Intervju sa g. Nikom Soljakom

P.. Povodom najnovijih politickih previranja i pregrupiranja za izbore, gosp. Niko Šoljak, Predsjednik Hrvatskog Svjetskog Sabora u intervju za medije sasvim otvoreno govori o trenutnom stanju , ali i o odredenim preprekama u realizaciji programa Hrvatskog Svjetskog Sabora., te ukljucivanja Hrvata koji žive i rade izvan domovine u gospodarski i politicki život u Hrvatskoj..

Cesto tvrdite da su Hrvati najviše krivi za stanje u kojem se nalaze. Recite nam, nije li to preteška optužba spram vlastitog naroda?

O. Nažalost, to je tako. Ta krivnja, o kojoj govorim, nije direktna nego indirektna. Naime, dopustili smo da nas podjele na svim razinama i u svim segmentima.. Te podjele ne donose ništa dobro., a i sami znate koliko su nas one u povijesti stajale. Tako je i nastala ona poznata uzrecica «dva Hrvata - tri stranke » Ta cinjenica osim što je smiješna, ujedno je i tragicna. Eto, ilustracije radi, u Hrvatskoj živi nešto malo manje od 5 milijuna Hrvata, a imamo 105 politicki stranka. Tko me zna naše prilike rekao bi da se radi o demokraciji na visokoj razini, ali u praksi to nije tako. Imamo jednog vladara. Mi smo mali narod velikih mogucnosti, ali te mogucnosti i sposobnosti ne koristimo niti za sebe niti za državu. Ogromna energija Hrvata troši se na okrivljavanje drugih, a u okrivljivanju drugih tražimo alibi za vlastite greške. Nama su svi krivi (osim nas samih), ali pitanje je dokle se može naprijed s takvim mentalnim sklopom u glavi…

P. Što mislite zašto je to tako ?

O. Na to pitanje nije lako dati odgovor. Naime, razlozi leže u više faktora, a to je povijesno naslijede, dugogodišnje ispiranja mozgova pa do podcjenjivanja najnovijeg dostignuca ukljucujuci i sami Domovinskog rat. Tendencije su takve da Hrvati, najviše zahvaljujuci sebi i svojim propustima postaju gradani drugog reda u vlastitoj državi. Ne smijemo zaboraviti da su se tu, na ovim prostorima, lijepile etikete nacionalista i ustaša za sve koji su pricali, pjevali pa i disali Hrvatski. Kao jedan vid specijalnog rata zatiranjem svih nacionalnih vrijednosti stekao se je utisak da biti hrvatski nacionalista predstavlja nešto pogrješno, nešto cega se trebamo stiditi. To doista nije tako. Sa formiranjem naše nacionalne države bili smo uvjerenja da su ta vremena daleko iza nas, kao i nositelji takvih djelatnosti. Ali, oni su samo promijenili runo tako da danas oni doista izgledaju kao vukovi u janjecoj koži.. Tog straha koji nam se planski i sistematski namece moramo se osloboditi, a to nije lako posebno kada su se svi naši ideali o Hrvatskoj kao pravnoj, socijalnoj, demokratskoj, nezavisnoj i suverenoj državi srušili kao kula od papira. Dolazi do zamora materijala, i sve je manje onih koji bi svoj život danas založili na oltar Domovine…

P: Gdje tome leže uzroci i tko su ti koji koce prosperitet Hrvatske…?

O. Ni na ovo se pitanje ne može odgovoriti u kratkim crtama. Ali, grubo receno, uzroke treba tražiti u povijesnom nasljedu te posebice nametanju ideologija stranih vlastodržaca koji su prosuli tezu kako su Hrvati loši gospodari, ali dobre sluge. Žalosti cinjenica što i veliki dio Hrvata misli slicno. Tom razmišljanju i uvjerenju naveliko dopridonose broje izdajice iz vlastitih redova koji za Judine škude prodaju dušu. Slobodno mogu reci kako su to izrodi «sui generis», cija je jedina sposobnost kritizirati sve što je hrvatsko i napredno. Oni nemaju vlastitog stava, njihov stav se kreira u nekim paralelnim centrima moci (kakvi brojni postoje u Hrvatskoj) i sluša samo zapovjedi svojih kreatora. To su ljudi bez morala, bez znanja, bez ikakvih ljudskih vrijednosti ….

P. To je mali broj Hrvata :

O. Hvala bogu da je tako. Bilo bi tragicno da je ta pojavnost zahvatila široku masu.. Medutim, njihovi gospodari ili da se izrazim filmskim žargonom režiseri politickih dogadanja vrlo uspješno ih instaliraju na pijadestal moci pretvarajuci ih tih cinom u lutke na koncima kojima se vješto i za tude interese upravlja. Oni su potrošna roba i kada ne budu više služili svrsi, odbacuje ih se ili bez imalo sažaljenja baca u zvjerinjak povijesnih promašaja kojima naše društvo obiluje.

P. To su sretni ljudi… Imaju vlast, novac i društveni položaj. Što im više treba….?

O To je zabluda u koju lako padaju. Lakomost je njihova glavna osobina i uvijek u izboru izmedu nova s jedne strane i ideala i države s druge strane izabiraju novac. Misle da ce im donijeti srecu, ali poznato je da se uz srecu dolazi do novca, ali kad on dode – sreca odlazi. Uz to, kao psi na uzici, uvijek uredno mašu repom i na sami nagovještaj dolaska gospodara cvile i mašu repom. Ni sami nisu svjesni da se na društvenom položaju ne nalaze radi sebe i svojih sposobnosti, nego da rade posao za drugoga. Te sive eminencije, ti zlodusi hrvatskog društva, bez imalo ce ih sažaljenja baciti u zvjerinjak i žrtvovati kada bi netko i pokušao preko njih doci do gospodara. U najgorem slucaju ceka ih robija. Ali, tako im i treba, jer njihova naivnost i gramzivost doista ne poznaje granice.

P. Hrvati su poznati ratnici i u povijesti ih nikad nitko nije vojno pobijedio. Zašto nije i u miru tako?

O Mitovi su jedno, a život je drugo. Eto, vidite Srbe… Oni su bolestan narod koji i dan danas slavi bitke koje su izgubili. Sa Hrvatima je drugacije. Oni su, ukoliko se izuzme ovaj zadnji, Domovinski rat, uvijek ratovali jedni protiv drugih. U tome je tragedija Hrvatske borbe i borbenosti. Kad pogledate, recimo, partizanske formacije, jezgru u njima su cinili upravo Hrvati. Srbi su, tek na samome kraju rata kokarde zamijenili petokrakama i pokazali da im borba «za kralja i otadžbinu». S druge strane hrvati su bili elitne postrojbe u NDH bilo da su u pitanju ustaške, bilo domobranske vojne formacije. Njih nitko nije mogao pobijediti, osim njih samih. A to se i dogodilo.

Mi smo dobili i Domovinski rat i izvojevali blistavu pobjedu nad vojnom silom koju su neki stratezi svrstavali kao trecu konvencionalnu vojnu silu Europe. Pokazali smo da celik, topovi i tenkovi ne mogu pobijediti srce. Imali smo motiv, razlog, borili smo se iz ljubavi i potrebe. Na žalost, blistava nepobjedivost u ratu narušena je potezima oficijelne vlasti u Hrvatskoj i medunarodne zajednice koji su sudskim procesima napravili presedan. Suditi herojima pobjednicke vojske u ratu koji je nametnut, koji se odvija na prostoru Hrvatske, bez presedana je u novijoj povijesti… Ali, ni to nas nece slomiti…

P. Pa mi smo to i htjeli? Zar Sabor RH nije dao zeleno svjetlo sudu u Hagu?

O. Tocno. To je naša zabluda, jer nismo mogli vjerovati da ce se suditi braniteljima kao onima koji su skrivili agresiju na RH i u njoj sudjelovali. Ako je nakon II. svjetskog rata sud u Nunbergu sudio poraženima, mislili smo da ce se to desiti i sa sudom u Hagu. Ali, to je ociti primjer da medunarodna zajednica ne može da nam oprosti što smo uništili njihovo cedo, njihovu tvorbu, Versajsku Jugoslaviju. Postoji kontinuitet krivih poteza i ovo se može smatrati, sasvim sigurno, jedan od vecih.

P. Da se malo vratimo na prethodni rat. U njemu su i Ustaše ubijali ljude i palili sela. Po toj osnovi, zar oni nisu ratni zlocinci?

O. Rat je jedno neprirodno stanje i u njemu isplivaju najtamnije strane covjeka. Rat je, po svojoj genezi, zlocin. U njemu nema pravih strana i svi pokazuju tendencije prema zlocinu. Kad ste vec dotakli sukobe u drugom svjetskom ratu može se generalno zakljuciti da jedni proizvode druge i obrnuto. Jedni su zapalili kuce drugima i ubijali civile, drugi su se svetili i ubijali druge. Osveta rada osvetu, a mržnja mržnju. Svi su radili iste stvari i sve je to posljedica neprirodnog stanja u kojem se covjek s puškom u ruci zatekne. Bez obzira koji znak na glavi nosio i za što se borio. I znate što je najveca povijesna cinjenica? U ratu je najgore izgubiti ga. Tada se vaši ideali obezvrjeduju, kao isvi oni koji su se borili za tu ideju. Narod, koji je u suštini podijeljen, priklanja se pobjedniku što mu je nekakav instinkt vlastitog opstanka. Tako je i nastala ona narodna pitalica»: «Koja je razlika izmedu narodnog heroja i ratnog zlocinca» Odgovor je nikakva , samo zavisi tko je pobijedio. Pobjednici su narodni heroji, poraženi su ratni zlocinci. Tako je uvijek bilo, tako jeste i tako ce uvijek biti…

P. Pitanje je samo tko je prvi napravio zlocin.?

O. Znate li Vi što je rat? Rat se ne bojama, šnicelima, rajcicama i krompirima. Rat se vodi oružjem i svaka rana krvari. U njemu se svi služe onim što im na neki nacin garantira pobjedu odnosno uspjeh. katkad je to psihološki, ali u najvecem broju slucajeva upravo najgora sredstva. U ratu nema demokracije i ne možete se na bojišnici posvadati i reci. «Ja se više ne želim igrati». Rat je igra u kojoj je jedino pravilo da nema pravila, a cilj je dobiti rat uz što manje žrtava na vlastitoj strani. Svi kalkuliraju sa prihvatljivim gubicima, kao da je i jedan jedini gubitak covjeka prihvatljiv!!! A stradavaju mnogi…Ali, ono što mora pobijediti na kraju svakog rata jeste cinjenica, istina… Upravo radi toga je Hrvatski Svjetski Sabor 2006 godine zatražio od Sabor i Vlade Republike Hrvatske da znanstveno utvrde povijesne istine i to o:

1.O Ustaški pokret i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.

2. O partizanskom pokretu i Jugoslaviji

3. O domovinskom ratu i Državi Hrvatskoj.

Vjerujemo da ce jednog dana Hrvatski Sabor to uciniti i time staviti tocku na prošle ratove Hrvata.

P. Niste mi odgovorili jesu li Ustaše za Vas ratni zlocinci.

O. Ne, nisu. Ali, sasvim sigurno, bilo je onih pripadnika ali je sigurno b koji su cinili zlocin u ratu…

P. Dobro.. A jesu li barem partizani ratni zlocinci?

O. Ne, ni oni. Premda, kao i prethodno ustvrdio bih da je sasvim sigurno bilo onih pripadnika partizanskog pokreta koji su cinili zlocine..

P. Cudno… Tvrdite da ni ustaše ni partizani nisu radili ratne zlocine…

O.. Na to sam pitanje odgovorio. Ni jedni, ni drugi. Samo pojedinci i manje skupine… Nisam pobornik generalnog odredivanja krivnje…

P. U javnosti se vrlo cesto spominju kao prilozi koji ne idu u korak s vašom tezom postojanje logora, posebice logora Jasenovac s jedne strane i žrtava Blaiburga i Križnog puta s druge strane… Što mislite o tome…

O: Mislim da sam na to pitanje odgovorio. Stvari treba promatrati u kontekstu vremena kada su se dogadale. Doista, logor «Jasenovac» ne ide baš na cast ustašama, niti zlocin koji se dogodio na Blaiburgu i posebice Križnom putu partizanima. Ali, to je zlocin manje grupe, a ne cjelokupnog ustaškog ili partizanskog pokreta. Niti jedan pokret, pa makar se on zvao ustaški ili partizanski ne može na sebe preuzeti na odgovornost zlocine u ratu koji su se dešavali u organizaciji i izvedbi pojedinaca odnosno manjih ili vecih grupa sukobljenih strana u ratnom sukobu.

P. Cetrdeset pet godina života u Jugoslaviji Hrvatska je razvila i živjelo se veoma dobro Sada se živi lošije?

O. Ovisi što znaci dobar život. Kažem, postoje i dobre i loše stvari. Hrvatska je, doista, bila sastavnica bivše države, razvijenija od drugih (izuzev Slovenije) što ju je, umjesto u vodeci stavilo u podredeni položaj. Ogromno bogatstvo koje je stjecano vrijednim rukama hrvatskih radnika, a pri tome posebice mislim na turizam, odlazilo je za Beograd u potocima, a vracalo se je u Hrvatsku na kapaljku. Medutim, relativno dobar život je posljedica i izostanka ratnih sukoba. Ne smijete zaboraviti da Hrvatska, poslije drugog svjetskog rata, nije bila u otvorenom ratnom sukobu punih 45 godina. Vrijeme mira je vrijeme gradenja, kuca, gradova i obitelji. No, ako cemo objektivno govoriti, stupanj razvoja Hrvatske zbog tog «sisanja supstance» tekao je sporije. Da nije bilo toga i da se je pravednije i poštenije dijelio nacionalni kolac bogatstva, Hrvatska bi danas bila na razini Slovenije i Austrije… P. Kako je to bilo moguce da se pobjednicki narod u ratu pobjedi u miru.?

P: Te podjele iz drugog svjetskog rata postoje i danas u hrvatskom društvu. Kako ih pobijediti?

O: Na žalost, da. Kao da smo osudeni da non stop gacamo u blatu vlastite prošlosti. Mi ni dan danas, a prošlo je 50 i više godina, nemamo jasan stav da li smo iz drugog svjetskog rata izašli kao pobjednici ili poraženi i tko je u stvari pobjednik. Prebrojavanje «krvnih zrnaca» stoji kao uteg na nogama hrvatskog društva i koci mu napredak i ostvarenje potpunog jedinstva. Medutim, treba priznati, da poradi naših buducih generacija moramo osigurati da se o prošlosti, najviše radi sadašnjosti i buducnosti, piše objektivno i da jedanput stavimo tocku na II. svjetski rat. Imamo mi i svježijih trauma...

P: Mislite na domovinski rat?

O: I na njega, da. Neoprostivo je, naime, da jedna pobjednicka vojska, na ovakav nacin, birokratski i podlo, bude poražena u miru. Da joj se sruši ponos… U stvari, provodi se ista strategija. Treba sve hrvate koji su sudjelovali u ratu proglasiti ratnim zlocincima. I to zamislite zlocinci nad onima koji su napali Hrvatsku ili su kao njeni gradani digli ruku na nju i njene zakonske institucije. Na isti se je nacin ponašala velikosrpska politika u bivšoj državi koja se sve Hrvate proglašavala ustašama. Kada svi budemo zlocinci, onda ce druga faza biti teza da je i sadašnja Hrvatska zlocinacka tvorevina (nastala na zlocinu, op. a.)… Takvo što još pije vode u medunarodnoj zajednici. Srbi su u svim ratovima u ovom i prošlom stoljecu poražena vojska, ali su vještom diplomacijom uspjeli dobiti status nevine žrtve i to itekako materijalizirati… To je smiješno… Agresor je žrtva, a žrtva agresor. Pobrkane teze nisu samo stvar igre rijeci nego i plana. Hrvati su po prirodi pošten miran narod koji nikome ne misli zlo te misle da su takvi i drugi. To je veliki hrvatski hendikep. Mogu slobodno reci da Hrvati nemaju nacionalni program niti za jednu godinu, a kamoli za 10, 30 i 50 godiina i više kao sto to imaju drugi narodi.. A vidimo naše agresore i vjecne gubitnike – srbe! Oni, kao bolesan, ali povijesno svjestan narod drže se slijepo «Nacrtanja» koje je staro oko 150 godina . Mi takvih programa nemamo. Posebno je žalosno da nemamo ni jasan i konzistentan program o tome kao osigurati i sacuvati neovisnost države i naroda, te na koji nacin osigurati mjesto u zajednici slobodnih naroda koje nam pripada….

P: Hrvatski narod je platio veliku cijenu da bi dobio svoju državu…

O: Hrvatski narod, na žalost, ništa nije dobio, a posebice ne – državu. Ova je država teško zaradena, krvlju i velikim razaranjima placena… Jednom narodu država se, ni sloboda, ne poklanja. Ona se mora zaslužiti. Ako to niste u stanju, onda i nemate pravo na nju…Mi smo dokazali da to znamo, hocemo i možemo… I imamo je…

P. Kako se je u borbu za stvaranje Hrvatske države ukljucila Iseljena Hrvatska?

O. Govoreci o zaslugama mogu reci da je to najmanje bitno pitanje. Tko je doprinio više, tko manje – za nas kao Hrvatske, sa aspekta da imamo državu koju nismo imali tisucu godina i nije bitno pitanje. Doprinos hrvatskog iseljeništva u procesu stvaranja i priznavanja države ne može se mjeriti. Medutim, i ti ljudi su se borili za svoju državu. Ona je njihova isto toliuko kao i naša koji u njoj živimo. Samo što mi imamo toliko srece da baštinimo sve njene ljepote, dok naši iseljenici nju nose u srcu. Brojne i brojne generacije Hrvata u iseljeništvu odc svog rodenja, do svoje smrti disalo je hrvatski… Nemjerljiv je doprinos i prvog hrvatskog predsjednika, dr. Franje Tudmana, koji je u datim povijesnim okolnostima prepoznao trenutak i iskoristio ga za stvaranje Hrvatske. Medutim, i sami znate da to nije teklo tako lako. Sjetite se samo embarga na oružje, sjetite se da smo bili goloruki… I onda sjetite se akcije «Bljesak» i «Oluja», samo pet godina poslije, kada Hrvatska dokazuje toj istoj medunarodnoj zajednici da je postaja respektabilna vojna sila i cimbenik bez kojeg se više na ovim prostorima ne može ništa odlucivati. Tu je naše iseljeništvo odigralo svojim rekao bih, povijesnu ulogu. Dalo je ogromnu financijsku pomoc s pomocu koje Hrvatska cizma danas gazi svaku stopu Hrvatskog teritorija. Prvi put u povijesti Hrvata postignuto je jedinstvo Hrvatskog Naroda ,time smo sebi i svijetu dokazali da smo kao Narod nepobjedivi i cvrst Orah na kojem ce polomiti zube svatko tko pokusa ugroziti ili dovesti u pitanje opstojnost Države Hrvatske.

P. Imamo svoju državu ali se te blagodati ne osjecaju?

O. U pravu ste. Nakon zanosa pobjede, u trenucima okretanja sebi, na vlast su došle lisice i hijene. U svakome ratu oni isplivaju da na leševima najboljih hrvatskih sinova izgraduju svoja gospodarska i druga carstva. S tim procesima, a tu posebice navodim proces privatizacije otpoceo je i proces odnarodivanja Hrvatske i Hrvata. Grabeci sebi i svojima oni doslovno gule kožu pri tome ne zaziruci od možebitne situacije da Hrvatska zbog ogromnog duga završi u stecaju. A ako on ne uspije – slijedila bi likvidacija. Takvu našu situaciju priželjkuju mnogi koji su, kad se država stvarala, upirali prstom i govorili što ti Hrvati hoce.. Pokupovati ce sve prirodne ljepote i razbaštiniti buduce generacije svim vrijednim što smo od naših prethodnika dobili u nasljede..Mladi se hrane drogom i alkoholom, školovani koji nisu podlegli drogi i alkoholu moraju ici trbuhom za kruhom izvan Hrvatske jer za njih nema posla u Hrvatskoj .Mito i korupcija caruju, grabi svatko tko što stigne Kada kažem da je danas najunosnije zanimanje u državi biti politicar, a ne gospodarstvenik ili biznismen – sve sam rekao..

P. Tu se ne bih složio s vama. Sve naše stranke imaju program i vode brigu kako Hrvatsku uvesti u Europu, o standardu Hrvata te o našem iseljeništvu.

O: Ne morate se složiti s mnom, ali to su cinjenice. Takve orijentacije se dokazuju djelima, a naši politicari to ne cine. Mislim da nam hitno trebaju neke dodatne mjere koje bi jasno pokazale i dokazale da nam (a ne samo sebi) žele dobro… To su:

- Donijeli bi zakon po kojem, ako na biralište ne izide 50% plus 1.birac, izbori ne vrijede…

- Donijeli bi izborni zakon kojim Hrvati koji žive izvan Hrvatske imaju svoje izborne jedinice (po državama gdje žive i rade) a ne da cijeli svijet bude jedna izborna jedinica, cime se Hrvatima Australije, Amerike i drugih država prakticno oduzima pravo glasa.

- Neprihvatljivo je da se, i kad su izbori u pitanju, hrvati dijele po politickim strankama registriranim u domovini umjesto da se pronade modalitet koji ce osigurati njihovu zastupljenost bez stranacke pripadnosti. Pri tome mislim na udruge, klubove i druge organizacije Hrvata u iseljeništvu koje bi trebale kandidirati kandidate za Sabor iz redova Iseljene Hrvatske.. .

- Poticali bi i pomogli Hrvatima da se organiziraju u udruge i da se što jace povežu sa domovinom kao što su to, vrlo vješto i ucinkovito, napravili Židovi i Irci. Objedinili bi hrvatski korpus kao što je to za vrijeme domovinskog rata napravio dr. Franjo Tudman.

- U Diplomatsko-konzularna predstavništva slali bi se istinske hrvatski domoljubi ,koji bi svojim radom doprinijeli zbližavanju Hrvata medusobno, a nakon toga i i drugih naroda svijeta Hvala Bogu, danas imamo preko 70% moralnih diplomatskih predstavnika u svijetu Hrvata a trebali bi ih biti sto posto.

P. Zašto Hrvati izvan domovine nisu organizirani kao što su bili za vrijeme domovinskog rata?

O. Nisu oni krivi… Kohezijska snaga, nakon smrti predsjednika Tudmana, prešla je na druge nositelje koji se nisu pokazali doraslim za takvo što. Cak, dapace, ne prepoznavši znacajnu gospodarsku snagu iseljeništva držali su ih na distanci i pozivali da iskažu svoju ljubav i lojalnost kada se vodila bitka za zastupnike u Saboru. Nadam se da je to vrijeme bespovratna iza nas, jer nama ne treba iseljeništvo kao jezicak na vazi politickih snaga u zemlji, nego kao kohezirajuci faktor koji ce skrenuti pozornost svim nositeljima vlasti da prvenstveno moraju voditi racuna o interesu države i nacije, a o svemu ostalome nakon toga. Hrvatska iznad svega. To je moj osobni stav, ali i stav iseljeništva. Neprihvatljivo je da se naše banke saniraju novcem poreznih obveznika te tako sanirane prodaju strancima koji su sada vlasnici preko 90 posto bankarskog potencijala zemlje. Makroanaliticari ce reci da, uz dug države, najveci determinator zaduženja upravo leži u bankama. Krediti se dijele šakom i kapom, a pravna i financijska nesigurnost uvjetuju nemogucnost vracanja, što dovodi do gubitaka kuca, stanova i egzistencije. Hrvatska danas placa ceh cinjenica da troši više nego što stvara, a Vlast ne provodi ama baš nikakve mjere da to sprijeci. Uz inflaciju novca imali smo i inflaciju generala, a kako su dijeljena – imamo ih više nego što ih imaju Kinezi. Dobar dio naših generala domovinski rat je gledao kao i hrvatske domacice – na televiziji. Hrvatska, po zadnjem popisu ima pola milijuna osoba sa priznatim statusom branitelja. Prema takvom broju i bivša JNA nije imala nikakve šanse. Samo što se dobar dio tih i takvih branitelja nije vidio nigdje, osim u nekakvim evidencijama i uredima. Ima branitelja koji nikada pušku nisu nosili a kamoli se borili za Hrvatsku. Istinske branitelje su razbili na nekoliko stotina udruga Ustavnim zakonom o suradnji sa Haškim sudom dali smo jurisdikciju nad braniteljima jednoj antihrvatskoj instituciji (Haški sud) koji je, kao produžetak velikosrpske politike, najbolje od najboljeg, naše generale, doveo pred fantomske sudnice da im sudi radi obrane vlastite zemlje. Umjesto da to bude najveca cast, po njihovim kriterijima, to je najveca sramota.

P. Puno toga ste nabrojili. Možete li nekoga imenom i prezimenom imenovati kako vi kažete gospodare divota u Hrvatskoj.

O. Vi kao novinar mene pitate. Vi to znate bolje od mene, Vi ste bolje informirani. Zašto Vi te ljude ne imenujete...

P. Da znam ja bi ih imenovano… Vi kažete da znate…! Zašto ih vi ne imenujete ?

O. Mnogi znaju a prave se da ne znaju. Najlakše je glumiti da ne znaš gdje je problem, iako se on jasno prepoznaje…

P: Upoznali ste mnogo Hrvata izvan domovine. Kako oni gledaju na trenutno stanje u Hrvatskoj?

O: Hrvatske organizacije u svijetu zateceni su stanjem i dogadanjima i to dvojako. Do sada dobro organizirana i jaka jezgra koja se dugi niz godina borila za hrvatsku neovisnog i samostalnost sada je u dvojbi oko svoga daljnjeg rada, i postojanja. Naime, netko im je uspješno «prodao» tezu da sa uspostavom Hrvatske prestaje svaka daljnja potreba borbe za državu. Mislim da su tu tezu prvenstveno lansirali oni kojima su takve organizacije prijetnja za utjecaj u iseljeništvu i koje imaju programe razbijanja i instrumentaliziranja iseljeništva u vlastite svrhe.

Ne smije se zaboraviti da sa «rodenjem» hrvatske države prestaje svaka daljnja briga i odgovornost za nju. Baš naprotiv, moramo se svim silama boriti da ona opstane, i ojaca. Ona vam je, da slikovito kažem, kao malo dijete koje je tek došlo na svijet. Ne raspoznaje prijatelje i neprijatelje i osjetljivo je na sve potrese i ugroze. Briga za to dijete nije samo roditi ga, nego ga i odgojiti i staviti na pravi put. Bog mi je svjedok da ono što smo stekli, ukoliko ne bude dovoljno cvrstine i jedinstva može nestati. I što ce nam onda ostati? Žal za izgubljenim… Zato, pružimo ruke jedni drugima i poduzmimo sve da takve tendencije sprijecimo.

Znam da je veliki dio naših iseljenika, kako ih ja zovem «izvornih Hrvata» i oštecen te da ima neugodna (da ne kažem loša) iskustva sa birokracijom koja trenutno vlada u državi. Ali moramo shvatiti da to ne smije biti prepreka da dignemo ruke od snova i cilja svog življenja.

Neugodna iskustva su velika, i raznolika. brojni naši iseljenici osjecaju se prevarenim (i ne da se osjecaju, nego to doista i jesu).. To razocaranje ne dijele samo oni… Vjerujte, ništa ljepše se ne osjecaju ni brojni Hrvati u domovini. Ogromna je imovina i društveno bogatstvo opljackano i na nemoralan nacin postalo vlasništvo lisica i hijena koje su kao talog isplivale na površinu nakon Domovinskog rata. Proces povratka nezakonito stecene imovine ne provodi se ni brzo, ni efikasno i što je najžalosnije – kako prema kome. No, tu dolazimo na teren mita i korupcije koji su našli svoje pravo utocište upravo u Hrvatskoj i u tim strukturama.

P. Oduzeta imovina se vraca bivšim vlasnicima od kuda Vama tvrdnja da se ne vraca ?

O Da, ali kao što sam rekao - na kapaljku . I kako prema kome… Redoslijed poteza koji su se vukli pokazao je direktni umišljaj da se oštete mnogi, a obogate pojedinci. Privatizaciji imovine nije, što bi bilo normalno, prethodio povrat imovine koja je nezakonito oduzeta za vrijeme komunistickog režima tako da su jednim potezom nanesene dvije nepravde. Sam proces privatizacije nije se odvijao transparentno i u nacionalnom interesu, a tome zorno svjedoci cinjenica da se na prste jedne ruke mogu nabrojati poduzeca koja su kupljena za «zdravi keš», a ne papirima i posebice da je hrvatsko iseljeništvo, nakon što je podnijelo teret financiranja rata, na bezobziran nacin gurnuto iz tih procesa. Ocito, nekima je draži srpski i drugi kapital nego naš, hrvatski.

P. Ako je to tako, kao što tvrdite, gdje je izlaz?

O: Mi smo, zbog povijesnih okolnosti, uvijek vrlo rado (i podanicki) svoje probleme prepuštali drugima da ih rješavaju. I oni su to radili kako su radili tisucu godina. Sada su se okolnosti promijenile, ali u kuci nikad nije bilo toliko žohara i miševa kao što ih ima sada. I razvlace ovo malo društvenog bogatstva pretvarajuci sirotinju u bijedu, a bijedu u pucke kuhinje i socijalu. Mislim da je osnovna stvar da se moramo postaviti kao gospodari kuce i nabaviti macke koje ce te miševe potamaniti i istjerati iz kuce. To nece biti lako… A onda, svi zajedno, još jednom, podmetnuti leda, svoje znanje, umne sposobnosti i kapital i spasiti što se spasiti da.. Danas još nije prekasno. Teško – da, ali prekasno – ne… Ali, sutra… Nisam više siguran. Ukratko, izlaz iz sadašnje situacije mogu naci samo Hrvati izvan Hrvatske sa Hrvatima u domovini. Nitko nam ga drugi nece tražiti, niti dati…

P: U Hrvatskoj vlada mišljenje da Iseljeništvo i nije zainteresirano za procese u Hrvatskoj, da se nerado vracaju i sl. Što vi mislite?

O: Na to sam pitanje vec prethodno odgovorio.. Ali, da ponovim… Hrvatsko iseljeništvo je sebe založilo u ovu državu i prema njoj i ne može ništa drugo osjecati osim bezgranicne ljubavi. Hrvatski iseljenici vrlo bi se rado vratili u svoju domovinu, ali prethodno moraju biti postavljeni zdravi temelji. Ljubav lako prede u razocaranje kada na iseljeništvo gledate kao na kokoši koje treba operušati i nogom izbaciti ogoljene iz kokošinjca. I to sam više puta rekao – kapital nema ljubavi prema domovini, njegova je jedina ljubav interes i profit. To je zapadna politika i to je tako. Medutim, srce je nešto drugo. Ljubav prema domovini, naciji, jeziku i kulturi najveca je svetinja i ukoliko želimo izgraditi Hrvatsku moramo prvo porušiti stare temelje i sagraditi je na novim. U protivnom, i najmanji potres može biti koban. Ne mislite li i vi tako?

P: Pa, da…. Velika je cijena placena, tu nema sumnje…

O: Rekao sam prethodno, ovaj svijet ništa ne poklanja, ako ne pokažeš snagu i cvrstinu da to ostvariš. To smo pokazali u želji da stvorimo vlastitu državu. Medutim, moramo se zapitati da li smo svjesni na koji nacin smo je stekli pa se ovako olako kockamo sa njenom buducnošcu. Neoprostivo je da je do danas preko 2200 hrvatskih branitelja, razocarani odnosom države prema njima, samo sebi oduzelo život. To je strašno… Ono što nikada ne smijemo zaboraviti, ono što mora biti usadeno u povijesno pamcenje ovog naroda i svih generacija koje budu dolazile jeste da smo pravo na domovinu i samosvojnost izborili strašnim žrtvama. I prema svima njima se moramo odnositi sa dužnim poštovanjem…

P. Kod našeg razgovora rekli ste da nijedna dosadašnja Vlada RH ne prihvaca program jedinstva domovinske i iseljene Hrvatske… Vjerujete li da cemo na iducim izborima dobiti vladu koja ce to prihvatiti?

O. Nada uvijek postoji, i umire zadnja… Sve dosadašnja Vlade hrvate u iseljeništvu doživljavali su (i proglašavale) sferom svoga politickog interesa, ali još nisu prevladale tendencije da se objedini domovinska i iseljena Hrvatska na temeljima koje ce jamciti svenacionalno jedinstvo i prosperitet naroda i države. Hrvatski narod je stari, povijesni narod, ali i malobrojan. Procesom globalizacije u svijetu biti ce doveden u pitanje i sami opstanak ukoliko i dalje budemo radili na podjelama i ne budemo disali kao jedno.

Što se tice Vlada, one dolaze, i prolaze. Duboko se nadam da cemo konacno dobiti Vladu koja ce ovo pitanje razumjeti i raditi na njemu što ce biti znak i naše politicke zrelosti i povijesne odgovornosti…

P. Ocekujete li od nove Vlade koja ce biti izabrana na slijedecim izborima promjene u tom pravcu?

O. Da, ocekujemo, jer se direktno ukljucujemo u izbore . Kod dosadašnji izbora Hrvatski Svjetski Sabor nije pozvao Hrvate u Hrvatskoj ni u svijetu sa preporukom kome da daju svoj glas.

Ove godine pozvat cemo Hrvatske da glasuju za konkretnu stranku. Sve cete znati argumentirano, i na vrijeme…

P. Ne postajete li tako Hrvatski Svjetski Sabor politicka stranka?

O. Ne. Rekao sam da se Iseljena Hrvatska mora prestati djeliti i prekrajati politickim škarama interesnih lobija u domovini. Ono što tražimo jeste minimum š- Hrvatska vlada mora raditi u hrvatskom interesu. Upravo da ne bi netko shvatio kako želimo politicke poene, Hrvatski Svjetski Sabor nikad nece postati politicka stranka ali ce, otvoreno i argumentirano govoriti o problemima u društvu, ukazivati na iste i nuditi rješenja za njihovo otklanjanje. Imamo moralno i ljudsko pravo da u tome svijetlu sugeriramo ne samo našim clanovima, nego i cjelokupnoj Iseljenoj Hrvatskoj, što je u ovome trenutku presudno i koga izabrati da bismo konacno dobili Vladu koja ce priznati i prihvatiti iseljeništvo. I to ne deklaratorno, nego na nacin kako je to napravio Izrael i Irska.

Za sve one koji rade protiv interesa narod i države biti cemo najglasnija opozicija. Isto tako za istinske Hrvatske Domoljube jesmo i biti cemo podrška i oni na našu pomoc uvijek mogu racunati..

P. Zašto Vi stalno naglašavate Hrvati i samo Hrvati kao da u Hrvatskoj osim Hrvata druge nacije i ne postoje… Jeste li vi nacionalista.?

O. Ukoliko se zalaganje i borbu za vlastitu državu i naciju smatra nacionalizmom – onda bi mi bilo istinsko poniženje da me takvim ne smatraju. Ali, nisam iskljuciv prema drugim nacijama koje žive u Hrvatskoj. Moj odnos spram njih i uvažavanje proporcionalan je tome koliko pripadnici te nacije uvažavaju državu gdje žive i gdje zaraduju za kruh. Evo, uzmite na primjer SAD gdje žive brojne nacije i nacionalnosti. Ta multikulturalnost i multieticnost ni na koji nacin ne utjece na to da se svi oni osjecaju Amerikancima. Premda, svjedok sam, oni vrlo rado isticu i svoje nacionalno podrijetlo pa kažu za sebe da su - americki Hrvati. Slicno je i sa australskim Hrvatima, posebice drugom i trecom generacijom koja se rodenjem i životom asimilirala u zajednicu. Volio bih da mogu doživjeti da jedan Srbin ili jedan Madžar, govoreci o svojoj domovini kažu s ponosom da su oni hrvatski Srbi ili hrvatski Madžari. Poglavito što ovi prvi, žive stotinama godina u Hrvatskoj, a i dalje im je draža nacionalna država Srbija od Hrvatske od koje i u kojoj žive…

P: I na kraju što biste porucili Hrvatima u iseljeništvu….

O: Rekao bih im, slušajte svoje srce, ali odluke donosite glavom. Hrvatska vas treba više nego ikada… Jedinstvo Domovinske i Iseljene Hrvatske nema alternative i za njega se svi moramo boriti… Rekao bih ono što je rekao veliki hrvatski politicar Stjepan Radic: «Vjera u boga i Hrvatska sloga...».. još bi dodao «Hrvate spašava «

Hrvatska, 31, . kolovoza, 2007. godine.