Nezapisane dogadaje neumoljivim protokom vremena pokrije prašina zaborava kao da se nikada nisu ni dogodili. Zato smo svi pozvani, posebno svjedoci dogadaja, svatko u skladu sa svojim mogucnostima, otrgnuti od zaborava dogadanja krvave hrvatske povijesti, kako zbog buducih hrvatskih pokoljenja tako i istine.

Samo na podrucju opcine Konjic mucenica je župa Podhum/Žitace, župa Obri i župa Solakova Kula u Klisu, kao i župa Konjic, davno od crkvenog vodstva zaboravljena župa Glavaticevo, kao i selo Radešine i Javorik iz župe Jablanica.
O tome svjedoce neumoljive brojke o tragicnoj sudbini hrvatskog naroda u nabrojanim župama kao i u gotovo svim župama u BiH koje su bile zahvacene ratom u posljednjem desetljecu dvadesetog stoljeca.

U Drugom svjetskom ratu i poracu u župi Podhum/Žitace prema nepotpunim podatcima stradalo je 307 Hrvata, u župi Solakova Kula 237 Hrvata, u župi Obri 174 Hrvata, u župi Konjic 570 Hrvata, u župi Glavaticevo 65 Hrvata i u župi Jablanica (Radešine i Javorik) 47 Hrvata. U Prvom svjetskom ratu u župi Podhum koja je tada obuhvacala sadašnje župe Podhum/Žitace i Obri stradala su, po do sada dostupnim podatcima, 23 Hrvata.

Tijekom Domovinskog rata pripadnici srpske JNA, kasnije Vojske RS, u opcini Konjic ubili su 24 u drugim opcinama 15 i u Republici Hrvatskoj 3 hrvatska civila i pripadnika HVO.

U opcini Konjic ubijeni su: Ivan Azinovic, Vicko Azinovic, Marinko Bebek, Tomislav Markovic, Marko Raic, Jozo Vidackovic, Ilija Vidackovic, Mato Mamic, Goran Stanic, Ilija Blaževic, Stanislav Andelic, Andrija Tomic, Jozo Karlovic, Marijana Blaževic, Slavko Lukic, Stjepan Piplica, Ljubica Božic, Josip Kozaric, Mario Vidackovic, Darko Rajic, Stjepan Markovic, Ivica Pincic, Mladen Stenek i Stojan Šimunovic.

U drugim opcinama u BiH ubijeni su: Ivica Mihalj, Slavko Mihalj, Petar Mihalj, Ivan Stanic, Darko Alilovic, Zoran Nikšic, Miro Pehar, Boso Stjepanovic, Mario Mihalj, Tomislav Žilic, Ivica Rako, Goran Matoš, Stipo Stjepanovic, Pero Livaja i Nenad Juric.
U Republici Hrvatskoj ubijeni su: Robert Šilic, Jozo Livaja i Željko Barišic.

Prvi ratni zlocin u opcini Konjic nad pripadnicima hrvatskog naroda pripadnici muslimanske Armije R BiH pocinili su nad šest pripadnika HVO i jednim hrvatskim civilom u župi Podhum/Žitace 23., 24. i 25. ožujka 1993. godine. Tada su ubijeni: Ivan Andric - Matin, Ivan Andric - Antin, Zvonimir Ðopa, Mirko Ðopa, Mato Stjepanovic, Dragan Vujicevic i Anto Krešo.

Na katolicki blagdan Blagovijest i prvi dan ramazanskog Bajrama 25. ožujka 1993. okrutno su ubijena cetiri nemocna i stara hrvatska civila u Orlištu. Ubijeni su supružnici Ivan i Janja Kostic, Branko Kostic i u invalidskim kolicima godinama nepokretna Anda Kostic.
Sljedece mjesto zlocina bio je Bušcak gdje su 13. i 14. travnja 1993. okrutno ubijeni Miroslav Majic, Branko Majic i Slavko Majic.

Vrhunac muslimanskog zlocina u opcini Konjic dogodio se u Trusini 16. travnja 1993. kad je zvjerski nakon zarobljavanja okrutno ubijeno 15 hrvatskih civila i 7 pripadnika HVO - a. Ubijeni su: Željko Blaževic, Ivan Drljo, Zdravko Drljo, Nedeljko Krešo, Pero Krešo, Stipo Ljubic, Miljenko Mandic, Jure Andelic, Andrija Drljo, Anto Drljo, Franjo Drljo, Ivan Drljo, Kata Drljo, Kata Drljo, Tomo Drljo, Anda Ivankovic, Ilija Ivankovic, Ivica Krešo, Smiljko Krešo, Velimir Krešo, Stipo Mandic i Branko Mlikota.

Zlocin u Trusini pocinjen je istoga dana kad i nad Muslimanima u Ahmicima, gdje se odmah pojavio UNPROFOR i kamere svjetskih TV postaja za razliku od Trusine u koju nikada nisu došli. Pa ni za vrijeme ekshumacije zemnih ostataka ubijenih koji su nakon 570 dana pokopani u katolickom groblju Jedinice (Stipo Ljubic pokopan u katolickom groblju Kraljevine) u Ljutom Dolcu 14. studenoga 1994. godine. Pokopani su svi osim Smiljka Kreše koji je izgorio s vlastitom kucom.

Medijski odnos prema ratnom zlocinu u Ahmicima i Trusini zoran je primjer pristranog i neobjektivnog izvješcivanja, posebno BBC - jeva ratnog reportera Martina Bella temeljem cijih izvješca iz Ahmica je stvorena neopravdana slika o Hrvatima kao genocidnom i zlocinackom narodu, a Muslimanima kao žrtvama.

Ni trinaest godina od stravicnog zlocina u Trusini, za razliku od zlocina u Ahmicima, MKSJ se nije udostojio procesuirati odgovorne. MKSJ kao da je zaboravio da u Haškoj konvenciji iz 1907. i Ženevskoj konvenciji iz 1949. te vlastitom Statutu piše kako pravnu zadovoljštinu moraju dobiti sve žrtve ratnih zlocina, pa i hrvatske.

Na ove cinjenice moraju MKSJ, neprestano, strpljivo i uporno podsjecati preživjeli clanovi obitelji, a posebno, što do sada nije bio slucaj, hrvatski politicari i mediji. MKSJ mora procesuirati i pocinitelje i naredbodavce ratnih zlocina nad pripadnicima hrvatskog naroda ako mu je stalo da odbaci dobronamjerne prigovore o politickoj naravi svoga postojanja. Ako to ne ucini past ce i posljednja maska da to Tužiteljstvo i Sud nije utemeljeno radi istine i pravde nego radi politike. .

U ocekivanju optužnice iz Haaga ili domacih pravosudnih institucija u BiH, ocekivalo se da obitelji ubijenih predvodeni hrvatskim intelektualcima i svecenicima rodom iz Trusine, kad za to vec nemaju sluha hrvatski politicari, pokrenu inicijativu za vjecnim pocinkom ubijenih u primjerenom spomen obilježju u Trusini.

Umjesto tog ocekivanog i uzvišenog cina, u Trusini je 2004. izgraden skroman spomenik bez hrvatskih obilježja, a u katolicko groblje 13. studenoga 2004. preneseni posmrtni ostatci iz katolickog groblja Jedinice u Ljutom Dolcu: Jure Andelica, Ivana Drlje - Petrovog, Zdravka Drlje, Andrije Drlje, Ivana Drlje - Andrijinog, Tome Drlje, Ande Ivankovic, Ilije Ivankovic i Ivice Kreše.
U katolicko groblje u Lakševine na Buni kod Mostara pokopani su: Kata Drljo, Kata Drljo i Anto Drljo, u katolickom groblju u Klepcima kod Capljine: Franjo Drljo, Pero Krešo i Nedeljko Krešo, u Kaštel Gomilici pokopan je Velimir Krešo, a u Zagrebu Branko Mlikota.
Nakon ratnog zlocina u Trusini, pripadnici muslimanske Armije R BiH pocinili su stravicne zlocine nad nemocnim Hrvatima ali i Srbima u sljedecim mjestima: u Repovici su 18. travnja 1993. okrutno ubili Apoloniju Azinovic i Matu Azinovica; u Jukicima 19. travnja 1993. supružnike Anicu i Stjepana Jukica; u Konjicu 20. travnja 1993. bolnicara Mirka Ivankovica; na Bjelovcini supružnike Ivku i Matu Soldo; u Vrcima 22. travnja 1993. Anu Kožul, Stoju Kožul i Ivana Stanica, u Gornjim Nevizdracima Katu Kaleb i srpski bracni par Petru i Ðoku Ristica; u Podorašcu 22. travnja 1993. Dragicu Zovko i 24. travnja Mladenka Jurica; u Radešinama 25. travnja 1993. Željka Azinovica, Luku Matkovica, Stjepana Pandžu i Branka Raica; u Konjicu 1. svibnja 1993. Maria Kovaca; u Mrkosovicama 2. svibnja 1993. Iliju Ilica i Cvitana Kneževica; u Orahovici 7. svibnja 1993. Antu Banovica - Ivanovog, Jozefa Brvenika i Zlatka Trlina; u Goranima 12. lipnja 1993. Jozu Jurica; u Celebicima 16. lipnja 1993. Marka Marica; u Repovici 22. srpnja 1993. Dragicu Juric; u Donjim Višnjevicama 25. srpnja 1993. Stjepana Stanica; u Pokojištu 4. kolovoza 1993. Petra Jozica; u Trešnjevici 5. kolovoza 1993. Blaža Kozarica; u Orahovici 1. i 5. rujna 1993. Josipa Ružica, Petra Skocibušica, Matu Šimica i Stanka Ružica; u Oteležanima 9. rujna 1993. Šimuna Banovica; na putu od Trešnjevice prema Rami 12. sijecnja 1994. Janka Radoša. Pored Srba u Bradini 26. svibnja 1992. ubili su i Paulu Vukosav rodenu na otoku Mljetu.

Pored navedenih u opcini Konjic pripadnici muslimanske Armije R BiH ubili su i: Iliju Azinovica, Mirka Šimica, Antu Andelica, Iliju Blaževica, Mladena Vujicevica, Darka Matica, Matu Piplicu, Antu Šekeriju, Marka Bebeka, Petra Grgica, Spomenka Jurica, Zorana Jurica, Damira Karlovica, Mirka Nikšica, Vladu Oroza, Darka Jurica, Iliju Vidackovica, Mladena Žilica, Smiljka Jukica, Ivana Nikolica - Ivanovog, Dragana Drlju, Miru Stanica, Ivicu Karlovica, Damira Jozica, Gorana Jozica, Ivicu Kasica, Slavka Mijica, Predraga Livaju, Ivicu Šagolja, Mladena Andelica, Peru Kolovrata, Davora Ilica, Marinka Džidica, Ivana Dragica, Marinka Krezica, Iliju Raguža, Antu Banovica - Stjepanovog, Ivana Nikolica - Stipinog, Marinka Borasa, Andu Šaric, Dragana Burica, Marinka Andrica, Milenka Ivankovica, Bosiljka Krešu, Davora Krešu, Peru Marica, Zorana Piplicu, Ivicu Tomica, Zdenka Buzuka, Katu Bebek, Antuna Tulju, Berislava Borasa, Josipa Petrovica, Miju Ðopu, Mladena Karlušica, Anušu Petrovic, Marka Perica, Mirka Šagolja, Katu Livaju, Željka Zebica, Luku Lukica, Milenka Livaju, Zorana Azinovica, Zlatana Blaževica, Danka Pavlovica, Darka Rajica, Zdenka Rajica, Josipa Šimunovica, Nikolu Raguža, Ružu Božic, Srecka Bebeka, Ivicu Pehara, Franju Andelica, Josipa Kolara, Ivicu Vrankica i Stanka Banovica.

O velicini islamske mržnje prema Hrvatima katolicima svjedoci i pokolj 12 hrvatskih radnika u Alžiru 14. prosinca 1993., medu kojima je bio i Stjepan Gotovac iz Budišnje Ravni. U medumuslimanskom sukobu ubijen je Dražen Pandža, a u napadu na Hrvate Dragan Pekic kao pripadnik muslimanske Armije R BiH.

U drugim opcinama pripadnici muslimanske Armije R BiH ubili su Milenka Lovrica, Antu Drlju, Marijana Mihalja, Zdravka Mihalja, Slavka Markica, Zdravka Pinjušica, Matiju Križanac, Zvonku Pinjušica, Ivicu Topica, Slavka Jurica, Tomu Karlušica, Marinka Marica, Luciju Maric, Andelka Kozarica, Ivana Coju, Miroslava Ružica, Dragana Tomica, Mirka Ivankovica i Stjepana Kolara.
U logorima u opcini Konjic i drugim opcinama BiH ubijeno je 6 logoraša dok ih je nekoliko umrlo u progonstvu od posljedica mucenja u muslimanskim logorima. Ubijeni su: Marijan Pandža 25. travnja 1993. u logoru OŠ Maksim Kujundžic u Celebicima, Grgo Turic nakon 3. svibnja 1993. na obitelji nepoznatom mjestu, Slaven Kolar 14. svibnja 1993. na prisilnom radu u Orahovici, Jozo Stanic na prisilnom radu 14. rujna 1993. u Orahovici, Mato Drljo 15. rujna 1993. u Zenici, Zoran Milas 20. rujna 1993. u Donjoj Jablanici.

Križni put preko Bokševice 7. srpnja 1993. nisu preživjeli: Emilija Miletic iz Falanova Brda, Jela Buzuk iz Buturovic Polja, Šima Merdžo iz Obara i Andelko Stojanovic iz Kostajnice. Prelazak preko muslimanskih minskih polja nisu preživjeli: Zorica Martinovic i njena kci Ana Martinovic 15. prosinca 1993. Ivanka Dragic i sestre Florijana Kneževic i Sanja Kneževic 23. sijecnja 1994. godine.

Od navedenih, 64 Hrvata su ubijena u župi Podhum/Žitace, 4 u župi Solakova Kula, 18 u župi Obri, 71 u župi Konjic, 1 u župi Glavaticevo i 4 u župi Jablanica. U drugim opcinama BiH iz opcine Konjic ubijeno je 7 Hrvata iz župe Podhum/Žitace, 8 iz župe Solakova Kula, 2 iz župe Obri, 4 iz župe Konjic i 1 iz župe Glavaticevo. Jedan Hrvat iz župe Podhum/Žitace ubijen je u Alžiru.
Prigodom obrane vlastitih obitelji i domova, granatiranja ili bježanja preko minskih polja na prostore pod nadzorom HVO bez ekstremiteta (noge, ruke i oka) ostali su: Željko Ganjto - ostao je bez lijeve ruke 13. rujna 1992. u Konjicu, Slavko Mikulic - ostao bez desne natkoljenice 23. studenoga 1992. u Ovcarima, Anda Šimic - ostala je 10. sijecnja 1993. bez desne natkoljenice na Radavi, Miro Vidackovic - ostao je bez potkoljenice lijeve noge 13. svibnja 1993. na Ljubini, Josip Lukic - ostao je bez potkoljenice lijeve noge 21. svibnja 1993. na Bokševici, Zoran Karamatic - ostao je bez desne natkoljenice 11. lipnja 1993. na Bokševici, Ružica Žilic - ostala je bez desnog oka 20. srpnja 1993. u Turiji, Mirko Ivankovic - ostao je bez potkoljenice lijeve noge 30. rujna 1993. u Konjicu, Dragica Ivankovic - ostala je bez potkoljenice desne noge 30. rujna 1993. u Konjicu, Ivica Rašic - ostao je bez potkoljenice desne noge 6. studenoga 1993. na Bokševici, zbog cega je izvršio samoubojstvo 18. veljace 1995. u Rodocu kod Mostara, Stjepan Krešo - ostao je bez desnog oka 12. veljace 1994. u Uskoplju, Ivan Ðopa - ostao je bez potkoljenice lijeve noge 23. veljace 1994. na Kovacinama kod Mostara, Darko Šekerija - ostao je bez desnog oka 12. studenoga 1994. u Mostaru, Ivan Škegro - ostao je bez potkoljenice lijeve noge 25. srpnja 1993. na Žitacama i Ivana Blaževic – ostala je bez potkoljenice desne noge na katolickom groblju u Spiljanima 1. svibnja 1996. od postavljene mine.

Tragicna sudbina Hrvata je još veca kad se ubijenim pribroje, ubijeni i umrli u progonstvu od posljedica zlostavljanja u logorima. Kroz logore u Buturovic Polju, Celebicima, Celini, Dobricevicima, Goranima, Gornjim Višnjevicama, Gornjim Nevizdracima, Hondicima, Jaseniku, Konjicu, Kralupima, Lisicicima, Parsovicima, Pokojištu, Podorašcu, Solakovoj Kuli, Spiljanima, Seonici, Solakovoj Kuli, Spiljanima, Zavratnicama, Ostrošcu, Jablanici, Donjoj Jablanici, Drežnici, Tarcinu, Igmanu i drugim muslimanskim logorima tjelesno i psihicki zlostavljan je veliki broj zarobljenih hrvatskih civila iz svih šest konjickih župa.
Preživjeli Hrvati iz svih šest konjickih župa našli su se u progonstvu cistih ruku i svjetla obraza i s punim pravom mogu pogledati u oci svoje zlostavljace, dojucerašnje susjede, radne i školske kolege. Jedino zabrinjava cinjenica što se pojedinci u bescjenje odricu svoje ocevine i djedovine. Nema nikakva opravdanja za taj pogubni cin i molimo Boga da im prosvijetli um kako bi i u teškim trenucima cijenili svoje krvlju natopljeno tlo.

Svjesni smo da u BiH ne stanuje pravna država i da M(m)uslimani zbog šutnje MKSJ i domacih pravosudnih institucija žive pod teretom kolektivne krivnje a Hrvati potucaju svijetom kao obicne brojke.

Pociniteljima brojnih ratnih zlocina pocinjenih u opcini Konjic tijekom Domovinskog rata nad Hrvatima, Srbima i Muslimanima sudeno je u Hagu i Mostaru. I dok su za neke ratne zlocine pocinjene u opcini Konjic nad Srbima i Muslimanima osudeni pocinitelji još ni za jedan ratni zlocin nad Hrvatima nitko nije ni optužen ni osuden.

Nakon Domovinskog rata da je procesuirana vecina ratnih zlocina muslimanske Armije R BiH pocinjenih nad hrvatskim narodom, možda se ne bi dogodilo svirepo ubojstvo tri clana hrvatske povratnicke obitelji Andelic na Badnju vecer 2002. u Kostajnici. Tada je Muamer Topalovic (1977.) iz Oteležana ubio Andelka Andelica (1935.), njegove kceri Maru (1955.) i Zoricu (1973.) a teško ranio sina Marinka (1972.). Zlocin su preživjeli Andelkova supruga Ruža, kcerka Mira i unuka Iva Stojanovic. Za ovaj svirepi zlocin Muamer Topalovic je na Županijskom sudu u Mostaru 13. ožujka 2003. osuden na 35 godina zatvora.

Prvu optužnicu za ratne zlocine pocinjene na podrucju opcine Konjic podigao je MKSJ 19. ožujka 1996. godine. Optužnica je podignuta protiv koordinatora vojnih akcija na podrucju opcine Konjic i zapovjednika Prve takticke skupine muslimanske Armije R BiH Zejnila Delalica, zapovjednika logora Zdravka Mucica, zamjenika zapovjednika logora Hazima Delica i stražara u logoru Esada Landže Zenge za ratne zlocine pocinjene od svibnja 1992. do studenoga 1992. nad srpskim vojnicima i civilima u logoru u Vojnim objektima u Celebicima.

MKSJ je prvooptuženog i najodgovornijeg za ratne zlocine u tom logoru Zejnila Delalica oslobodio dok je Zdravka Mucica osudio na 7, Hazima Delica na 20 i Esada Landžu Zengu na 15 godina zatvora. Zdravko Mucic iz zatvora je osloboden 18. srpnja 2003. godine.
Županijski sud u Mostaru osudio je 25. srpnja 2000. Miralema Macica i Adema Landžu na 12 godina zatvora i Jusufa Potura na 9 godina zatvora za ratni zlocin pocinjen nad srpskom obitelji Golubovic, supružnicima Ðurom i Vlastom i njihovom malodobnom djecom Petrom i Pavlom, nocu 9./10. lipnja 1992. kod rijeke Neretve na putu od Konjica prema Spiljanima.

Županijski sud u Mostaru osudio je 29. srpnja 2004. na sedam godina zatvora Ismeta Hebibovica Brocetu, upravnika logora Športska dvorana na Musali u Konjicu, zbog ubojstva Dragana Živaka 12. srpnja 1992. godine.
Za ubojstvo Ðorda Magazina, 2. svibnja 1992. u Konjic, osuden je Šefik Comaga.
Isti Sud izrekao je 28. lipnja 2004. zbog nedostatka dokaza oslobadajucu presudu sedmorici konjickih Muslimana (Miralem Salihovic, Muharem Hujdur, Sadat Sarajlic, Safet Sarajlic, Senad Begut, Muhamed Sarajlic i Jasmin Guska), optuženih za ratni zlocin nad Srbima, Slavkom Sušom i Novakom Lijeskicem 7. svibnja 1992. godine.

Za brojne ratne zlocine pocinjene u opcini Konjic nad zarobljenim hrvatskim civilima i pripadnicima HVO - a još nitko od pripadnika muslimanske Armije R BiH i srpske vojske (JNA i Vojske RS) nije ni optužen a kamoli osuden. Da paradoks bude veci muslimanske brigade, ciji su pripadnici pocinili stravicne ratne zlocine nad Hrvatima i Srbima u opcini Konjic, nagradene su opcinskim poveljama na svecanoj sjednici OV Konjic održanoj 16. lipnja 2004. godine u Konjicu za „odbrambeno - oslobodilacke podvige u najnovijoj istoriji BiH i opcine Konjic“. Kakve „odbrambeno - oslobodilacke podvige“ muslimanskih postrojbi pod zapovjedništvom Hasana Hakalovica, Hamze Ajanovica, Midhata Cerovca, Midhata Pirkica i konjickog glavnog imama Nezima Halilovica Muderrisa i njihovog politickog mentora dr. Safeta Cibe, saznat cete na stranicama ove knjige.

Na drugoj strani za ubojstvo zarobljenog Ismeta Kovacevica i maltretiranje Vejsila Hajduka 18. travnja 1993. na putu prema Zabrdu, Vijece Županijskog suda u Mostaru, kojim je predsjedao sudac Zoran Krtalic, 6. srpnja 2004. osudilo je Marija Matica (1970.) iz Celebica, opcina Konjic, na 6 godina zatvora. Prema odobrenju MKSJ Vijece Županijskog suda u Mostaru kojim je predsjedavao sudac Zoran Krtalic osudilo je 29. lipnja 2004. na godinu i šest mjeseci zatvora Zvonku Trlina iz Spiljana, opcina Konjic za fizicko zlostavljanje zarobljenika Ševala Isakovica u logoru Gabela kod Capljine u jesen 1993. godine.

Umjesno je upitati MKSJ, Tužiteljstvo i Sud za ratne zlocine BiH u Sarajevu i Županijsko tužiteljstvo i Sud u Mostaru što je s optužnicama i sudenjem poznatim pripadnicima muslimanske Armije R BiH koji su pocinili ratne zlocine nad Hrvatima predvodenim dr. Safetom Cibom i zapovjednicima postrojbi muslimanske Armije R BiH na podrucju opcine Konjic. Konkretno što se ceka s podizanjem optužnice protiv Sejada Hakalovica za ratni zlocin nad Zvonimirom Ðopom i Jelom Raic u Gostovicima, Zijadom Padalovicem za ratni zlocin nad Matom Drljom i ostalim logorašima u Buturovic Polju, zapovjednikom logora Športska dvorana u Konjicu Edhemom Žilicem za okrutno zlostavljali hrvatskih i srpskih logoraša, posebno za prisilno vadenje krvi.
Ako se navedeni odnos spomenutih pravosudnih institucija u što kracem roku ne promjeni, Hrvati iz opcine Konjic ce biti uvjerenja da su te institucije u službi politike buducih sukoba umjesto pravne zadovoljštine ratnih žrtava bez obzira na njihovu nacionalnu i vjersku pripadnost.

Cinjenica da su Hrvati iz opcine Konjic osudeni za ratne zlocine pocinjene nad Muslimanima a Muslimani nisu za ratne zlocine pocinjene nad Hrvatima u opcini Konjic, najzornije govori o pristranosti pravosudnih institucija Hercegovacko neretvanske županije.

I zbog toga danas u Klisu od 3.962 Hrvata i Konjicu od 7.551 Hrvata popisanih 31. ožujka 1991. živi, tocnije životari, oko tisucu uglavnom starijih i bolesnih Hrvata.

Zbog svega navedenog nema mjesta hrvatskoj šutnji o pocinjenim ratnim zlocinima nad Hrvatima. Svi preživjeli su dužni o tome svjedociti i na primjeren nacin otimati od zaborava ta hrvatska stradanja kao i ona iz Prvog i Drugog svjetskog rata i poraca radi buducih hrvatskih pokoljenja i povijesne istine. Autorima hrvatskog zla ako zatraže oprost možemo oprostiti ali zaboraviti ne smijemo nikome i nikada. Kako hrvatske žrtve ne bi bile uzaludne, nigdje i nikada ne smijemo zaboraviti tko smo, što smo i odakle smo.

Svjedok istine

VICTIMOLOGY OF CATHOLIC CROATIANS OF KONJIC MUNICIPALITY