I S K A Z I - S V J E D O C A N S T V O

ISTINA O STRADANJU,MUCENJU I NEHUMANIM POSTUPCIMA OD STRANE SRBA PREMA HRVATIMA I MUSLIMANIMA NA PODRUCJU BOSNE I HERCEGOVINE CIJI JE KRAJNJI CILJ BIO STVARANJE ETNICKI CISTE VELIKE SRBIJE

 

 

šifra iskaza: bl008

PREZIME:                                                       xxxxxx
IME, IME OCA:                                              xxxxx
GODINA ROĐENJA:                         1947.
MJESTO ROĐENJA:                          Oriovac, općina Sl. Brod
PREBIVALIŠTE:                                             Banja Luka
PRIVREMENI BORAVAK:                           
STRUČNA SPREMA:                                    
ZANIMANJE:                                                
BRAČNO STANJE:                                       
DRŽAVLJANSTVO:                                      
NACIONALNOST:                              Hrvatica         

 

Dajem sljedeći

I S K A Z

U 4. mjesecu 1992. god. Srbi preuzimaju vlast, zauzimaju radio stanicu, općinu i formiraju "krizni štab" koji je bio vlast u Banja Luci. Do 3-4 mjeseca još je JNA pozivala muške u rezervu, ali oni koji se nisu odazvali nisu snosili posljedice kao što se sada počelo dešavati.

Krizni štab općine mobilizira Hrvate i Muslimane koji se uglavnom ne odazivaju i to je bio povod da svi ti ostanu bez radnog mjesta (ako u gradu srpska policija sretne čovjeka da se nije prijavio odvode ga u zatvor na batine ili u logor u Manjaču). Mi žene koje smo radile imale smo potvrdu o radnoj obavezi. U sljedećem krugu za dva mjeseca ili dva dana ponovo šalju pozive, druge su boje pozivnice i na odaziv supruga uzrokuje otkaz s posla suprugama.

U 9. mjesecu u školstvu Muslimani i Hrvati dobivaju otkaze, razlozi su bili banalni, govorili su da su na taj način zapošljavali svoje izbjeglice. U Banja Luci se najviše osjeti dolazak u početku vojnih lica iz Hrvatske, oni su i odlazili jer se pričalo da nisu zadovoljni smještajem. Još tada Muslimani i Hrvati nisu bili izbacivani iz stanova.

U 11. mjesecu dolazi u Banja Luku masa izbjeglica iz Slavonije (Pakrac, Daruvar), smješteni su najprije po barakama ili u sportsku dvoranu Borik, po školama. Od 4.  mjeseca pa na dalje svaku noć su se čule detonacije, bacane su bombe ili je zoljama gađano u hrvatske i muslimanske kuće i trgovine u kojima su živjeli ljudi, tako da ih se isprepada da odu.

Već u 8.-9. mjesecu pojavljuju se spiskovi s adresama stanova iz kojih su ljudi otišli. Ti stanovi se oduzimaju i useljavaju se Srbi. Kasnije su vršili preseljenja iz većih u manje stanove, a na kraju su ljudi dobivali rješenja da se u roku od tri dana moraju iseliti. Fizička maltretiranja vrše nad ljudima koji nemaju potvrde da su se prijavili u njihovu vojsku. Na cesti svi koji su u civilu su Hrvati ili Muslimani, a Srbi su svi u uniformama i oni bilo koga mogu zaustaviti na ulici i legitimirati i tući.

Znam da je moja Ana Ojdanović živila sama u kući, suprug je radio u Njemačkoj. Jednu noć došla su trojica uniformiranih osoba, nepoznatih, i tražili su marke. Tukli su je i kad je vidjela da nema kuda da će je ubiti dala je koliko je imala. Kad su odlazili rekli su da će doći po još. Ona je telefonirala mužu u Njemačkoj, ispričala mu je što je bilo, a on je došao iz Njemačke, a nakon par dana ova trojica su došla po još.

On se javio na prozor kad su počeli lupati, a ona ga je gurnula na pod, pogasili su svjetla i umirili se. Mitraljezom su pucali po prozoru i otišli. Ista tetka zna da su susjede u toj istoj ulici Batagelj Radoslava i njegovu suprugu ubili u kući.

Što se tiče silovanja, čuli smo po mjestima oko Banja Luke da su se dešavala silovanja, a što se masakriranja tiče znam samo za obitelj Jerković, muž i žena su sječeni, uši, prsti, rezani po tijelu jer nisu imali novce kad su ih tražili.

Suprug ima 61 god. i zahvaljujući direktoru "Elektra Banja Luka" koji mu je savjetovao da ode u penziju, jer će inače ostati bez posla. Otišao je u penziju, a ja sam nastavila raditi do 10. mjeseca 1992. god. kada više nisam mogla donijeti mužu potvrdu o javljanju u vojsku. Ostajem bez posla, nemam zdravstvenu zaštitu, čujem da Hrvati i Muslimani moraju plaćati 100 DM po danu provedenom u bolnici.

Sada sam čula da hrvatska i muslimanska djeca po školama plaćaju 10 DM mjesečno školarinu. Namirnica smo imali jer smo ranije kupili vreću brašna, šećera, soli, a u 11. mjesecu je Caritas počeo ljudima dijeliti pomoć u hrani i moglo se od te pomoći skromno živjeti.

Ja i kćerka smo početkom 12. mjeseca 1992. god. preko Caritasa došle u Hrvatsku, a suprug je ostao i došao za nama nakon 6 mjeseci kada sam ja uspjela naći zamjenu za našu kuću. xxxxxxxxxxx

Potpisom svake stranice ovog iskaza njen davalac xxxxx potvrđuje njenu autentičnost da je iskaz dan bez prisile i da zapisano odgovara datom iskazu.

 

U Karlovcu, 27. srpnja 1994.

 

Iskaz dao:                                                                                 Iskaz uzeo:

xxxxxxxxxxx                                                     xxxxxxxxxxx