I S K A Z I - S V J E D O C A N S T V O
ISTINA O STRADANJU,MUCENJU I NEHUMANIM POSTUPCIMA OD STRANE SRBA PREMA HRVATIMA I MUSLIMANIMA NA PODRUCJU BOSNE I HERCEGOVINE CIJI JE KRAJNJI CILJ BIO STVARANJE ETNICKI CISTE VELIKE SRBIJE
šifra iskaza: bd006
PREZIME: xxxxxx
IME, IME OCA: xxxxxx
GODINA ROĐENJA: 1941.
MJESTO ROĐENJA: Bosanska Dubica
PREBIVALIŠTE:
PRIVREMENI BORAVAK: xxxxxx
STRUČNA SPREMA:
ZANIMANJE: xxxxxxx
BRAČNO STANJE: xxxxxx
DRŽAVLJANSTVO: BiH
NACIONALNOST: Musliman
SLUŽBENA ZABILJEŠKA
xxxxxxxxxxxx
Prije početka rata u Republici Hrvatskoj oko Bosanske Dubice bili su uz Unu postavljeni tenkovi i topovi bivše JNA, a koji su pucali po hrvatskoj strani. Najžešće su pucali kada je miniran most između Hrvatske i Bosanske Dubice. Nakon osvajanja Hrvatske Dubice i Jasenovca od strane Srba u Bosanskoj Dubici su svu vlast preuzeli Srbi, smjenivši sa svih položaja Muslimane i Hrvate. Nakon toga su raspisali opću mobilizaciju na koju se odazvalo oko 5% Muslimana i Hrvata, a kojih je bilo u Bosanskoj Dubici oko 70%. Svi koji se nisu odazvali mobilizacijskom pozivu dobili su otkaze ili su stavljeni na liste čekanja. Čauševiću je određena radna obveza, te je pod prisilom morao raditi xxxxxxxxx za potrebe srpskih vlasti i srpske vojske.
Batičeli Zdenka je osobno upoznao tek u Ivanić-Gradu, ali dobro poznaje njegove roditelje. Batičelijev otac mu je bio nastavnik u srednjoj školi, radi se o Hrvatima i poštenim ljudima. Čuo je da je Batičeli Zdenko otišao u srpsku vojsku, te da je bio na frontu. Ne zna da li je Batičeli Zdenko ratovao u republici Hrvatskoj, nije čuo da bi kao pripadnik srpske vojske činio zločine. Okanović Huseina nije poznavao u Bosanskoj Dubici, niti ne zna da je bio u srpskoj vojsci. U Bosanskoj Dubici su prije rata bile tri džamije i jedna katolička crkva. Sva tri objekta su minirana i srušena. On je osobno morao pod prisilom raščišćavati ruševine glavne džamije u centru Bosanske Dubice. Sav materijal je nekuda odvezen, teren je poravnan, a na tom mjestu je sada plac.
xxxxxxxxxxxxxxxxxxx
ali je vidio da su katoličke crkve u Hrvatskoj Dubici srušene. Većina ljudi u Bosanskoj Dubici vrlo teško živi, humanitarna pomoć se dijeli uglavnom vojsci i policiji, te ide u švercerske kanale. Do Muslimana praktično ne stiže.
Prije odlaska iz Bosanske Dubice pozvan je na razgovor u policiju. Tamo su s njim razgovarali isljednik lado Karan, te neki inspektor Tubica. Za Tubicu (ne zna mu ime) je čuo da je došao iz Gline, a vidio ga je da se vozi u bijelom “Golfu” glinske registracije. U razgovoru nisu ništa posebno tražili od njega, osim što su tražili da dade financijsku pomoć za srpsku vojsku. Pošto je znao da ga neće pustiti iz Bosanske dubice ako ne da novac, prodao je frižider i električni štednjak (za 220 DM), te im odnio novac. Za predani novac nije dobio nikakvu potvrdu.
Prije odlaska je morao na sudu potpisati izjavu da općini predaje obiteljsku kuću i svu imovinu. Najviše zločina u Bosanskoj Dubici činio je policijski inspektor Vlado Karan, te pripadnik rezervnog sastava policije, osoba po nadimku “Talijan” (ne zna mu ime i prezime), a prije rata je radio kao vozač autobusa. Zna da je taj “Talijan” u 7. ili 8. mjesecu u njihovoj kući zaklao Koščak Josipa, njegovu suprugu Anđelku, te sina starog 2-3 godine, nakon toga ih je dovezao do ušća une u Savu, te ih tamo bacio. To je činio da bi im pomogao opljačkati kuću. najveći zločini i maltretiranja činjeni su noću, kada je vladao policijski sat od 21:00 do 05:00 sati, a činjeni su bez svjedoka.
U Bosanskoj Dubici je sada ostalo 318 Muslimana od 8.000, koliko ih je bilo prije rata, a Hrvata tamo sada praktično i nema.