POKRET ZA PREPOROD HRVATSKOG DUHA I POTICANJE NATALITETA U HRVATSKOJ – ŽIVOT

ZADAR, PETRA BERISLAVICA 1

www.preporodhrvatskogduha.hr

SUBJEKTIVNOST I SVJESNOST

Subjektivnost je odraz ukupnog stecenog u svijetu i . . . , ali svaki pojedinac tu je i odraz spoznaje. . . , kao pomoci u svijetu za sklad, tj. zadovoljstvo, tj. izbjegavanje patnje. . .

Dakle, objektivno je tu kao kušnja koje iritira ukoliko se ne primjeni pouka za harmoniju, zapravo patnja je po duhu razdvajanje i opiranje svjetovnom, a ona se pripisuje tijelu, tj. objektivnom, koje tu ceka duševne odluke uglavnom subjektivne – nastale po „racionalnim“ kalkulacijama u konkretnom svjetovnom. . . , kako na Zemlji tako i u cjelini svemira. Dakle covjek tvoreci ovozemaljske uvjete svojom subjektivnošcu sebe reducira i propada kao smisao u ovoj etapi, u svijetu. Stvoritelj kao uzrok i gospodar, covjeka prepušta fantaziranju daleko od bitnog i svjesnog, koji sebi umišlja da je perpetuum mobile, životne uvjete okrece protiv sebe, ne zna ni zašto ni kada je postao, otkuda i kako dalje. . .

Covjek želi sebe vidjeti kao samotvorca udaljava se od tvorca, reduciranjem se razdvaja od biti, patnja signalizira da je skrenuo s pravog puta, da proturjeci životu, po navici subjektivno sebe udaljava od izvora kao da može biti perpetuum mobile. Odvajanje iz apsolutne kompleksnosti uvjeta života, znaci izgubiti se, zalutati u šumi. . . ostati bez zaštite. . .umjesto odrediti se za život na temeljima dostojna covjeka. Udaljavanjem dublje u šumu covjek se udaljava od izvora svjetlosti prema mraku, u agoniji odbrojava pored baklje koja je tu za trenutak i konacna – zapravo je hvatanje za slamku utopljenika u hirovitoj nabujaloj rijeci.

Dakle, subjektivno covjek sebi umišlja ono što nije, ustvari zbog onog što je olako napustio pa sebi priuštio patnju, kao kaznu za vlastito ponašanje – nakon cega prestaje sklad kao jedno u jednom, kao bice sa slobodnom voljom koje je stvoreno, a ne kako sebi umišlja autostvoreno. Bez valjanog razloga po subjektivnosti covjek postane konacna baklja bez neizmjerna i nepresušna izvora – dakle, covjek kada se tako ponaša zapravo je zlo, umišlja sve i svašta, autonomiju bez pokrica. Grješan covjek ovisi o pomoci, o Stvoritelju i njegovoj milosti, Ocu koji garantira život kao dobro, tj. smisao, a subjektivnost sina ukoliko nije budan vodi u konacnost, mjesto da po uzoru na Oca ostane na beskonacnom putu kao uzor, temelj, ognjište, zaštita kao odraz reda . . . Na sinu je da odoli luciferstvu na putu za beskonacno, kao spasitelj bitnog i garancija, kao Otac s temeljima, ognjištem, kretanjem koje ne zaustavlja život na beskonacnom putu. Dakle, covjek se varan prividom odvaja od temelja, izvora života, od toplog ognjišta, milostiva Oca. . .

Mjesto konstantnim participiranjem u apsolutnom dobru, covjek zavaran prividom cesto stvara želju za odvajanjem od temelja, što rezultira disharmonijom, kao uzrokom boli i patnji.

Preostaje nam budenje, tj. uskrsavanje po spoznaji, i poticanje u vlastitoj sredini za dobro.

Nakon disharmonije, samo subjektivni obrasci na beskonacnom putu nisu dostatni. Subjektivnost puno puta znaci umišljanje i egoizam, želju za osamostaljivanjem, što je suprotno osvješcivanju i spoznaji.

Život je orijentacija i najvece dobro, život je u biti vjecan i osnova svih spoznaja covjeku, kao cudo Stvoritelja. Osvješcivanjem se spoznaje da život živi, a ne kao što subjektivnost puno puta život okoncava i okrece k smrti. Tu se stalno griješi iako se napadom na život osjeti bol kao upozorenje da se skrenulo na krivi put.

Makar patnja i bol opominju, subjektivno bez spoznaje griješi, ne može shvatiti da covjek po slobodnoj volji ocjenjuje i procjenjuje protiv samog sebe, tj. života. Subjektivnost koja šablonama, svim i svacim iz tradicije, djeluje protiv života – nakon rasipanja života „izgubljeni“ ne mogu procijeniti. . .život kao dobro.

Problem je u subjektivnom poimanju konacnosti života – što nitko ne želi.

Svejedno najveci broj ljudi djeluje za konacno, za život konacni – što znaci tvore uvjete za smrt – po cemu nastaje patnja.

Po ljudskoj subjektivnosti život nije spoznat, nije tu život – kao odraz apsolutnog da se po nekoj subjektivnosti i procjenjuje ili održava, jer nije za takvo nešto adekvatna. Životu kao dobru od strane nekih subjektivnosti ne trebaju ocjene i procjene jer život je dobro po neizmjernom Stvoritelju. . . njegovo djelo. Subjektivnost se javlja u životu tamo gdje covjek može osjetiti patnju , dakle utoliko u tom krugu reagira po tjelesnoj boli. Kako god, samo covjek sebe može poljuljati na temeljima Oca. Ukoliko covjek pati – to je razapet po subjektivnosti zbog disharmonije po osobnoj volji, izmedu duše i tijela (duhovnog i materijalnog) covjeka i opceg, u neskladnoj zajednici.

Ne može Bog biti razapet vec on covjeku alegoricki pokazuje kako sam po svojoj volji stvara disharmoniju, tj. razapinje samog sebe. Kada se subjektivnošcu zapostavi red, rad i disciplina, tada covjek oslabi po navikama, a život mu se svodi na konacan. Eto zašto neki pojedinac ili narod propada. Misao i rijec su život i na zemlji žive bez prestanka – dakle po budnosti kretanje je život u apsolutu. Znaci, covjek treba aktivno participirati u apsolutnom mišlju, rijecju i djelom.

Jedna subjektivnost na Zemlji se razlikuje od druge. Ipak, covjek postupno uocava zamke životu dok živi, ne mora žrtvovati život, vec mora životom braniti život – dakle pobjedivati življenjem smrt, a zaobilaziti one koji ne znaju da životu nema kraja. Ozbiljan covjek teži cistoj duhovnoj duši pomocu stava i djela, zaraduje po savjesti i višoj svijesti. Život je dobro tu da se živi, a covjek da mu se divi…ukoliko participira svojim duhom u apsolutnom duhu. Covjek treba za život raditi – po tom dobru se nadati. Dakle covjek – treba živjeti svaki dan i opravdati ga novim životom – idejama, ne zapostaviti nijedan dan, življenja i divljenja životu. Nema ideje kada se ne participira u životu – tj. u apsolutu – eto zašto covjek nema konstantno kvalitetnih rješenja. U izboru po volji duhovno sebe reducira (potiskuje) u svojoj velicini i ulozi pa se zapravo gubi odgovornost – kao odraz inertnosti koja teži svjetovnom – konacnom, što proturjeci buducnosti, tj. životu – po kretanju. To se dogada kada se covjek postavlja i ocjenjuje subjektivno - što je cesto relativno, dakle i kada nije na visini zadace postavlja se kategoricno.

Dr. sc. Ilija Barjašic