HRVATSKI BOGATI RUDNIK ZLATA KOJI SE NE KORISTI

Tko i na koji nacin uzima sebi za pravo da Hrvate izvan domovine sustavno ignorira oglašujuci se na njihove zahtjeva vezane za ostvarivanje njihovih prava?

Postavlja se pitanje da li je to smišljeni plan kojim treba otuditi Hrvate od Hrvatske, oduzeti ima sva prava (osim prava na njihove novce koji se u Hrvatsku slivaju svake godine što iznosi oko milijardu dolara putem doznaka i drugih izvora). Ako je to plan, onda se on ostvaruje mnogo efikasnije od kada imamo svoju državu nego za vrijeme komunisticke strahovlade.

Nekoliko pokazatelja to dokazuje:

1. Preko sto tisuca mladih strucnjaka koje je hrvatski narod školovao napustilo je Hrvatsku. To su strahovite štete ako znamo da jedan visokoobrazovani strucnjak košta Hrvatsku oko 100. 000 eura. Primjenom jednostavne matematicke operacije množenja proizlazi da smo mi, kao mali narod, svijetu darovali strucnjake koje su nas koštali 10 milijardi eura, a za uzvrat nismo dobili ništa. Izgubili smo i materijalno, i demografski, jer privremeno, ali u pravilu i najcešce i za stalno, gubimo mlade ljude i njihove buduce obitelji koji ce svojim znanjem i sposobnostima izgradivati druge zemlje.

2. Konstantno se oduzima pravo glasa hrvatskom iseljeništvu /dijaspori/ pri cemu se grubo izigrava i Ustav RH koji Hrvatima izvan domovine garantira sudjelovanje u zakonodavnim odnosno predstavnickim tijelima – Hrvatskom Saboru) što je regulirano i izbornim zakonodavstvom RH.

3. Proces vracanja imovine Hrvatima koja je oduzeta za vrijeme komunisticke vlasti raznim birokratskim smicalicama odlaže se, a u isto vrijeme se ta imovina na neprimjereni i rekli bismo kriminalan nacin ustupa (daje u vlasništvo i druge vidove raspolaganja, a sve radi ubiranja profita i njegove podjele odabranima).

4. Mnoge istinske hrvatske domoljube, naše povratnike iz iseljeništva koji su htjeli uložiti svoj novac u Hrvatsku na razne nacine su doslovno doveli do prosjackog štapa. Njihovu imovinu su uzeli, a njih uputili nazad u iseljeništvo odakle su i došli. Na takav nacin, oni su, iz ljubavi prema domovini, opljackani od domovine.

5. Hrvatski Sabor ni Vlada (u nijednom sazivi do sada) nije donijela niti jedan Zakon koji bi otvorio vrata istinskog i poštenog povratka Hrvata na njihovu djedovinu. Upravo suprotno, puno se toga je napravljeno da im se izbije iz glave i najmanja primisao o povratku. Njihov novac – DA, one – NE.

6. Aktivnosti politickih stranaka u pojedinim državama svijeta razbili su organizacije Hrvata i time istima smanjile objektivne mogucnosti financiranja koje im pripadaju po pravu države u kojoj žive i rade. Veliki broj klubova, politicki i ideološko podijeljenih, bez iskrene namjere ujedinjavanja i približavanja, smanjio je snagu iseljenicke populacije.

Na sve moguce nacine se sprjecava organiziranje hrvatskog naroda po državama svijeta, umjesto da se po uzoru na Irsku i posebice državu Izrael, podrži i financira one organizacije i udruge koje imaju za cilj okrupnjavanje i ujedinjavanje hrvatskog nacionalnog korpusa u iseljeništvu. Prerano se je pocelo zaboravljati da su nas nacionalne i svake druge podjele kroz cijelu povijest postojanja odvodile od cilja stvaranja nacionalne države i da smo, kao narod, bili zbog tih podjela, osudeni na povijesno lutanje prostorom, puno duže nego što su Židovi lutali pod Mojsijem, a nakon klanjanja «Zlatnom Teletu». Tko nam, u ime cega i zašto i danas podmece raznu «zlatnu telad» ostaje da se vidi..
Doduše, treba priznati da za ovakvo stanje nije samo kriv Sabor i Vlada RH. Dobrim dijelom i samo hrvatsko iseljeništvo snosi krivnju za takvo stanje. Rekao bih, u pitanju je nedostatak ideje vodilje, zajednicke platforme djelovanja. Mnoge organizacije i udruge Hrvata formiranjem nacionalne države smatrale su da su ostvarile svoje ciljeve, i druge ciljeve, kao što su ostvarivanje jedinstva nacionalnog korpusa, niti ne postavljaju. Takvo stanovište držimo štetnim, jer se ne može razdvojiti pitanje hrvatske kao nacionalne države i pitanje jedinstva Hrvatskog Naroda. Potrebno je obrnuti teze i postaviti druge ciljeve, u smislu svehrvatskog jedinstva. Hrvatsku Državu smo donijeli na svijet, ali je treba hraniti i jacati. I sami smo, na vlastitom primjeru, kroz burnu povijest, bili svjedoci da nam nikakve podjele unutar nacije ne mogu donijeti ništa dobra. Da je to lijep, i ugodan posao, radili bi ga oni koji su svu nacioljublje komercijalizirali i rasprodali bogatstvo naroda, a ne idealisti, koji troše svoje vrijeme i novac a za uzvrat ne traže ništa.. Svjesni smo da to nije lagan posao i na toj platformi treba postici svehrvatski konsenzus u iseljeništvu. Tu su, naravno, i udruge koje to promicu kao svoj temeljni interes (kao npr. Hrvatski Svjetski Sabor) pa se na toj liniji treba i okupiti i zajedno djelovati. Naravno, potrebno je to artikulirati i kroz institucije civilnog društva i institucije sustava zašto treba intenzivno koristiti izabrane zastupnike iseljeništva i one politicke udruge koje svojim programima i istupima ne zbunjuju iseljenu hrvatsku i poticu njene podjele, vec koji, zajedno sa Hrvatskim Svjetskim Saborom poticu jedinstvo nacije kao temeljnu vrijednost.

Postavlja se pitanje:

Gdje je danas Hrvatska? Država teško stvorena u ratu, ideal generacija, kao pijesak klizi iz ruku hrvatskog naroda. Zbog privatnog interesa rasprodaju se more, otoci, voda, cisti zrak. Rasprodaju se komadici raja kojeg, bog nam je svjedok, nismo dobili na lutriji, nego kao plod mudrosti i hrabrosti onih koji su kroz burnu povijest imali više ciljeve i nacionalno nisu podredivali nicime i nikome. Brojni hrvatski muževi su i vlastite živote davali za vjeru i naciju. Gdje su oni danas i je li išta od toga ostalo? Koliko su danas hrvatski odlicnici sposobni da žrtvuju sebe za domovinu? Rekao bih, malo ili nimalo. Nikako nije jasno zašto nismo, a mogli smo, te vrijednosti, te komadice raja, ostaviti za generaciju Hrvata koja je, sada, primorana da u vlastitoj državi stasa i raste kao jeftina najamna snaga i podstanari u vlastitoj kuci. I kada odlazi postavljamo pitanje zašto…? Pa razlog je jednostavan. Ako želiš porobiti jedan narod, uništiti mu srce, i dušu – uništi mu mladost. Uništi mu ono što ga obnavlja, uništi mu povijesno pamcenje i uništio si mu buducnost. Malo je toga ostalo u hrvatskim rukama i doista, zadnji je trenutak ne da se zamislimo, nego da nešto konkretno napravimo. U protivnom, moci cemo reci da smo najveci kockari. Prodali smo dušu vragu i sada se pitamo tko nam je nosi…

Porec,15.7.2007.

Niko Šoljak prof. ing.