CROATIA LIBERTAS
i
UDRUŽENJE HRVATSKIH LOGORAŠA I ZATVORENIKA DOMOVINSKOG RATA

Sukladno Kaznenom Zakonu BiH, KZ FBiH i KZ Županije Hercegovačko-neretvanske županije, Međunarodnim zakonima, Ženevskim Konvencijama i ostalim pozitivnim pravnim aktima, zbog ratnih zločina počinjenih u periodu   1993. - 1995. godine pokrećemo zakonski predviđenu inicijativu za pokretanjem istrage i podižemo PRED ŽUPANIJSKIM SUDOM U MOSTARU

OPTUŽNICA ZA RATNI ZLOČIN

Protiv:             1.  SEFER HALILOVIĆ
                         2. ZULFIKAR ALIŠPAGA (Zv.Zuka)
                         3. NIHAD BOJADŽIĆ
                         4. VEHBIJA KARIĆ
                         5.  SAFET ĆIBO
                        
Napomena: U ovoj optužnici su navedeni zločini za koje se navedena osoba pod 1. Sefer Halilović, nije teretila pred Međunarodnim sudom za ratne zločine u Haagu (ICTY) a nadležno je Županijsko tužiteljstvo u Mostaru po mjesnoj odgovornosti I POJAVILE SU SE NOVI DOKAZI, SVJEDOCI I ČINJENICE za Grabovicu, dok ostale osobe nisu još odgovarale za počinjeni ratni zločin kao kategoriju koja ne zastarijeva.

Zbog kršenja Zakona i običaja ratovanja, kako slijedi:

1)   Sefer HALILOVIĆ: sin Rustema, rođen 6. 1. 1952. u Prijepolju, u dijelu Srbije poznatom kao Sandžak. Godine 1971. upisao se na vojnu akademiju u Beogradu i pohađao je tri godine. Godine 1975. krenuo je u vojnu školu u Zadru gdje je postao oficir Jugoslovenske narodne armije (u daljnjem tekstu: JNA). Dana 31. avgusta 1990. otišao je u Beograd i završio dvogodišnje školovanje u školi za komandni kadar.
Kada je u septembru 1991. napustio JNA, Sefer HALILOVIĆ je bio aktivni vojni oficir sa činom majora. U septembru 1991. se vratio u Bosnu i Hercegovinu, pristupio Patriotskoj ligi i planirao odbranu Bosne i Hercegovine. Dana 25. maja 1992. Predsjedništvo Republike Bosne i Hercegovine (RBiH) imenovalo ga je na dužnost komandanta Štaba Teritorijalne odbrane (TO) RBiH-a na kojoj se dotad nalazio Hasan Efendić. Time je postao najvišim vojnim starješinom oružanih snaga RBiH-a.
Tokom perioda od 25. maja 1992. do početka jula 1992., za kojeg je TO prerastao u vojsku, shodno Zakonu o vojsci Republike Bosne i Hercegovine od 20. maja 1992., Sefer HALILOVIĆ je obavljao dužnost komandanta Štaba TO-a RBiH-a. Ta je funkcija značila da je on bio i član Ratnog predsjedništva. Nakon jula 1992., obavljao je dužnost načelnika Generalštaba Armije RBiH-a (ABiH). Dana 18. avgusta 1992., Predsjedništvo je oformilo pet korpusa ABiH-a, sa Seferom HALILOVIĆEM kao načelnikom Štaba Vrhovne komande / načelnikom Glavnog štaba. Dana 8. juna 1993. uvedena je nova dužnost, funkcija komandanta Štaba Vrhovne komande. Na taj je položaj došao Rasim Delić. Sefer HALILOVIĆ je ostao na položaju načelnika Štaba Vrhovne komande ABiH-a do novembra 1993. godine. Od 18. jula 1993. do novembra 1993. godine Sefer HALILOVIĆ je bio i zamjenik komandanta Štaba Vrhovne komande ABiH-a i načelnik Štaba Vrhovne komande.
Nakon savjetovanja u Zenici 20.-21. avgusta 1993., Sefer HALILOVIĆ je imenovan za vođu inspekcijskog tima i komandanta operacije nazvane "NERETVA - 93".
Danas je penzionirani general ABiH-a i ministar u Vladi Bosne i Hercegovine.

OPTUŽBA:
TOČKA 1.
UBOJSTVO

IZRAVNA/DIREKTNA ODGOVORNOST:

OPĆINA KONJIC
1) 20.03.1993. godine na sastanku predstavnika Policijskih i vojnih snaga tzv. Armije BiH dogovoren je scenarij ovladavanja dolinom Neretve nakon neuspješne deblokade Sarajeva.
2.) 23.03. 1993. snage tzv. ABiHnapadaju sela Orlište, Pokojište i Bušćak. Ovdje stradava do 10 civila hrvatske nacionalnosti. (dokaz.''Ratni zločini Alije Izetbegovića, dr. Safeta Ćibe nad Hrvatima sjeverne Hercegovine tijekom 1993'' uz Dokumente i izjave svjedoka). U vrijeme ovih zločina Sefer Halilović je prvi čovjek tzv. ABiH.
3.) 16.04. 1993. zločin i pokolj civila u selu Trusina, 15 hrvatskih civila i 7 zarobljenih vojnika HVO.
Strahovit zločin u selu Trusini počinili su pripadnici Armije BiH 16. travnja 1993. godine. Selo je branilo tek 7 vojnika HVO-a, oni su se predali, ali su odmah njihovi životi dokrajčeni rafalom iz vatrenog oružja. Ante Anđelić (1972.) pružao je otpor, ali je ranjen i umro je krvareći jer Armija BiH nije dopustila da mu se pruži pomoć i dođe po njega sanitetsko vozilo. Po ubijanju vojnika HVO-a ubijeno je i 15 civila na razne načine tamo gdje su zatočeni. Zločin su izvršile postrojbe Zulfikara Ališpage poznatog kao Zuka, Nezima ef. Halilovića zvanoga Muderis, koji je bio glavni konjički imam i svi njegovi vojnici su morali biti vjernici. Ranjenog i iscrpljenog vojnika HVO-a Davora (Vinka) Ilića pronašli su pripadnici Armije BiH 11. svibnja 1993. godine i umorili ga. Pri kopanju rova za Armiju BiH ubijen je Slaven (Vinka) Kolar (1968.), a bio je kao ratni zarobljenik evidentiran kod Međunarodnog crvenoga križa. U znak osvete za poraze kod sela Zaslivlje, Zabrđe i Turije pripadnici Armije BiH su mučili tri zarobljena vojnika HVO-a, odrezali su im uši i noseve i potom ih rafalima izrešetali. Sefer Halilović je znao a nije poduzeo ništa protiv odgovornih u svojoj zoni odgovornosti.
4.) Formiraju se logori, kako slijedi: -  Logor  Športska dvorana Musala,  - Logor Buturović polje (svjedok Ante Livaja, zvani Čokac), Logor Škola u Čelebićima (svjedoci Pavo i Darko Matković) - Logor Donje Selo. Sve navedene logore je osobno posjetio Sefer Halilović. 
                                                            
OPĆINA JABLANICA

1.) 13.04.1993. u Jablanici pripadnici tzv. Armije BiH preuzimaju sve punktove HVO-a te ubijaju nekoliko zarobljenih pripadnika HVO.
2.) 15.04.1993. u 12 sati iste snage napadaju Stožer HVO-a i zarobljavaju 7 pripadnika HVO.
3.) Nakon ovoga datuma se u Jablanici formira Logor Muzej ''Bitke za ranjenike'' koji do kraja 1993. godine ima preko 600 zatočenika.
Formira se logor u Crkvi u Drežnici. Opis: Mučenja u crkvi u Drežnici
Prvi svjedoci Tužilaštva opisali su mučenja koja su preživjeli u Donjoj Drežnici i prepoznali u sudnici optuženog kao osobu koja ih je maltretirala.
Na suđenju Zijadu Kurtoviću svjedočili su prvi svjedoci Tužilaštva BiH – Mirko Zelenika i Marinko Ljoljo, koji su preživjeli mučenja u Donjoj Drežnici.
Mirko Zelenika ispričao je kako je iz stana svog oca u Jablanici odveden 8. septembra 1993. godine, zajedno s bratom Markom. Njihova imena nalazila su se na spisku 11 Hrvata koji je bio ovjeren pečatom Vojne policije Armije BiH.
Zarobljenici su odvedeni na lokalitet Rogića kuća, gdje je bila baza Zulfikara Ališpage - Zuke. Odatle je grupa od 20 zarobljenika u pratnji pripadnika “Handžar divizije” prebačena u Donju Drežnicu. Prema sjećanju ovog svjedoka, to se dogodilo 30. septembra 1993. Zijad Kurtović, kao zapovjednik voda Vojne policije Samostalnog bataljona “Drežnica”, koji je djelovao u sastavu Armije BiH, tereti se da je u drugoj polovini 1993. godine mučio i zlostavljao 20 zarobljenika hrvatske nacionalnosti, nanoseći im tjelesne i psihičke povrede. Mirko Zelenika je bio zatočen 23 dana u crkvi u Donjoj Drežnici. Ovaj svjedok je detaljno opisao mučenja zarobljenika, uključujući i premlaćivanja i maltretiranja kojima je i sam više puta podvrgnut.
…“Udarani smo palicama, križevima, drvenim nogama od stola, kipovima, slikama...”, rekao je Zelenika. “Psovali su nam ustašku i hrvatsku majku.”
Zelenika je opisao kako je Anti Roziću, najstarijem zarobljeniku, Zijad Kurtović rukom iščupao zube iz donje vilice. Nakon toga mu je rekao: “Zubi se ne vade džaba, moraš ovo platiti.”

“Osim svirepog fizičkog zlostavljanja bilo je i drugog. Tjerani smo da se rugamo Bogu i vjeri. Tjerali su nas da sviramo crkveni klavir, da karikiramo sviranje i pjevanje. Kako su tipke otpadale s klavira, skidali su ih i tukli nas njima”, rekao je Zelenika.Zarobljenici su iz crkve odvođeni na kopanje rovova, odnošenje hrane, vode i streljiva vojnicima Armije BiH. Takođe su služili kao živi štit, tvrdi Zelenika. Zarobljenici su bili primorani da obuku fluorescentna odijela koja nose radnici na održavanju puteva. Na odijelima je svakom od njih napisan broj. Mirko Zelenika imao je broj 7. Svjedok Zelenika je rekao da je osoba koja je izdavala naredbe i koja je mučila zarobljenike bio Zijad Kurtović, koga je prepoznao u sudnici. Marinko Ljoljo je takođe opisao kako je iz svog stana u Jablanici prebačen prvo u “Zukinu bazu”, a potom u Donju Drežnicu. Prema iskazu ovog svjedoka, u Donju Drežnicu zarobljenici su prebačeni 27. septembra 1993. Ljoljo je opisao događaj kada su zarobljenici natjerani da jedu crkvene knjige.
…“Morali smo postupiti po zapovijedi. Nadgledali su taj naš ‘objed’. Pojeli smo otprilike po jednu knjigu. Ostale su tvrde korice Svetog pisma koje sam dobio kao sledovanje”, rekao je Ljoljo. Ljoljo je u sudnici identifikovao optuženog, za koga je ocijenio da je “osmislio, organizovao i nadzirao mučenje” zarobljenika u crkvi u Donjoj Drežnici, te da je u tom mučenju i sudjelovao. (http://www.bim.ba/bh/78/10/3985/)

4.) 28.07.1993. Zločin u Doljanima. Preko 215 civila se odvodi u Logor Muzej ''Bitka za ranjenike''. U Doljanima je ubijeno i masakrirano devet civila i 33 pripadnika HVO-a, točnije domobrana. U logor Muzej odvedeno je 215 mještana, među kojima je bilo 37-ero djece i 10 trudnica. I ovaj logor je optuženi Sefer Halilović osobno posjetio i znao za nezakonito i nelegalno odvođenje, zarobljavanje, mučenje i zlostavljanje zarobljenika isključivo zbog njihove nacionalne pripadnosti čime je prekršio brojne članke Ženevske Konvencije o postupanju s civilima i zarobljenim pripadncima druge vojske.
5.) 08/09. 07. 1993. Zločin u Grabovici.  U naselju Grabovica, između Jablanice i Mostara, 1993. godine ubijeno je trideset i troje hrvatskih civila.
Zločin se dogodio za vrijeme vojne operacije Armije BiH "Neretva 93". Prosjek godina ubijenih bio je 69. Najmlađa žrtva Mladenka Zadro imala je četiri, a najstariji Marko Marić 87 godine.
6.) 08.09.1993. godine - Održan sastanak Sefera Halilovića, Zulfikara Ališpage (zv.Zuka), Vehbija Karić i Mujica Beglerović u mjestu Donja Jablanica. Zajedno su viđeni od strane 11 svjedoka, zarobljenih civila, među ostalima i Mirko Zelenika. Istu večer je izvršen zločin u Grabovici.  
7)Na savjetovanju od 21. do 22. avgusta 1993. u Zenici, kojem je prisustvala većina najviših vojnih starješina ABiH-a, uključujući Rasima Delića, odlučeno je da će ABiH izvesti vojnu operaciju u Hercegovini. Operacija je nazvana "NERETVA - 93". Glavni cilj te operacije bio je da se posjedne teritorija u rukama snaga bosanskih Hrvata (HVO) od Bugojna do Mostara, čime bi se deblokirao Mostar. Radi ostvarenja tih ciljeva, ABiH će pokrenuti ofenzive u toj zoni. Na sastanku je prodiskutovan plan operacije koji je pripremio i predložio Sefer HALILOVIĆ. Komandant Štaba Vrhovne komande Rasim Delić, koji je takođe bio prisutan, saglasio se da inspekcijski tim na čelu sa njegovim zamjenikom, Seferom HALILOVIĆEM, koji je tada bio i načelnik Štaba Vrhovne komande, pođe u Hercegovinu kako bi komandovao operacijom i koordinisao je. Trebalo je da jedinice iz 1., 3., 4. i 6. korpusa, uključujući jedinicu kojom je komandovao Zulfikar Ališpago, za tu operaciju budu potčinjene Seferu HALILOVIĆU.
8)Sefer HALILOVIĆ je bio komandant operacije i u tom svojstvu je rukovodio i komandovao snagama koje su učestvovale u operaciji "NERETVA - 93". To uključuje 9. motorizovanu brigadu, 10. brdsku brigadu, 2. samostalni bataljon i Samostalni prozorski bataljon.
Sefer HALILOVIĆ je bio najviši vojni starješina za operaciju "NERETVA – 93" na bojištu.
U sastavu inspekcijskog tima bili su Vehbija Karić, Zićro Suljević, Rifat Bilajac i Namik Džanković. Operacijom se komandovalo i ona se koordinisala s istaknutog komandnog mjesta u Jablanici.
Jedna linija napada bila je Donja Grabovica – Vrdi. Tim dijelom operacije komandovao je Zulfikar Ališpago, a izvođenje operacije je uključivalo upotrebu 9. motorizovane brigade, 10. brdske brigade i 2. samostalnog bataljona - sve jedinica iz sastava 1. korpusa ABiH-a.
Druga linija napada bila je Dobro Polje – Prozor. Tom linijom napada trebalo je da komanduje Enver Buza, komandant Samostalnog prozorskog bataljona. Na toj liniji nalazilo se selo Uzdol.
9) Sefer HALILOVIĆ je najneposrednije bio uključen u planiranje i realizaciju operacije, i upravo je on naredio da se jedinice 9. motorizovane i 10. brdske brigade 1. korpusa iz Sarajeva razmjeste u Hercegovinu. Prije dolaska tih jedinica, on je obišao zonu operacije uključujući selo Grabovicu, najmanje dva puta.
10.)Obje rečene jedinice bile su ozloglašene zbog svog kriminalnog i nekontrolisanog ponašanja, kao i zbog učešća u oružanoj pobuni u julu 1993. godine. Sefer HALILOVIĆ je za ponašanje tih jedinica znao iz razgovora sa članovima Ministarstva unutrašnjih poslova, vojnim licima i drugima koji su nastojali naći način da stanu na kraj njihovom kriminalnom ponašanju.
10-A) OPIS STANJA. U ovom razdoblju Grabovica je bila pod izravnim nadzorom postrojbi 6. Korpusa tzv. A RBiH, odnosno tadašnje OG Sjever-2 kojom je zapovijedao Zulfikar Ališpago - Zuka, koji je bio i zapovjednik postrojbe za posebne namjene ŠVK tzv. A RBiH "Zulfikar". Zamjenik i vršitelj dužnosti zapovjednika postrojbe "Zulfikar" u to vrijeme bio je Nihad Bojadžić, s nadimkom Blek ili Nihko. Pored pripadnika postrojbe "Zulfikar"na području Grabovice često su boravili i pripadnici "Drežnièkog bataljona" pod zapovjedništvom Mustafe Beglerovića - Mujice, iz sastava 4. Korpusa tzv. A RBiH.
Zbog otežane komunikacije između Mostara i Jablanice u ovom razdoblju nadležnost nad Grabovicom imale su i civilne vlasti Jablanice odnosno načelnik MUP-a Jablanica Emin Zebić i predsjednik ratnih predsjedništava općina Jablabica, Konjic i Prozor dr. Safet Ćibo. Ovakvo je stanje potrajalo sve do početka rujna 1993. godine, kada otpočinju aktivnosti tzv. A RBiH za izvođenje akcije "Neretva 93", koju su odobrili predsjednik Predsjedništva BiH Alija Izetbegović i zapovjednik Štaba vrhovne komande (ŠVK) tzv. A RBiH Rasim Delić, što je imalo za cilj ovladavanje dijelom teritorija BiH od Bugojna do Jadranskog mora.
Prema zapovijedima zapovjednika ŠVK tzv. A RBiH Rasima Delića, nositelji napadnih operacija u akciji "Neretva 93" bile su postrojbe iz IV. i VI. korpusa tzv. A RBiH, a pridodate su im i postrojbe iz III. korpusa, te I. korpusa tzv. A RBiH:
 
- Dijelovi 9. Bbr pod zapovijedanjem Ramiza Delalića - Ćele;
- Dijelovi 10. Bbr pod zapovijedanjem Mušana Topalovića - Cace, kao i manje postrojbe za posebne namjene;
- "Igmanski vukovi" pod zapovjedništvom Ediba Šarića;
- Skupina pod zapovjedništvom Adnana Solakovića poznata kao "Solakovi ljudi" ili "Adnanova grupa"
- "Handžar divizija"
- Odred za posebne namjene MUP-a BiH "Laste".
Već od ranije na ovome području bila je nazočna postrojba za posebne namjene ŠVK "Zulfikar" pod zapovijedanjem Zulfikara Ališpage - Zuke i Nihada Bojadžića.
Prvi čovjek tzv. ArBiH i nadređena osoba bio je SEFER HALILOVIĆ.

11)ABiH je selo Grabovica zauzeo u maju 1993. Grabovica je smještena na rijeci Neretvi, uz glavnu cestu Sarajevo – Mostar. Teren se s obje strane rijeke strmo uzdiže. Na jednoj obali rijeke bile su kuće uglavnom civila bosanskih Hrvata. Na drugoj obali bilo je nešto bosansko-hrvatskog civilnog stanovništva, kao i većina bosanskih Muslimana izbjeglica, a kasnije i nešto bivših logoraša.
Neki od domaćih Hrvata ostali su u svojim kućama nakon što su oružane snage bosanskih Muslimana zauzele selo. U tom području izvjestan stepen koegzistencije sa Muslimanima održao se čak i nakon kraja avgusta 1993. kada je u kuće s obje strane Neretve smješten izvjestan broj muslimanskih izbjeglica i bivših zatočenika.
12.)Jedinica 9. motorizovane brigade pod zapovjedništvom zamjenika komandanta brigade Ramiza Delalića, iz Sarajeva je krenula 7. septembra 1993. godine. Stigavši 8. septembra 1993. u Jablanicu, ta jedinica 9. motorizovane brigade poslata je na smještaj u Grabovicu, udaljenu nekih 11 do 12 km. Manja grupa vojnika 10. brdske brigade takođe je toga poslijepodneva poslata na smještaj u Grabovicu.
13)Dana 8. septembra 1993., nakon što su stigli u Grabovicu, neki vojnici 9. motorizovane brigade imali su probleme prilikom osiguravanja smještaja kod domaćeg bosansko-hrvatskog civilnog stanovništva. Drugi samostalni bataljon, takođe iz sastava 1. korpusa u Sarajevu, već je bio smješten u Grabovici.
14.)Toga dana, VEHBIJA KARIĆ i neki drugi članovi inspekcijskog tima došli su u Grabovicu da obiđu vojnike. Tokom tog obilaska, Sefer HALILOVIĆ je bio prisutan u selu kada su se vojnici Vehbiji Kariću požalili da ih mnogi civili bosanski Hrvati ne primaju u kuće. Među onima koji su se Vehbiji Kariću žalili u vezi sa smještajem bio je i Mustafa Hota, vojnik iz 9. motorizovane brigade. Vehbija Karić je tada verbalno i gestikulacijom pokazao neka vojnici tim bosansko-hrvatskim civilima presude po kratkom postupku i bace ih u Neretvu ako ne budu sarađivali. Sefer HALILOVIĆ je Vehbiji Kariću izrazio svoje neodobravanje tog komentara, ali nije rekao ništa što bi vojnike spriječilo da shodno tome i ne postupe.
15.)Neki vojnici 9. motorizovane brigade u Grabovici su smještaj potražili u kući Pere Marića i njegove supruge Dragice.
16)Pero Marić im isprva nije dozvolio da uđu u kuću. Nešto kasnije došao je Mustafa Hota i Peru Marića prisilio da pusti vojnike u kuću. Zatim je Mustafa Hota otišao.
17)Nešto kasnije, Mustava Hota se vratio, a Pero Marić i neki od vojnika sjedili su za stolom ispred kuće. Mustafa Hota je hodao oko stola i ne prekinuvši govoriti pucao Peri Mariću u glavu. Kasnije iste večeri u kući je ubijena supruga Pere Marića, Dragica.
18.)Te večeri i noći u selu se neprekidno pucalo. U toku naredna dva dana leševi bosansko-hrvatskih civila viđeni su u selu, uz rijeku i kako plutaju Neretvom.

18-A)  Radi praćenja provođenja akcije kao i koordiniranja postrojbi 4. i 6. K tzv. A RBiH te ostalih postrojbi koje su sudjelovale u akciji, zapovjednik ŠVK zapovjedio je da se formira IZM ŠVK sa sjedištem u Jablanici u sastavu: Sefer Halilović, Vehbija Karić, Zićro Suljević, Rifat Bilajac, Džemal Najetović, Edin Hasanpašić i Namik Džanković. Istodobno u Zapovjedništvo OG Sjever-2 uz zapovjednika Zulfikara Ališpagu - Zuku pridodani su Edib Šarić, Huso Alić, Kasim Korjenić i Reuf Sidran. Spomenute postrojbe dana 6. rujna 1993. godine počinju pristizati u Jablanicu a odatle ih se većina upućuje na smještaj u Grabovicu, tako da je u Grabovici bilo više od 700 vojnika. Za prihvat i razmještaj postrojbi ispred IZM ŠVK zaduženi su bili generali VEHBIJA KARIĆ I ZIĆRO SULJEVIĆ.
Prema iskazima svjedoka, odmah nakon dolaska spomenute postrojbe počele su praviti izgrede, a VEHBIJA KARIĆ je pred postrojenim pripadnicima tzv. A BiH zapovjedio da se postrojbe smještaju po kućama u kojima žive Hrvati, te rekao: "ako se 'ko bude bunio, bacite ga u Neretvu"! Prije dolaska postrojbi tzv. A RBiH u Grabovicu, u selo su dolazili predstavnici civilne vlasti iz Jablanice i predstavnici tzv. A RBiH na čelu s generalom Karićem te prenijeli lokalnom hrvatskom stanovništvu da će u selo doći pripadnici tzv. A RBiH, te da ih trebaju primiti u svoje kuće i da se ničega ne trebaju plašiti.

18-B.) Prema obdukcijskom nalazu na Patološkom odjelu KBC Firule u Splitu, iskazima svjedoka i naknadnoj rekonstrukciji događaja, zaključeno je da je većina žrtava ubijena na veoma svirep način:
- Jozo Brekalo bio je razapet na križ nakon čega mu je otkinuta glava i nabijena na kolac
- Luca Brekalo dugo je mučena da bi na kraju bila živa zapaljena;
- Pero je Marić zaklan;
- Ivan Šarić je ubijen pred ženom Ljubicom Šarić koja je tada silovana, a nakon dugog zatočeništva, razmijenjena, a kada je došla u Mostar izvršila samoubojstvo, što je posljedica pretrpljenih stresova.
Nakon učinjenog masakra Vehbija Karić izdao je naredbu Zulfikaru Ališpagi - Zuki da se blokira cijelo područje Grabovice kako se ne bi saznalo za učinjeno zlodjelo. Iz izjava jednog pripadnika tzv. A RBiH koji je bio nazočan u Grabovici izdvojen je dio koji govori o postavljanju punktova:
"Bio sam lično prisutan kad je Vehbija izdao naredbu da se postave punktovi ispred i iza Grabovice, da se ne može saznati ništa o masakru. Naredbu su izdali Zuki i znam da je on odmah poslao po tri čovjeka s n naređenjem da ni policija, ni UNPROFOR, ni novinari, niti bilo ko drugi ne smije stupiti nogom u selo Grabovica."

Sa svrhom skrivanja dokaza o učinjenom masakru, pripadnicima tzv. A RBiH zapovjeđeno je da se leševi pobacaju u Neretvu, tako da je prigodom razmjene, koja je uslijedila nakon prestanka sukoba, razmijenjeno samo 11 tijela ubijenih Hrvata iz Grabovice. O bacanju tijela ubijenih Hrvata u Neretvu govori i izjava jednog pripadnika tzv. A RBiH, nazočnog u Grabovici u vrijeme zločina:
"Ujutro više nije bilo Hrvata u selu. Vidio sam njihove leševe u Neretvi." Također, neki od najviših časnika tzv. A RBiH su zatražili da se pogube i dvojica dječaka, svjedoka zločina kako bi se zločin prikrio. O tome govori u svojoj izjavi za sarajevski tjednik "Dani" od 24. listopada 1997. godine i Ramiz Delalić-Ćelo: "...Onda sam njih dvojicu stavio u auto i poveo u Zukinu bazu u Donju Jablanicu. Ispričao sam im sve što sam čuo od dječaka. Tu su bili: Sefer Halilović, Zuka, Vehbija, Zićro, Bilajac, Nihad Bojadžić, Zukin zamjenik... Pojedinci su rekli da djecu treba ukloniti, da se ne bi saznalo za ofenzivu. Bio sam kategoričan: djecu treba poslati ujaku i ujni i skloniti ih na sigurno. Neću da kažem tko je dao takav prijedlog za djecu, jer sam i to rekao u svojoj izjavi Upravi vojne bezbjednosti."
Dana 10. rujna 1993. godine u Konjicu je održan sastanak visokih vojnih i civilnih dužnosnika na kojem su upoznati s učinjenim zločinom u Grabovici. Na sastanku su bili: Rusmir Mahmutčehajić, Safet Ćibo, Bakir Alispahić, Sefer Halilović i Vehbija Karić. S ovog sastanka upućena su Aliji Izetbegoviću i Rasimu Deliću izvješæa o zločinu počinjenom u Grabovici. Odmah poslije počinjenog zločina, izjave od počinitelja zločina uzeo je časnik Uprave bezbjednosti Namik Džanković, a kasnije je tim Uprave bezbjednosti proveo istragu s jedinim ciljem da se zataška i prikrije odgovornost članova GŠ tzv. A RBiH, posebno generala Vehbije Karića.

18-C) Masakr planiran. Prema kasnijim izjavama u tisku pripadnika tzv. A RBiH koji su bili nazočni u Grabovici u vrijeme zločina govori se da je "Uprava bezbednosti do u tančine saznala sve detalje oko masakra u Grabovici".
Da je masakr u Grabovici planiran, potvrđuje i činjenica da je jedan pripadnik 44. Brigade iz Jablanice neposredno pred početak ubijanja došao u Grabovicu kako bi spasio Stoju i Ivana Pranjića koji su bili rodbina njegove žene. Spomenuti je vojnik uz odobrenje Zulfikara Ališpage - Zuke uspio odvesti dvoje navedenih staraca iz Grabovice. Oko 40 Hrvata iz Grabovice koji su preživjeli pokolj odvedeni su u logor "Muzej", kako je navedeno, radi osobne sigurnosti. Zatočeni Hrvati su u zatvoru u Jablanici zadržani do razmjene u ožujku 1994. godine. ("Dossier - zločini muslimanskih postrojba nad Hrvatima u BiH od 1992. do 1994. godine")

19.) Sefer HALILOVIĆ je o ubijanju civila obaviješten u noći 8. septembra 1993. godine. Nakon što je bio obaviješten i pošto je znao za kriminalnu reputaciju 9. motorizovane i 10. brdske brigade, te budući da je bio prisutan ranije toga dana kada je Vehbija Karić izrekao komentar pomenut u paragrafu gore, Sefer HALILOVIĆ je bio dužan da hitno postupi. Sefer HALILOVIĆ je morao da smjesta preduzme djelotvorne korake kako bi otklonio daljnju prijetnju i opasnost za preživjele civile, bilo tako što će ih evakuisati bilo tako što će im obezbijediti pravu zaštitu u selu. Da bi to ostvario, Sefer HALILOVIĆ je svojim potčinjenima, uključujući zapovjednike jedinica raspoređenih na smještaj u Grabovicu, morao narediti da smjesta preduzmu korake kojima će svoje vojnike u Grabovici staviti pod kontrolu i spriječiti ih da ubijaju preživjele civile ili im naude. Sefer HALILOVIĆ je od pripadnika četa vojne policije 6. korpusa koje su se nalazile u Jablanici i Konjicu i/ili od čete vojne policije Neretvičke brigade u Pasovićima morao zatražiti ili im narediti da obezbijede Grabovicu, sa ciljem da zaštite preživjele i ozlijeđene civile. Sefer HALILOVIĆ je morao da naredi angažovanje drugog osoblja vojne bezbjednosti za pomoć vojnoj policiji i da, po potrebi, naredi upotrebu sile kako bi se njegovo naređenje sprovelo. Sefer HALILOVIĆ je morao da sanitetskom osoblju naredi da ode u selo i zbrine ranjene i da po potrebi pruži i druge vrste medicinske pomoći. Bio je takođe dužan da izda naređenje da se smjesta uhapse i pritvore osumnjičeni i da se smjesta pokrene istraga.
20.)Tokom perioda od 8. do 9. septembra 1993., dva dječaka, Goran i Zoran Zadro, bili su u svojoj kući u Grabovici kada su u kuću došla tri muslimanska vojnika i stala se raspitivati o njihovoj stoci. Otac, djed i baka dječaka odveli su vojnike u staju. Dječaci su ostali sa majkom i mlađom sestrom. Dječaci su čuli da neko puca, a majka im je rekla da bježe u šumu. Kad su se tokom dana 9. septembra 1993. vratili, vidjeli su pet mrtvih tijela cijele svoje porodice u blizini njihove kuće. Vidjeli su i leševe nekih od susjeda.
21.)Ujutro 9. septembra 1993., tri vojnika 9. motorizovane brigade na smještaju u kući Pere Marića pošli su da uberu nešto voća iznad željezničke pruge u Grabovici. Jedan od njih je bio Enes Šakrak.
22)U jednom momentu naišli su na ženu koja je nosila malo dijete. To su bile majka i sestra gorepomenutih Gorana i Zorana Zadre. Enes Šakrak ih je obje ustrijelio. Ostali članovi te porodice nađeni su ubijeni u blizini svoje kuće.
23.)Kasnije toga dana, vojnici 9. motorizovane brigade našli su ta dva dječaka iz porodice Zadro i predali ih Ramizu Delaliću koji ih je odveo u bazu Zulfikarove jedinice u Donjoj Jablanici. Tamo je održan sastanak, kojem je prisustvovao Sefer HALILOVIĆ, kako bi se odlučilo šta da se uradi s dječacima. Na kraju je odlučeno da se oni pošalju u Jablanicu.
24.)Ramiz Delalić, zamjenik komandanta 9. motorizovane brigade, naredio je da se leševi ubijenih sakriju. Vojnici 9. motorizovane brigade i 10. brdske brigade zakopali su i spalili neke od tih leševa. Domaći vojnici iz Zulfikarove jedinice neke su leševe iz sela odvezli kamionima.
25.)U Grabovici su ubijena ukupno trideset i tri civila bosanska Hrvata čija imena slijede:
1. Pero ČULJAK, sin Mijata, rođen 15. novembra 1913.
2. Matija ČULJAK, supruga Pere, rođena 17. maja 1917.
3. Cvitan LOVRIĆ, sin Tadije, rođen 11. oktobra 1936.
4. Jela LOVRIĆ, supruga Cvitana, rođena 20. novembra 1940.
5. Mara MANDIĆ, supruga Tome, rođena 1912.
6. Ivan MANDIĆ, sin Marka, rođen 15. juna 1935.
7. Ilka MILETIĆ, kći Ilije, rođena 20. januara 1926.
8. Anica PRANJIĆ, supruga Ivana, rođena 7. februara 1914.
9. Franjo RAVLIĆ, sin Stjepana, rođen 17. maja 1918.
10. Ivan ŠARIĆ, sin Pere, rođen 13. avgusta 1939.
11. Pero MARIĆ, sin Ilije, rođen 27. septembra 1914.
12. Dragica MARIĆ, supruga Pere, rođena 21. septembra 1914.
13. Josip BREKALO, sin Ivana, rođen 29. juna 1939.
14. Luca BREKALO, supruga Josipa, rođena 14. septembra 1939.
15. Andrija DREŽNJAK, sin Tome, rođen 23. februara 1921.
16. Mara DREŽNJAK, kći Andrije, rođena 21. aprila 1921.
17. Dragica DREŽNJAK, kći Andrije, rođena 25. novembra 1953.
18. Ilka MARIĆ, kći Šimuna, rođena 20. januara 1921.
19. Ruža MARIĆ, kći Šimuna, rođena 17. februara 1956.
20. Martin MARIĆ, sin Blaža, rođen 7. avgusta 1911.
21. Marinko MARIĆ, sin Martina, rođen 6. januara 1941.
22. Luca MARIĆ, supruga Marinka, rođena 25. novembra 1944.
23. Marko MARIĆ, sin Ante, rođen 28. februara 1906.
24. Matija MARIĆ, supruga Marka, rođena 14. novembra 1907.
25. Ruža MARIĆ, kći Mije, rođena 13. aprila 1935.
26. Ivan ZADRO, sin Andrije, rođen 28. marta 1924.
27. Matija ZADRO, supruga Ivana, rođena 23. septembra 1923.
28. Mladen ZADRO, sin Ivana, rođen 18. juna 1956.
29. Ljubica ZADRO, supruga Mladena, rođena 8. jula 1956.
30. Mladenka ZADRO, kći Mladena, rođena 13. augusta 1989.
31. Živko DREŽNJAK, sin Blaža, rođen 29. avgusta 1933.
32. Ljuba DREŽNJAK, supruga Živka, rođena 15. maja 1932.
33. Jozo IŠTUK, sin Ante, rođen 16. aprila 1930.
26.)Sefer HALILOVIĆ je bio u selu večer prije i dan nakon ubistava. Sefer HALILOVIĆ je takođe bio prisutan na sastanku u Jablanici kad je Vehbija Karić rekao da riječi koje je bio upotrijebio nije izrekao s namjerom da ih vojnici shvate doslovno, da ubijaju civile, nego da su bile mišljene kao oblik bodrenja da budu hrabri.
27.)Ministar unutrašnjih poslova RBiH-a dva puta se sastao sa Seferom HALILOVIĆEM, jednom u Jablanici, a drugi put u vojnom objektu poznatom kao ARK u opštini Konjic, i sugerisao mu je da se operacija obustavi i da vojska sprovede potpunu istragu o pogibiji civila.
28.)Nakon incidenta u Grabovici, komandant Štaba Vrhovne komande Rasim Delić poslao je Seferu HALILOVIĆU naređenje, datirano 12. septembra 1993., u kojem od njega traži da preispita domašaj operacije "NERETVA - 93", da izoluje počinioce incidenta, da preduzme aktivne mjere i da smjesta podnese izvještaj o mjerama koje je preduzeo. Takođe mu je naređeno da učini sve kako bi spriječio da se takvo što ne dogodi ubuduće. Sefer HALILOVIĆ nije izvršio naređenje, pa tako nije ni kaznio počinioce zločina koji su se u tom području nalazili do 19. septembra 1993. godine.
29.)Dana 14. septembra 1993., u toku operacije "NERETVA - 93", Samostalni prozorski bataljon pod komandom Envera Buze napao je selo Uzdol. Uzdol se sastoji od više malih zaselaka u izrazito brdskom dijelu opštine Prozor. U to vrijeme su stanovnici tog sela bili isključivo civili, bosanski Hrvati.
30.)Sefer HALILOVIĆ je Zićru Suljevića, člana svog inspekcijskog tima, poslao zajedno s komandantom Samostalnog prozorskog bataljona da obezbijedi da napad bude izvršen.
31.)Tokom napada ubijeno je dvadeset i devet civila bosanskih Hrvata koji nisu bili u borbenom stroju. Uhvaćen je i pogubljen jedan zarobljenik HVO-a, Slavko Mendeš.
32.)Događaj u Uzdolu dobio je veliki publicitet na domaćem radiju i televiziji, kao i u medijima u svijetu. Nakon što se o tom događaju počela raspitivati međunarodna zajednica, predsjednik Republike Bosne i Hercegovine i jedan od ostalih zamjenika Rasima Delića između 15. i 16. septembra 1993. su od komande 6. korpusa zatražili da im dostavi detaljne podatke o događaju. Pismeni zahtjev poslat je preko centra veze u Jablanici.
33.) Zločin u selu UZDOL.  U svojoj knjizi Lukava strategija Halilović tvrdi da je 20. septembra 1993. godine u izvještaju koji je dostavio Predsjedništvu RBiH, komandantu ŠVK, ministru MUP-a, Ministarstvu odbrane i Izvršnom odboru SDA, pod tačkom tri napisao: "Komandanta Prozorskog bataljona pozvati na odgovornost, a nakon toga uputiti u OG Istok na novu dužnost." Komandant Prozorskog bataljona bio je Enver Buza. Haška optužnica protiv Halilovića sadrži podatak da je uz Buzu bio Zićro Suljević, koji je trebao obezbijediti da se napad na Uzdol izvrši i haška je optužnica za razliku od svih domaćih vojnih, sudskih i policijskih izvještaja i poziva i opoziva bolno precizna - u selu Uzdol je tokom napada ubijeno 29 civila, bosanskih Hrvata, a Slavko Mendeš, zarobljenik HVO-a, uhvaćen je i pogubljen. Postoji izvještaj Sefera Halilovića koji su potpisali i drugi članovi njegovog inspekcijskog tima, ali kaže: "U izvještaju se preporučuje da se pokrene krivični postupak protiv nekih vojnih lica i civilnih rukovodilaca, ali se incidenti u Grabovici i Uzdolu niti ne spominju". Ista Optužnica precizira da je selo Uzdol, koje inače čini više zaselaka, u to vrijeme bilo isključivo naseljeno civilima, bosanskim Hrvatima.
U Uzdolu je ubijeno ukupno dvadeset i devet civila bosanskih Hrvata i jedan ratni zarobljenik iz HVO-a. Imena civila navode se na spisku koji slijedi:
1. Stjepan ZELIĆ, rođen 2. januara 1983.
2. Marija ZELIĆ, rođena 12. septembra 1980.
3. Ruža ZELIĆ, rođena 25. decembra 1944.
4. Jadranka ZELENIKA, rođena 8. januara 1981.
5. Lucija RAJIĆ, rođena 26. septembra 1933.
6. Stanko RAJIĆ, rođen 20. maja 1927.
7. Mijo RAJIĆ, rođen 12. septembra 1924.
8. Ivka RAJIĆ, rođena 29. aprila 1921.
9. Šima RAJIĆ, rođena 6. jula 1914.
10. Ivka RAJIĆ, rođena 16. aprila 1934.
11. Domin RAJIĆ, rođen 21. septembra 1936.
12. Mara RAJIĆ, rođena 26. novembra 1938.
13. Jela DŽALTO, rođena 5. juna 1950.
14. Kata LJUBIĆ, rođena 10. septembra 1948.
15. Anica STOJANOVIĆ, rođena 5. decembra 1949.
16. Franjo STOJANOVIĆ, rođen 6. januara 1916.
17. Anto STOJANOVIĆ, rođen 5. marta 1923.
18. Serafina STOJANOVIĆ, rođena 12. februara 1922.
19. Luca ZELENIKA, rođena 25. aprila 1906.
20. Ivan ZELENIKA, rođen 1. juna 1930.
21. Ruža ZELENIKA, rođena 14. aprila 1931.
22. Janja ZELENIKA, rođena 28. avgusta 1931.
23. Dragica ZELENIKA, rođena 25. aprila 1934.
24. Mato LJUBIĆ, rođen 6. novembra 1923.
25. Kata PERKOVIĆ, rođena 24. novembra 1923.
26. Martin RATKIĆ, rođen 19. januara 1925.
27. Kata RATKIĆ, rođena 24. novembra 1928.
28. Zorka GLIBO, rođena 10. oktobra 1938.
29. Mara GRUBEŠA, rođena 1. maja 1943.
34)Dana 16. septembra 1993. Seferu HALILOVIĆU je naređeno da odmah obustavi sva borbena dejstva protiv HVO-a, odnosno najkasnije do podneva 18. septembra 1993. godine.
35)Dana 20. septembra 1993. Sefer HALILOVIĆ i drugi članovi njegovog inspekcijskog tima potpisali su izvještaj o svom zadatku u Hercegovini. U izvještaju se preporučuje da se pokrene krivični postupak protiv nekih vojnih lica i civilnih rukovodilaca, ali se incidenti u Trusini, Grabovici i Uzdolu niti ne spominju.

36.) MJESTO POČINJENJA ZLOČINA:  selo Radešine, općina Konjic, BiH
VRIJEME POČINJENJA ZLOČINA: 25. travnja 1993. god.
OPIS POČINJENOG ZLOČINA: Dana 25. travnja 1993. god. nakon višednevnih borbi stanovništvo i pripadnici HVO-a koji su branili selo radešine, uspjeli su se izvući iz sela i  predali su se pripadnicima Španjolskog bataljuna UNPROFOR-a koji su im trebali garantirati sigurnost. Međutim pripadnici UNPROFOR-a predali su ih postrojbi Armije BiH. Kada su se pripadnici UNPROFOR-a povukli, na licu mjesta su ubijena četvorica pripadnika HVO-a. Zatim su svi muškarci (civili i zarobljeni pripadnici HVO-a) odvedeni u zatvor u selo Čelebić, a preostali civili odvedeni su u selo Ostrožac. U zatvoru u selu Čelebić ubijen je jedan zatočenik, dok je drugi ubijen iz snajpera za vrijeme  dok su zatočenici odvođeni na prisilni rad. Zatočenici su razmijenjeni 13. kolovoza 1993.

PODACI O ŽRTVAMA ZLOČINA:

PODACI O POČINITELJIMA ZLOČINA: pripadnici Armije BiH

PRILOŽENI  DOKAZNI MATERIJAL: iskazi: KO 003 i KO 014

37)S izuzetkom odlaska u Sarajevo u septembru 1993., Sefer HALILOVIĆ je u svojstvu komandanta operacije ostao u tom području do 5. oktobra 1993., dakle bio je u mogućnosti da pokrene istragu o ubijanjima u Uzdolu i pobrine se da počinioci budu kažnjeni.
38)Dana 26. septembra 1993., Sefer HALILOVIĆ je prisustvovao sastanku na kojem je predsjednik RBiH-a rekao da ne želi da ima bilo kakve veze sa vojnicima koji ubijaju žene i djecu. Predsjednik je tada pomenuo zločine koje je počinila Armija BiH, naročito pokolje kod Grabovice i Uzdola, i rekao da to treba da se prekine. Sefer HALILOVIĆ, koji je uzeo riječ na sastanku, nije se niti osvrnuo na to što je predsjednik rekao o incidentima u Trusini, Grabovici i Uzdolu niti je to osporio.
39)Uprkos svojim gorenavedenim komandantskim dužnostima, Sefer HALILOVIĆ nije preduzeo djelotvorne mjere da spriječi ubijanje civila u Grabovici. Nadalje, uprkos naredbi Rasima Delića od 12. septembra 1993., Sefer HALILOVIĆ nije preduzeo korake da sprovede pravu istragu sa ciljem da se identifikuju počinioci ubijanja u Grabovici i Uzdolu, niti da ih kao komandant operacije u skladu s tim kazni.
40.) Safet ĆIBO, nakon što je 7. ožujka 1993. godine imenovan za povjerenika triju općina, na Radiju Konjic je, u nastupnom govoru, kazao kako "u BiH živi samo jedan narod, a to su Bosanci islamske, pravoslavne i katoličke vjeroispovijedi." Nakon toga krenuli su najprije politički, a potom i sveopći progoni Hrvata, koji su kulminirali 28. kolovoza iste godine, kad je u Doljanima, u općini Jablanica, ubijeno 45 civila i vojnika, a još 185 hrvatskih civila i 48 pripadnika HVO-a odvedeno je u zloglasni jablanički Muzej.
I pored izjava bivših zatočenika logora Muzej i Musala u Jablanici da je dr. Safet Ćibo osobno naređivao da se zarobljenim Hrvatima vadi krv za ranjenike Armije BiH, i pored "A" optužnice iz Haaga, dr. Ćibo još nije odgovarao za ove zločine.
Podsjetimo, dr. Ćibo je u selu Spiljani, tik uz katoličko groblje, sagradio štalu, a na tome groblju je, pri jednom od prvih poratnih posjeta Hrvata, u eksploziji postavljene mine teško ranjena djevojčica Ivana Blažević.
41.) Masakr u Doljanima. 
MJESTO POČINJENJA ZLOČINA:  selo Doljani, općina Jablanica, BiH
VRIJEME POČINJENJA ZLOČINA: 28. srpnja 1993. god.
OPIS POČINJENOG ZLOČINA:
Ujutro 28 srpnja 1993. god. počeo je napad snaga Armije BiH na selo Doljane. Selo je bilo opkoljeno i u samom selu ubijen je veći broj civila. Grupa pripadnika HVO-a i civila iz sela pokušala se izvući prema selu Risovac. Na lokalitetu Stipića livade pripadnici Armije BiH iz zasjede su otvorili vatru na grupu koja uopće nije pružala otpor, a preživjele koji su se predali ubili su na licu mjesta. Troje preživjelih civila su zatvorili u jednu baraku odakle su oni tijekom slijedeće noći uspjeli pobjeći i dokopati se sela Risovac. Ukupno je na Stipića livadama ubijeno 22 ljudi. Preživjeli stanovnici sela njih oko 200 su uhićeni i odvedeni u Jablanicu gdje su bili zatočeni u zatvoru zv. «Muzej» do 01. ožujka 1994. kada su razmijenjeni.

PODACI O ŽRTVAMA ZLOČINA:

(I.Mlivončić, Zločini ABiH nad Hrvatima).Najteži zločin u jablaničkoj općini nad Hrvatima počinili su vojnici Armije BiH u selu Doljanima 28. srpnja 1993. godine. Doljani su po popisu stanovništva 1981. godine imali 1049 stanovnika, a od toga je bio 731 Hrvat ili 69,68 posto, Muslimana-Bošnjaka je bilo 316 ili 30,12 posto, a osim njih u selu je bio jedan Srbin i jedan "ostali". Doljani su udaljeni 12 kilometara od Jablanice, a u njima je sjedište župe sv. Ilije proroka, koja pripada vrhbosanskoj nadbiskupiji i nju opslužuju bosanski franjevci. Ujutro su Doljane opkolili pripadnici 44. brdske brigade IV. korpusa Armije BiH, pripadnici MUP-a općine Jablanica i naoružana skupina Muslimana-Bošnjaka iz sela Jelačića. Oko 10 sati spomenute združene oružane snage, predvođene Behremom Bećirom Bećom, Ismetom Eglenovićem, zvanim Pegla, Amirom Halihodžićem s nadimkom Prpa, Jusumom Kevrićem i drugima, počele su oružani napad na hrvatsko stanovništvo i njihovu imovinu. U selu su bile nejake snage HVO-a, koje su činili mještani, koji nisu bili profesionalni vojnici, već domobrani koji su branili svoje živote, obitelji i domove.
U tome selu toga dana ubijeno je i masakrirano devet civila i 33 pripadnika HVO-a, točnije domobrana. U logor Muzej odvedeno je 185 mještana, među kojima je bilo 37-ero djece i 10 trudnica. Pred užasnom spoznajom da vojnici Armije BiH ubijaju sve Hrvate, ljudi su bježali na sve strane. Bježao je i župnik fra Vlado Koštroman u automobilu, koji je pogođen sa šest metaka, jedan je okrznuo župnika, a drugi je ranio jednu osobu na stražnjem sjedalu.
Zločin u Doljanima otkriven je 1. kolovoza 1993. godine kada su selo oslobodile postrojbe HVO-a. Očevici su zatekli 17 masakriranih vojnika, na kojima su se vojnici Armije BiH iživljavali, većina lubanja bila je razmrskana, tupim predmetom, vađene su im oči, rezane genitalije, sječeni udovi, a neka tijela su bila nagorjela. Osim toga leševi su bili minirani kako bi nastradali oni koji ih budu kupili. Među leševima civila jednoj ženi je rasparan trbuh, jedan muškarac je zaklan, a drugome napola odsječena glava.
41-A) Logor u jablaničkome muzeju. U logoru Muzej u Jablanici bilo je zatočeno 69-ero djece, broj zatočenih civila bio je 623, osam je Hrvata umrlo, dvije žene su silovane. Anica Jurina Šitum (1913.) u logoru Muzej je umrla od gladi, jer su joj čuvari sustavno uskraćivali hranu. Među osumnjičenima za zločin u Doljanima su general Arif Pašalić, Enes Kovačević, Senad Džino, Edin Bešić, Ekrem Kevrić, Emin Zebić, Ahmet Salihamidžić Cicko i Džemal Ovnović. Osumnjičen je i Behrem Bećir zvani Beća, koji je bio nastavnik tjelesnog odgoja, a predvodio je akciju na Doljane. Posebna odgovornost za zločin u Doljanima leži na dr. Safetu Ćibi, ratnom predsjedniku općina Konjic, Jablanica i Rama/Prozor. Nakon masakra u selu Doljanima i tolikih žrtava, on je zajedno s komandantom 44. brdske brigade Armije BiH Enesom Kovačevićem čestitao sudionicima akcije na "uspjehu". Čestitka je 28. srpnja navečer izrečena na dnevniku lokalne CVT Jablanica. U čestitci se pohvaljuju svi sudionici akcije "oslobađanja" Doljana.
42.)

TIM DJELIMA I PROPUSTIMA U VEZI SA UBIJANJIMA U TRUSINI, RADEŠINAMA, GRABOVICI, DOLJANIMA I UZDOLU, SEFER HALILOVIĆ I OSTALI SU POČINILI:
TAČKA 1: Ubojstvo, KRŠENJE ZAKONA I OBIČAJA RATOVANJA, djelo kažnjivo po članu 3 Statuta Međunarodnog suda i sankcionisano članom 3(1)(a) Ženevskih konvencija, te članom 7(3) Statuta Međunarodnog suda.
ODGOVORNOST NADREĐENOGA
SEFER HALILOVIĆ
35)Sefer HALILOVIĆ je od strane Rasima Delića bio imenovan za komandanta operacije "NERETVA - 93".
36)Sefer HALILOVIĆ je bio načelnik Štaba Vrhovne komande, jedan od zamjenika Rasima Delića, i u to vrijeme najviši starješina u Hercegovini za tu operaciju. Disciplinski propisi u ABiH, osobito oni službeno objavljeni 13. avgusta 1992., s izmjenama i dopunama, takođe su ga obavezivali da primijeni propise u pogledu istrage o ratnim zločinima.
37)On je bio iskusan zapovjednik, koji je vršio kontrolu i komandu nad vojnim jedinicama i bio je upućen u vojne disciplinske postupke.
38)Sve vrijeme relevantno za optužbe iz optužnice, po osnovu svog položaja i ovlasti u svojstvu komandanta operacije, on je imao efektivnu kontrolu nad jedinicama koje su mu bile potčinjene. Te su jedinice uključivale 9. motorizovanu brigadu, 10. brdsku brigadu, 2. samostalni bataljon i Samostalni prozorski bataljon.
39)Sefer HALILOVIĆ je svoju, kako formalnu vlast dejure tako i vlast defacto, pokazao komandovanjem i kontrolom u vojnim pitanjima na način konsistentan s ostvarivanjem ovlasti nadređenoga, time što je izdavao naređenja, uputstva i direktive jedinicama, osiguravao primjenu tih naređenja, uputstava i direktiva, te snoseći punu odgovornost za njihovu primjenu. On je takođe raspoređivao linije napada i koordinisao borbene aktivnosti jedinica. On je planirao i bio nosilac realizacije vojnih operacija od strane jedinica koje su učestvovale u operaciji "NERETVA - 93".
OPĆI NAVODI
40)Sve vrijeme na koje se odnosi ova optužnica na teritoriji Republike Bosne i Hercegovine postojao je oružani sukob.
41)Sve žrtve na koje se odnosi optužba, kako civili tako i ratni zarobljenici, sve predmetno vrijeme bile su lica zaštićena Ženevskim konvencijama iz 1949. godine.
42)Optuženi iz ove optužnice bio je obavezan da se pridržava normi zakona i običaja ratovanja koji regulišu ratovanje, uključujući Ženevske konvencije.
43)Sefer HALILOVIĆ je u periodu dok se nalazio na položaju nadređene vlasti, kako je to izloženo u prethodnim paragrafima, krivično odgovoran za djela svojih podređenih, po osnovu člana 7(3) Statuta Međunarodnog suda.
Nadređeni je odgovoran za djela svog(-jih) podređenog(-ih) ako je znao ili je imao razloga da zna da se njegov(i) podređeni sprema(ju) počiniti takva djela ili da su ih već počinili, a nadređeni nije preduzeo potrebne i razumno moguće mjere da takva djela spriječi ili da kazni njihove počinioce.

DODATNE ČINJENICE
44) Republika Bosna i Hercegovina proglasila je nezavisnost 3. marta 1992., a od strane Evropske zajednice priznata je 6. aprila 1992. godine. Dana 22. maja 1992. Republika Bosna i Hercegovina je primljena u Ujedinjene nacije kao država članica.

PRILOŽENI DOKAZNI MATERIJAL:

1. KNJIGA - RATNI ZLOČINI ALIJE IZETBEGOVIĆA, SAFETA ĆIBE I OSTALIH U SJEVERNOJ HERCEGOVINI 1993. GODINE, autor Općinski odbor izbjeglih raseljenih i prognanih Hrvata Općine Konjic.
2. KNJIGA Gorka vremena hrvatskoga naroda Konjica, Klisa, Župe i Bjelimica, autor Zvonko Dragić

3. – U svezi TOČKE 36. šifra iskaza: ko003
Svjedok: B.J., žensko, 33 god.
www.hic.hr
I S K A Z - ko003

O događajima u vrijeme napada muslimanskih snaga na selo Radešine u općini Konjic, u razdoblju od 14.04.1993. do 28.05.1993.

Dana, 14.04.1993., u srijedu u 17:00, muslimanske snage napale su naše selo. Dan ranije, zauzeli su selo Javorik u kojem su živjeli samo starci, sve su ih protjerali, nisu nikog ubili, samo su odveli jednog starijeg čovjeka (Ivana Tomića) i čuli smo da su ga isprebijali i da je sad u bolnici. Počeli su nas napadati u srijedu.

Napadali su nas snajperima, granatama, PAM-ovima, nisu birali ciljeve. U selu je bilo oko 300 ljudi, civila i vojnika. Prvi dan nas je napalo oko 20 ljudi, ali ih je drugi dan došlo toliko da se sve crnilo. Najprije je išla ZUKINA vojska, oni su obučeni u crno i zovu se Crni labudovi. Iza njih su išli mještani iz susjednih sela i oni su pljačkali naše kuće. Četiri dana su se naši branili.

Dok su borbe trajale, mi žene i djeca smo bili u podrumima. U borbi nije bilo poginulih, samo su ranjeni Ivica Azinović i Kruno Krizanović. Ivica je ranjen u stomak, sada je u bolnici u Jablanici, a Kruno u ruku i njega su iz bolnice vratili u zatvor.

U subotu su oni ušli u selo i počeli paliti kuće, a mi smo se morali povlačiti u 21:30. Oni su nas vidjeli dok smo se povlačili i pucali su po nama. Povukli smo se u zaselak Silići prema cesti i tu noćili u 3 kuće. Toga dana naši ljudi su išli do UNPROFOR-A i rekli su im da nas spase.

Sutradan, u 7:00 ujutro UNPROFOR nas je čekao na cesti. Naši muškarci su položili oružje i muslimani su ih zarobili.
UNPROFOR im nije mogao ništa, samo je nas civile štitio. Prilikom predaje ubijena su 2 naša vojnika (Željko Azinović i Šćepo Pandža. Nestao je Luka Matković i ništa se za njega ne zna. Muslimani su tada zarobili 74 naša muškarca. Oni su izdvojili sve muškarce od 15 do 75 godina (jedan dedo ima toliko godina).

Odveli su ih u školu u Čelebiće, a nas su rasporedili (oko 190 žena sa djecom, malo u Ostrožac, a malo u Čelebiće, u 4 hrvatske kuća. Tu nas je čuvao UNPROFOR. U Ostrožcu hrvatske civile čuva muslimanska vojna policija, njima je puno gore.

Crveni križ nam je davao hranu, a muslimani su nam je oduzimali. Svašta su nam govorili, psovali i prijetili nam. Zapalili su sve naše kuće osim onih uz cestu (te vidi UNPROFOR), i u njih uselila muslimanska vojska.

Prije 5 dana zapalili su crkvu u našem selu. Tamo je pokraj crkve bila dvorana, od CARITAS-a, puna hrane. Tu su hranu svu odnijeli, a dvoranu i crkvu zapalili. Sve kuće su nam opljačkali, a aute i stoku otjerali.

Naši muški, zarobljenici su im kopali rovove, pravili prugu za Bosnu, prenosili su im robu koju su Muslimani opljačkali od nas. Muškarce tuku i u zatvoru su ubili Marinka Pandžu. Ispalili su mu 3 metka u glavu, a Slavka Kolara su ubili snajperom dok je vani radio.

Kad je danas UNPROFOR došao po nas domaći Muslimani nam nisu dali da idemo. Prijetili su nam i pucali na naše aute. Iz auta su izvadili Irenu Tomić, bolesnu djevojčicu, njenu sestru Ivanu, i majku Dragicu Tomić.

Izišli smo moje troje djece, jedna trudnica i jedna bolesna žena iz sela .
Potpisom svake stranice ove izjave, potvrđujem njenu autentičnost, da je izjava dana bez ikakve prisile i da sve što je pisano odgovara istini.

U Čitluku, 28. ožujka 1993.

4. ) U svezi točke 36.) Radešine
 šifra iskaza: ko014
Svjedok: P.M., muško, 55 god.
www.hic.hr

I S K A Z - ko014

Svoj iskaz ću početi 12.04.1993., uz napomenu da smo do tada imali zajedničke straže za čuvanje svog naseljenog mjesta sastavljene od Hrvata, Muslimana i Srba (Srbi su bili uglavnom pripadnici postrojbi HVO-a). A u mome selu nešto preko 80% nastanjenih bili su obitelji Hrvata, a slovili su kao izuzetno vrijedno, relativno bogato i napredno selo, a prosjek obrazovanosti nešto iznad srednje spreme. Naše okruženje je bilo djelomično nastanjeno sa srpskim, a najvećim dijelom muslimanskim življem. Pošto je najveći broj Srba bio protjeran, ili sam izbjegao, jedino je neposredno uz nas ostalo petnaestak domaćinstava, koje smo mi štitili od progonstva.

S Muslimanima smo imali također dobre odnose i mada je u našem okruženju živjelo nešto preko 1500 Muslimana nismo imali nikakvih problema, čak smo u našim vikendicama smjestili dvadesetak prognanih muslimanskih obitelji iz područja zahvaćenih ratom, pomagali im u hrani, ogrjevu i drugim potrebama.

Naš dogovor sa susjedima Muslimanima bio je da oni ne napadaju nas, niti ćemo napadati mi njih, te da se međusobno, čuvamo i pomažemo.

12.04.1993. naši najbliži susjedi Muslimani SEJO i MIRSAD HAJDUK dođoše predvečer, prije straža, pred našu kuću, a oba su bili kućni prijatelji i zatražiše da mi i kompletna postrojba HVO Radešina predamo oružje i predamo se, pošto je došla velika muslimanska vojska. To nas je iznenadilo, pošto nikada nitko nije osporio legalitet i legitimitet Hrvata i njihovo pravo na pripadnost HVO-u.

Naravno, znajući što znači položiti oružje i prepustiti sebe i svoje obitelji na milost i nemilost pljačkaškim hordama, mi to nismo htjeli i dogovorili smo se da napustimo svoje domove s priobalnog dijela Jablaničkog jezera, povučemo se na gornje Radešine, iznesemo njihov ultimatum o predaji, te ih izvijestimo o ishodu. Prije toga smo zamolili još jednom svoje susjede da promisle o takvom svom potezu. Kazali smo im da mi na njih bez obzira na ishod dogovora nećemo pucati niti granatirati ih. Skrenuli smo im pažnju da su njihova sela locirana ispod nas, zbijena, puna žena i djece i izbjeglica i da bi bila prava katastrofa da upotrijebimo tehniku protiv njih.

Oni su to prešutno prihvatili, kao i čuvanje naših kuća, naše imovine i naše stoke koju nismo uspjeli izvući, pošto smo već primijetili nastupanje njihovih jedinica iz pravca Čelebića, a znali smo da se određene njihove jedinice već nalaze i u našem malom selu Javorik.

Jedva smo imali vremena da u podrume smjestimo djecu i žene te bolesnike, a njih je bilo preko 370, a otpočeo je artiljerijski napad na naše kuće, našu djecu, naše žene, naše starce, i to iz svih pravaca. Bili smo odsječeni, i u potpunom okruženju, a nas je svega 82 muškarca bilo sposobno za obranu.

Samo tog 12.04.1993. na uže područje oko crkve, gdje su bila smještena najvećim dijelom djeca i starije osobe, pale su 74 minobacačke i topovske granate, i to s lokaliteta Bolobani, Ribići, Čelebići, Seljani i Štrbina.

Za sve to vrijeme na nas su djelovali PAM-ovi i nekoliko sijača smrti, uglavnom rasprskavajućom municijom. Sutradan se to nastavilo, još intenzivnije, s tim što su pješačkim napadom iz svih pravaca pokušali da probiju našu obranu i zauzmu selo ali bezuspješno, s tim što su zapaljivom municijom iz pravca Ribića i Seljana zapalili tri kuće, koje smo uspjeli ugasiti, a djecu i žene povući ka sredini sela. Od 12. do 24.04.1993. registrirali smo preko 700 granata, te 6 VBR projektila samo na bliži lokalitet, gdje smo mogli voditi evidenciju, a naše malo selo neprekidno su napadali sa šest PAM-ova, 15 sijača smrti, te ručnim bacačima, zoljama i osama, u čemu su sudjelovale sljedeće jedinice:
- jedinica "Akrapi", pod zapovjedništvom MITKE PIRKIĆA,
- dijelovi jedinica 44-te motorizirane brigade iz Sarajeva,
- diverzantski vod iz Hrasnice,
- jedinica "Crni labudovi" iz Sarajeva,
- jedinica "Cipelići" iz Sarajeva,
- bataljun "Ljubina" pod zapovjedništvom Hote,
- pripadnici muslimanskih jedinica iz Ribića, Obra, Čelebića i Seljana.

Svako predvečerje pokušavani su pješački napadi i proboj njihovih jedinica, a čitavo vrijeme i čitavog dana snajperi i pješačko naoružanje je djelovalo na svaku našu kuću, na svaki prozor i na svaka vrata, na sve što se kretalo.

Pravo je čudo da nitko nije poginuo za sve to vrijeme.

Pošto nismo dobili nikakvu pomoć, mada je obećana za par sati, potrošili smo municiju, imali veliki broj ranjenika bez ikakve mogućnosti da ih izvučemo, bez veze sa svojom komandom, očekivali smo ili smrt, pošto nismo htjeli u proboj a da ostavimo svoju nejač, ili da će stići UNPROFOR da razdvoji zaraćene strane, jer je imao mandat za takav potez, ili da on sam preuzme naše civile.

I pored obećanja, a i činjenice da smo mi malo hrvatsko selo napadnuti i danima se branimo od dvadesetak puta jačeg protivnika i regularnih jedinica Armije, UNPROFOR nikako nije htio da se zamjeri jačem i mi smo vidjeli da je on uglavnom na strani jačeg i pribjegli smo jedinom mogućem rješenju: proboj sa svojom djecom, ženama, starcima, bolesnicima i ranjenicima, na magistralni put, gdje smo zaustavili dvije kolone Španjolskog bataljuna UNPROFOR-a, objasnili svoj položaj i svoje stanje.

Zašto su se oni "smilovali", da nas saslušaju ili je na njih djelovao ogroman broj bespomoćne djece, starih i iznemoglih, bolesnih i ranjenih, ili su od samog početka imali namjeru da nas izruče na milost i nemilost protivniku, nije nam jasno. Ali uz konzultacije, izgleda čak do Madrida, i čekanja 3 do 4 sata dogovorili smo se da mi njima položimo sve oružje, a oni da preuzmu brigu i naš transport prema Hercegovini ili Klisu.

Međutim, oko 10 sati njihovim transporterom i uz prisustvo njihovog komandanta dolazi upravo muslimanski zapovjednik "Akrapa", čak u kombinezonu, i oni njemu i njegovim vojnicima predaju nas i naše civile. Nije bitno da li u uniformi ili u civilnom odijelu, djecu od 16 godina ili muškarce od 70 godina - sve, i uz sve moguće psovke i uvrede, naočigled naših supruga, naših majki i naše djece. Nas 72, s rukama na glavi i u razvučenoj koloni, dok su naši dragi ostali plačući, uz najružnije psovke i uvrede, pljuvanja i dobacivanja, stalna batinanja, sprovođeni smo i gledali kuće u plamenu, a naši dojučerašnji susjedi su nas pratili uz najružnije uvrede. Usput smo morali odbacivati prsluke, novčanike i vrijedne predmete.

Toga 25.04.1993. u 12:00 sati sprovedeni smo pred školu u Čelebićima, gdje smo dočekani od stotine lica punih mržnje. I ne samo da smo morali slušati psovke i pogrde tipa:
"Gdje vam je Tuđman, gdje vam je Boban? Ustaše, majku vam..."
"Sve vas treba klati i ubiti i nitko živ neće izaći."
"Pokažite sad vašu Herceg-Bosnu..."

Poslije nekoliko dana, kada sam mogao bar približno normalno razlučivati, vidio sam sliku užasa, preko 50 ljudi doslovno razbijenih. Najteže povrijeđeni bijahu:
  - Božo Šilić - glava razbijena, rasječena gornja usna i vilica, polomljeni zubi;
  - učitelj Vinko Kolar - polomljene vilice, otekline oko očiju i na čelu, povrijeđenih bubrega i plavilom u predjelu srca;
  - Marijan Zovko - pretučenog čitavog tijela;
  - Mirko Tomić također ležaše polomljenih rebara;
  - Ivica Đopa - slomljene ruke na nekoliko mjesta, te povrede u predjelu leđa i nogu;
  - ja sam imao potres mozga uslijed težih povreda glave, a sav sam bio plav u predjelu grudnog koša te leđa i lijeve noge;
  - Luka Mijić - s teškim povredama lica i ruku.
Njega je kao i mnoge druge bilo teško prepoznati.

Samo manji broj je prošao s lakšim povredama i pomogao nam u tim teškim trenucima.

Nakon nekoliko dana otpoče isljeđivanje. Tražilo se oružje - sakriveno i ostavljeno, podaci o organizatorima, ne obrane, nego napada na Armiju BiH - kakve li ironije; o poginulim i izvučenim bojovnicima, a to isljeđivanje je posebna priča, kao i ljudi koji su ga vršili.

Jedan po jedan pripadnik je odvođen u susjednu prostoriju i fizički maltretiran. Svaki dan nanovo. Mada smo se dogovorili da damo iskaz o svakom skrivenom oružju, te točan popis, i mada su pojedinci pod stražom išli na prikupljanje i iskopavanje oružje, isljednike nije bilo moguće uvjeriti da smo se mi s tako malo i s takvim naoružanjem mogli tako dugo suprotstavljati njihovim najelitnijim jedinicama.

Zbog toga je bila strašna i sama pomisao na približavanje vremena kada su naši mučitelji trebali ući u zgradu. Najozloglašeniji su bili NUNA i ŽIKA, posebno ovaj prvi, na čijem licu nikada i nitko nije vidio osmijeh i nitko nije kod njega ušao da nije bio doslovno prebijen ili on nikada nije ušao u našu prostoriju a da nekoga nije fizički zlostavljao. Posebna meta su bili oni za koje se pretpostavljalo da imaju negdje u kućama sakrivenih deviznih sredstava ili dragocjenosti. Na primjer, Šćepo Šilić, najstariji od trojice braće, morao je pod prisilom obećati da će mu od skrivenog novca (njemačke marke) dati tisuću DM, da bi ga ovaj prestao zlostavljati. To je samo jedan od mnogih primjera.

Moram dati kraći opis same prostorije u kojoj smo bili smješteni. Naime, to je bio školski kabinet od 30 kvadratnih metara u kome je bilo smješteno nas 72. Bili smo na katu, a da bismo upotrijebili toalet trebalo je sići do prizemlja. Posebna priča je bila savladati taj prostor gdje je bila smještena njihova ambulanta, komanda bataljuna i vojničke spavaonice. Uvijek je tu netko čekao na naš prolazak, da bi se iživljavao nad nama i nije čudo da su mnogi tu nanovo maltretirani. Pravi spas za nas je došao kad je naše čuvanje preuzela korpusna policija koja je ipak donekle korektno obavljala svoju dužnost, mada su i tada mnogi na prolazu do toaleta bili teško pretučeni.

U ovom vremenu od mjesec dana mnogi su ulazili u prostoriju da zadovolje svoju strast zlostavljanja nad nama. Ulazilo se, uglavnom, s oružjem, pod punom ratnom spremom.

Najgori bijahu za čitavo ovo vrijeme: SUBAŠIĆ (BRUT), PAJAZITI, AVLO LAPO sa sinovima, OMEROVIĆ (zamjenik komandira bataljuna LJUBINA), CERO NAZIF iz Ribića, te CERO MEHO iz Čelebića, koji istina nije sudjelovao u fizičkom zlostavljanju, ali kao komandir policije ne samo da nas nije ni pokušao zaštiti nego je i drugima davao povod za naše zlostavljanje.

Poseban tretman ovih dvadesetak dana i kod ispitivanja imali su zapovjednik voda, te zapovjednik minobacačkog odjeljenja.

Svaki dan su ispitivani i tučeni, uglavnom po glavi, i mislim da nisu slagali ni jednu riječ jer se i nije imalo što kriti. Već nakon petnaestak dana nitko ih nije mogao prepoznati. Otok glave je bio takav da je ona bila ogromna i nije mi jasno kako netko može podnijeti takvo fizičko zlostavljanje.

Treba navesti čime su se sve koristili NUNA i ŽIKA pri ispitivanju. Na primjer, svatko je morao dati pismenu izjavu, a pri ispitivanju su iskoristili neuračunljivog mladića, također zatvorenika.
Naravno, nakon petnaestak dana neprekidne tuče teško je bilo prepoznati ovog čestitog mladića, studenta elektrotehnike, ali moram na plastičan način opisati zadnji dan ovoga zlostavljanja.
Mislim da je bio 19. ili 20.05.1993. Oko 13:00 sati u prostoriju je ušao visok mladić, ime mu nisam doznao, sa snajperskom puškom. Bio je ranjen u vrat i u nogu. Bio je pripadnik "Crnih labudova". I pošto je kao obvezno prozvao zapovjednika da ustane, zatražio je da se javi onaj koji je pri jednom od napada psovao balijsku mater njemu i njegovoj jedinici.

Kako se, naravno, nitko nije usudio javiti, to je zaprijetio da će doći za 15 minuta i svakih 5 minuta strijeljati po jednog čovjeka ako se nitko ne javi, a ako se javi, ili jave, on je obećao da će ga samo 15 minuta prebijati. Bio je uvjerljiv. Kada je izišao mi smo se dogovorili da se petorica koji su najmanje ozlijeđeni jave da dobiju batine, da bi ostali preživjeli ovaj užas. Kada je ponovno ušao s njim bijahu još dvojica. I sam pogled na njih, na njihovo oružje, na pune redenike oko njih, unosio je užasan strah. Naravno, samo bi se lud čovjek, gledajući u njih prijavio i, naravno, ova petorica ne smjedoše se javiti. Poslije ponovnih prijetnji te ispitivanja, kako se nitko nije javio i kako ovi htjedoše ostvariti svoju prijetnju strijeljanjem Darko Matković ustade i javi se: "Ako netko treba zato dobiti batine, ja se javljam. Ja sam psovao." Plakali smo gledajući ga, onako velike, krvlju podlivene glave, ali punog ponosa i prkosa. Kada smo pomislili da će doći do najgoreg, ovaj ranjeni Sandžaklija ga samo pogleda i reče: "Nisi ti taj, to sasvim dobro znam, i neću te pretući." I uz jednu podužu moralnu prodiku ode zajedno sa svojim pratiocima.

Sutradan oko 10:00 sati ponovno Darko, Bero, Mario i Luka naočigled nas bijahu tučeni. Najviše Darko i Bero. Dok su Darka ponovno zlostavljali, njegov otac Ivan je pored vrata šćućuren promatrao scenu ponovljenu, mislim, po dvadeseti put, a postao je u licu potpuno crn.
Darko, Bero i Maksim Kujundžić su od nas izdvojeni i prebačeni u Jablanicu, a mi smo pomislili da ih nikada nećemo vidjeti. Bili smo tužni.

Taj dan se zbio još jedan tužan događaj koji se protivi svim pravilima ponašanja prema zarobljenim osobama.

Svakog dana je određen broj osoba izdvajan za određene poslove a posebno je teško padalo kada smo bivali odvođeni na kopanje rovova na prve borbene linije u Orahovci. Nije nas brinulo toliko što su tu bila ratna djelovanja, koliko zlostavljanja nas zarobljenika. Taj dan je određeno 15 jačih mladića. Stalno smo pogledavali kao da smo predosjećali da će se nešto tužno dogoditi, i predvečer tužna povorka se povrati, naravno mnogi isprebijani, a bez Slavena Kolara, možda najljepšeg mladića među svima, koji nas je hrabrio u najtežim trenucima. Bio je došao po svoju suprugu i dijete, i rat ga upravo tog dana spriječio da svoju obitelj odvede u Zagreb, a bio je civil.

Tužno je bilo gledati njegovog prebijenog oca, koji ležaše skrhan novim bolom za svojim sinom.

Prema izjavama očevidaca, stražari su poslije Slavenove pogibije koga je snajper tko zna odakle ubio, isprebijali šestoricu zarobljenika, a nitko ih nije zaštitio. Jedan primjer zlostavljanja moram navesti. Dok su jedni tukli tri zarobljenika, dvojica, vjerojatno pijanih vojnika, postavili su licem uza zid dvojicu zarobljenika i pošto je jedan vojnik usmjerio pušku u pravcu njih, prisutne je upitao: "Kojeg da ubijem?", a drugi uz smijeh odgovorili: "Svejedno kojega. Ustaša je i jedan i drugi. Jebi mu majku."

Pošto se puška klatila u pijanim rukama, svima je zastao dah. Ispaljen je kratak rafal i samo je Bog učinio da su meci pogodili između njihovih sastavljenih glava, a oni ostali neozlijeđeni. Naravno, opći smijeh i čestitanje "vrsnom strijelcu".

Pošto nam je omogućeno da pokojnog Slavena opremimo i sahranimo, i to na Radešinama, po želji njegovog oca i majke, tada doznasmo da tamo više nema nikoga, niti jednog čovjeka, a doznasmo da je već deset dana gore, u stanju raspadanja, poslije predaje ubijen Šćepo Pandža, civil - otpravnik vlakova, Željko Azinović, vojnik HVO-a, iza kojeg ostade dvoje male djece i žena, od toga jedno dijete teško bolesno; Branko Rajić, star 56 godina - radnik TADIV-a; Luka Matković, umirovljenik star 62 godine. Ubijeni kukavički, a ubio ih je stariji sin AVDE LAPE, a njegov mlađi, četrnaestogodišnji sin ubio je Marka Marića.

Sutradan, 26.05.1993. dođe i druga naša grupa istim putem i po istom scenariju bi raspoređena i pronese se glas da smo dovedeni ovdje i da će se za par dana izvršiti razmjena. Najčešće smo imali nazovi dva obroka: jedan oko podne i jedan pred večer. Oba puta, na četiri osobe malo prokuhane vode s rižom, često već uzljućene, nikad osoljene i bez kapi ulja, a to 4 do 5 žlica po osobi. Ponekad samo jedan obrok. Kruh je posebna priča. Jedanput na dan, obično uvečer, dijeljen na 6 do 11 osoba, za čitav dan, a događalo se da po dva, pa čak i četiri dana uopće nema kruha.

Padali smo od gladi, jer upravo tada kada smo mi došli otpoče već poznati scenarij zabrane dostave hrane od obitelji. Iznurivanje na ovaj način je trajalo 45 dana i mnogi od nas su bili toliko iznureni da nisu mogli biti prepoznati. Prava je sreća bila ako je netko mogao da nam s rada kradomice donese sendvič, obično sakrivajući ga za pas ili u čarapu. Oni koji su išli na rad: kopanje rovova, odnošenje hrane na položaje, odvoženje smeća i drugo, i pored izloženosti maltretiranju, pa i fizičkom zlostavljanju, bili su sretni da se nahrane, jer nema niti jedne hrvatske duše koja nije živjela i radila samo za to da obvezatno, svaki dan, njima dostavi hrane. A prava umjetnost je bila kako su se te plemenite i hrabre žene znale snalaziti da se uvijek nađu, kao slučajno, na putovima kuda su u koloni prolazili zarobljenici. I svi su dobijali hranu. Najlakše je bilo ako bi ih vodio čestit stražar. Sklone se za ćošak kuće ili u kanal i odjednom se tu pored njih nađe toliko hrane da je nemoguće i pojesti; ili kao slučaj, kad prolaze otvore se sama od sebe vrata garaže a ona puna svih mogućih jela; ili prolaze na kamionu zarobljenici a ono sa svakog balkona, s prozora, iz ulaza u kamion se baca svega i svačega.
Tih dana nismo bar imali kolektivno prebijanje kao u Čelebićima, dok su ipak svake noći prebijani pojedinci i uz pijanke stražara prozivani u kasne noćne sate. Tako je nakon 4-5 noći mučenja podlegao Srbin Bogdan Živak, pripadnik HVO-a.

Dvojicu Vrčana nakon nekoliko noći zlostavljanja tužno je bilo pogledati, a posebna priča su dvojica mladića iz okoline Prozora. Na nesreću su priznali da su kod Prozora zarobili nekoliko Muslimana. Oni su desetak noći mučeni, a kako su se ti mladići ipak uspjeli održati nije mi jasno.

Sredinom sedmog mjeseca dovedeno je 10 Bosanaca iz Dusine, zarobljenih kod Fojnice. Dugo ih nismo uspjeli vidjeti, a skrivani su i od Crvenog križa koji nas je tada posjetio. Jednostavno ih tada nije bilo, da bi se drugog dana njih pet pojavilo u dvorani i to u stanju u kakvom smo i mi bili, dok petoricu nikada nismo uspjeli vidjeti, ali smo u jednoj od svlačionica svake noći čuli krike i jauke. Rečeno nam je da su ta petorica priznali silovanje i ubojstvo jedne Muslimanke.
U ovim tučama, zlostavljanjima i maltretiranjima posebno mjesto zauzimaju MACIĆ i dvojica ĆIBA kao i upravnik ŽILIĆ. Posebno MACIĆ zvani MACA, na čijem licu nikada nitko nije vidio osmijeh, nikada nije ušao u dvoranu a da svakoga ne zazebe oko srca. Razmijenjen sam 13.08.1993. nakon nepuna 4 mjeseca i najdraži trenutak mi je bio kada sam na crti razdvajanja ugledao toliko svojih dragih lica

U Tomislavgradu, prosinac 1993