Približava se 11. obljetnica velicanstvene Oluje. Srca branitelja i
sudionika pocinju brže kucati, ushit se ponovo rada, izgubljene i zatomljene
emocije ponovo se bude. Zaboravljla se na trenutno stanje u državi, na
neimaštinu onihi koji su je omogucili, na broj samoumorenih branitelja,
vraca se dio nade u bolje sutra, nade u NE uzaludnost žrtve.

I što se dogodi? Oni protivu kojih smo do (gotovu) jucer ratovali, oni koji
su nam nacinili toliko zala, upravo u Kninu, ovoga ljeta sudjeluju u
proslavi, ne kao posjetioci, gledateljstvo, vec kao aktivni sudionici iste.
Reci ce vladajuce strukture - pomirba.

Kakova je to pomirba na koju naši "lojalni" srbi (bivši cetnici, jer mnogi
od njih su abolirani, za razliku od hrvatskih bojovnika koje se i nadalje
proganja) moraju biti nagovoreni izstupom Tadica, u istome tome Kraljevskome
gradu? Kako možemo vjerovati u takovu pomirbu koja nije nastala spontano,
velikom željom "lojalnih" u poboljšanje dobrosusjedskih odnosa sa domicilnim
pucanstvom? Uostalome, kako možemo vjerovatiuopce?

A u svijetlu dogadanja okolo proslave obljetnice Oluje dogada se još jedan,
mada ocekivan, INCIDENT programiran od Pupovca i njegove bratije, naši su
"lojalni" izglasovali "svoju" himnu, i to niti manje niti više Bože pravde,
himnu koju su pjevale još za 2. svijetskoga rata cetnicke postrojbe,
poglavito one vodene zloglasnim vojvodom popom Ðujicem?! Izglasavaju za
himnu, u prkos pozitivnim zakonskim odredbama, najrigidniji FAŠISTICKI
SIMBOL koji se može zamisliti!

A što govore Bajic i pravosude? Što govori javnost, što govori
izseljenictvo? NIŠTA! Samo se šutnjom cude i zapadaju u sve vecu apatiju.

Stoga, kako ne bi još jednom slican dogadaj prošao bez reakcije, ovom
prigodom zahtijevam, ZAHTIJEVAM, U IME PRAVA, PRAVDE I ISTINE, STROGU
ZABRANU KORIŠTENJA RECENE HIMNE U BILO KOJU SVRHU NA PODRUCJU HRVATSKE!

Ukoliko bude potrebito, tj. ukoliko ne bude zadovoljavajucega odgovora
vlasti, pokrenuti ce se peticija, a ukoliko bude potrebito i prosvijedi
tijekom proslave obljetnice Velicanstvene Oluje u Kninu.

Milan Ribicic dr.vet.med.

clan Glavnoga Stana HCSP-a

Prijedsjednik NGO ISTINA

Ovo je tekst koji je urudžbiran pri Državnom odvjetništvu te razaslan
medijima, od kojih niti jedan (koliko je meni znano) nije o tome napisao
niti slova.

U meduvremenu je došlo do promijena kojima su naši "lojalni" pokazali pravo
lice, ukljucujuci i dogradonacelnika Knina, koji je izjavio kako nazoci
proslavi samo zbog dužnosti i pozicije. Kako su na Tadicev zahtijev
sudjelovali, tako su na Koštunicin zahtijev odstupili iz organizacije
proslave 11. obljetnice Oluje.

I grafite su tom prigodom ostaili, po Škabrnji i okolini, ti naši "lojalni",
i što cini državni odvijetnik? Je li kojim slucajem prijedsjednik odjurio
vidjeti vandalizam na hrvatskim spomenicima? Je li premijer izrazio
zgražanje i tražio sankcioniranje pocinitelja?

Odgovora na ova pitanja i sami dobro znadete.

A u svijetlu zbivanja okolo proslave Dana Domovinske Zahvalnosti, jedan od
rijedkih, ustrajnih i nepodkupljivih bojovnika za Istinu i Pravdu, biva,
nicim izazvan, uhicen kao posljednji kriminalac u trenudku, zamislite,
parkiranja vozila pred policijskom postajom Slavonski Brod, kamo je pošao u
dogovoru sa MUP-om i pravosudnim organima, prekidajuci tako put u Vukovar. I
sve to samo po sebi i ne bi bilo cudno, kada bi samo uhicenje bilo
sprovedeno u skladu sa zakonom. Nu, uhicenje je sprovedeno temeljem
NELEGALNOGA I NEUTEMELJENOGA naloga Županijskoga suda u Zagrebu, zbog, kako
navode, nepoštivanja suda?! Sic! Niti to ne bi bilo ništa cudnoga kada se ne
bi znalo kako je Domagoj Margetic, toga jutra boravio na Županijskome sudu u
Zagrebu, djelujuci prema nalogu istoga suda. I odbio je primiti urucen mu
nalog Haaškoga tribunala, rukovodeci se pozitivnim zakonskim odredbama
Ustava RH i Ustavnoga zakona o suradnji sa Haaškim sudom?! koji nalažu
ispitivanje ustavnosti i nadleštva Haaškoga suda u svezi obtužbe koju
podnosi protivu Hrvatskih državljana, u ovome slucaju D. Margetica.

Margetic biva zadržan 48 sati, bez mogucnosti kontakta sa najdražima, sa
obitelji i prijateljima, bez mogucnosti posijeta, u tko znade kakovim
uvijetima.

Što ukoliko mu pozlije, jer, ozbiljno je bolestan? Što ukoliko mu netko u
zatvoru naudi, jer mnogima je zagorcao život pišuci Istinu? Tko ce biti
odgovoran?

I, ne manje važno pitanje: do kuda ce sezati ovakovo nepoštivanje temeljnih
ljudskih i profesionalnih prava jednoga novinara? Do kada ce mu biti
uskracivano temeljno pravo novinara, pisanje Istine? Do kada ce domaca
novinarska zajednica trpjeti, bez rijeci, takovu nepravdu? I na koncu, kako
je moguce da Domagoj samo u svijetu dobiva podporu kolega? Zar novinarske
solidarnosti u Hrvatskoj ne imade? Ili je, možda, nepoželjna prama
domoljubivim clanovima novinarske zajednice, jednako kako je nepoželjno
domoljublje istinskih bojovnika i slobodnomnijucih gradana?

Isto pitanje upucujem i raznoraznim dušebrižnicima koji sebe ponosito
nazivaju "borcima za ljudska prava".

Nadam se kako cete ove moje rijeci, izvorno ili u izmijenjenome obliku, ipak
objaviti, bez obzira što su manjkave na pragmatizmu i oportunizmu, toliko
ljubljenome u današnje vrijeme.