Marko Obucina

Hrvatsko «laprdanje»!

«Oce, oprosti im; jer ne znadu, što cine!»

Ev. po Luki, XXIII.; 34.

Doista, nikada nisam mogao razumjeti Hrvate, kao da zli dusi udoše u njih i cesto ne znaju što govore. (Ili, možda, znaju?). Kao da Hrvati nemaju osjecaj opasnosti od neprijatelja koji ih okružuje i koji im rade o glavi. Kada kažem «Hrvati», mislim na one koji ne spadaju u krug raznih racanâ, cacicâ, pusickî, mesicâ, sarnavkî, haha-ovaca, crvenih brigadista iz tzv. «nevladinih udruga», zagrebackih novinara, htve-ovaca i slicnih spodoba; dakle - mislim na one, tzv. domoljube, ognjištare, desnicare («ustaše»), one koji vole Thompsona, na one, kako ih posprdno zovu, «državotvorne Hrvate». Normalne Hrvate. Cesto se i medu njima izgovore nesmotrene rijeci, gluposti, «laprdanja», i tada one – te rijeci - imaju i te kakvu težinu, mnogo vecu nego kada ih izgovore srbo-komunisticka lupetala . Pri tomu, kao da cujem zluradi cerek «akademika» Zorana Pusica (kakava akademija, takav akademik): «Vidi ih, i sami priznaju da su ološ i zlocinci!».

Nu, ako covjek malo posluša što takvi Hrvati znaju skaradno izreci, ne cesto, jer ih ne pripuštaju tako lako na prizorište njihovih komunistickih medija, a znaju svašta reci, da normalnom covjeku stane pamet. Tada se moram zapitati: «Je li to moguce? Je li to oni toliko ne misle?». Ili, «Kakvi su tek 'oni drugi', dakle – hrvatski neprijatelji?». Onako na brzinu na pamet mi padoše dva takva «laprdanja» i «laprdala» cije cu rijeci prepricati po sjecanju. Pa da cujemo što kažu!

Laprdalo prvo: Zoran Šangut

Prije stanovitog vremena komunisticki mediji digli su graju oko (navodno izdane) potjernice za Veljkom Kadijevicem, Titovim generalom i srpskim ratnim zlocincem, ne zato da bi «priveli Kadijevica pravdi», nego da zamagle neke poteze hrvatskih (jugoslavenskih?) politickih i pravosudnih trenutnih vlasti. Naime, tada se cekala namještena i politicka presuda u Karlovcu (Hrastov), u Osijeku (Marguš-Dilber); podizanja optužnice za «Glavaša i ustaše» («Seleotejp» i «Garaža» - ne bi bolje smislili ni par Blaževic-Višinski), i u Zagrebu sudenje Ademi-Norac («Medacki džep» - opet nejasan pojam; kaj bu rekli Zagorci «karta je vu žepe»), i da se «Vlasi ne sete» (I.Andric, srbijanski književnik) komunisticki mediji su pustili u zrak «slucaj Kadijevic».

Scena iz snova: «Radni rucak», emisija zagrebacke komtelevizije od 69 kuna mjesecne pretplate; Dijana Culjak-Šelebaj, voditeljka i «ljuta» Hercegovka; Zoran Šangut, vukovarski branitelj i logoraš u «srbijanskim sabirnim logorima»; srbski advokat, stanoviti Nobilo; a na brzoglasu, direktno iz Srbije, stanoviti cetnik Mrdak Radivoje iz Ministrstva pravosuda Srbije.

Vukovarski branitelj i logoraš Zoki Šangut govori o logorima u Srbiji, gdje je i sâm bio zatocen preko šest mjeseci, nu cetnik Mrdak ne priznaje; nikakvih logora nije bilo u Srbiji i «tacka». I tada, da bi nesretni Šangut bio uvjerljiv, da bi se istakao pred stamenom Hercegovkom i novokomponovanom Zagrepcankom, Šelebaj, pred srfbijanskim cetnikom Mrdakom i cetnickim zastupnikom Nobilom, receni Šangut rece, opali: «Gospodine Mrdace, ne cete valjda poricati da su postojali logori u Srbiji, to bi bilo isto kao kada bi «MI U HRVATSKOJ PORICALI DA JE POSTOJAO USTAŠKI LOGOR JASENOVAC, GDJE SU UBIJANI SRBI, ŽIDOVI I OSTALI, I MNOGI DRUGI USTAŠKI LOGORI U NDH». Poslije nekoliko dana, u emisiji zagrebacke televizije «Meta», receni Šangut je ponovio tu istu recenicu. Ubijali su toga Šanguta i tukli, i kao Hrvata, kao ustašu, da osvete izmišljene jasenovacke žrtve; pedeset godina su Srbi i hrvatski renegati i komunisti proganjali živo i neživo, zbog izmišljenog broja žrtava u Jasenovcu, da bi jedna žrtva toga mita, sama sebe žrtvovala na tom mitskom oltaru: Jasenovcu. Da covjeku pamet stane. Sam im nudi izliku da ponovno napadaju, da ponovno sude.

Laprdalo drugo: Tihomir Dujmovic

Desnicar ukleti, ognjištar i novinar švabskog VL-a svojom pojavom i pokojim prohrvatskim clancicem izaziva žgaravicu i tahikardiju samo kada ga vide razni Manolici, Fumici, Mesici i slicni.

Neko vrijeme mogao sam u vecernjim satima pratiti neke emisije OTV-a iz Zagreba. Od prije sam bio sve dobro cuo o emisiji «Opasne veze», koju vodi (ili je vodio, više ne mogu vidjeti OTV) novinar Tihomir Dujmovic. To je jedna od rijetkih televizijskih emisija u «ovoj zemlji» gdje se može cuti nešto dobro o Hrvatskoj i/ili Hrvatima. I uvjerio sam se u to gledajuci svake srijede reprizu Opasnih veza.

Nu, Vrag nikada ne spava, ili – bolje receno – Hrvati su nepredvidljivi (i neponovljivi). Dakle, proljetos u Opasnim vezama su bili gosti odvjetnik Željko Olujic (koji još uvijek «zastupa» hrvatski stav, ali s nešto manje žara) i notorni cetopartizan, jugosloven, Nobilo. Emisija je tekla svojim tijekom to jest, i Dujmovic i Olujic su uz pomoc gledatelja, putom telefona (zanimljivo da se javljaju samo «desnicari»), razglabali jedno, a cetokomunist Nobilo, prema ocekivanju, drugo; Nobilo je preo u gusle Save Štrbca, Veritasa, Pontinice, Spomenke Tonkovic, Ike Šaric, Nenada Stazica i takve bratije.

I u pola emisije, sasvim nenadano, Dujmovic upita goste da prokomentiraju postojanje «tek sada otkrivenog» (!?!?) srpskog logora koji je od 1991. do 1995. «ugošcavao» Hrvate i ostale Nesrbe u Vojnicu. Covjek se pita kako to da se odjednom sada (proljece 2007.) otkriva logor u Vojnicu a, recimo, potpuno se šuti o srpskim logorima u Kninu, Drnišu, Gracacu, Korenici, Glini, Bucju, Borovom Selu, Trpinji i mnogim drugim; a baranjski logori u Jagodnjaku i u JNA-vojarni u Belom Manastiru (koji je bio posebno krvolocan) do danas nije bilo niti rijeci. Nu, zato, desnicar Dujmovic - ne trepnuvši okom – puce kao top s Grica i nazva logor u Vojnicu, ni manje ni više, «Srpskom Lorom»! Cujete li: «Srpska Lora»!

Dakle, «Hrvatina» Dujmovic, kada želi pokazati da su Srbi bili posebno okrutni i posebno krvolocni, pravi prispodobu s nekakvom izmišljenom «Lorom», «tim mjestom užasne patnje srbskih civila i srbske nejaci». Sasvim u skladu s Ljubicom Letinic, Toncijem Majicem, Teršelickom, Seminom Loncar i tutti quanti. Gosti emisije su dalje govorili o «Srpskoj Lori», što se od Nobila i ocekivalo, ali od Dujmovica i Olujica, ne; zar ne?

A ja se pitam zašto samo Lora? Zašto ne bi bio, recimo, taj logor u Vojnicu «Srpski Jasenovac», pa reci: u Kninu je bio «Srpski Jasenovac»! U Aušvicu je bio «Njemacki Jasenovac», u burskim ratovima pocetkom XX. stoljeca Cherchil je organizirao za Bure «Engleski Jasenovac» 40 godina ranija; nije važno, Jasenovac uvijek pali i uvijek dobro dode.

Za kraj, za Dujmovica: u Dalmaciji ima jedna poslovica koja glasi - »Baril meda i žlica govana, sve su govna». Dujmovicu, ne kaplji govna u med.