Prošlo je 16 godina od zločina kojeg su počinili pobunjeni Srbi u Širokoj Kuli i Bukovcu. Široka Kula se nalazi oko 3 kilometra od Ličkog Osika, i oko 11 kilometara od Gospića. Nesporazumi u selu su počeli odmah nakon što su provedeni izbori. Lokalni Srbi su se uz pomoć JNA naoružali i organizirali, kao i svuda na područjima RH sa srpskim stanovništvom. Također, u Široku Kulu su došle i mlađe osobe iz Ličkog Osika, koji su Širokokuljanima odnijeli oružje, čak i lovačke puške i trofejno oružje.
Napetosti su se pojačale krajem 8 mjeseca 1991. Tih dana već dobro organizirani srpski odmetnici po prvi puta su pucali automatskim pješačkim oružjem prema mjesnim Hrvatima u svrhu zastrašivanja. Nedugo zatim, pobunjenici su uveli i poseban režim kretanja: Hrvati se nisu smjeli udaljavati iz sela. Jedan broj Hrvata htio je izbjegnuti, međutim nitko od sumještana Srba nije im htio pomoći, dok je jedan dio stanovništva ipak uspio otići.
U vrijeme oružanog sukoba na Ličkom Osiku između hrvatskih oružanih snaga i srpskih paravojski, maltretiranje preostalih Hrvata se je pojačalo. Hrvatskim civilima je dodatno ograničeno kretanje, te je uveden pravi policijski sat i metode kojih se ne bi postidjela ni nacistička Njemačka: Hrvati se nisu smjeli udaljavati više od 300 m od svojih kuća i to pod prijetnjom strijeljanja. Udaljavanje je bilo moguće samo uz posebnu dozvolu. Nije bilo dozvoljeno ni tjeranje blaga na ispašu. U praksi je to značilo potpunu zabranu napuštanja kuća. Pobunjenici su često svoju nadmoć i aroganciju pokazivali pucanjem po krovovima i po prozorima. Na taj način su dodatno strašili stanovnike. Kasnije ni zabrana izlazaka iz kuća nije bila dovoljna, nego su svi preostali civili morali ići u jednu ili dvije strogo određene kuće između 17 - 18 sati i ostati u njima do 7 ujutro, bez paljenja šibica i cigareta i bez ikakvog kretanja.
Tada je došao i taj dan, 13. listopada 1991. Preostalim Hrvatima je naređeno neka odu u „sklonište“, odnosno u podrume kuća gdje su noću zajednički boravili. Svjedoci su vidjeli svoje sumještane Srbe pod oružjem, kao i Srbe iz okolnih mjesta: Klenovca i zaseoka Vukave kako se raspoređuju i dogovaraju. Svi Srbi su bili naoružani i u uniformama (i maskirnim i zelenim), čak i žene, dok je većina bila u uniformama Martićeve milicije.
Maskirani martićevci su zatim kuće gdje su u podrumu bili zatočeni Hrvati zapalili pucanjem tromblonima i zoljom i bacanjem bombi. Kako je svjedočio jedan preživjeli Hrvat, u njegovoj kući u podrumu je bilo 11 osoba. Obzirom kako se vatra nije dovoljno brzo proširila, skupina Srba je ušla u podrum i pucala po civilima, ubivši njih osmero. Troje koji su pucanje preživjeli izašli su van na poziv ubojica koji su im dovikivali da će ionako izgoriti. Ubijeni su ispred kuće. Svjedok je preživio slučajno, jer je jedna od žena preko njega nakon rafala prebacila rubac, pa su martićevci pomislili kako je mrtav. Skrivao se do noći u okolnom grmlju. Tada je počelo i loše vrijeme s kišom što je spriječilo četnike u traženju, a njemu omogućilo bijeg u Perušić. Ukupan broj žrtava je 41 osoba, od kojih je najmlađa djevojčica od 13 godina, Verica Nikšić, koja je ubijena zajedno sa svojom majkom. Njihiva tijela još nisu pronađena.
Ostaci žrtava su pronađeni uglavnom u jami Golubnjači, dok se 16 osoba još vodi kao nestale, obzirom kako im tijela nisu pronađena.
U iskazima svjedoka poznata su imena ubjica iz Široke Kule. Najčešće se spominje Čedo budisavljević i još 20 -tak osoba iz njegove pratnje.
KAZNA:
Srpske vlasti u Kninu još su 1991. godine osudile Čedu Budisavljevića zbog ubojstva peteročlane mješovite obitelji Rakić. Ubijen je otac Mane, supruga (Hrvatica) Luje, te troje djece: sinovi Dragan i Miodrag i kćerka Radmila. Oni su ubijeni nešto kasnije nego ostali stanovnici Široke Kule. Rakićevi su bili imućna obitelj. Njih je Čedo Budisavljević sa svojom skupinom 18.10.1991. likvidirao zbog navodne suradnje s hrvatskim vlastima. Budisavljević ih je zatočio u zatvor, a potom u dječji vrtić u Ličkom Osiku. Ženu su batinama natjerali da im otkrije gdje je novac, a zatim su je ubili i tijelo zapalili. Ostale Rakiće su odveli na Golubnjaču i žive bacili u jamu! Čedo Budisavljević nakon osude nije dugo ostao u zatvoru u Kninu, nego mu je omogućen bijeg. Danas živi u Srbiji.
OPROST:
Odlukom županijskog suda u Gospiću, koja je donesena dana 16.01.2001 godine i koju je potpisao istražni sudac Pavao Rukavina, 82 pripadnika srpskih postrojbi uključno s Budisavljevićem je abolirano, jer je njihovo djelo prekvalificirano u oružanu pobunu, a oružana pobuna podliježe Zakonu o aboliciji.
Međutim, protiv njih nikad nije pokrenut postupak za ubojstva u Širokoj Kuli i Bukovcu. Nedavno smo došli u posjed dokumenta kojeg je potpisao Kresović Đuro, sudac u vrijeme RSK koji je vodio postupak protiv Budisavljevića i ostalih optuženih za ubojstvo obitelji Rakić. Iz dokumenta, koji je ustvari pismo pisano Mili Martiću, tadašnjem „ministru unutarnjih poslova“ je vidljivo, kako su odgovorni znali za 40 tijela koja zajedno s Rakićevima leže na dnu Golubnjače, ali iskapanje i istragu nisu obavili, jer su se bojali reakcije UNPROFOR-a.
EPILOG:
Mnoge su izjave svjedoka, dokumenti, kao i fizički dokazi koji jasno govore o izvršiocima zločina u Širokoj Kuli.
General Norac je osuđen za Gospićke Srbe.
Čedo Budisavljević i ostali su abolirani za zločine u Širokoj Kuli.
Pitamo se zašto? Kome je potreban samo jedan krivac i samo jedna priča o ratu u Gospiću? |