I S K A Z I - S V J E D O C A N S T V O
ISTINA O STRADANJU,MUCENJU I NEHUMANIM POSTUPCIMA OD STRANE SRBA PREMA HRVATIMA I MUSLIMANIMA NA PODRUCJU BOSNE I HERCEGOVINE CIJI JE KRAJNJI CILJ BIO STVARANJE ETNICKI CISTE VELIKE SRBIJE
šifra iskaza: bl003
PREZIME: xxxxxx
IME, IME OCA: xxxxxx
GODINA ROĐENJA: 1935.
MJESTO ROĐENJA: Banja Luka
PREBIVALIŠTE: Banja Luka
PRIVREMENI BORAVAK:
STRUČNA SPREMA:
ZANIMANJE:
ZAPOSLENJE:
BRAČNO STANJE:
DRŽAVLJANSTVO: BiH
NACIONALNOST: Musliman
Dajem sljedeći
I S K A Z
Unazad četiri godine, odnosno prije početka rata u BiH, u Banja Luci su Muslimani i Hrvati bili većinski narod. Banja Luka je u to vrijeme imala oko 150.000 stanovnika, oko 63% Muslimana i Hrvata, dok su ostatak činili Srbi, te ostali. Odnosi između Muslimana, Hrvata i Srba, bili su dobri. Nikome ništa nije smetalo. Prvim slobodnim izborima, u Banja Luci je pobjedila SDS-srpska stranka, prvenstvo radi velikog broja srpskih sela oko Banja Luke, koji su ulazili u Banja Lučku regiju. Danas se u Banja Luci nalazi svega 3000 Muslimana i 2500 Hrvata. Većina je protjerana sa svojih ognjišta, otjerana na prisilni rad, veliki broj ih je ubijen ili je zatvoren po logorima.
Početkom rata u BiH, došlo je do podjele na nacionalne stranke. Sve se to dešavalo početkom 1991. godine. Već je tada došlo, do otvorene podjele između Srba i Hrvata, da bi početkom rata došlo, do otvorene podjele između Srba i Hrvata, da bi početko rata i okupacijom Banja Luke, ta situacija postala dramatična.
U srpnju 1991. godine, negdje polovicom srpnja, jednog su jutra na ulicama osvanule barikade i Srbi su doslovce preuzeli vlast u gradu. Akcija je bila poduzeta, da bi se od nesrpskog stanovništva pokupilo oružje. Pokupili su sve: pištolje, lovačke puške, čak sam i viljuške morao sakrivati i bacati van kuće. Sve knjige, slike, literaturu koja je govorila o životu i radu TITA, morao sam sakriti ili baciti, jer je to bila opasna literatura, zabranjena u Banja Luci. Kada su pokupili oružje, barikade su kroz pet dana bile uklonjene, ali su Srbi već preuzeli vlast i kontrolu nad gradom. To je označilo početak maltretiranja Muslimana i Srba, silovanja, ubijanja, napadani su Muslimani i Hrvati po kućama, ubijali se ljudi svakodnevno, masakrirani i bacani u jame i provalije.
Tada su Srbi uveli radnu obvezu. No za mene to nije radna obveza, ako je on došao i prisilio me da idem cijepati drva i kopati. To je za mene prisilni rad. Čim su Srbi preuzeli vlast i kontrolu u Banja Luci, počela su masovna otpuštanja s posla, Muslimana i Hrvata. To je počelo još 1990. godine, a do konca 1993. godine, nitko od Muslimana i Hrvata, više nije radio. Jedini način da preživimo, bilo je da rasprodajemo stvari (posuđe, pokućstvo, bijela tehnika itd.), te od humanitarne pomoći, koja je ipak dolazila redovito.
Na prisilnom radu često su ubijali ljudi. Npr. prvog dana kada su mene odveli, jednog su čovjeka odveli u zatvor i više ga nisam vidio. Petog dana, u mojoj istoj grupi umro je jedan stariji muškarac, zbog uvjeta u kojim su nas držali.
Racije su u to vrijeme bile ceste. Pokupe ljude koje zateknu na ulici i odvedu ih na prisilan rad ili u logore. Nesrpsko stanovništvo imalo je zagranu kretanja, tako da smo većinu vremena provodili u kućama i stanovima. 1992. godine, bio sam pozvan na mobilizaciju, no dali su mi rješenje da sam vojno nesposoban. Niti nakon toga nisam se smio kretati.
Moja su djeca ranije uspjela izići iz Banja Luke, i poslati nam garancije da i mi iziđemo. U studenom 1994. godine, izišao sam na pijacu da nešto prodam, a žena mi je otišla položiti 300 DM da bi se mogli upisati za sljedeći konvoj. 300 DM je cijena, da bi se moglo doći na popis. Ja sam krenuo prema kući, ali sam vidio da se nešto kuha. U pravo sam stigao pred kuću i tu sam vidio jednog vojnog i jednog civilnog policajca. Odmah sam morao ostaviti svoj bicikl i ubacili su me u svoje vozilo. Krenuli su prema Novoseliji i tu su pokupili još jednog muškarca, Asima Dedušića, a uz put su pokupili još jednog starca Jakupović 67. godina starog.
Krenuli smo prema Siterima, kroz Seher prema gradu i tu su uhvatili Ramiza 61. godinu. Odvezli su nas u Centar, u bivši Dom JNA i tu su nas ostavili. Otišli su dalje tražiti još neke ljude, ali su se ubrzo ponovo vratili po nas istim Golfom i odvezli nas prema Seheru. Tu su nas utovarili u autobus, ukupno 24 muškarca, ali je mene ponovo izveo van. Izveo me između dva zida, i naredio mi da skinem naočale i počeo me tući. Toliko me je tukao, da sam mislio da su mi bubrezi odvaljeni, nisam mogao hodati, tako da me odnio natrag u autobus. Krenuli smo u nepoznatom pravcu. Nisam poznavao tog Srbina, ali su mi ljudi iz autobusa rekli, da je to Majkić, glavni policajac u Banja Luci, koji je surađivao sa četničkim Vojvodom Predragom Radićem, predsjednikom općine Banja Luka. Taj je Vojvoda naredio da se sve džamije u Banja Luci sruše i sravne sa zemljom. Inače je vlasnik benzinske pumpe i prodavaonice "Tropic". Majić je Banja Lučanin, oko 40. god. star.
Krenuli su prema Jajcu, ali smo skrenuli prema Mrkonjiću i zatim Ključu. Stigli smo u Grahovo, a srpski civili su navalili na nas, da nas ubiju. Policija im nije dala, već smo krenuli dalje. Stigli smo u grkovac, 12 km od Bos. Grahova. Bilo je rano ujutro, oko 5.00 sati. Uveli su nas u jednu kuću bez vrata i prozora i tu nam naredili da se smjestimo, na golom betonu. Ujutro su nas izveli van, potrpali nas na kamion i odveli na prvu liniju. Tu smo kopali rovove, zemunice, transeje. Hranu nisam dobio tri dana. Niti vodu nam nisu davali.
Ono što smo uspjeli naći, to smo pojeli. Ukupno nas je na radu na prvim linijama, bilo oko 250. muškaraca. To je bio prosinac 1994. godine. Kopali smo do 17.00 sati, a zatim su došli po nas i odveli nas u Crni Lug. Tu smo čekali da dođu po nas i odvedu nas u Grahovo, ali nisu došli. Tako smo još 12 km morali pješačiti. Sutradan su nas odveli na drugu liniju, gdje smo kopali transeje uz planinu Dinaru. To smo radili danju, a noću smo kopali u ravnici. Tu smo ostali između 5-6 dana. Tu smo dobili hranu. Supu od graha i kruh star po deset dana. Dobivali smo toliko hrane, koliko je moglo stati u konzervu od mesnog doručka. Preko noći su nas zaključavali lancima. U tu istu posudu u kojoj smo primali hranu, morali smo vršiti i nuždu. Vode nije bilo i nismo je mogli dobiti. Skidali se nismo uopće, niti prali.
Ja nisam spavao 18 noći, jer je bilo toliko hladno, da se nije moglo zaspati. Ponovo su nas bacili da radimo na prvoj liniji. Nosili smo balvane, pokrivali zemunice. Imao sam otvorene rane po rukama. Strašno, nešto strašno. Nismo znali da li je gori dan ili noć. Po noći su četnici znali peći rakiju, piti, ganjati životinje i klati ih, a potom dolazili među nas i tražili koga od nas da kolju, tući nas.
Meni su uzeli čizme, tako da sam ostao bos. Većina nas je u logoru bila iz Banja Luke, i sela iz okolice Banja Luke. Čuli smo da je bilo i žena odvedenih na prisilan rad (berbu kukuruza, krumpira, pranje veša srpskim ženama itd.).
Nas je čuvao Ognjen-Ogi iz Grahova. On bi pustao policajce da uđu k nama, da nas maltretiraju i tuku.
Glavni zločinci u Banja Luci su:
1. Predrag Radić - glavni ideolog SDS, i naredbodavač rušenja svih džamija u gradu. Srušeno je 18 džamija, među njima i Fehredija stara 570 godina, Arnaudija, Begova džamija, sve muslimanske bogomolje. Sada se na tim mjestima nalazi parkiralište, posijana je trava.
2. Majkić - policajac Banja Luke, glavni za odvođenje Muslimana i Hrvata.
3. Talić - General Banja Lučkog Korpusa
4. Lisica - General u penziji
5. Nikola Koljević - profesor na Banja Lučkom fakultetu, glavni ideolog SDS-a.
6. Radovan Brđanin - predsjednik SDS-a
7. Bojić - vodi agenciju za emigraciju Hrvata i Muslimana i bogati se na našoj nesreći.
8. Biljana Plavšić - ideolog SDS-a, živi u Karingtonki. Malo vremena provodi u Banja Luci, pretežno je na Palmama.
U Banja Luci, ljudi se najčešće odvode na ispitivanja i zatvaraju ih u: Kasarni "Mali logor", Centar-bivši Dom JNA u podrumu, Kasarna "Mladen Stojanović".
Od međunarodnih organizacija, kao što su Međunarodni Crveni Križ i UNHCR, nema nikakve pomoći, jer su tamo zaposleni Srbi kojima se Muslimani i Hrvati, ne mogu obratiti za pomoć.
Oslobodili su nas vojnici HVO, kada su napali Grahovo i natjerali četnike na bjesomučan bijeg. Tako su nas zatekli na prvim linijama i oslobodili nas. Spašeno nas je 48. Na licu mjesta, taj su dan poginula sedmorica ljudi, osobno sam to vidio. Pripadnici HVO odveli su nas u Livno i pružili nam pomoć. Tada smo shvatili u kakvom smo paklu živjeli četiri godine.
Ukazali su nam pomoć u bolnici, nahranili nas, dali nam odjeću i obuću, omogućili nam da se okupamo i sredimo. Tako se završila moja drama, no nažalost moja supruga je još uvijek u Banja Luci. Sada živim u nadi, da će mi se i ona uskoro pridružiti i da ćemo otići našoj djeci u xxxxxxxxxxx
04. siječnja 1995. godine.