglašujuci se na njihove zahtjeva vezane za ostvarivanje
njihovih prava?
Postavlja
se pitanje da li je to smišljeni plan kojim treba otuditi
Hrvate od Hrvatske, oduzeti ima sva prava (osim prava na njihove
novce koji se u Hrvatsku slivaju svake godine što iznosi
oko milijardu dolara putem doznaka i drugih izvora). Ako je
to plan, onda se on ostvaruje mnogo efikasnije od kada imamo
svoju dravu nego za vrijeme komunisticke strahovlade.
Nekoliko
pokazatelja to dokazuje:
1. Preko
sto tisuca mladih strucnjaka koje je hrvatski narod školovao
napustilo je Hrvatsku. To su strahovite štete ako znamo
da jedan visokoobrazovani strucnjak košta Hrvatsku oko
100. 000 eura. Primjenom jednostavne matematicke operacije mnoenja
proizlazi da smo mi, kao mali narod, svijetu darovali strucnjake
koje su nas koštali 10 milijardi eura, a za uzvrat nismo
dobili ništa. Izgubili smo i materijalno, i demografski,
jer privremeno, ali u pravilu i najcešce i za stalno, gubimo
mlade ljude i njihove buduce obitelji koji ce svojim znanjem
i sposobnostima izgradivati druge zemlje.
2. Konstantno
se oduzima pravo glasa hrvatskom iseljeništvu /dijaspori/
pri cemu se grubo izigrava i Ustav RH koji Hrvatima izvan domovine
garantira sudjelovanje u zakonodavnim odnosno predstavnickim
tijelima – Hrvatskom Saboru) što je regulirano i
izbornim zakonodavstvom RH.
3. Proces
vracanja imovine Hrvatima koja je oduzeta za vrijeme komunisticke
vlasti raznim birokratskim smicalicama odlae se, a u isto
vrijeme se ta imovina na neprimjereni i rekli bismo kriminalan
nacin ustupa (daje u vlasništvo i druge vidove raspolaganja,
a sve radi ubiranja profita i njegove podjele odabranima).
4. Mnoge
istinske hrvatske domoljube, naše povratnike iz iseljeništva
koji su htjeli uloiti svoj novac u Hrvatsku na razne nacine
su doslovno doveli do prosjackog štapa. Njihovu imovinu
su uzeli, a njih uputili nazad u iseljeništvo odakle su
i došli. Na takav nacin, oni su, iz ljubavi prema domovini,
opljackani od domovine.
5. Hrvatski
Sabor ni Vlada (u nijednom sazivi do sada) nije donijela niti
jedan Zakon koji bi otvorio vrata istinskog i poštenog
povratka Hrvata na njihovu djedovinu. Upravo suprotno, puno
se toga je napravljeno da im se izbije iz glave i najmanja primisao
o povratku. Njihov novac – DA, one – NE.
6. Aktivnosti
politickih stranaka u pojedinim dravama svijeta razbili
su organizacije Hrvata i time istima smanjile objektivne mogucnosti
financiranja koje im pripadaju po pravu drave u kojoj
ive i rade. Veliki broj klubova, politicki i ideološko
podijeljenih, bez iskrene namjere ujedinjavanja i pribliavanja,
smanjio je snagu iseljenicke populacije.
Na sve moguce
nacine se sprjecava organiziranje hrvatskog naroda po dravama
svijeta, umjesto da se po uzoru na Irsku i posebice dravu
Izrael, podri i financira one organizacije i udruge koje
imaju za cilj okrupnjavanje i ujedinjavanje hrvatskog nacionalnog
korpusa u iseljeništvu. Prerano se je pocelo zaboravljati
da su nas nacionalne i svake druge podjele kroz cijelu povijest
postojanja odvodile od cilja stvaranja nacionalne drave
i da smo, kao narod, bili zbog tih podjela, osudeni na povijesno
lutanje prostorom, puno due nego što su idovi
lutali pod Mojsijem, a nakon klanjanja «Zlatnom Teletu».
Tko nam, u ime cega i zašto i danas podmece raznu «zlatnu
telad» ostaje da se vidi..
Doduše, treba priznati da za ovakvo stanje nije samo kriv
Sabor i Vlada RH. Dobrim dijelom i samo hrvatsko iseljeništvo
snosi krivnju za takvo stanje. Rekao bih, u pitanju je nedostatak
ideje vodilje, zajednicke platforme djelovanja. Mnoge organizacije
i udruge Hrvata formiranjem nacionalne drave smatrale
su da su ostvarile svoje ciljeve, i druge ciljeve, kao što
su ostvarivanje jedinstva nacionalnog korpusa, niti ne postavljaju.
Takvo stanovište drimo štetnim, jer se ne moe
razdvojiti pitanje hrvatske kao nacionalne drave i pitanje
jedinstva Hrvatskog Naroda. Potrebno je obrnuti teze i postaviti
druge ciljeve, u smislu svehrvatskog jedinstva. Hrvatsku Dravu
smo donijeli na svijet, ali je treba hraniti i jacati. I sami
smo, na vlastitom primjeru, kroz burnu povijest, bili svjedoci
da nam nikakve podjele unutar nacije ne mogu donijeti ništa
dobra. Da je to lijep, i ugodan posao, radili bi ga oni koji
su svu nacioljublje komercijalizirali i rasprodali bogatstvo
naroda, a ne idealisti, koji troše svoje vrijeme i novac
a za uzvrat ne trae ništa.. Svjesni smo da to nije
lagan posao i na toj platformi treba postici svehrvatski konsenzus
u iseljeništvu. Tu su, naravno, i udruge koje to promicu
kao svoj temeljni interes (kao npr. Hrvatski Svjetski Sabor)
pa se na toj liniji treba i okupiti i zajedno djelovati. Naravno,
potrebno je to artikulirati i kroz institucije civilnog društva
i institucije sustava zašto treba intenzivno koristiti
izabrane zastupnike iseljeništva i one politicke udruge
koje svojim programima i istupima ne zbunjuju iseljenu hrvatsku
i poticu njene podjele, vec koji, zajedno sa Hrvatskim Svjetskim
Saborom poticu jedinstvo nacije kao temeljnu vrijednost.
Postavlja
se pitanje:
Gdje je
danas Hrvatska? Drava teško stvorena u ratu, ideal
generacija, kao pijesak klizi iz ruku hrvatskog naroda. Zbog
privatnog interesa rasprodaju se more, otoci, voda, cisti zrak.
Rasprodaju se komadici raja kojeg, bog nam je svjedok, nismo
dobili na lutriji, nego kao plod mudrosti i hrabrosti onih koji
su kroz burnu povijest imali više ciljeve i nacionalno
nisu podredivali nicime i nikome. Brojni hrvatski muevi
su i vlastite ivote davali za vjeru i naciju. Gdje su
oni danas i je li išta od toga ostalo? Koliko su danas
hrvatski odlicnici sposobni da rtvuju sebe za domovinu?
Rekao bih, malo ili nimalo. Nikako nije jasno zašto nismo,
a mogli smo, te vrijednosti, te komadice raja, ostaviti za generaciju
Hrvata koja je, sada, primorana da u vlastitoj dravi stasa
i raste kao jeftina najamna snaga i podstanari u vlastitoj kuci.
I kada odlazi postavljamo pitanje zašto…? Pa razlog
je jednostavan. Ako eliš porobiti jedan narod, uništiti
mu srce, i dušu – uništi mu mladost. Uništi
mu ono što ga obnavlja, uništi mu povijesno pamcenje
i uništio si mu buducnost. Malo je toga ostalo u hrvatskim
rukama i doista, zadnji je trenutak ne da se zamislimo, nego
da nešto konkretno napravimo. U protivnom, moci cemo reci
da smo najveci kockari. Prodali smo dušu vragu i sada se
pitamo tko nam je nosi…
Porec,15.7.2007.
Niko Šoljak
prof. ing.