AMARCORD

 

AMARCORD je dokumentarni film autora Pavla Vranjicana u kojem su sadrzani originalni video snimci  o pocetku pobune Srba u Hrvatskoj , lazima i medijskom manipuliranju od strane JNA i srpskih medija.

 

 
FILM SADRZI I PRIZORE MASAKRA  HRVATSKIH VOJNIKA  TE NEPREPORUCAMO OSOBAMA KOJE SU OSJETLJIVE NA TAKVE PRIZORE DA GLEDAJU TE DIJELOVE FILMA.
OVIM I OVAKVIM DOKUMENTARNIM FILMOVIMA ZELIMO SACUVATI ISTINU OD ZABORAVA I LAZI  ZA SADASNJE I BUDUCE GENERACIJE A NE SIRITI MRZNJU ILI SLICNO.
 
  



 




vise o filmu

Redatelj Pavle Vranjican početkom 90-ih godina kupio je rabljene bete od snimatelja Yutela. Pri njihovu pregledavanju naišao je na sirovi materijal snimljen na području okupirane Krajine, te završne reportaže načinjene od istog tog materijala, a emitirane u dnevnicima Yutela. Sačuvao je snimljeni materijal. Desetak godina kasnije, 1. listopada 2001., na HTV-u, u sklopu emisije Latinica, prikazan je dokumentarni film „Oluja nad Krajinom“. Autor filma, Božidar Knežević, u svojim je medijskim istupima govorio kako bi, da je imao priliku, snimio i srpske zločine, kako „Oluja nad Krajinom“ neće koristiti Haaškom sudu kao dokazni materijal… Pavle Vranjican gledao je Latinicu i prepoznao Kneževića sa svojih rabljenih beta. Naime, sirovi materijal i reportaže za tadašnji Yutel njegovi su novinarski uradci.
Vranjican je zatim napravio dokumentarni film „Amarcord 1991.-2001.“ za koji kaže da je njime htio pokazati kako se Knežević „ni moralno niti zdravorazumski nije trebao usuditi raditi film o Domovinskom ratu“. „Za mene je Knežević samo metafora za neko čudesno ponašanje, koje se u nas očito olako zaboravlja“, kaže Vranjican, dodavši da je, vidjevši Kneževićeve slike u novinama i čitajući reakcije na njegovu „Oluju…“ – morao reagirati. „Došao sam u situaciju da u ime istine, nebranjen od ikoga, skočim u bazen bez vode i reagiram“, zaključuje Vranjican, koji je na špici filma napisao da je „Amarcord 1991.-2001.“ ,“priča o hrabrosti, časti i žrtvi“.

O čemu se radi u filmu? Vranjican je u prvom planu nastojao usporediti objavljene i neobjavljene Kneževićeve snimke, koji je početkom rata radio kao novinar u zagrebačkom dopisništvu Yutela. Pritom, skrećući pozornost na pojedine snimke, gledatelje obavještava o „stvarnim namjerama“ tadašnjeg „Yutelova“ novinara, koji je ratne godine proveo s pobunjenim Srbima, opravdavajući njihovu pobunu. Kneževiću se zamjera jednostrano prikazivanje ratnih događaja. Knežević, primjerice, nije objavljivao radikalne izjave Srba protiv Hrvata, a objavljivao je „miroljubive“ izjave vojnika JNA i velikosrpske propagandne poruke. U Vranjicanijevu filmu koriste se i snimke pokojnih snimatelja HTV-a Gordana Lederera i Živka Krstičevića (kojima je film djelomice posvećen) te snimke JNA, pronađene u Yutelovu arhivu, kao i materijal što ga je na Banovini napravila skupina snimatelja, među kojima je bio i Vranjican. Film obuhvaća razdoblje od „krvavoga Uskrsa“ 1991. do listopada te godine. Vranjican ističe podatak da je do tada u Hrvatskoj poginulo 14 novinara.

Vranjican je film snimio u vlastitoj produkciji i ponudio je HTV-u i OTV-u, koji ga zasad još nisu prikazali. Vranjican je, kaže, razgovarao s Mirjanom Rakić, Marijom Nemčić te Nikolom Kristićem – odbili su ga. Branko Schmidt, tada urednik dokumentarnog filma, prebacio je upit na Miru Brankovića koji radi prezaposlenosti nije dao nikakvu povratnu informaciju. Na kraju je, kaže, pristao Romano Bolković. Film je 6. studenog 2001. trebao biti prikazan u 21 sat. Istoga dana, u 10.30, u prometnoj je nesreći, pod neutvrđenim okolnostima poginuo Knežević. Film nije emitiran. Poslije nesretnog slučaja film nije prikazivan jer bi to bilo blaćenje pokojnika.

Budući da je HRT emitirao „Oluju nad Krajinom“, budući da je autentičnost tog filma upitna, budući da je postao dokazni materijal haaškog tužiteljstva, obveza je javne televizije da konačno prikaže obje, sve strane priče. Vrijeme je!