Srijeda, 07. studenoga 2007.

Tko su arbitri hrvatske javne scene?

Vjerojatno ce vam se uciniti neobicnim, ali moja prva asocijacija na pitanje «Tko su arbitri hrvatske javne scene?» jeste jedna rasprava iz 2000, godine na prvom rodendanu «Zareza». Najviše se razgovaralo o – «Hrvatskom slovu»! Prvi je usput «Slovo» spomenuo Nenad Popovic, zapitavši se hoce li Sorosevo "Otvoreno društvo" napustiti Hrvatsku jer je u Hrvatskoj uspostavljena demokratska vlast. Malo u šali, malo ozbiljno, spomenuto je i pitanje hoce li baš Soros financirati "Hrvatsko slovo" i don Antu Bakovicu jer su poslije izbora postali oporba. Kada je Velimir Viskovic rekao da bi bilo dobro da opstane «Hrvatsko slovo», tj. desni dio kulturne scene premda je, po njemu, bio intelektualni servis HDZ-ove vlasti, naišao je na žestoke reakcije. Vjeran Zuppa je «slinjenje» nad «Hrvatskim slovom» nazvao budalaštinom, te je ironicno predložio osnivanje zaklade za spas «Hrvatskog slova» koju bi vodila gda Tudman. Zuppa je i siguran da «Hrvatsko slovo» od Sorosa nece dobiti dotaciju, te je «desni» dio kulturne scene uputio da nadu svoj «velefaktor».

I doista, dok je Tudmanova «jednoumna» Hrvatska sufinansirala i Sorosove tiskovine od 2000. godine do danas medijski prostor krasi jednoumlje. Protjerivani su novinari od Maje Freundlich nadalje, smjenjivane nepodobne redakcije pa i tako što bi predsjednik države proglasio njihove novine fašistickim (Joviceva doista slobodna «Slobodna Dalmacija») do toga da su sveprisutni arbitri hrvatske javne scene iskljucivo iz kruga ljudi sa spomenute godišnjice «Zareza». Nekome se može uciniti neobicno da su tzv. liberali inzistirali na jednoumlju hrvatske javne scene, ali to ne cudi iz više razloga. Prije svega, tu se radi redom o našim jugo-nostalgicarima, a doista bi im nezahvalna pozicija bila imati ravnopravno u medijima zastupljenu i hrvatsku državotvornu opciju. Jer kako opravdati cinjenicu da im je milija nekakva druga država od one u kojoj žive? Ne cudi stoga to što su u «Feralu» nekoliko puta u «Greatest shits» stavili moju pitalicu: - Koja je razlika izmedu cetnika i Jugoslavena? - Cetnik je pošteni cetnik, a Jugoslaven je pokvareni cetnik! Spomenuta rubrika i daje ono što naše jugo-nostalgicare najviše boli. A njihove ciljeve ponajbolje je opisao Miroslav Toholj, vlasnik IGAM-a koji je tiskao autobiografski roman Radovana Karadžica. On je, kako to navodi Milan Jajcinovic u «Vecernjem listu» od 6. 10. 2007. (str. 48) ustvrdio:

«Nas Srbe s Pala okupljene oko velikog borca i velikog humaniste Radovana Karadžica, optužuju da smo zlocinci. Smiješno. Ne odreduje se kategorija ratnog zlocinca prema onome što je ucinjeno nego prema cilju radi kojeg je to ucinjeno. Ako je zaklano dijete u Prijedolju, onda mora postojati jak razlog zašto je ono zaklano. Jer: srpski su ciljevi sveti. A ovdje se «sveti srpski ciljevi» još podudaraju s ciljevima svjetskih mocnika koji su naznacili i nacine kako se oni ostvaruju kako pokazuje Josip Jovic u knjizi Život po protokolima. Sam intrigantni naslov knjige Jovic objašnjava odmah iza naslovnice: "Protokoli sionskih mudraca su, po jednima krivotvorina, po drugima nisu. No, oni se danas doimaju kao scenarij po kojemu se odigrava aktualna hrvatska politicka drama, iako u razmaku od sto godina." Spomenimo ovdje samo sljedeci Jovicev komentar u vezi s Protokolima: "Pogotovo fascinira gledanje na ulogu tiska koji je bio u današnjem smislu rijeci tek u povojima, ili na ulogu zajmova u medudržavnim odnosima." Spomenimo da Protokoli dozvoljavaju postojanje nisko-nakladnih tiskovina koji se protive stvaranju nad-države. Pa otud je i nazocnost državotvornih Hrvata u hrvatskim medijima simbolicna. Arbitri su samo oni anacionalni.

Najprisutniji medu njima je sigurno dr. Žarko Puhovski dojucerašnji predsjednik HHO-a. U Hrvatskoj je bilo lakše kritizirati bilo koga nego njega. Svojevremenu sam objavio tekst «Je li Puhovski sveta krava» («Novo hrvatsko slovo», 1. listopada 2004.) u kome sam pokazao kako su mi znali i objaviti poneki tekst ali su po pravilu izbacivali dijelove u kojima sam govorio o njemu ili ih ne bi objavili. Zato sam ga u "Fokusu", 22. listopada 2004. i nazvao «hrvatskim nadvladarom». Zapravo, radi se o našem Apelu u kome smo tražili obnovu politickih procesa. Evo pocetka mog protestnog pisma televiziji RTL koje oni nisu objavili, kao ni «Vjesnik» tekst u kome je dano to pismo: «Protestiram protiv nacina na koji ste iskoristili mali dio razgovora sa mnom u vašim vijestima u 18.45 dana 23. kolovoza 2004. Prvo, receno mi je da pravite prilog o apelu o obnovi politickih procesa održavanih u doba komunisticke i drugih totalitaristickih vlasti, a vi ste mali dio razgovora iskoristili za prilog u kojem je glavni gost bio prof. dr. Žarko Puhovski koji je bio svjedok optužbe u barem jednom takvom politickom procesu. Ocito je: ako se pokaže da su ljudi nepravedno osudeni na dugogodišnje robije zahvaljujuci i njegovom svjedocenju i on ce biti sudionik u zlocinu.

U prilogu koji ste snimali sa mnom upozorio sam vašeg novinara da je dr. Mile Budak bio supotpisnik samo 'Zakonske odredbe o zaštiti narodne i arijske kulture hrvatskog naroda'. Medutim, u vašem prilogu vi ste izmedu istine i laži izabrali laž. Prvo ste dali suprotnu tvrdnju g. Puhovskog: 'Što god netko tvrdio Mile Budak je bio koljacki natpisar. On je covjek koji je napisao i potpisao upute za masovno klanje, najgore klanje koje se ikad na ovom prostoru dogodilo.' Podsjetit cu vas da je u našem apelu istaknuto kako 'nije poznat slucaj da je Budak ikome izravno nanio zlo', dok je jasno da svjedok optužbe u politickom komunistickom procesu to jeste. I ne samo da ste izmedu mog tocnog navoda i neistinite tvrdnje Puhovskog izabrali njegovu, nego ste mu se i pridružili u toj neistini spominjuci one koji su 'u doba NDH-ovog režima smaknuti upravo na temelju zakona na kojem stoji potpis i Mile Budaka, visokog dužnosnika ustaškog režima.' Dakle, i po vama su ljudi smaknuti na temelju zakona o kulturi bez obzira koliko god on loš bio.»

Slicnu tvrdnju sam ponovio i na jednom našem radiju na kome je i Puhovski bio gost. Protestirao sam što su u emisiji o Apelu za obnovu politickih procesa pozvali njega koji je – kao svjedok optužbe u jednom takvom procesu – osobno zainteresiran da naš Apel ne uspije. Obnovom procesa u kome je on imao znacajnu ulogu i presuda koja bi znacila da je taj proces bio zlocin oznacava i njega kao sudionikom zlocina – znaci zlocincem! Poslije tog razgovora Puhovski dobiva veliki intervju u «Vjesniku» (4. rujna 2004.) u kome ponavlja laž iako je zasigurno cuo moju tvrdnju kako se radi samo o Zakonskoj odredbi o zaštiti narodne i arijske kulture hrvatskog naroda: "Ako netko hoce imati plocu u slavu Mile Budaka (...) onda bi, po mojem sudu, na njoj trebala stajati i recenica da je Mile Budak bio potpisnik zlocinackih rasnih zakona (...) ne zaboravljamo da je potpisao i, kao doglavnik, skupa s Pavelicem i još trojicom ljudi nametnuo rasne zakone, odnosno zakone o rasnoj kulturi i žalosno nepismen zakonski clanak o hrvatskom jeziku (dakle, nije rijec tek o jednome zakonu – sve da je to i važno)."

Dakle, opet ponavlja laž kojom je intelektualna ljevica postigla ekspresno rušenje spomen-obilježja u Svetom Roku! Jedna recenica Zakonske odredbe – koja je slicna onom komunistickom o moralno-politickoj podobnosti - sada mu postaju "zlocinacki rasni zakoni" i "zakoni o rasnoj kulturi". Naravno, poznate su mnoge slicne izjave Žarka Puhovskog o Domovinskom ratu. Medutim, ovdje je najznacajnija cinjenica da je on kao svjedok optužbe u politickom procesu u Hrvatskoj najznacajniji arbitar hrvatske javne scene i dugogodišnji predsjednik HHO-a, dakle organizacije koja se bavi ljudskim pravima! Nema sumnje da su oni koji su doveli do toga da takvu ulogu ima svjedok optužbe na politickom procesu time samo ponizili Hrvatsku! Primjer o Puhovskom i Budaku bio mi je dobar zbog cinjenice da je Puhovski vrhovni arbitar u svemu pa i u povijesti, a ja na ovoj tribini imam zadatak govoriti o arbitrima o povijesnim temama. Naravno tu se ispred svih namecu dva povjesnicara dr. Neven Budak i dr. Ivo Goldstein kao i Slavko Goldstein. Znamo da nam iz EU žele nametnutu «zajednicke» udžbenike povijesti, bolje reci udžbenike lažne povijesti pisane po haaškim presudama. Za to je zadužen solunski Centar za demokraciju i pomirenje.. Prema navodima hrvatskih medija, hrvatskim krakom mreže Centra upravlja dr. Neven Budak. Posebno treba naglasiti današnje zajednicko djelovanje dr. Nevena Budaka i dr. Iva Goldsteina iako je poznato što prvi misli o drugome. Naime, Neven Budak u svom tekstu «O knjizi Ive Goldsteina 'Hrvatski rani srednji vijek', 'Novi Liber', Zagreb 1995, 511 str.»

Radovi, Zavod za hrvatsku povijest, Zagreb 28 (1995.), 299-333; vidjeti str. 316. piše: «Veliki broj metodickih grešaka ponovo pokazuje da autor znanstvenom radu pristupa površno i neoprezno. Po znanost je najopasnija njegova navika da tamo gdje nema izvora izmišlja, a onda na temelju takvih fikcija izvodi daljnje zakljucke. Neupucenom se citatelju tako može uciniti da je Goldsteinu uspjelo otvoriti citav niz dosada neobradenih tema, pa cak i riješiti niz problema, dok je pri tome, zapravo, rijec o znanstvenoj fantastici.» Slicno je o Goldsteinu pisao prof. Miroslav Brandt u knjizi Život sa suvremenicima, str. 190-191. Poznato je da sam cesto polemizirao s Goldsteinima, pa jedna moja knjiga nosi naslov «Brani li Goldstein NDH», a feljton u «Hrvatskom slovu» u deset nastavaka dan je u mojoj knjizi «Nepocudne knjige». Teško je izdvojiti najvecu bedastocu zbog kojih je dr. Ivo Goldstein i postavljen za profesora nove hrvatske povijesti na Filozofskom fakultetu, ali meni je najsmješnija ona na koju je upozorio prof. Vladimir Mrkoci (Fokus, 6. prosinca 2002.). U knjizi Ive Goldsteina A History, Hurst & Co. London 1999. piše: «Cetnici se osvecuju Hrvatima i muslimanima za genocid u NDH, kao na primjer 15. IV. 1941., kada je cetnicka jedinica koja se povlacila pred ustašama u Mostaru i okolici ubila više tuceta hrvatskih civila i popalila veliki broj kuca.» Sveucilišnom profesoru iz povijesti cetnici se vec petog dana po uspostavi NDH osvecuju za genocid napravljen u toj državi (15. IV. 1941. u Mostaru još nije ni bilo ustaške vlasti). Vjerovali ili ne!

Najgluplje je vjerojatno ono kada Ivo Goldstein u «Slobodnoj Dalmaciji» od 13. srpnja 2002. navodi slucajeve «u kojima bi bilo opravdano kazneno gonjenje», pa sam se našao u njegovom najužem izboru (koje li casti!): «Ne znam radi li se o klasicnom antisemitizmu, ali vec me duže vrijeme po tisku gadi i vrijeda izvjesni Josip Pecaric, matematicar koji je sebi umislio da zna nešto o povijesti.» Dakle, kada netko „gadi i vrijeda“ dr. Iva Goldsteina treba ga kazneno goniti. Tako nešto vam je cak i antisemitizam! Da Goldsteinima nije strano korištenje neistinama mogu pokazati na primjeru mog intervjua u Slobodnoj Dalmaciji 13. listopada. Tamo sam konstatirao: "Svi koji promicu tezu o genocidnosti hrvatskog naroda, po definiciji na-padaju našeg blaženika (Stepinca, op. J.P.). Po tome cete ih prepoznati. Naravno, Goldsteini ce izrijekom negirati genocidnost hrvatskog naroda, ali ce sve raditi da to bude rezultat njihova djelovanja. Slicno dr. Milanu Bulajicu koji nikad nece reci da je u Jasenovcu bilo 700 000 žrtava, ali ce sve uciniti da to 'dokaže' (istakao J. P.). Zato ja Goldsteine i mnoge druge u Hrvatskoj i nazivam Bulajicevim ucenicima." Evo kako to navode Ivo i Slavko Goldstein u tekstu "Akademik Pecaric uporno laže" (Slobodna Dalmacija, 20. listopada): "U intervjuu pod naslovom 'Bulajicevi ucenici kroje nam povijest' u Slobodnoj Dalmaciji od 13.10.2002. akademik Josip Pecaric tvrdi da Ivo i Slavko Goldstein 'promicu tezu o genocidnosti hrvatskog naroda'. Ovu bezocnu laž Pecaric varira na više mjesta u istom intervjuu tvrdeci da su 'Goldsteini... Bulajicevi ucenici', jer 'slicno dr. Milanu Bulajicu cine sve kako bi dokazali da je u Jasenovcu bilo 700 000 žrtava' (istakao J. P.), pa time 'dokazali i genocidnost hrvatskog naroda'.»

Glavni urednik «Slobodne Dalmacije» je u dva navrata tražio da svoj odgovor «Lažu Goldsteini i to im je od Boga dano» skratim, pa kada sam to ucinio – nije ga objavio! Ovom prigodom trebam posebno upozoriti na knjigu Ivana Strižica Žrtvoslov Slunjskog kotara u kojoj Strižic pokazuje kako su jugokomunisticki povjesnicari udeseterostrucili broj onih koji su po prijekom sudu osudeni na smrt zbog izvršenja i/ili organiziranje pokolja obitelji Mravunac u Hrvatskom Blagaju i planiranje slicnih zlocina u tom kraju, kako bi mogli pisati o tome kao o prvom velikom pokolju Srba u NDH. On pokazuje kako je u tome sudjelovao i Slavko Goldstein. Daje što je Slavko Goldstein o pokolju obitelji Mravunac pisao 1965., a potom i ono što piše danas. Ta njegova nova verzija ima malo što zajednickoga s onom prvom, a Strižic pokazuje kako i nova Goldsteinova verzija tog dogadaja nije tocna, pa konstatira: "Ocito, Goldsteina rukovodi samo jedna misao: optuživati Hrvate za djela koja nisu pocinili." Iako (ne)svršeni gimnazijalac Slavko Goldstein je ocito vrlo važna osoba u jugo-komunistickoj historiografiji!

U više navrata pisao sam kako je brojka žrtava Jasenovca koju su Goldsteini nametnuli hrvatskim vlastima od 80 do 100 tisuca u stvari «rezervna» velikosrpska brojka pa je nazivam «velikosrpskom brojkom Goldsteinovih i Draže Mihailovica». Zašto? Dr. Vjekoslav Perica ("Sloboda Dalmacija", 27. srpnja 2002.) pronašao je u Chicagu knjigu koju su 1943. izdali Eparhija Pravoslavne crkve iz Chicaga i Ravnogorski cetnicki pokret Draže Mihailovica u kojoj se govori o 40 tisuca ubijenih Srba u Jasenovcu. Dakle, za pola rata polovica od spomenute brojke! I ona kao i ona od 700 000 treba osigurati tezu o genocidnosti hrvatskog naroda. Kao što vidimo da našim arbitrima laž, neznanje, zla namjera i sl. nisu strani. Da parafraziramo Miroslava Toholja: Sveti su antihrvatski ciljevi!

akademik Josip Pecaric