Za vrijeme Drugog Svjetskog rata, 1943-ce godine, Jerry je bio pozvan u vojsku i pripreme je pravio za aviaciju u državama Utah, Texasu i Californiji. Pošto piloti više nisu bili potrebni, poslan je u Europu kao rezervista 93-ce divizije (93-rd Armored Cavalry) koja je bila pod vodstvom legendarnog Generala William-a Patton.

Iz Europe je poslan nazad u Camp Cook 1945 godine, da se uvježbava za borbe protiv Japana. Pošto je rat u Japanu završio, Jerry je bio raspušten iz vojske u Sjecnju 1946-te godine.

Te iste godine on je nastavio studije na Michigan State Univerzi koja mu je priznala kredite koje je postigao u pilotskoj školi na Utah State Univerzi. Jerry je na Univerzi bio boksac i football igrac. Bio je clan Newman Kluba, Internacionalnog Kluba, pjevao je u “a capella” zboru, bio je clan crkvenog zbora na univerzi i bio je clan društva Svetog Tome Akvinskog.

Kad je Amerika pocela izvoziti blago u Europu 1947-me godine, Jerry i brat Joe, imajuci želju posjetiti Hrvatsku, ukrcali su se u jedan brod i završili su u Pragu u Ceskoj na jednom komunistickom omladinskom festivalu i tamo preko jugoslavenskog poslanstva pristupili Internacionalnoj brigadi, koja je pomagala izgrdnju pruge Šamac kod Zenice. Po vremenu su na njih pazili jer su bili optuženi da “kvare jugoslavesku omladinu” sa idejama slobode.

Nakon nekoliko mjeseci rada, bilo im je dozvoljeno posjetiti rodno mjesto njihova oca, Klanu u Istri. Na isti dan njihova dolazka u Klanu, njihov rodak, Mgrs. Milan Simcic, spremao se je na bijeg u Italiju da tamo ide u bogosloviju. Strojovoda na lokomativi ga sakrio i tako ga sproveo u Trst, a odatle u Rim.

Na sami Badnjak 1947-me godine Brentar braca su se vratili iz Europe i nastavili studie 1948-me godine na Western Reserve Univerzi.

U ljetu 1948-me godine, Jerry je ponovno želio otici u Europu i javio se je kao pomocni pekar na brodu na kojeg glavni pekar nije došao te je Jerry vršio dužnost glavnog pekara.

Dok je bio u Europi, Jerry je cuo da traže ljude koji govore strane jezike i javio se na IRO (Inernational Refugee Organization – Internationalna Organizacija za Izbjeglice) koja ga je primila kao vodica za izbjeglice na vlakovima prema lukama iz kojih se njih prevozilo u Ameriku.
Kao clan te Internacionalne Organizacije, Jerry je imao pravo putovati po logorima i upoznavati hrvatske izbjeglice.

Na preporuku svoga oca, Jerry je odgovorio molbu Fra Mirka Covica da se pomogne hrvatskim udovicama sa djecom koje su htjeli vratiti u Jugoslaviju kao “nepoželjne neprijateljeske izbjeglice” kako su ih srpski
tumaci proglasili. Oni su bili smješteni u logor #49 jer ih IRO nije primio. Logor je bio vrlo loš, žene i djeca su spavali na slami. Jerry je protestirao njihivo stanje i uspio je da se svaki slucaj preispita tako da su svi bili premješteni u logor Wegscheid kod Linza. Tu je Jerry, po prvi put, upoznao tragediju onih Hrvata koji su uspjeli preživjeti komunisticke pokolje i dospjeli u logore po Austriji, Italiji i Njemackoj.

Po vremenu Gos. Brenatr je dobio funkciju kao “Screening Officer” u kojoj je pozitivno djelovao u korist Hrvata. U Auastriji je upoznao Vlc. Mirka Covica, Vlc. Vilima Cecelju, Tomislava Mesica, i Dr. Juru Prpica. U Rimu je upoznao prof. Krunoslava Draganovica, fra Bertu Dragicevica, Fra Krunu Pandzica i Josipa Bosiljevica. U Njemackoj je upoznao fra Dominika Šušnjaru i Vlc. Ivana Vitezica. U logoru Astenu Jerry je upoznao svoju suprugu Doru Culina 1948 godine. Dvije godine kasnije sponzorirao ju je da dode u Cleveland i vjencali su se u crkvi Sv. Pavla 1952 –ge godine.

Kad je Gos. Brenatar otišao nazad kuci u Ameriku ostavio je hrvatske logoraše u nadi da ce im pomoci. On se je upoznao sa radom katolicke organizacije NCWC, koja nije imala presdstavnike za Hrvate te je Jerry organizirao sponzore, vecinom clanove svoje obitelji, koji bi podpisivali i poceli dovoditi izbjeglice u Ameriku.

Uskoro su primljene obitlji: Abramovic, Boras, Boskovic, Bulic, Došen, Dzeba, Fikter, Hlošek, Ivaškovic, Jerinic, Kresic, Majetic, Pervan, Politi, Prim, Raguž, Špiranovic, Vranic te iza njih su slijedili drugi Hrvati, Njemci, Slovenci, Madari i mnogi drugi - svi su osjetili dobrotu Gos. Jerry Brenatara.

Roditelji Jerry-a Brenatra, Jeronim i Jelena, primili su na prenocište i nahranili puno izbjeglicke sirotinje i ohrabrili mnogo ocajnike. Kuca Brenatrovih u Clevelandu bila je prvo prebivalište brojnih hrvatskih izbjeglica sve dok bi im našli posao i kakav stan, u cemu im je pomagao Jerry nakon povratka iz Aurope. Nezaboravimo da su i braca našeg Jerry-a sudjelovali i podupirali njegov rad.

Kasnije kao socialni radnik Jerry nije prestajao pomagati nove imigrante. Kad god bi se pokazao bilo kakav problem, on je bio pri ruci i spreman pomoci. On je toliko puta dolazio na uzletište kod Lufthanse, da je sam direktor Albert Von Hofe predlagao Jerry-u da otvori svoju vlastitu putnicku agenciju, jer je imao više mušterija nego neke agencije. Kako mu je porasla vlastita obitelj i povecale se odgovornosti za nju, Jerry je to i ucinio. Otvorio je putnicku agenciju Europa Travel na E. 185. ulici, gdje je kasnije sagradio lijepo uredenu zgradu. Doveo je za to poznate majstore iz Oberammergau u Bavarskoj, Njemacka da urade umjetnicke poslove na licu mjesta. Njegova su djeca bili i njegovi partneri u poslu.

Dopisnik Cleveland Plain Dealer-a, Gos. William Miller ga je ovako opisao: “Roden u Clevelandu, u snažnom hrvatskom odgoju, Brentar izgleda i ponaša se više kao ponizni svecenik na selu nego voda
jetsetter-a. Duboko religiozan covjek koji je cijeli život usko povezan
sa katolickom crkvom.”

Jedna od karakteristika našeg pokojnika je da neodustaje braniti istinu, osobito kad se brani pravedna covjeka, bilo to slucaju Hrvata Andrije Artukovica ili Ukrainca Ivana Damjanjuka za kojega je i novcano mnogo žrtvovao bez priznanja.

Veliki hrvatski patriot Tomica Mesic je u Rimu rekao: “U Americi imamo jednog covjeka imenom Jeronim, koji je napravio cudesa za naš izbjeglicki živalj i za Hrvatsku. Kad bismo imali još samo pet njemu slicnih, vjerujem da bi se Hrvatska, brzo oslobodila jugokomunizma i preporodila na pravim kršcanskim nacelima!”

Izbjeglice koje je Jerry doveo u Cleveland pokazali su svoju zahvalnost njemu kad su mu 2003-ce godine pripremili banket u Hrvatskom Nacionalnom Domu Kardinal Alojzije Stepinac. Oni su ga imenovali “Americki Hrvat 20-tog stoljeca” i njegov su život opisali u Hrvatskom Kalendaru 2004-te godine.

U ljubavi za pjesmu nitko ga nije mogao nadmašiti. Pjevao je u cetiri zbora, medju njima i u poznatom Singers Club, te u Klapi “Prijatelji” Bio je najstariji clan našeg zbora sa najviše staža – 78 godina.

Horizon njegova rada bio je opširan. Usko je suradivao sa svojim rodakom Mgrs. Milanom Simcic, Vatikanskim savjetnikom. Bio je aktivan u politickom radu u pisanju sa Jankom Skrbinom, kojega je zaposlio i dao mu otvorene ruke u radu za Hrvatsku. Medu njegovim suradnicima su bili profesor Mike McAdams. Božidar Abjanic i Steve Škrtic. Bio je prijatelj Eduarda O’Connera, Ministra za useljenike u Washingtonu. Kao hrvatski lobista posjecivao je Senatore i Kongresmane u Washingtonu. Sa Gos. Bernardom Luketic i sa Gos. Pešeljom uspješno je lobirao da se nepodigne kip Draži Mihajlovicu.
Sudjelovao je u obrani Andrije Artukovic. On je obavljao organiziranje nastupa našeg zbora u Washingtonu i drugim mjestima.

Znam da su mu svi župnici Sv. Pavla bili zahvalni, od Msgra Domladovca i Mišica, sve do sadšanjih svecenika Vlc. Mirka Hladni i Zvonka Blaško. Znam da su njih dvojica njega duboko poštivali i divili se ovom dobrotvoru, nesebicnom radniku, koji je uvijek imao živu svijest o svojoj pripadnosti hrvatskom narodu.

Zahvalan sam Bogu jer sam stajao, gore u našem zboru, uz ovog svetog covjeka 47 godina. On je bio stup našeg zbora i prazninu koju je ostavio, nece je nitko moci popuniti.

Neka njegovo svakodašnje prisustvo na Sv. Misi odvede ga u nebo njegovim najbližima i njegovom sinu Jeronumu, koji je preminuo prije par godina, te neka bude primjer svima nama a mi ostajemo vjecno zhvalni.

Marko Špiranovic