I S K A Z I - S V J E D O C A N S T V O
ISTINA O STRADANJU,MUCENJU I NEHUMANIM POSTUPCIMA OD STRANE SRBA PREMA HRVATIMA I MUSLIMANIMA NA PODRUCJU BOSNE I HERCEGOVINE CIJI JE KRAJNJI CILJ BIO STVARANJE ETNICKI CISTE VELIKE SRBIJE
šifra iskaza: bl031- Plavšić Biserka
PREZIME: Plavšić (r. Dvorski)
IME, IME OCA: Biserka, Viktor
GODINA ROĐENJA: 13.12.1959.
MJESTO ROĐENJA: Zagreb, RH
PREBIVALIŠTE: Banja Luka, ul. Ive Andrića br. 18
PRIVREMENI BORAVAK: Zagreb, ul. Lhotkina br. 32
STRUČNA SPREMA:
ZANIMANJE: optičar
BRAČNO STANJE: udata, dvoje djece
DRŽAVLJANSTVO: RH
NACIONALNOST: Hrvatica
SLUŽBENA BILJEŠKA
Inf. razgovor sa Plavšić Biserkom, obavljen je dana 10.07.1996. god. u službenim prostorijama xxxxxxxx, a vođen je na okolnosti iseljenja sa ranije adrese stanovanja u Jelkovcu Rimski put br. 25, Sesvete sa ostalim članovima njene obitelji, kao i na okolnosti njenog boravka u Banja Luci, te njenog ponovnog povratka u Republiku Hrvatsku, na koje okolnosti je ista izjavila slijedeće:
Da je rođena u Zagrebu, gdje je zajedno sa svojom obitelji živjela sve do 1992. god., kada su se svi zajedno tj. ona njen suprug Dušan Plavšić, i djeca Igor i Irena Plavšić preselili u Banja Luku. Ranije su živjeli u mjestu Jelkovec, općina Sesvete, na adresi, Jekovec, Rimski put br. 25, a da će sada stanovati kod svoje majke na adresi u Zagrebu, Lhotkina br. 32.
Kao razlog zbog kojeg su se ona i ostali članovi njene obitelji odselili u Banja Luku ista navodi da je njen suprug Dušan po nacionalnosti Srbin, te da su krajem 1991. god. i početkom 1992. god. u Jelkovec došli prognanici iz Vukovara i R BiH, te da su u više navrata bili uznemiravani, pa su navodno zbog svoje sigurnosti odselili u Banja Luku i to na taj način da su svoju kuću u Jelkovcu mijenjali sa jednom muslimanskom obitelji za kuću u Banja Luci.
U Banja Luku su otputovali preko Mađarske sa starim Jugo dokumentima, a ona je još 1992. god. ishodila Domovnicu za sebe i svoju djecu, dočim za supruga nije mogla iz razloga što je on rođen u BiH, te je i državljanin R BiH. Ponovno se je vratila u RH-a dana 30.0.1996. god. preko GP Županja i to sa kćerkom Irenom temeljem predočene Domovnice, jer ne posjeduje Hrvatsku putovnicu niti osobnu iskaznicu. Kao razlog svog dolaska navodi da je došla posjetiti svoju majku, kao i to da namjerava ishoditi sve hrvatske dokumente, a planira se ponovno nastaniti u RH-a u Zagrebu kod svoje majke zajedno sa svojom djecom, dočim bi njen suprug ostao živjeti u Banja Luci. Za svoga supruga Plavšić Dušana navodi i ostale podatke dakle Plavšić Dušan sin Stevana i Milice r. Čolić rođen 02.01.1948. u Bosanskoj Krupi, R BiH državljanin BiH, po nacionalnosti Srbin po zanimanju elektrotehničar, zaposlen u poduzeću “Prosveta” u svojstvu trgovačkog putnika sa prebivalištem u Banja Luci Ive Andrića br. 18, i dodaje kako isti nije bio pozvan od strane Srpskih vojnih vlasti. za sebe navodi da je povremeno znala raditi privatno i neprijavljeno kao optičar u raznim privatnim optičarskim radnjama, na koji način jejedino i privređivala jer stalan posao do sada nije mogla dobiti.
Za sigurnosno stanje u Banja Luci navodi da je mirno i normalno, da se ne provode nikakve mobilizacije, da su njeni susjedi većinom starije osobe, pretežito mješoviti brakovi, da nitko nije sudjelovao u agresiji na RH-a, te da njen suprug nema braće niti rodbine koji bi eventualno bili uključeni u ratna djelovanja na tom području, a da ona ne poznaje nikoga tko je učestvovao u agresiji na RH-a.
Nije upoznata sa političkim zbivanjima u Banja Luci, sa naoružavanjem lokalnog pučanstva od strane “JNA”, sa djelovanjem i osobnim podacima pripadnika vojske i policije, a kao predsjendika mjesne zajednice navodi izvjesnog Gojka kojem ne zna prezime, ne zna tko je sada predsjednik općine, a ranije je bio Rajko Kasagić. Ne zna tko je sudjelovao u progonu Hrvata i uništavao njihovu imovinu, ne zna tko je financirao oružanu pobunu ali misli da se o svemu odlučuje u Beogradu. Nepoznate osobe koje su bile maltretirane ili eventualno ubijene, ne zna kada je bila zadnja mobilizacija, ne prati politička zbivanja, ali je čula da je krajem 1995. god. bila demobilizacija.
U samom gradu ima izbjeglica, opskrbljenost je dobra jedino su češće redukcije struje, šverca se sa svim i svačim i sve je dosta skupo. U Zagreb se vratila da posjeti majku, da ishodi hrvatske dokumente, te da izvidi mogućnost za povrat cijele svoje obitelji, jer želi da joj djeca nastave školovanje i daljnji život u RH čiji su i državljani.