Mirsad Bakšić - Hrvati Islamske vjere u povijesti Hrvatske



Referat održan na V.-om Kongresu Hrvatskog Žrtvoslovnog Društva dne 18. srpnja 2010 u Zagrebu

 

 

Mirsad Bakšić

Odvjetnika, Brigadir HV um.

 

 

Kad bi se držao zadane teme iz naslova ovaj rad zahtijevao bi bio daleko veći prostor i obujam. Zbog toga ću se usredotočiti na razdoblje kojem smo većina bili neposredni i aktivni svjedoci događaja koji su obilježili naš život.

Stoga ovaj rad započinjem citiranjem Odluke Predsjednika RH  Dr. Franje Tuđmana objavljene u službenom  glasniku RH Narodne Novine od 10. studenog 1997 god ,broj 120, str 3.728 ……...i dalje ,: u namjeri  da podsjetim svekoliku javnost na gotovo zaboravljenu ali neizbrisanu odluku  prema kojoj se odaje počast;

„ Kao časni znak vječnog spomena poginulim za Hrvatsku državu u ratu.“

U toj odluci od rednog broja 1. / uz ispriku ako je iz  pijeteta dopušteno ovako nabrajati/ pa skoro do rednog broja 1669,  navedena su  imena i prezimena poginulih muslimana koji su na ovom časnom zadatku, spremno i nesebično dali svoj život za ideale ostvarenja samostalnosti  Hrvatske države. Kako sam dubrovčanin posebno me se dojmilo da su među brojnim poginulim dubrovčanima navedena imena i prezimena poginulih muslimana dubrovčana. Među njima i  ime prvog poginulog u odbrani Dubrovnika koji je musliman.

Ova posmrtna odlikovanja dodijelio je i  potpisao sam pok. Predsjednik  RH  Dr. Franjo Tuđman.

O dodjeli ovih posmrtnih odlikovanja u hrvatskoj pa i sveopćoj javnosti  zna se malo ili ništa. Pokušavao sam počev od davne 1998 god. otkriti razloge tome. Kao predsjednik udruge koja okuplja sve državljane Hrvatske, pripadnike kulturnog i tradicijskog kruga Islama „ Dr. Safvet beg Bašagić „ i kao  Brigadir HV-a, pisao sam na sva za to relevantna mjesta, tražeći odgovor  da li su ova najviša hrvatska odlikovanja nakon Predsjednikove smrti uručena nasljednicima odlikovanih. Nisam dobio valjani a nekmoli potvrdan odgovor na postavljena pitanja. Usuđujem se tvrditi da su moja pitanja izazivala začuđenost, kako kod onih koji su ovu odluku bili dužni ostvariti, a nisu, a isto tako pitanja su izazvala zaprepaštenost da takva odluka i postoji, kod onih koji nisu mogli ni preko usta izustiti ime pok. Predsjednika, jer im se ova odluka o odlikovanju borca muslimana nije uklapala u sliku i koncepciju kompromitiranja osobe Predsjednika i stvaranja predrasuda kod muslimana- Bošnjaka, na čemu su zdušno radili. Istine radi, reći ću i to da je spomenuta odluka bila na neki način „ terra incognita „ unatoč objavi u Narodnim Novinama, te se smatram rodonačelnikom obznanjivanja ovog akta. Tek znatno kasnije, nakon svih mojih pokušaja, oni kojih se ova odluka najviše tiče, otkriti  će kakvo kapitalno značenje ima i započet će govoriti o njoj. Reći ću  i to. Zaobilaženje ove odluke od strane onih koji su pozvani da je provedu  uvreda je  za Hrvate islamske vjere -muslimane –Bošnjake.

Pok.Predsjednik odavao je počast svim poginulim u obrani Hrvatske  na Medvedgradu pred spomenikom koji simbolizira hrvatsko jedinstvo bez razlike vjere. Taj običaj nakon njegove smrti naprasno je i bez objašnjenja dokinut i sad se odavanje počasti obavlja pred jednim jedinim vjerskim simbolom i gle ironije od ateista a nas muslimane  se potpuno zaboravilo.

Podsjećam, da se  ne zaboravi, da je u stvaranju i obrani svoje domovine Hrvatske  sudjelovalo  oko 30.000 muslimana, bilo da su pod hrvatskim stijegom ratovali, bili ranjavani ili poginuli kao Hrvati islamske vjere, kao Bošnjaci državljani Hrvatske ili Bošnjaci iz Bosne i Hercegovine. Nepobitna je to činjenica koju potvrđuje i spomenuta odluka brojnošću poginulih.

Svojom nesebičnom žrtvom za svoju domovinu Hrvatsku pokazali smo svojoj hrvatskoj katoličkoj braći domoljubnu i rodoljubnu vjerodostojnost. Pa ipak, da li je moguće i dopustivo, da se grobna mjesta na kojima su sahranjeni vitezovi pripadnici tradicijskog i kulturnog kruga Islama uopće ne posjećuju ni u dane komemorativnih svečanosti, kada se inače odaju počasti poginulim ratnicima za hrvatsku domovinu. Nitko od državnog vrha, niti Stožera HV-a ne odaje takvu počast.

Tražio sam, nažalost uzaludno, da tadašnji Predsjednik RH, Vlada RH, Stožer HV-a, državna delegacija i drugi, poginulim pripadnicima  islamskog kulturnog i civilizacijskog kruga odaju počast tako, da u Zagrebu na Mirogoju za  vrijeme komemorativnih svečanosti, kad već ne žele na Medvedgrad, kad su već na vojničkom groblju pripadnika domovinskog rata, dođu na jedan od grobova muslimana, kojih na Mirogoju ima podosta i polože vijenac na jedan od  grobova i kažu da je to za sve poginule muslimane. Tako da se simbolično oduže.

Posebno je bolan neprimjeren način ponašanja prema poginulim borcima muslimanima upravo u Dubrovniku.

Iako je nepobitna činjenica da je veliki broj muslimana sudjelovao i poginuo u odbrani Dubrovnika, iako je islamsko groblje tik do katoličkog, nitko se nije sjetio, čak niti suborci a da i ne spominjem stožer HV-a, da oda počast tim hrvatskim vitezovima i njihovoj žrtvi, odlaskom i polaganjem vijenaca na njihove grobove.

Pada mi napamet misao koju izriče Don. Živko Kustić u svojoj redovnoj kolumni u Jutarnjem listu, kada kaže: „Ako ima građana koji su alergični na islam (što katolik nikad ne bi smio biti, jer time niječe svoje abrahamovske korijene i samu svoju vjeru), zar se i oni ne bi morali zauzimati za ljudska prava u cjelini?“

 

Nažalost, unatoč gotovo plebiscitarnom udjelu u obrani i stvaranju sadašnje Hrvatske, nije nam adekvatno uzvraćeno, štoviše, usudio bih se tvrditi da smo nakon 1993 god. gotovo isključeni iz svakog oblika političkog života. Poglavito se ovo odnosi na Hrvate islamske vjere. Zašto,??

Da li je to učinjeno iz razloga što se je veliki broj muslimana u svoj matičnoj domovini Bosni i Hercegovini nacionalno opredijelio kao Bošnjak, pa se to ovdje krivo poima i tumači i naš doprinos zbog toga minimalizira i obezvređuje ili posve briše.? Da li  se podliježe  silnoj i nakaradnoj lažnoj  propagandi, da se sve pripadnike Islama osumnjiči, bolje rečeno, bez ikakvih dokaza proglasi islamskim teroristima, da se izazove podozrivost prema muslimanima i postigne  da se naš doprinos stvaranju hrvatske države zaobilazi, ne spominje ili čak utajuje. Ili je to pak zbog nedostojanstvenog udvaranja srpskoj politici pa se danas izmišljaju nekakvi njihovi učesnici,   ostaje za istražiti i naći  valjan odgovor.???

Svakako ovom stavu  doprinosi i nesretni sukob između Hrvata katolika i muslimana kojeg su isprovocirali velikosrbi i njihove sluge kako bi razdvajanjem jednih od drugih lakše ostvarili svoje pretenzije što im je barem za sada uspjelo jer su postigli da  na dugim granicama Hrvatske osnuju svoju pseudo državu u državi tzv. Republiku srpsku, koja je vječna ugroza i jamac polaganog tzv. puzajućeg stvaranja zajedničke države svih Srba.   

Da potkrijepim izneseno poslužiti ću se djelom intervjua gospodina PHILIPA COHENA slovenskom listu DELO kojeg je djelom prenio Večernji list davne 1998 god. pod naslovom, „ Opasnost za Hrvatsku i dalje dolazi od Srba.“ Intervju je prošao gotovo nezapaženo u hrvatskoj javnosti, iako je instruktivan iz više razloga. Gospodin Cohen je poznata osoba u svijetu, kako u religijskim, tako u filozofijskim, publicističkim i političkim krugovima i kao brat ministra obrane predsjednika Clintona  Na novinarsko pitanje: „ Kakvo je vaše viđenje događaja na ovim prostorima“,  odgovara: „Vjerujem da, ako gledamo dugoročno, najveća opasnost za stratešku budućnost Hrvatske dolazi od Srba i uvijek će dolaziti od njih. Nažalost postoji snažno shvaćanje u ovoj zemlji, u dijelu populacije i dijelu političkog vodstva da najveća opasnost za Hrvatsku dolazi od Muslimana, a za Srbe se misli da će s njima ići lakše. Ovakvo mišljenje Hrvatima poslano je izravno od Sotone. Jer takvo mišljenje može voditi uništenju ove države. Možda moje riječi zvuče prejako, no Srbi žele osvojiti dalmatinsku obalu. Puno prije 1844.,Garašaninova Načertanija i Crne ruke. Ako gledate ovlasti pećkog patrijarha I srpske ortodoksne crkve, ono obuhvaća područje identično Grašaninovoj velikoj Srbiji. I to nije slučajnost. Srbi imaju problem. Ne znaju gdje im je dom i žele da vaš dom bude njihov. I to žele postići na bilo koji način. Bit će vrlo sretni da osvoje vašu zemlju ratom, ali bit će sretni i ako je osvoje jednostavnom kolonizacijom i tada demografski kontroliraju. Ono što Srbi žele i što će uvijek željeti je proširena Srbija na račun Dalmacije i dijela Slavonije.To je prava religija Srba.“

Na daljnje pitanje novinara: „A budućnost Bosne i Hercegovine?, odgovara: „ Mislim da će još biti rata. Rat neće početi Hrvati i Muslimani nego Srbi. Sada kad imaju pola Bosne, taj će dio iskoristiti kao odskočnu dasku za novo osvajanje. To je lako predvidjeti. Zato je vrlo važno za Hrvate da razumiju da njihova budućnost i suradnja leži u iskrenim, prijateljskim odnosima između Sarajeva i Zagreba. Jedino u takvom savezništvu Zagreb može pobijediti.“

Gotovo bih se usudio reći, da ovaj intervju predstavlja sublimaciju mojih upozorenja iz svih mojih objavljenih radova koje će uskoro izaći sublimirani u jednu knjigu pod naslovom- Doprinos muslimana hrvatskoj kulturi i stvaranju države. Upozorenja se odnose na potrebu reafirmacije zajedništva Hrvata katolika i muslimana, koje su neki sumnjivi ljudi i njihovi još sumnjiviji ciljevi doveli u pitanje.

Sve što su ovi sumnjivi ljudi radili, suprotno je i strano duhu i geniju hrvatskog naroda, njegovoj filozofijskoj misli, načinu života, dubokoj i istinskoj toleranciji njegovanoj stotinama godina.

No vratimo se ključnoj činjenici koja je stalni predmet mog zanimanja, isticanja i upućivanja i koja se nastavlja na uvodne riječi gospodina Cohena. To je činjenica da srpska politika unatoč nekih sadašnjih personalnih promjena, nema tendenciju odustanka od velikosrpskih ideoloških i teritorijalnih ciljeva, već da se radi o stanovitoj političkoj mimikriji, čekanju na konsolidaciju i „bolja vremena“, osloncem na one iste snage koje  su upravo ovdje u Hrvatskoj pokrenule ukupno zlo. Iako takav razvoj događaja svi skupa znaju i prognoziraju, ništa ne poduzimaju da spriječe da ne nastupe vremena koja otvaraju prostore ostvarenju takovih projekata i zahtjeva sličnim onima poput negdašnjeg komunističkog „ ključa“  po kojem će imperativno tražiti imenovanja na sve javne visoke funkcije i na taj način steći dominaciju u državi koju su rušili i čega se ne odriču, čak kad se ispričavaju.

Neshvatljivo je da u političkim krugovima Hrvatske nema spoznaje o tome a niti političkog senzibiliteta da nasuprot ovakvom političkom srpskom stavu, na strani hrvatskih muslimana i Bošnjaka, nikada prije, pa ni sada, nakon nesretnog rata,  nisu postojali osvajački planovi na račun Hrvata, a pogotovo bilo kakvi teritorijalni zahtjevi, a ponajmanje da bi postojala ideologija, koja bi išla za uništenjem svega što je hrvatskog. Upravo te činjenice ukazuju se kao jamstvo za stvaranje saveza, ne kao neke protu srpske alijanse, već kao nužnost političkog, ekonomskog , socijalnog i čak biološkog opstanka.

Osim toga valja znati da na području današnje Hrvatske nikada nije bilo rata između katolika i muslimana i da neke zlonamjerno potencirane refleksije s drugoga državnog područja, sijanje mržnje, predrasuda, eliminiranje muslimana iz svakoga političkog i inog života, unatoč navedenih kristalno jasnih činjenica i naših stavova, ima za cilj otvaranje prostora onim snagama koje su latentni protivnici svega hrvatskog i postizanje zaobilaznim putem, po sistemu podijeli pa vladaj, onog istog zbog čega je i pokrenuta ukupna zločinačka mašinerija.

To se radi kako preko onih čija je nacionalna isključivost najplodnije tlo za takovu rabotu, tako i preko onih koji su prodane duše, koji su u nekim obvezama da tako postupaju, jer pred vlastitom javnošću prikrivaju neka  ranija zlodjela učinjena pripadnicima vlastitog naroda.

Upravo takvi stalno drže u opticaju srpsku šovinističku i retrogradnu tvrdnju da vjera određuje naciju, koju je znanstveno obeskrijepio  Dr. Ante Starčević.  To što neka retrogradna manjina, ne će ili ne zna pročitati i pojmiti stvarnu veličinu nauka Dr. Ante Starčevića i što minimaliziranjem njegovog mudroslovlja na ekskluzivnu simboliku čini štetu hrvatskom narodu, doista je velika nesreća. 

No, vjerujem da su takvi prolazno nevrijeme i da će plodovi ovog istinskog pravnog i filozofijskog genija, koji je svojim filozofskim i praktičnim stvaralaštvom ukupnu hrvatsku duhovnu misao uvrstio na najviše mjesto u zajednici vječnih i neprolaznih svjetskih civilizacijskih stečevina,  daleko prije nego što su se i sjetili da u San Franciscu kodificiraju poštivanje ljudskih prava i sloboda, napisao je, govorio i prakticirao poštivanje različitosti tezom:“ da vjera ne određuje naciju “ i „ da su Hrvati narod s više vjera s katoličanstvom i islamom i to nije naša razlika nego naše bogatstvo. “ 

 

Gotovo na vlas isto govorio je i pisao, veliki reformator i istinski muslimanski preporoditelj, vođa kojeg je narod poštovao i slijedio, Reis-Ul-Ulema, Hadži Mehmed Džemaludin Čaušević (1870-1938.) :„muslimani ako žele da se održe moraju ići zajedno s Hrvatima.“

Neprekidno je upozoravao na srpsko nastojanje da Bosnu i Hercegovinu pripoje Srbiji i da su za postizanje tog cilja spremni uništiti sve druge koji nastanjuju zemljicu Bosnu, što se, nažalost, ostvarilo stvaranjem tzv. Republike srpske. Danas, parafrazirajući ovog istinskog velikana, nakon svih negativnih iskustava prošlih i sadašnjih, valjalo bi reći: „ i Hrvati ako žele da se održe, valjalo bi da idu zajedno s muslimanima.“

Na tragu takve misli i poruke, Muftija  Ševko ef. Omerbašić, vjerski islamski poglavaru Hrvatskoj, u svom intervjuu u Fokusu od 16.6.2000. bezrezervno izjavljuje: „Bošnjaci žele ujedinjenje s Hrvatskom. Mislim, kaže  Muftija Omerbašić, da Hrvatska i Bosna i Hercegovina mogu opstati samo ako su u jednoj državi. Ujedinjene, naše bi zemlje imale izuzetan ljudski i tehnički kapacitet. Imaju i dobar geopolitički položaj. A sadašnja granica nije prirodna.“

Kad je novinar izrazio sumnju u to da će „vaši Bošnjaci biti oduševljeni ovim što govorite“, Muftija je bez okolišanja jasno odgovorio: „Varate se. Oni jedva čekaju to spajanje. Ali ne kako se govorilo s pozicije stvaranja Velike Hrvatske, nego na osnovi ravnopravnih odnosa“. U pogledu odnosa prema Srbima u tzv. Republici srpskoj, nije bilo dvojbe kod Muftije, da će se, ukoliko se stanje ne vrati na prijeratno, to postići ratom, iako vjeruje da će se Srbi urazumiti i konačno shvatiti što je za njih najbolje. No o svemu tome najvažnije je da u međuvremenu Hrvati i Bošnjaci počnu o tome razgovarati.“

Ovaj intervju dao je ovom listu vjerski poglavar muslimana u Hrvatskoj, neposredno prije svog puta u Teheran na Kongres islamskog jedinstva, organizacije koja okuplja sve misleće muslimane svijeta, uz napomenu da će upravo tamo, između ostalog, govoriti i na ovu temu.

Ako nije pojedinim jasno mjesto i tko je na hijerarhijskoj ljestvici islamskog svećenstva Muftija Ševko ef. Omerbašić, ukoliko je dopušteno uspoređivati,  njegovo mjesto u  hijerarhiji odgovara mjestu kardinala u hijerarhijskoj ljestvici katoličkog svećenstva.

Nadam se i vjerujem da će dobronamjerni upravo na temelju ove uporedbe shvatiti svu ozbiljnost i promišljenost svake riječi kao i poruke koja dolazi od našeg vjerskog poglavara i da se bezrezervno može reći da je njegova izjava rezultat dubokog zagledanja u budućnost kako to i priliči vjerskim poglavarima, koji ujedno referiraju i ideale koje slijede njegovi istovjernici.

Naravno da su za provedbu jednog ovakvog prijedloga potrebni ljudi koji će biti sposobni ostvariti potreban savez. To svakako ne mogu biti isti ljudi koji su u prenesenom smislu riječi bili buldožeri, već se traže arhitekti jednog novog potrebnog saveza, koji je uvjet bez kojeg se ne može, čime će se  sačuvati narodna supstanca koja je biološki dovedena do minimuma, politikom koja ima za cilj svoj uski egoistični interes.

Da bi onemogućili ovo i spriječili provedbu  Starčevićevih teza da vjera ne određuje naciju,  velikosrpska propaganda ranije a i sada muslimane naziva Turcima, kako bi muslimane ovog podneblja označili azijatima, ne Slavenima, iako znaju da su Islam prihvatili ljudi našeg podneblja. Ignoriraju tu činjenicu i protežiraju tezu o muslimanima kao stranom tijelu pa stoga ne mogu niti biti po naciji drugo osim onog što su im oni namijenili da budu: „Turci, balije ili najčešće ništa.“

Ovakav pristup nalaze  u tvrdnji da su muslimani kako oni kažu Azijati, pa  onda ne mogu biti ni Hrvati.

Unatoč sijanja mržnje protiv Islama to im nije niti malo smetalo da budu najodaniji saveznici Osmanlijama po vjeri muslimanima, koji su im za uzvrat, sultanskim ukazima iz Istambula stvorili državu, pa i samostalnu srpsku crkvu, Pečku Patrijaršiju. Od dojučerašnjih čobana  stvorili su dvije „ kraljevske“ dinastije, pogrešno držeći da će dinastijskim borbama postići da duže tamo ostanu.

Valja posebno istači, da Turcima osvajačima  nije ni na kraj pameti padalo da  muslimanima Bosne i Hercegovine osnuju državu, iako su ispovijedali istu vjeru.

Naprotiv, BiH muslimane iskorištavali su na način da su ih slali u  obranu carstva u daleke krajeve gdje su propadali i ginuli i tako se smanjivala biološka supstanca tog stanovništva u korist Srba koje su Turci naseljavali na ispražnjena područja.

Bosanska muslimanska vlastela uvidjevši sve te činjenice, želeći ostvariti samostalnu državu podigla je ustanak pod   vodstvom Zmaja od Bosne- Husein –kapetana Gradaščevića protiv okupatorske osmanske carevine. Kako bi ugušili ovu pobunu, Turci imenuju za pašu i vođu kampanje protiv pobunjenika, Srbina iz Like Latasa, poručnika austrougarske vojske i dezertera koji tobože  prelazi na Islam i postaje Omer paša Latas.

On će kao pravi srpski izdanak u neviđenom krvavom i genocidnom pogromu ugušiti ustanak. Bio je to prvi programirani genocid nad muslimanskim bosanskim stanovništvom po nalogu Osmanlija  u srpskoj provedbi pod zapovjedništvom Latasa. Preko 1.500 bosanskih i hercegovačkih vlastelina, begova i aga koji su bili učesnici ustanka deportirao je u Istambul gdje su i skončali.  Preostaloj vlasteli oduzeo je zemljišta na koje je naselio Srbe iz uže Srbije te tako započeo penetraciju Srba i prisvajanje Bosne i Hercegovine.

Međutim, u tamošnjim povijesnim uđbenicima nema ovih činjenica jer se utajuje sluganstvo i suradnja u provedbi zločina.

Kako tada, tako i sada.

Nastavljajući takvu politiku,  bolje rečeno ideologiju, nema tog sredstva koje neće  velikosrpska propaganda upotrijebiti kako bi onemogućila zajedništvo katolika i muslimana jer dobro znaju da je to zajedništvo brana ostvarenju njihove zamisli.     

U namjeri razdvajanja katolika i muslimana, velikosrpska propaganda ne preže od bilo kakvih sredstava a sredstvo koje stalno drži u opticaju je i tvrdnja o fašistoidnosti i genocidnosti cjelokupnog hrvatskog naroda. Cilj je dvojak. Postići kod svjetske javnosti odium prema Hrvatima, a muslimane zbog kako oni kažu-„ grijeha učešća“,  navesti da otklon od hrvatstva, čime se ostvaruje njihova dominacija.

Iskrivljavajući težnju Hrvata za vlastitom državom, namjerno ne želeći praviti razliku između države i političkog režima u državi, želju svih Hrvata za vlastitom državom, zlonamjerno poistovjećuju s režimom. Iako je država  izraz volje jednog naroda a režim u državi stvar je političkih odnosa i redovno nije izraz volje naroda, za bivšu i sadašnju srbokomunističku propagandu to je jedno isto i zlonamjerno vrše izjednačavanje tih pravno i politički suprotnih pojmova, da bi stekli „uvjete“ za optužbu cijelog naroda prokazujući ga kao genocidnog, time u svijetu postigli omrazu Hrvata.

Tako, zbog činjenice da su učestvovali u stvaranju Nezavisne Države Hrvatske kao i činjenice  da se veliki broj muslimana izjašnjavao Hrvatima od velikosrpske mašinerije proglašeni su ustašama. Zadesilo je to gotovo sve muslimane, pogotovo intelektualce, osim određenih povlaštenih pojedinaca.

Nije sporno  da su muslimani sudjelovali u stvaranju Nezavisne Države Hrvatske  želeći u takovoj državi ostvarenje ravnopravne zajednice na osnovi poštivanja različitosti utemeljene na Starčevićevoj nauci poimanjima države.Međutim, isto tako stoji činjenica da  ako su željeli i stvarali hrvatsku državu, većina nije htjela režim koji je stvoren u to vrijeme.

Da bi svoje obitelji, imovinu i čast, zaštitili od pogroma, ubojstava, klanja, paljenja, silovanja i likvidaciju djece, što Srbi sustavno 200 godina prakticiraju  nad muslimanima, muslimani su u pokretu učestvovali isključivo iz obrambenih razloga a ne ideoloških. To najbolje ilustrira činjenica da zločine koje su Srbi počinili u ovom posljednjem ratu, pravdaju na način da su se branili od ustaša, kako su nazivali i muslimane i katolike, iako takvih političkih formacija ni u tragovima nema na području  Hrvatske i BiH.

Kad  60 godina nakon II svjetskog rata svoje zločine pravdaju  na ovakav besraman način, a to rade i dan danas, možete si predočiti kako je bilo muslimanima koji su se izjašnjavali kao Hrvati islamske vjere. Odmah su označeni kao ustaše i relikt prošlosti, čime su automatski sebe izložili neviđenim represalijama sve do ubojstava cijelih obitelji, kakva sudbina je zatekla i Hrvate katolike. Na takav način, prinudom, sijanjem straha od biološkog nestanka, ishodili su razdvajanje zajedništva katolika i muslimana pa na osnovu prokušane metode „ podijeli pa vladaj “ koju su učinkovito prakticirali i provodili doveli i do bratoubilačkog rata.

Kako nisu uspjeli u tijeku II svjetskog rata sve muslimane likvidirati pokušavaju drugom metodom. Po okončanju tog rata, nasilno pokušavaju muslimane posrbiti. Kad im to ne ide po zacrtanom planu, izmišljaju naciju Jugoslaveni, koja je ustvari zamjenica za Srbe, kao bi na taj način apsorbirali muslimanski korpus u cijelosti i polako kroz generacije doveli do zaborava tko smo i što smo.

Da bi izbjegli takvu sudbinu, muslimani su pružili tzv. pasivni otpor kakav nije zabilježenim u povijesti svjetske civilizacije još od vremena velikog Mahatme Gandija, tako što su se suprotstavili  ovom nasilju na način da su se deklarirali kao „ neopredeljeni.“

Ovaj izbor nipošto nije značio da su muslimani doista „neopredijeljeni“, već se radilo o mudrom otporu muslimana srbizaciji, na način: „ ne dopuštate da budemo nacionalno što želimo, a ne želimo  biti to što naređujete, ostajemo neopredeljeni.“  Da bi očuvali svoju samosvojnost, biološku supstancu i svoj potencijal, muslimani su plebiscitarno prihvatili  ovu formu otpora, čije vrijednosti ni do dan danas nisu pravilno protumačene, a posebno ne na ovaj način. Kako Srbi nisu mogli ovaj otpor spriječiti, činili su sve da ga izrugaju, pa su govorili o muslimanima kao prevrtljivcima. Posebno su  se izrugivali nazivanju  muslimana cvijećem hrvatstva. 

A radi čega je Dr. Starčević upotrebio ovu prispodobu? Evo objašnjenja!!Kad su posljednji izdanci hrvatskog katoličkog plemstva likvidirani u Bečkom Novom Mestu, begovi i age u Bosni i Hercegovini, po Starčeviću, jedino su istinsko  hrvatsko  plemstvo, koje on stoga naziva cvijećem hrvatstva.

No, Srbi su brzo shvatili da ismijavanjem ove tvrdnje, u kombinaciji s brahijalnom silom, postižu  učinkovitije razdvajanje, tim više jer  je nažalost od brojnih slugana srbokomunista i površnih neznalica prihvaćena ova rugalica i ovdje. Tome su dodali i neistinu da Hrvati kao neiskreni Latini pokušavaju zavesti muslimane lažima o jednakopravnosti  u cilju stvaranja Velike Hrvatske. 

Usprkos svim srpskim nastojanjima muslimani su svojim plebiscitarnim učešćem u stvaranju hrvatske države u Domovinskom ratu pokazali, da  60-godišnja velikosrpska propaganda nije uspjela zatomiti tradicijske spone i ostvariti želju za samostalnom državom a težnju „ svi Srbi u jednoj državi “ bar su za sada suspendirali. Zajedništvom smo uz teške žrtve slomili ostvarenje srpskog sna. Eto,to je naš prinos, a prinos je i to što još uvijek vjerujemo da će biti političkog razuma, znanja i opće narodne mudrosti da se razobliče oni koji žele taj prinos minimalizirati i obezvrijediti, kao oni koji ne žele Hrvatsku ni državu ni narod, makar da su formalno pravno pripadnici hrvatskog naroda.                      

 

Mirsad Bakšić

This email address is being protected from spambots. You need JavaScript enabled to view it.