I S K A Z I - S V J E D O C A N S T V O

ISTINA O STRADANJU,MUCENJU I NEHUMANIM POSTUPCIMA OD STRANE SRBA PREMA HRVATIMA I MUSLIMANIMA NA PODRUCJU BOSNE I HERCEGOVINE CIJI JE KRAJNJI CILJ BIO STVARANJE ETNICKI CISTE VELIKE SRBIJE

 

šifra iskaza: bb003

PREZIME:                                                       XXXXX
IME, IME OCA:                                              XXXXXX
GODINA ROĐENJA:                         XXXXXXX
MJESTO ROĐENJA:                          Slavonski Brod
PREBIVALIŠTE:                                             Kolibe, opć. Bosanski Brod, BiH
PRIVREMENI BORAVAK:                           
STRUČNA SPREMA:                                    
ZANIMANJE:                                            
BRAČNO STANJE:                                       
DRŽAVLJANSTVO:                                      
NACIONALNOST:                                        Musliman

 

Dajem sljedeći:

I S K A Z

 

Pred Novu Godinu 1992. pobjegao sam iz JNA. Došao sam kući u Kolibe gdje inače živim. U drugom mjesecu 1992. došla je moja jedinica, u kojoj sam ja služio u JNA. Zvali su me da im se pridružim, da kažem da sam ugrožen od Hrvata i Muslimana. Došao je Miro Sekula, njihov vojvoda koji je imao trgovinu u Kolibama. Šetkao se kroz Kolibe kako je htio. On me je zvao. Rekao je da mi je dole poručnik i kapetan, da im se javim. Možda bih i nasjeo, i otišao dole ali rodbina mi nije dala ni slučajno da idem u Vinsku gdje su oni bili smješteni.

Zapovjednik je bio Miroslav Radić, to znam. Bilo je po Kolibama natpisa. Na mojoj kući se potpisao Surdulica Mima, koji je bio u Vukovaru. U kući su mi našli vojnu knjižnicu, u kojoj je bilo odštambiljano učešće u ratu. Kuća je bila sva namještena, ali ništa nije dirnuto. Našli su ključ i otključali, ali su sve ostavili kako je i bilo. xxxxxxxxxxxx. Meni je prvom bilo sumnjivo, a mogu misliti kako je bilo mojim kolegama, koji su bili sa mnom u borbi protiv neprijatelja. Ja sam se, kao što rekoh priključio braniteljima svojega sela. Savjest mi je nalagala da moram pomoći svom narodu. Imao sam iskustvo, što se kaže sa suprotne strane. Znao sam točno sistem njihova napada, jer je logiku da čovjek s kim bude četiri do pet mjeseci, mora nešto zapamtiti.

Oni imaju šablon i po tom šablonu idu u rat. Bilo mi je neugodno od kolega kad su vidjeli da su moju kuću poštedili četnici. Suborci su mogli misliti da sam špijun, da sam nešto dojavljivao. Ja sam dokazao njima sve. Zadnji sam uništio tenk na općini, to garantujem. Bio sam u Kolibama kad se dogodio masakr. Ja sam otišao na tzv. Bare da čekam tenk. Tenk se pojavljuje. Ja sam bio na dva metra od tenka. Ležao sam u živici kraj puta. I sva pravila koja zolja zahtijeva da ne smiješ gađat ispod 70 metara, sve ja to znam. Zbunio sam se. Nije da me je strah, već da ti je da ga zaustaviš da ne ide dalje u selo.
Ja sam došao na dva metra, i na kraju kad sam izvadio zolju, zolja precvikana. Na prvom je tenku sjedio četnički vojvoda, Aco Vidić, domaći četnik, koji je ostao bez ruke. Na drugom je bio Stanko Patković. Ta dva čovjeka su ubila Mehmeda Mujčina i Ejuba Mašića. Oni su bili na Barama, to je od Džamije lijevo. Kad su se naši povukli, Mehmed je htio otići do svoje kuće. Kuća je bila 300 do 400 metara odatle. Krenuo je glavnim putem i došao je do svoje kuće. Onda su naišli ovi četnici i ubili su njega i Ejuba Mašića, koji su imali kuću do kuće. Ja sam bio odatle jedno 20 do 30 metara i to sam vidio.

Aco Vidić i Stanko Patković, ja sam očevidac, išli su na tenku i pokazivali prstima kuće koje će rušiti. jedna cijev je bila okrenuta lijevo, a druga je pokazivala desnu stranu. Tako su prošli cijele Kolibe i došli do Džamije i nju su gađali, kao i groblje. I Ejub Mašić i Mujčin su bili civili, bolesni ljudi, u penziji.

Vidio sam kada je zaklan Ibrahim Mašić. Njegovu ženu, punicu i svastiku ja sam izvukao iz podruma. On to nije znao i došao je kući da ih on izvuče. Kad je vidio da nema nikog i da je sve u redu, vraćao se kroz jedan šljivik i kod kuće Hajrudina Mujčina vidio je vojsku. Oni su imali iste uniforme kao mi, bijele trake kao i mi, i on je ušao u kuću Mirada Mašića. Tu su bili četnici. Uletio je njima u ruke. Oni su ga uhvatili, gurnuli su ga i izrešetali na stepenicama, i na kraju ga je ovaj jedan četnik, Bogdanović (imena mu ne znam), ubo nožem u grkljan. Kad su ga gurnuli, imao je lisice na rukama, da nebi mogao bježati. Ja sam bio 60 do 70 metara odatle, i vidio sam sve to.

Potrefio sam se i kad je ubijen Mirko Šarić i njegova majka, baba Cvita. Ja sam došao do kuće Envera Mujčina da izvučem sestru, onda ženu zetovoga brata i njezino dvoje djece. Utom su četnici stigli do kuće Šarića. Nastala je galama u kući. Babu i Mirka izvukli su vani i ubili ih na dvorištu. Ubio ih je Aco Vidić, i jedan iz Brusnice. Sada se ne mogu sjetiti imena. Uvijek je igrao karte, klošar, bio non-stop u Kolibama. Zna sve Kolibarce u dušu. Ne mogu reći čime su ubijeni, puškom ili pištoljem. Znao sam i Mirka i njegovu mater. Mirko je non-stop bio pijan. Moja sestra se s njima pazila. Sestra se zove XXXX i stanovala je odmah preko puta. Baba Šarić je imala preko 90 god., a Marko oko 60 god.

Poznaje i Acu Vidića osobno. Komšija s Umke. Držao je bikove, krave i svinje. On je poljoprivrednik po zanimanju. Može imati oko 56 god. On je četnički vojvoda. On i njegov brat Pavica Vidića. Ima još brata Marka, koji je bio komandir bivšeg SUP-a u Bos. Brodu. Njegov je sin poginuo od mine kad je išao u pljačku. Marko je sada u Švicarskoj na liječenju, jer je ostao bez nogu. Aco je ostao bez ruke, tako kažu oni koji su ga vidjeli na TV.

Bio sam kada su bijeli orlovi ubili Rizvu Karića. On je isto civil, negdje oko 50. god. Padala je kiša, bio sam mokar. Ja sam krenuo s komšijama i tetkom, koja je htjela nahraniti piliće. Oni su ostali hraniti piliće, a ja sam želio uzeti novu uniformu iz kola koja je netko ostavio. Uspio sam kola obiti i krenuo sam nazad, kad na pol puta osjetim pušku na leđima. Netko je viknuo: "Stoj!" Ja sam stao. Četnici - jedan u šakači, jedan u šubari. Kokarde na njima. "Čiji si?" Ja kažem: "Naš". Ja sam s njima pričao normalno, pa kažem: "De malo sačekajte da ostavim ovu robu". Uletim u dvorište, zgrabim pušku, viknem tetku: "Četnici". Ja ispucam na njih dva okvira, pa se mene okane. Ali vidjeli su Karića na njivi i zapucaše na njega.
On je legao na njivu. Ja se derem: "Nemoj ustajati, imaš deset metara do kanala, prepuzi. Ne mogu te stegnuti pješadijski jer ja imam pušku uza se". On je ustao, pa su ga srezali. Imao je oko 50 god. i njega su ubili Bijeli orlovi. U svim ovim slučajevima u Kolibama stradali su civili. To pokazuje očito da su četnici izvršavali naredbu da očiste ovaj kraj od nesrpskog stanovništva.

Kad je pao Bosanski Brod, ja sam među posljednjima 06.10. u 17:00 sati poslijepodne prešao u Sl. Brod. XXXXXXXX

Ovu izjavu dajem pred XXXXXXXXX.

"Potpisom svake ove izjave njen davalac XXXXXX i zapisničar xxxxxxxxx potvrđuju njenu autentičnost, da je izjava dana bez ikakve prisile, kao i to da zapisano odgovara danoj izjavi".

Slavonski Brod, 22. listopada 1992.

Iskaz dao:                                                                                 Zapisničar:

XXXXXX                                                                           xxxxxxxxxxxx