Strategiji razvitka bilo kojeg podrucja prethodi valjana snimka stanja – bilanca. Tek kada se spozna stanje moguce je uspostaviti ciljeve (koncepciju razvitka), a kada se to ustanovi može se ustanoviti strategija ili putovi kako te ciljeve dosegnuti. Kod nas politika ne dozvoljava da se objektivno snimi stanje, kako u energetici tako i u brojnim drugim podrucjima. Nema niti valjanih bilanci energetike, a prikuplja se npr. porez na automobile za fond za njeno «djelotvorno» korištenje.
Ako rast bruto društvenog proizvoda nije onakav kakav treba, politici za «uspjeh» prisili se «statistika» da promjeni metodologiju njegova odredivanja. Ako ni to nije dovoljno promijeni se glavni statisticar – direktor zavoda za statistiku RH. I tako je to gotovo u svim podrucjima života kada stanovništvo glasanjem protiv onih na vlasti svake cetiri godine izabere nove - poznate. U igri za puk koja se ponavlja, kada postanu opozicija, tobože žestoko napadaju one na vlasti da ništa ne rješavaju od onoga što su sami trebali riješiti dok su bili vlast, a u biti ne dozvoljavaju ništa promijeniti za dobrobit puka jer bi to ugrozilo njihove, prije svega, osobne interese. Oni koji su vladali, stanje u državi su uljepšavali, a oni koji su ih naslijedili svaki put su iznenadeni što su im prethodnici ostavili. Prijašnji su pak tvrdili da su oni prije njih krali, a nisu se pobrinuli za svog mandata da ih stave pod bravu, nego su samo nastavili isto. Umjesto toga struka i znanje su pod kljucem - na ledu.

KORIJENI: Kakva je potrošnja i proizvodnja energenata u Hrvatskoj?

Stanovnik Hrvatske danas u prosjeku troši manje energije nego što je trošio stanovnik Engleske u drugoj polovini 19. stoljeca, a politicari su u svom neznanju pristali na ogranicenja potrošnje uslijed Kyoto protokola. Potrošnja ukupne energije u Hrvatskoj nešto je veca od prosjecne potrošnje energije po stanovniku (specificne potrošnje) u svijetu, manja je od one u geografski nam bliskim zemljama, a više nego dva puta je manja nego što je u zemljama EU. Stoga su apeli politicara za štednju energije uz istovremene zahtjeve za «tržišnim» tj. još višim cijenama energenata kod stanovništva, pogotovo uz sve vecu neimaštinu stanovništva i prekomjerne cijene energenata u Hrvatskoj, cinicni i bez svake su osnove a služe za skretanje pažnje javnosti od mnogo važnijih pitanja u energetici (rasprodaje energetskih sustava, nepostojanje jasnih ciljeva niti strategije energetske politike, nepostojanja neovisnog instituta za energetiku....). Nasuprot tome, štednja energije u energetskim sustavima, ciji rad treba racionalizirati, itekako je moguca.Hrvatska danas manje od polovine ukupno potrošene energije namiruje iz domacih izvora, a u buducnosti ce još i manje. Domaca proizvodnja nafte u stalnom je padu i danas iznosi oko milijun tona što je tek trecina one koja je bila osamdesetih godina i zadovoljava danas oko 20% potreba nafte za preradu u rafinerijama za ukupne domace potrebe za derivatima. Prekomjerno izgradeni rafinerijski kapaciteti (tri puta veci od potreba) neiskorišteni su, a istovremeno oko 25% naftnih derivata uvoze privilegirani preprodavaci. Proizvodnja plina stagnira, a proizvodnja ugljena je u potpunosti zaustavljena. Velik dio hidropotencijala za izgradnju hidroelektrana je vec iskorišten. Rezerve nafte i plina osjetno su kraceg trajanja od onih u svijetu.

KORIJENI: Što znate o dosadašnjem tijeku pretvorbe najveceg naftnog giganta INE?

Nije samo pretvorba INA-e izazvala štete koje se namiruju previsokim cijenama energenata u odnosu na kupovnu moc stanovništva u Hrvatskoj. Neki od tih besmislenih i krajnje štetnih poteza su osim prodaje u bescjenje cetvrtine INA-e Madarskoj, štetan ugovor o Jadranskom plinu s Italijom, štetan ugovor o NE Krško sa Slovenijom, a svaki od njih je u vrijeme nastanka izazvao štetu od oko 2 milijarde USD. Danas tvrde da INA vrijedi izmedu 3,2 i 4 milijarde USD. Je li to baš tako? Bilancne rezerve nafte u Hrvatskoj prema službenim podacima danas iznose 21,87 milijuna m3 ili 137 milijuna barela što po cijenama nafte na svjetskom tržištu od oko 50 USD/bbl (trenutno su i više) iznosi oko 6,8 milijardi USD.
Vrijednost domacih rezervi nafte preradom u domacim rafinerijama u derivate na benzinskim postajama najmanje je tri puta veca te iznosi više od 20 milijardi USD. Dakako da bi dio tog iznosa ostao državi u vidu poreza i kada bude u vlasništvu stranaca, ukoliko tada novi vlasnici ne kažu da ih naši zakoni ne zanimaju, što se vec ucestalo dogada. Bilancne rezerve plina prema službenim podacima iznose 41 milijardu m3, a po cijeni plina od 0,35 USD/m3 što je placaju kucanstva to je vrijednost od 14,3 milijarde USD. Dakle samo bilancne rezerve nafte i plina imaju vrijednost vecu od 34 milijarde USD. Dakako da od toga treba odbiti troškove proizvodnje, koji najvjerojatnije ne prelaze desetak posto tog iznosa. Za usporedbu, podsjetimo se, objavljeno je da su izravne ratne štete u Hrvatskoj oko 30 milijardi nenamirenih USD. Što je s rafinerijama, benzinskim crpkama, naftovodima, plinovodima, opremom, zgradama, itd. ?Rafinerije, iako su kako tvrde - stare, zadovoljavaju potrebe Hrvatske za naftnim derivatima, a uz to i izvoze svoje proizvode, te stvaraju golemu dobit svojim radom. Zašto ih treba pokloniti strancima? U INA-inom vlasništvu je još 405 vrijednost? Tvrde kako za izgradnju transportnog plinovoda od Istre do Karlovca duljine oko 300 km treba namaknuti od kucanstava, u prekomjernoj cijeni plina, oko 300 milijuna USD, pa neka izracunaju koliko vrijede kilometri i kilometri vec izgradenog. Poznato je da se Racan - Fižulicevim ugovorom o NE Krško uz ukupnu štetu od oko 2 milijarde USD Hrvatska obvezala, što joj nikad prije nije bila obaveza, uplatiti za zbrinjavanje nuklearnog otpada iz elektrane Krško oko 350 milijuna eura.
Za taj iznos mogli su vec odavno povezati jadranska ležišta plina s potrošacima u Hrvatskoj da bi ublažili zimske nestašice tog energenta, a ne prodavati ga u bescjenje Italiji. Cijih su i 610 km jadranskog naftovoda i kako su u vlasništvo dospjeli.
Razlika izmedu proizvodne cijene domace nafte (10-15 USD/bbl ukljucujuci i troškove istraživanja novih izvora) u INA-i i one trenutne svjetske (60–70 USD/bbl) po kojoj je INA prodaje iznosi oko 50 USD/barelu, odnosno INA zaradi samo na godišnjoj proizvodnji od oko milijun tona domace nafte oko 500 milijuna USD. Zacijelo preradom te nafte do maloprodajne cijene derivata (i tri puta više nego cijena nafte) INA zaradi još podosta, kao i preradom uvozne nafte (oko 80% potrebne nafte je iz uvoza), da pritom profit prodajom plina - razlikom prodajne i proizvodne cijene domaceg plina i onog uvoznog niti ne spominjemo. Madarima su prodali cetvrtinu INA za samo 505 milijuna USD, koliko iznosi jednogodišnji profit samo od domace nafte ili što je danas dvadesetak puta manje od njene stvarne vrijednosti. Taj iznos koji su platili, zacijelo, Madari mogu sudjelovanjem u profitu INA-e (25%) namiriti u vremenu kracem od dvije godine. Stoga je posve smiješno da u daljnjim bezrazložnim nastojanjima za prodajom INA-e, oni koje je žele rasprodavati, tvrde da ona vrijedi izmedu tri i cetiri milijuna USD, kad vrijedi desetak puta više. Zašto uopce prodaju ono što nije njihovo i donosi golemi profit?

KORIJENI: U vrijeme abnormalnog poskupljenja naftnih derivata nevjerojatno zvuci da se cijena tih energenata kod nas odreduje bez ulaznog parametra. Nije li tu u pitanju diletantizam? Sjecam se grandioznih reklama te formule, razgovora, intervjua… Uvijek sam pretpostavljao da su sugovornici o toj temi strucnjaci?! Kome je u interesu prekomjerna cijena nafte? Onako, po vašem mišljenju – institucija, tvrtka, stranac, stranka, pojedinac?

U pravu ste, u formuli za odredivanje cijene naftnih derivata nema cijene nafte. U svijetu cijenu naftnih derivata odreduje cijena nafte, zatim cijena prerade nafte i distribucija derivata na benzinske postaje, te davanja državi. Po “Pravilniku o utvrdivanju cijena naftnih derivata” NN112/2003 ta cijena nije ovisna o cijeni nafte. Umjesto cijene nafte kao ulazne varijable za odredivanje cijena derivata ulazni pokazatelj u Pravilniku (clanak 5 pravilnika) je cijena naftnih derivata u Genovi (?!) što u potpunosti dokida odgovornost za poslovanje rafinerija (u formuli nema troškova rafinacije, ali ima troškova skladištenja i nabave derivata). Pravilnik je pisan kao da Hrvatska nema rafinerija, a ima ih kapaciteta osjetno vecih od potreba, i kao da sve derivate nabavlja u Genovi u Italiji, a tvrde da naftu uvozi iz Rusije. Što je najzanimljivije trenutni ministar gospodarstva takav model odredivanja cijena naziva tržišnim.
Po takvom “tržišnom” modelu mogli su kao ulaznu varijablu za cijenu naftnih derivata kod nas staviti i npr. cijenu peradi u Madarskoj, banana u Kolumbiji ili metli u Kini. Dobili bi isti ili slican rezultat – “tržišne” cijene naftnih derivata.
Cijene naftnih derivata utjecu na cijene mnogih drugih proizvoda i usluga. Svaka država vodi brigu i o tome da su energenti dostupni stanovništvu po cijeni koju to stanovništvo može platiti.
Ne smije maloprodajna cijena naftnih derivata u Hrvatskoj biti ista kao što je u bogatim državama zapadne Europe ili Mediterana, ili pak znatno viša nego npr. u bogatoj SAD. Cijena naftnih derivata u Hrvatskoj previsoka je s obzirom na kupovnu moc stanovnika, što pokazuju usporedbe s drugim državama. To govori da nešto s formiranjem njihovih cijena u Hrvatskoj nije u redu.
Trošak nafte uz njenu cijenu u svijetu 65-70 USD/barelu u cijeni derivata danas u Hrvatskoj ne prelazi 2,5 kune po litri. U razdoblju porasta cijene nafte u svijetu za jednu kunu/litri, benzin je u Hrvatskoj poskupio za više od tri kune. Dakle, ako je cijena nafte u svijetu porasla za jednu kunu po litri koji su to troškovi trgovaca derivatima, INA-e ili države u Hrvatskoj zbog toga porasli za još dvije ili više kuna? Nema takvih troškova. Ocito je stoga, da se porast cijene nafte u svijetu koristi da bi se netko u Hrvatskoj bogatio dodatnim dubokim posezanjem u džep potrošaca tj. njihovim osiromašivanjem.
Grupaciji osoba koje od spomenutog imaju koristi nije nikakav problem platiti “novinare” u biti nesavjesna piskarala da reklamiraju njihove «mudre» poteze. O krupnim zloupotrebama npr. u koje su «umocene» vodece osobe politike - one iz prijašnje vlasti i one prije njih koje su izazvale štete u energetici velicine nekoliko milijardi USD se šuti. Novinari «brazilci» (izletnici u Brazil na racun puka za lijepo pisanje o energetici) gromoglasno «tutnje» o «uspjesima» u energetici, a broj slika i rijeci obrnuto je proporcionalan padu proizvodnje. Vrlo «sramežljivo» se govori i o planerima i opskrbljivacima agresora naftom i derivatima za vrijeme rata i nitko za to nije odgovarao, niti se uzbuduje.

KORIJENI: Ponovno žele poskupjeti zemni plin domacinstvima. Što mislite o tome?

Cim malo zahladi oni koji se bave prodajom plina nastoje to iskoristiti te svojim “informacijama” još više poskupjeti preko svake mjere skup plin kucanstvima. Plaše stanovnike kolapsom plinskog sustava kao da ce poskupljenje plina taj njihov kolaps zaustaviti. “Galame” kako nema energetske politike plina, a sami godinama donose odluke o tome cega zaista nema. Sve to podsjeca na onu poznatu “metodologiju” gdje lopov vice “Drž’te lopova”. Godinama su poticali prikljucivanje novih potrošaca na plin i tvrdili kako je plin jeftin i uz to krajnje neodgovorno tražili uspostavu njegove “tržišne” cijene – dakako uvijek više nego je trenutna.
Cijena plina koju placaju kucanstva u Hrvatskoj, npr. u Zagrebu je 2,08 kn/m3 ili po trenutnom tecaju USD oko 34 US centi/m3, što je pet do deset puta više nego je cijena po kojoj se prodaje jadranski plin Talijanima ili nego što je proizvodna cijena plina iz domacih plinskih polja. Cijena uvoznog ruskog plina donedavno je bila manja od polovine cijene koju placaju kucanstva, a sada tvrde da ga uvoze po 22-24 USc/m3, pa nije tocno da ga INA prodaje jeftinije nego što ga uvozi - kako tvrde “glasnogovornici” onih kojima je u interesu što više oguliti stanovništvo. Ocito je prodaja plina po ugovoru za zajednicko korištenje jadranskog plina “jako dobar” posao, jer naš plin Italiji ustupaju po 6,3 USc/m3 (prve 4 milijarde m3) odnosno po 8 USc/m3 (ostalo), a iz Rusije isti takav plin uvoze po cijeni koja je 3-4 puta viša od one po kojoj Italiji izvoze. Šteta izazvana tim “poslom” bila je u vrijeme sklapanja oko 2 milijarde USD.
INA je donedavno prodavala plin Petrokemiji u Kutini za oko 9 USc/m3 što je zaista niže od cijene po kojoj ga je uvozila iz Rusije 15-16 USc/m3, ali je i oko 4 puta jeftinije nego ga placaju domacinstva u Hrvatskoj. Od ukupnih kolicina proizvedenog umjetnog gnojiva u kojoj je plin osnovna sirovina, izvoze iz Hrvatske oko 60%. Skupi uvozni plin se tom proizvodnjom u biti izvozi. Kucanstva placaju kroz prekomjernu cijenu plina taj izvoz. Vrijedi spomenuti da je Petrokemija – politicka tvornica izgradena voljom “mudrijaša” iz INE na domacim rezervama plina kojih – nema dovoljno. U svojih dvadesetak godina postojanja, potrošila je više plina nego su sva kucanstva u Hrvatskoj od kada troše plin.
Plaše stanovništvo slijedecom zimom, jer “ne bude ruskog plina” zbog radova na plinovodu iz Rusije i nude «rješenje»: poskupljenje plina zbog nedostatka onog iz Rusije, a kupnjom u Austriji «na tržištu». Možda zaista i kupe plin u Austriji, ali opet ruski uz proviziju koju ce dobiti zacijelo i netko iz Hrvatske, kada ugovori kupnju tog plina. Austrija je naime 2004. potrošila 9,5 milijardi m3 plina od cega je iz Rusije uvezla 6 a iz ostalih podrucja 1,8. Postavlja se i pitanje, ako zbog radova na plinovodu Hrvatska nema ruskog plina, kako to da ga Austrija ima?
Godinama se kod nas obmanjuje javnost kako je plin najprihvatljiviji energent, a uopce nije riješeno od kuda, kojim putem i po kojoj cijeni ga nabavljati, a uz to ogranicene domace rezerve plina krajnje neracionalno se troše (izvoz u Italiju, pogon termoelektrana, proizvodnja gnojiva za izvoz…) uz izgradnju novih elektrana za koje ne bude plina.

KORIJENI: Jesmo li došli do utjecaja lobija, prostitucije znanosti u svrhu indoktrinacije neupucenih konzumenata ili …?

Tragicno da se u Hrvatskoj znanost i struka ne smije niti pojavljivati s nikakvim idejama o tome kako riješiti neki problem, jer te ideje umrežena mafija i politika najcešce ukradu, "pokupe" za njihovo tobožnje rješavanje (tzv. projekti) novac iz proracuna i dakako ništa ne naprave, jer ni ne znaju i nije im niti cilj nešto napraviti za bolji život ljudi. To se dogodilo (ukradene i upropaštene ideje) s našim davnim nastojanjima za osnivanjem neovisnog instituta za energetiku (tzv. energetski institut koji je osnovao jedan mocni politicar “preuzevši” ideje strucnjaka nije u stanju niti ustanoviti ispravne energetske bilance u Hrvatskoj, a kamo li nešto drugo, npr. koncepciju razvitka s jasnim ciljevima i strategiju njihova dosizanja).
Osnovni cilj tog politicara je postizanje “tržišnih”, tj. sve viših cijena energenata za što se svesrdno zalaže, kako bi punio svoj džep i džepove onih koji od tog imaju koristi i tome je podredeno sve što rade. Pravi je «biser» i bešcutnost za najsiromašnije: Tvrdnja da je u Hrvatskoj “neekonomska razina cijena energenata sa socijalnim karakteristikama”. Tzv. znanost u podrucju energetike služi samo kao ukras “mudrim” odlukama politicara zbog kojih je stanje u energetici ovakvo kakvo je. Politika u Hrvatskoj godinama ne dozvoljava osnivanje neovisnog instituta za energetiku koji bi se zasnivao na cinjenicama i struci. “Famozna” formula za guljenje puka cijenama naftnih derivata samo je primjer takvog “rada”. Slicno se dogada i u mnogim drugim podrucjima života u Hrvatskoj. Blokada najvažnijih medija u kojima bi se javnosti objasnilo što joj cine dakako pomaže njenom daljnjem osiromašivanju.

KORIJENI: Kao nekadašnji inspektor RH za sigurnost NE Krško pisali ste u Vjesniku i drugim publikacijama i o NE Krško?

U Hrvatskoj nema nikakva suvislog sustava pa tako niti upotrebljiva plana za zaštitu i spašavanje stanovnika, dobara i okoliša u slucaju nesrece u nuklearnoj elektrani Krško, a ne postoji ni za vecinu drugih vrsta ugrožavanja stanovništva, dobara i okoliša unatoc brojnim upozorenjima struke o nužnosti njegove uspostave.
Dva su sporazuma medurepublicke razine koji odreduju sudbinu NE Krško - koja je vec odavno postala vrlo opasna igracka politicara. Ozbiljnost prvog sporazuma iz 1971., u kojem se uopce ne spominje skladištenje radioaktivnog otpada i razgradnja elektrane, neprijeporna je, ali ga je Slovenija vec nekoliko puta, bez ikakve reakcije politicara iz Hrvatske, prekršila. Nasuprot njemu, sljepoca politicara, nebriga za interese Hrvatske i golema šteta izazvana Hrvatskoj drugim sporazumom iz 2002., i te kako su mjerljivi.
Podsjetimo se da je Slovenija sa Srbijom još 1987. proglasila moratorij na gradnju nuklearne elektrane u Hrvatskoj, kada je bila obvezna ulagati u Hrvatskoj.
Tako je oštetila Hrvatsku za približno 700 milijuna dolara. Sporazumom iz 2002. hrvatski su politicari to Sloveniji oprostili i uz to preuzeli troškove skladištenja radioaktivnog otpada i razgradnje NE Krško, što ih do tada nije imala, koji sigurno prelaze 300 milijuna dolara, a spominje se i svota od približno 350 milijuna eura. Oproštena je i vrijednost pet godina, samovoljno od Slovenije, neisporucene i otudene energije od 1998., koja iznosi oko 900 milijuna dolara (po cijenama elektricne energije što je placaju kucanstva u Hrvatskoj). Dakle, ukupna šteta izazvana tim sporazumom u vrijeme potpisivanja iznosila je oko 2 milijarde USD. Neki od clanova "hrvatskoga" tima pomogli su još 1987. da Slovenija izigra Hrvatsku, a cine to i danas.
Za sigurnost NE Krško struka i strucnjaci ne trebaju, a važna je samo poslušnost, što bi moglo imati kobne posljedice. Naime, kada je potpisan spomenuti štetan sporazuma u staroj maniri politicari su odabrali podobne osobe koje bi se trebale brinuti, kao "hrvatska" strana, za sigurno upravljanje i rad NE Krško. Neke od tih osoba posve su nekompetentne za bilo koja podrucja rada nuklearne elektrane. Ne smije se zaboraviti da je elektrana relativno blizu Zagreba i da havarija u njoj i te kako može ugroziti stanovnike Zagreba i veceg dijela Hrvatske. Stoga bi, ponajprije zbog sigurnosnih razloga, elektranu valjalo staviti izvan pogona i konzervirati. To je nužno i zbog zaštite hrvatskih materijalnih interesa. Pritom nije zanemariva ni tvrdnja iz HEP-a da im elektrana ionako - ne treba.

KORIJENI: Kakvi su izgledi, prema vašem iskustvu, da gospodarenje hrvatskim energentima konacno skrene u razumne vode?

Vec godinama vlastima u Hrvatskoj ne trebaju strucnjaci. Kada politicari sami ne poštuju mnoge zakonske norme koje su donijeli, teško je ocekivati da u državi bude vladavina prava u kojoj bi bilo mjesta i za struku i strucnjake. Bahatost pojedinaca uz njihovo sveopce neznanje, zasigurno je zapreka suradnji i izlasku zemlje iz krize. Godinama osobe koje su svojim promašenim odlukama u hrvatskoj energetici osiromašili stanovništvo ne mijenjaju nacin razmišljanja, ako se to tako može nazvati, nego samo svoju podobnost svakoj novoj vlasti. Da je više pameti onih u Hrvatskoj koji donose odluke da spoznaju kakvo je stanje u Hrvatskoj, da pocnu misliti i na stanovništvo, da mu služe umjesto da njime vladaju, da omoguce osmišljavanje jasnih ciljeva za cjelokupno stanovništvo, a ne samo za privilegirane– bilo bi bolje.Ljudi u Hrvatskoj za to imaju znanja, ali politika treba ukloniti prepreke i osloboditi primjenu tog znanja. Što prije to politicari shvate, bez obzira na pocetak pregovora ili buduce clanstvo Hrvatske u EU, to bolje za njeno stanovništvo. Tada ce vjerojatno i energetika skrenuti u, kako kažete, razumne vode.

Dražen Tretinjak