U današnjem se evandelju Isus predstavlja kao svjetlo, koje je došlo na svijet. Slijepac kojega Isus ozdravlja služi kao uzorak na kojem evandelist Ivan razvija svoju tipicnu temu: izlazak iz tame u svjetlost.

Covjek je uvijek tragao za svjetlom i istinom. Medutim, zapadao je u stranputice, i lutao po bespucima. Povijest covjecanstva je povijest toga lutanja i te cežnje. Prvim se grijehom nad zemlju i na covjeka nadvio prvi mrak. Vec tada je covjek prezreo slavu i ljubav Božju i posegnuo za stvorenjem na neuredan nacin dao se zavesti. Kao da je oslijepio za ono što je istinito i dobro, za ono što je životno.

Danas citamo u evandelju o susretu Isusa i covjeka slijepa od rodenja. Povijesna je to zgoda iz evandelja, a isto tako i znakovitost ljudskoga traganja za svjetlom i istinom. Ovaj covjek u tami. Citajuci tekst evandelja, pratimo dvostruki proces. S jedne strane proces u kojemu vjerski poglavari ispituju ozdravljenoga koji završava njegovim odabcivanjem i iskljucivanjem iz zajednice. Cak se ni njegovi roditelji ne usuduju stari iza njega, kao svjedoci, jer svatko tko se stavlja na stranu toga “cudnoga” Galilejca, mora racunati s iskljucenjem iz sinagoge. Istodobno se u srcu slijepca dogada jedan sasvim drugaciji proces. Njegove se oci otvaraju i on prepoznaje onoga koji ga je islijecio. U prvi cas je ucinio nešto veliko i plemenito u subotu? Nemoguce. Onaj koji je u stanju takvo što uciniti mora biti Bogu jako blizak, on mora da je prorok – jer Bog sluša samo onoga koji ga se boji, koji cini njegovu volju, koji ga ljubi.

Ozdravljeni po drugi put susrece Isusa. I to stvarno. I tek tada mu se ponovno otvaraju oco “oci srca”. On u njemu prepoznaje onoga koji je Sin covjecjii. “To je onaj koji govori s tobom”. Kaže mu Isus. Ono što mu je u srcu odjeknulo izricu njegove usne: „Vjerujem, Gospodine“ Sve drugo što bi još htio reci to izricu njegova koljena, to pokazuje njegovo tijelo: baca se nicice pred Isusa i priznaje ga Mesijom, Sinom Božjim. U dvostrukom smislu taj covjek izlazi iz tame na svjetlo: gleda svojim tjelesnim ocima i ocima srca prepoznaje Isusa iz Nazareta onoga koji je „svjetlo istinsko, koje prosvjetljuje svakoga covjeka“.

1. Evandeoska pouka

Veoma je važna cinjenica u današnjem Evandelju: Slijepac je vjerovao da mu Isus može otvoriti oci još prije negoli mu je Isus oci otvorio. To je znacajno: Treba imati povjerenja u Boga. Kad to imamo, oci daleko vide: u Evandelju, u životu. Sve do neba se produži naš pogled. I kad nam pogled dosegne nebesa, put necemo tako lako izgubiti. »Nekoc bijaste tama, a sada ste svjetlost u Gospodinu” (2. cit.).

Prosjak, slijepac od rodenja, njegovo casovito ozdravljenje na Isusovu zapvijed, ovjera i provjera tog cudesnog dogadaja – i neizljeciva sljepoca – duhovna zasljepljenost farizeja, duhovnih voda židovskog naroda kratki je sadržaj današnjeg evandelja. Biti slijep od rodenja! Kolika je to nesreca i gubitak: živjeti u vjecnoj noci, nikad ne vidjeti sunce, rumenilo zore i sutona; nikada ne pogledati majcino dobro lice ni nevine oci djeteta; ne vidjeti nikada dugu na nebu, šarenilo cvijeca, cudesa prirode. Slijepac od rodenja –slika svih nas: svi smo slijepi od rodenja; slijepi za Boga i Božje stvari, sa zlom krvi na ocima, u žilama; ali svi možemo ozdraviti, progledati; blizu nam je uvijek božanski lijecnik – Isus Krsit. On nam otvara oci; prihvacajuci vjeru i milost krštenja, progledali smo: dobili smo božansko znanje, božanski vid, nove oci duše… Ali mnogi taj dar nisu cuvali ni sacuvali.

Krist Prosvjetlitelj - sveobuhvatna je tema ove nedjelje. On je Svjetlost od Svjetlosti kako ispovijedamo u Vjerovanju, on »prosvjetljuje svakoga covjeka koji dolazi na ovaj svijet« (Iv 1, 9). Krst se u starini nazivao i prosvjetljenje, a krštenici - prosvjetljenici. Sva tri današnja citanja slijevaju se u jednu poruku: što se to u krštenju dogodilo s nama i što to - ako živimo »kao krštene duše« - treba da se trajno dogada i u nama i po nama. Svjetlost je pratemeljni religiozni simbol. Ona je prvo stvorenje Božje: »I rece Bog: Neka bude svjetlost« (Post 1, 3). Ona oznacuje Božji svijet, a tama protubožji. Sukob izmedu svjetla i tame opecacuje Ivanovo evandelje: »I svjetlo u tami svjetli, i tama ga ne obuze«, piše vec u proslovu (Iv 1, 5). Isu je svjetlo svijeta. On u razgovoru s Nikodemom oznacuje svu sudbinu svijeta suodnosom prema njemu koji jest svjetlost (Iv 3, 19-­21). Ovaj slijepac je objavio Božju svjetlost. Pavao pak zacrtava pravu dramu u 2 Kor 3, 18-4, 6. Stavimo se u situaciju njegove optike. Podimo od propovjed­nika koji je okrenut slušateljstvu. Bog, Otac, vama odostraga, »prebiva u nedostupnu svjetlu« (1 Tim 6, 16). Vi ga ne vidite. No pred vama je Krist, Svjetlost od Svjetlosti. Na njemu se odrazuje tko je Otac, a svjetlost s Kristova lica odražava se na licu vašem. »Ja sam svjetlost svijeta« (Iv 8, 12). No njemu odostraga stoje, recimo, nevjernici. Oni ne vide ni lice Isusovo ni lice Ocevo. Istom po odrazu Isusa, Svjetlosti na našem licu nevjernici - po nama - mogu prepoznati Isusa i njegova Oca: »Tako neka svijetli svjetlost vaša...« (Mt 5, 16). Kolika je naša odgovornost za svijet! Da se ne bi dogodilo da mi ljudima »lice Božje više zakrivamo nego otkrivamo« (GS 19 U završni­ci).

2. Primjer – Otvorene oci

Ovakav je bio razgovor izmedu bake i njezine unucice: Bako, zašto su tvoje kose posve bijele, a moje su crne? - Zato što si ti, dijete moje, još u svibnju, a ja sam vec u zimi kad sniježi. - Zašto su ti, bako, bore na licu?

Rekla sam ti, ja sam u zimi, a zimi se ore ralom.

Zašto su ti to udubine pod ocima?

Jer sam mnogo plakala, a voda izdube i tvrdi kamen.

Zašto, bako, posve pognuta hodaš?

Da bolje vidim zemlju gdje ce me domalo položiti!

Dok smo mladi, ne vidimo ni strahotu rata, ni sukobe u obiteljima, ni težinu bolesti, operacija, oskudice, suza. Zašto? Jer u tako malo godina još su nam oci zatvarene. Nismo još sve to doživjeli, pa nema ni bora na licu, ni udubina pod oci­ma, ni sagnutih leda. Ali u velikim godinama ne bismo se mnogo razlikovali od one bake. Nešto slicno bismo i mi djeci odgovarali. Nije li onda bolje na vrijeme otvoriti oci da spri­jecimo barem udubine, sagnutost . . . barem na svojoj duši?

Citamo na prvim stranicama Biblije da je »Bog rastavio svjetlo od tame«. Od tada znamo što je noc, a što je dan. Isto tako bismo morali dobro razlikavati dobrotu od zla, vrlinu od grijeha. Ali sve nam se to u životu tako ispremiješalo, te jedva vidimo jasno gdje je što. Kazalo u knjizi života ima više poglavlja o zlu, negoli o dobru.

»Ucitelju, tko li sagniješio . . . te se on rodio slijep?« (Ev) Možemo li mi ikome oci otvoriti da bolje vidi? Neznalicama! Još danas je veliki postotak nepsmenosti. Na tom polju rade nastavnici, profesori. I uspijevaju, broj nepismenih se smanjuje. Ali i u školama ima propalih daka, »jedinice« su dokaz zatvorenih ociju; imaju knjigu, a iz nje ne citaju. Kad bi svi ucenici ovog svijeta pozatvarli oci pred svojim knjigama i nastavnicima, uginula bi nauka, vratili bis­mo se u spiljsko doba.

Koliko ima grešnika na svijetu? Mnogo? Ma­lo? Ako uzmemo u racun Isusovu smrt na križu gdje je umro za sve ljude, mogli bismo kazati da ima toliko grešnika koli­ko i ljudi na svijetu. Tko od nas nije nikada ni jedne greške: pocinio? Sveti Ivan piše: Tko kaže da je bez grijeha vara i sebe i drugoga! A sv. Toma Akvinski na jednom mjestu kaže da je »goto­vo nemoguce proci kroz život bez ijednog grijeha«. Takav je: život. I zato je potrebno otvarati sebi i drugima oci da jasni­je vidimo put dobrote. Jer ako smo svi slaba vida, past cemo svi u jamu. Ako slijepac slijepca vode, oba padaju u jamu. U ispovijedaonici oprost grijeha otvara jasnije vidike prema nebu. Tamo je Božja »Ocna Ambulanta«.

Uživajmo u samom tkanju-tekstu epizode. Ivan doista umije pisati. S koliko dramatike, i to u stalnom usponu, do krajnjeg zapleta. U središtu nije slijepac, nego Isus. Sve više i više prosjajuje njegova osoba i otkriva se tko je on. Na jednoj strani slijepac koji sve otkriva i slipijeci, farizeji koji su sve tvrdi, u se zatvoreni i zacahureni. Slijepac sve bolje vidi – vjeruje, Isus je za njega Krist - prorok, od Boga - Sin covjecji - Gospodin. Ivan opisuje i drugu stranu medalje: Isus je izazov, Isus je i otpor i predanje. Slijepcev Vjerujem pretvara se u njegovo klananje! Vjera je u srži trajan cin klanjaanja i poklanjanja Isusu.

3. Tama – svjetlo

Iz tame u svjetlo – zato je tipicno za krsno dogadanje. Kod pružanja svijece na krštenju krstitelj izgovara rijeci. Dijete vam je Krist prosvjetlio da živi kao dijete svjetla. Vama se, roditelji i kumovi, povjerava da podržavate ovo svjetlo. No, prije samog cina krštenja, roditelji i kumovi bivaju pitani da se u ime krštenika, odreknu tame, zla i Zloga i da ispovjede vjere u trojedinoga Boga. U Isusa koji je svjetlost svijeta. To cine i svi odrasli u uskrsnoj noci. To potvrduje da od Krista dolazi snaga koja lijeci našu sljepocu, izražava se znakom uskrsne svijece - simbolom Krista uskrsloga. Unosi se u mrak, u tamu crkve i od nje svi primajmo svjetlo. U tom casu Krist nam govori: ja sam svjetlost svijeta. Ja sam i tvoje svjetlo! Odgovor s naše strane neka bude: Vjerujem Gospodine Isuse zahvaljujem ti i klanjam ti se!

Tjelesna sljepoca ipak samo je slika duboke unutarnje sljepoce pojedinca i covjecanstva. Taj mrak zalutala covjeka, mrak sumnje, beznada, mržnje, to je ono što istinski prijeti životu. A Isus je došao da imamo život, i to u izobilju da ga imamo. Isus je došao suprotstaviti se laži svijeta i ocu laži i zato je on naša Istina. Isus je došao unijeti u ovaj svijet svjetlo, jer on je Svjetlo svijeta.

Stoga apostoli, videci covjeka lišena tjelesnoga vida, odmah pomišljaju da je po srijedi neciji grijeh, da je Zli na djelu. Pitaju Isusa što on o tome misli. Isus ih razuvjerava. On želi da sada u ovom casu budu otvoreni za Božju slavu, za Božja djela koja ce se ocitovati. Bog sve može okrenuti na dobro. To je snaga Isusova zahvata u ljudski život, to je snaga krštenja po kojem Isus po prvi puta jasno ulazi u dubine našega bica. Isus dolazi do covjeka u kojem smijemo i prepoznati i sebe. Vraca mu vid. Najprije je to cudo povratka tjelesnoga vida, ali na kraju, u novom susretu Isusa i toga covjeka otkrivamo zapravo istinsko cudo koje se tice svih nas: taj je covjek pao nicice pred Isusa i povjerovao! To je ono najdublje svjetlo vjere koje nam je Isus došao donijeti, svjetlo kojim je raspršio tamu ova svijeta. Ovo je evandelje slika krštenja. Krštenici nazivaju i prosvjetljenicima. To su oni koji zahvaceni milošcu Božjom preporodeni na život djece Božje. Neka i za sve nas ova nedjjelja bude prigoda za istinski susret s Isusom i neka nas sjeti da smo iz tame prešli u divno svjetlo sinova Božjih. Ovo je prigoda da se opet sjetimo da smo kršteni, a katekumenima je ohrabrenje na putu prema onom jedinstvenom trenutku kada ce susresti Krista, svjetlo svijeta, po primanju sakramenata kršcanske inicijacije u Uskrsnom - Vazmenom bdjenju.

ZAKLJUCAK
Ivan, apostol i evandelist, od pocetka evandelja ocrtava sukob svjetla i tame. Kraj ozdravljenika ocrtava i otpore svjetlu. Oni najprije osporavaju dostojanstvo Ozdravitelja i td. Kršcanin, ako je po krštenju prosvjetljenik u nacelu otvoren Bogu i Božjoj istini, treba stalno bdjeti da se ne bi zatvorio Božjem svjetlu. Pavao shvaca vjeru kao trajnu kriticnu, istraživacku i raspoznajnu moc koja raskrinkava prividnost te svaakoj stvari i zbilji otkriva njezinu pravu vrijednost, odnosno nevrijednost.

Svaki je grešnik slijepac u blatu: ne vidi, gdje je njegovo dobro, gdje mu je sreca. Veliki grješnik redovito je i veliki slijepac: voli svoje blato i rijetko traži da progelda. Nastojmo ne biti medu slijepcima. Zamolimo Gospodina Isusa da progledamo ako smo slijepi; da ne oslijepimo ako kršcanskim ocima gledamo svoj put i život. Neka nas kroz život vodi Stjetlo – Isus, njegova rijec i njegova ljubav, a ne naša ludost i grijeh. Živite kao djeca svjetla – upozorava sv. Pavao!

U tom Kristovu svjetlu i Crkva treba da se uvijek iznova pita, cini li ono što je Bogu milo, tj. da li je zajednica svjetla u kojoj i, kroz koju se ljudima otvaraju oci da priznaju Isusa Spasiteljem i vide trajno djelovanje Božje u svijetu.