I S K A Z I - S V J E D O C A N S T V O

ISTINA O STRADANJU,MUCENJU I NEHUMANIM POSTUPCIMA OD STRANE SRBA PREMA HRVATIMA I MUSLIMANIMA NA PODRUCJU BOSNE I HERCEGOVINE CIJI JE KRAJNJI CILJ BIO STVARANJE ETNICKI CISTE VELIKE SRBIJE

 

šifra iskaza: bl010

 

PREZIME:                                           xxxxxx             
IME, IME OCA:                                  xxxxxx             
GODINA ROĐENJA:             1935.                          
MJESTO ROĐENJA:              Šimići (kod Banja Luke)                      
PREBIVALIŠTE:                                            
PRIVREMENI BORAVAK:                                       
STRUČNA SPREMA:                                    
ZANIMANJE:                                    
BRAČNO STANJE:                                       
DRŽAVLJANSTVO:                                      
NACIONALNOST:                            Hrvat           

 

Dajem sljedeći

I S K A Z

Dana 05. prosinca u 20:15 sati upala je u kuću srpska policija i odvela njega i sina na "provjeru u Banja Luku". Pitali su ga: "Zašto se mladići ne odazivaju pozivima?", na što je odgovorio: "Ne znamo". Sina su odveli u autobus, a od njega (Tome) su zatražili da im pokaže hrvatske kuće. Rekao im je da u kući do njegove stanuje jedan stari dedo (mada je tu živio čovjek mlađi od njega), a da se iza parka nastavlja šuma - bila je velika magla. Pošto to nisu bili domaći Srbi "povjerovali su mu" i odveli ga u autobus. U autobusu su bili do 5 ujutro, njih tridesetorica i tako su krenuli u Banja Luku. U 6 sati ujutro u Banja Luci zapisali su im ime i prezime, vratili ih u autobus i odvezli u nepoznatom smjeru.

Tomislav je ostao u Crnom Lugu. Predali su ih srpskoj vojsci i odveli ih u selo Grkovce, gdje su bili smješteni na podu kuće bez krova i prozora. Donijeli su dva kruha i dvije konzerve za njih 55, pa iz prkosa nisu htjeli jesti. Ložili su vatru na sredini "sobe". U pola noći su ih prozivali, odvajali su Hrvate od Bošnjaka-muslimana. Tukli su Bošnjake-muslimane i Šiptare. Tukli su i Hrvata Marka Pezića, jer se pobunio što ih se maltretira.

Istoga dana, 06.12. otišli su na kopanje rovova (u Grkovcima). Navečer su se vraćali prespavati. Kontrolirali su ih domaći Srbi (njih 7), a po noći je upadala vojna policija i maltretirala ih. (Željka Mišurca iz Banja Luke premlatili su, slomili su mu rebra...). U Grkovcima su bili 11 dana. Za vrijeme rada nisu ih tukli. Prvih 5 dana bio je sa sinom, a onda su njega i još dvadesetdvojicu odveli na Poljane. Od tada ne zna za sina.

Jedanaestog dana prebacili su ih u Kazance na Dinari. Tu su danju na prvoj liniji kopali rovove, a noću nosili balvane. Tako 5 dana i noći. Nakon toga su ih prebacili na Dinaru u jednu drvenjaru. Čuvao ih je Srbin Uroš koji nije dopustio da ih maltretiraju. Čak im je sušio odjeću. Uroš je poginuo 23.12.1994. Istoga dana, kada su krenuli na kopanje rovova, počelo je granatiranje. xxxxxx je među prvima ranjen u ruku (oko 9:00 sati ujutro) na kojeg je pao strop. Čekao je na pomoć 2,5 sata.