Da li ste se ikada upitali.......

 

Da li ste se ikada upitali kako to da se u našoj Domovini ništa nije promijenilo nakon Domovinskog rata? Da li ste pokušali iznaci neko logicno objašnjenje za to?
Kažemo, imamo Hrvatsku. I doista, imamo ju. Na papiru.
Da li je vama današnja Hrvatska imalo nalik na onu koju smo sanjali, za koju smo se borili i bili spremni umrijeti?
Meni osobno nije.
Pa kako se moglo dogoditi da se prvi put u povijesti ratovanja u cijelom svijetu sudi jednoj pobjednickoj vojsci?
Da se takoreci preko noci promjene vrijednosti koje su nam bile svete, da nas se ugura u zagrljaj i suradnju sa onima koji su po našoj zemlji ubijali i palili? I da se još k tome mi zalažemo za te iste “dobre” susjede da što prije udju u EU, da ne spominjem zajednicki ulazak sa njima u CEFTA-u, kao ni mnogobrojna lizanja pocevši od povrata imetka dok nama nije isplacena ratna ošteta, dok nam je zemlja puna mina koje su nam posijali, dok još ne znamo gdje su svi naši mrtvi, pa nadalje?
Volja naroda? Sumnjam.
Da je to od pocetka bila volja naroda, Domovinskog rata ne bi ni bilo. Tko bi odlucio riskirati život boreci se protiv onih sa kojima bi se par godina kasnije trebao ljubiti? Nitko.
Pa što se onda dogodilo?
Pogledajmo malo zbivanja u svijetu prije Domovinskog rata.
Komunizam je kao oblik vladavine bila vec odavno ispucana, propala ideja i jasno joj se nazirao kraj. Što bi istovremeno znacilo i kraj onih koji su mu služili. Konkretno, u našoj zemlji, kraj UDBA-e, KOS-a, kraj nedodirljivosti partizanskih zlocinaca, kraj mnogih karijera koje su sagradjene na kostima hrvatskog naroda.
Što se moglo uciniti, a da se ne izgubi vlast i sva zaštita koju ona obezbjedjuje?
Prilika se ukazala baš samim Domovinskim ratom.
U kojem eto, pobjedjujemo, ali što se dogadja nakon toga?
Do tada nevidjenom brzinom civili preuzimaju vlast od vojske. Pada dogovor sa Haagom, pocinje se govoriti o ratnim zlocinima pocinjenim sa obje strane. Na sve se nacine nastoji izjednaciti žrtvu i agresora, sve u cilju što brže pomirbe.
I sve se vraca na staro.
Sve, osim samog naziva državnog uredjenja, jer, kao, komunizma više nema u slobodnoj Hrvatskoj.
Pa ako je tako, kako to da su onda na vlasti ostali baš ti isti, komunisti?
Hrvati su u vecini, kao narod, bili godinama ugnjetavani i proganjani od vladajuce klase komunista, prvenstveno od Srba, ali i od domacih izdajnika kojima je partija bila sve.
Zar bi hrvatski narod, svojom voljom, takve odlucio zadržati na vlasti?
Od samoga rata pa do dana današnjega nije se ucinilo apsolutno ništa da bi se oni, koji su nas ubijali i zatvarali tolike godine, privedu pravdi ili bar maknu sa vodecih i odgovornih mjesta u vladi i zemlji opcenito.
Kao da oni i njihova politika nisu bili jedan od razloga zašto smo se digli u taj Domovinski rat, koji je u pocetku izgledao cisto suicidno, kada se uzme u obzir omjer snaga.
Pocevši od predsjednika Tudjmana, preko Racana, Mesica, pa i današnjeg velikog vodje Sanadera, nitko prstom nije mrdnuo da nas riješi tih zlocinaca kako nam i dalje ne bi mogli krojiti sudbinu.
Pa tako mi danas imamo vecinu ex komunistickih dužnosnika i clanova partije koji i dalje odlucuju o sudbini hrvatskog naroda.
Znaci, poredak u zemlji ostao je isti, obzirom da su isti i celni ljudi.
To je sve savršeno logicno ako uzmemo za pretpostavku da se nikada u stvari ništa i nije trebalo promjeniti.
Izuzev toga da komunisti promjene nazive svoje stranke, te od komunisticke partije dobijemo raznorazne SDP –e, HNS-e, HDZ-e i slicno. Koji isto osjecaju i rade kao i prije toliko godina, ali se, eto, drugacije zovu.
I to savršeno objašnjava zatvaranja hrvatskih branitelja, jer, kome su oni uopce ikada bili potrebni, izuzev da im posluže da ostanu na vlasti ali u drugom obliku?
Da li je moguce da je cijeli hrvatski narod, a narocito hrvatski branitelji, izmanipuliran i zaveden?
Komunisti onda, komunisti sada, komunisti zauvijek.
A hrvatski branitelji?
Oni su poslužili svrsi. I zato se danas osudjuju i zatvaraju, progone na sve moguce nacine i pušta ih se da se ubijaju, umjesto da ih slavimo kao heroje što zaslužuju.
Oni su podsjetnik narodu da je rata ipak bilo, ali eto, promjenilo se nije ništa, pa žrtve toga rata treba što prije zaboraviti, kako ne bi bilo previše neugodnih pitanja.
Jer, konacni je cilj opci oprost i zaborav, te zajednicka svijetla buducnost sa susjedima, sve u ime bratstva i jedinstva, i sve pod pokroviteljstvom onih kojima je rat poslužio zato da zadrže svoje pozicije u novom, nadolazecem društvenom poretku.

Diana Majhen