Frano Prcela

RAZMIŠLJANJA U KONTEKSTU POSLIJERATNIH DISKUSIJA U HRVATSKOJ

Pomirenje i identitet

http://www.glas-koncila.hr/rubrike_teoloski.html?broj_ID=8180

Iluzija je da se neke zadace mogu riješiti izbjegavanjem i prepuštanjem vremenu odnosno ulasku u EU: zapravo stvaraju se samo neki novi okviri za mržnju, koji se kratkorocno izražavaju negdje drugdje dok ne dobiju svoju »pravu šansu«.

Pomirenje je jedna od najucestalijih tema u zadnjih desetak godina koja se na ovim prostorima - cak pod izvjesnim pritiskom - sugerira svim narodima. Oni kojih se to tice izrijekom nisu protiv pomirenja, dapace. Prethodno pak žele, prije svega žrtve, da se ispravno podastru cinjenice nedavnog rata odnosno - misle uglavnom pocinitelji - kako sve treba utvrditi u kontekstu nešto dalekosežnije povijesti, tj. od II. svjetskog rata. Stvaranje i ocuvanje identiteta pak, kako onog države kao takve tako i onog nacionalnog odnosno kulturnog identiteta, cini se ipak je primarna zadaca pred kojom su oni sebe vidjeli i još uvijek gledaju. I upravo konsolidiranje nacionalnog identiteta, pa sve do ostvarenja državnih ciljeva pojedinih naroda imalo je za posljedicu nekoliko stravicnih ratova na ovim prostorima.

Premda su pomirenje i identitet primarno ipak osobne zadace, one su upravo zbog ratnih dogadanja dobile snažnu opcedruštvenu dimenziju te su više ovisne o politici nego im to možda uopce može biti od koristi. Cak štoviše, govor zapadnoeuropskih politicara posebice o pomirenju na ovim prostorima, uz sav respekt njihova angažmana bio je više cinican negoli naivan posao. Da pogodeni insistiraju na diskusijama i o identitetu, njima se pak cinio anakronim i nazadnim. Tako možemo konstatirati da sve ima za posljedicu uzajamno etiketiranje i sumnjicavost, a jedno i drugo zapravo pociva na nesporazumima.

Dalekosežno brkanje pojmova

okarakterizirati kao agresiju Srbije na Hrvatsku, dok dobar dio medunarodne zajednice ipak radije govori o sukobu ili cak bratskom ratnom sukobu.

Vec sama raznolikost pojmova koji se koriste za isto dogadanje pokazuje kompleksnost poteškoce suvislog govora o dogodenome. Srecom rata - ili kako se vec taj sukob još zvao? - nema. No, odsutnošcu rata pak ne znaci da je nastupio stvarni mir ili da su se dogodili opraštanje i pomirenje: njih treba graditi s puno senzibiliteta, posebice prema žrtvama - vlada opce mišljenje. A kako se to zapravo odvija? Cinjenica jest: da bi se predusrele eventualne pocetne poteškoce, ne insistira se na jasnoci govora o stvarno dogodenome. Štoviše, izbjegava se govor o pocinjenom nasilju, jer bi se time možda nekoga moglo uvrijediti a taj bi onda mogao napustiti »karavanu mira« odnosno izgubiti svoje mjesto »u vlaku za Europu«. Ne, to nije samo strategija (ne)komunikacije medunarodne politicke zajednice nego jednako tako i hrvatske politike, koja zapravo odaje dojam inicijatora konfuznog prezentiranja prošlosti. Kao da bi jasan, precizan i cinjenicama potkrijepljen govor pomrsio tzv. dobre odnose, onda se radije pribjegava komunikaciji prikrivanja primarnih cinjenica: povoda, uzroka, posljedica rata, te u konacnici imena odnosno vrste rata, zatim jasnoca tko je žrtva a tko pocinitelj itd., a sve tobože zbog mira i pomirenja.

Dakle, primjenjuje i prihvaca se »provjerena strategija«: šecer i šiba. Kazna se sastoji u tome da se dogada »preradivanje prošlosti« prema motu: dogodeno pomesti pod tepih a zauzvrat se kao nagrada dobiva neprestana najava vlastitim gradanima o ulasku u EU - nekriticno i neodgovorno, kao da ce time biti riješeni svi problemi - odnosno od medunarodne zajednice dobiva se obecanje ulaska u EU i NATO.

Nadalje, konfuznost govora o nedavnoj prošlosti pothranjuje i stvara zapravo nove nesporazume. Osim indirektno spomenute sve evidentnije politicke pristranosti, koja se ocituje posebice ignoriranjem žrtava, samim time gotovo se ohrabruje pocinitelja u »opravdanost njegova zlodjela«. Nije nipošto rijec da se protežira neka nacionalna skupina, nego je posrijedi nedoraslost društveno-politickom trenutku, za što posljedice ne snose oni, dakle subjekti odluka, tj. odgovorni, nego podjednako žrtve kao i pocinitelji.

Koliko god kratkorocno taj »lutajuci« koncept, kako od strane EU tako i od strane hrvatske politike, imao svoj uspjeh u smirivanju tenzija, dugorocno je rijec zapravo o iluziji. A ona se sastoji u tome da se neke domace zadace ne mogu riješiti izbjegavanjem i prepuštanjem vremenu odnosno carobnom štapicu koji se zove ulazak u EU: zapravo stvaraju se samo neki novi okviri za mržnju, koji se kratkorocno izražavaju negdje drugdje dok ne dobiju svoju »pravu šansu«.

Kamo s poviješcu?

Sukladno tomu, ne treba posjedovati posebnu analiticku sposobnost da bi se narisao scenarij daljnjih štetnosti u procesu pomirenja. Bilo kako bilo, izvjesni kljuc apsolviranja sadašnjeg aktualnog problema pomirenja nalazi se bez sumnje prije svega u uspostavljanju ispravnog odnosa prema prošlosti. To pak stavlja direktno pogodene pred novu razapetost: naime, sugeriraju im se najmanje dva pocetna aktivna odnosa prema njihovim osobnim - bolnim iskustvima. S jedne strane sugestija »svladavanja prošlosti«, uzimajuci njemacko iskustvo poslije II. svjetskog rata kao model, a s druge strane »cišcenje pamcenja«, koje je posebno naglašavao papa Ivan Pavao II. za vrijeme svojih posjeta Hrvatskoj. I jedno i drugo ticu se pokušaja uspostave ispravnoga odnosa prema prošlosti i uopce za buducnost odnosa - ne samo prema drugome nego i prema sebi.

Što ciniti? Svladavati prošlost i/ili cistiti pamcenje?!

Cinjenica je da se na ovim prostorima vrlo intenzivno u posljednja gotovo dva desetljeca pokušava nadoknaditi propušteno - zabranjeno! - bavljenje prošlošcu, tako da umjesto »sredivanja prošlosti« dolazi do kumuliranja povijesti, odnosno do proizvodnje prošlosti. S druge pak strane postavlja se pitanje kako u procesu cišcenja pamcenja otkrivati i dobro u drugome, tj. protivniku u sukobu, upravo u društvu s totalnom dominacijom medija, kojoj - a da se moralno ne etiketira - ipak nije primarno stalo da javnost dobije dobre vijesti nego senzacije. Jer nije baš interesantna vijest da je negdje uspostavljen dobar odnos, nego je medijima zanimljiv uglavnom neki novi sukob!

U hrvatskom društvu cini se - promatrajuci s distance - kako se zapravo niti dovoljno cisti pamcenje niti se pak uspijevaju »svladavati« povijesne nejasnoce. Prije nego što se dogodi jedno ili drugo odnosno možda oboje zajedno, prevladava mišljenje da se od šire medunarodne zajednice inscenira pisanje novije povijesti koje nema svoje primarne utemeljenosti u dogodenome nego je više želja - opet ne samo u kontekstu rašcišcavanja s prošlošcu nego izgleda upravo navodno zbog buducnosti. Stoga, ne postojanjem strucna i nepristrana prosudivanja prošlih dogadanja, u ovom slucaju onih najnovijih ratnih, nema ni objašnjenja ili cišcenja mišljenja od cinjenica, razlucivanja zla od dobra, nego se jednostavno dogada, ni manje ni više nego, misli vecina, sudenje prošlosti. Ta se tvrdnja obrazlaže cinjenicom da gotovo cijeli hrvatski državni a pogotovo vojni vrh stoji na optuženickoj klupi medunarodnog suda za ratne zlocine u eks-Jugoslaviji u Den Haagu.

Nastavlja se

Glas Koncila, broj 32 (1676), 6.8.2006.