Biografija fra Didaka Buntica

Biografija fra Didaka Buntica

Fra Didak Buntic roden je na Paoci 9. listopada 1871., a kršten sutradan u Gradnicima, u obitelji Mije Buntica i Matije r. Stojic. Sutradan je kršten u župnoj crkvi u Gradnicima kao Franjo Buntic.

Dana 18. veljace 1888. godine na Humcu postaje franjevac i tada uzima ime fra Didak. Za svecenika je zareden 29. srpnja 1994. Godinu dana nakon što postao svecenik dolazi u Široki Brijeg gdje uz dužnost profesora obnaša dužnost propovijedanja, ispovijedanja i poucavatelja puka. Svojim ucenicima i cjelokupnom puku predstavljao je smjernicu na koji nacin doci do Boga. Dana 4. svibnja 1911. postavljen je za ravnatelja Širokobriješke gimnazije i širom otvorio vrata vanjskim dacima iz seljackim obitelji. Uz pomoc prijatelja, 9. srpnja 1919. osnovano je u Zagrebu konvikt za srednjoškolce i studente rodom iz Hercegovine. Njihov topli dom ispunjala je ljubav casnih sestara Milosrdnica više godina. Nakon fra Didakove smrti i Konvikt je bio u neizvjesnosti, dok konacno, nisu zatvorena njegova vrata za herecegovacku mladež. Dana 27. svibnja 1919. fra Didak je izabran za provincijala hercegovackih franjevaca i sa Širokog Brijema preselio u franjevacki samostan u Mostaru. Na blagdan sv. Blaža 3. veljace 1922. preminuo je od srcane kapi u Citluku u 51. godini života, 34. redovništva i 28. sveceništva.

Jedna od njegovih najprepoznatljivinih karakteristika bila je neizmjerna ljubav prema svome narodu, koja je postala izvorište svih fra Didakovih ideja i ušce svih ostvarenja. Bio je istinski domoljub, borac za prava svakog covjeka. Svojim djelovanjem predstvaljao je primjer na koji nacin se boriti za prava svoga naroda i domovine. Bio je jedna od najutjecajnijih osoba u Hercegovini prvih desetljeca 20 st. O liku i djelu fra Didaka Buntica napisano je više od 300 priloga u kojima se svjedoci njegova odgajateljska, vjerska, graditeljska, prosvjetiteljska i kulturna uloga.

Dragi Brotnjaci – tijekom stoljeca cijelo ovo podrucje se nazivalo Brotnjo – dragi Gradnicani, dragi Buntici, dragi Paocani, dragi gosti i dragi uzvanici,

Sve vas toplo pozdravljam i zahvaljujem na ovom našem zborovanju. Hvala župniku fra Marinku Šakoti koji me je i na Druge Dane fra Didaka Buntica pozvao da dodem medu vas i da vam kažem nekoliko rijeci o knjizi koja je nastala nakon prošlogodišnjih Dana fra Didaka Buntica, a posvecena je vašem i našem velikanu – neumrlom fra Didaku Bunticu.

Kako se sjecate, prije godinu dana bio sam u ovoj crkvi, slušao sam govornike koji su govorili o našoj povijesti i djelovanju fra Didaka Buntica. Bilo mi je žao što su neki iznosili neke netocnosti, da ne kažem neistine. U svom izlaganju, uz predstavljanje lika i djela fra Didaka Buntica, upozorio sam, s jedne strane, na neke pokušaje i uspjehe u Crkvi, a s druge strane na propuste, da ne kažem nemarnosti u pokrajinskoj Crkvi prema franjevackim velikanima, da ne kažem svecima. Kroz minulo vrijeme obradovala me cinjenica da je došlo do nekih pomaka.[1]

S fra Didakom Bunticem «susreo» sam se još kao student teologije. Citajuci nove prikaze njegova života i rada, u pameti mi se formirala slika jednog cešce spominjanog franjevca za koga sam cuo po koje svjedocanstvo od fra Tome Zubca, fra Voijislava Mikulica i još nekih. Pronašao sam i procitao fra Didakovov žitovotopis što ga je 1938. objelodanio fra Oton Knezovic. Ponešto sam procitao u casopisima na koje sam naišao za vrijeme studija, posebice za vrijeme uredivanja Franjevacke knjižnice na Humcu. Tada sam, pun poleta prema franjevackim velikanima, predložio provincijalu fra Rufinu Šilicu da se iduce 1971. pripremi i proslavi stota obljetnica rodenja fra Didaka Buntica. On se ozario tom idejom, mene potapšao po ramenima i potvrdno rekao: Mali, to je lijepa ideja, ali zahtjeva puno studija, truda i vremena. Slijdece godine, nakon završetka studija postavljen sam za meštra bogoslova na Humcu. Dao sam se na prikupljanje podataka o fra Didaku i napisao jedan recital. Uz pomoc bogoslova mi smo taj recital izveli u crkvama na Humcu u Ljubuškom i na Širokom Brijegu. To su vjernici s oduševljenjem pozdravili, primili i odobrili, a znao sam da komunistima nije bilo drago velicanje jednog fratra. Tu sam zapoceo svoje razgovore s fra Didakom, ali je taj podvig ubrzao moje korake i susrete s fra Didakovim suvremenicima i spašenom djecom, odnosno njihovim potomcima. Potom su slijedile pojedine prigode i pojavljivanje mojih clanaka, studija i knjiga. S ove dvije knjige – Fra Didak Buntic i Širokobriješka bazilika – majka mucenika, Mostar, 2005. broj mojih objavljenih radova popeo se na dvadeset.[2]

Na temelju desetljecima prikupljane dokumentacije i podataka, do kojih sam uspio doci, prije godinu dana, ukratko sam vam predstavio fra Didaka Buntica. Rastali smo se s nadom da ce se Dani fra Didaka Buntica nastaviti. Pošao sam iz Gradnica s obvezom da pružim fratrima u ruke opširniju povijest franjevaca u Hercegovini[3], a puku, koliko je moguce potpuniju i dokumentiraniju, monografiju o fra Didaka, te povijesnu povezanost Širokobriješke bazilike sa srednjovjekovnim crkvama, statisticke podatke sa sjecanjima i s kracim životopisima te podatke o 2.167 žrtava Drugog svjetskog rata i poraca u tom kraju.[4] Da nisam mirovao, potvrduju i najnovije moje tri knjige[5]. Knjige nude podatke i daju svjedocanstva o hrvatskim, crkvenim i franjevackim velikanima. A medu tim velikanima posebno mjesto pripada fra Didaku Bunticu.[6]

Radostan sam što su Brotnjo i Gradnici imali u svojoj prošlosti dosta velikana, uvjeren sam da ih ima i danas i da ce ih imati i u buducnosti. Medu velikanima posebno mjesto je zauzeo fra Didak Buntic.[7] Roden je 9., a kršten 10. listopada 1871. na Paoci u siromašnoj ali pobožnoj obitelji. Na krštenju su mu roditelji dali ime Franjo. To je ucinjeno providonosno. U Franjevacki red je stupio 18. veljace 1888. i dobio ime fra Didak. Za svecenika je zareden 1893. godine. S tim je imenom proživio svoj vijek – još 34 godine svoga zemaljskog života, te ušao u povijest i u njoj ostao. Tijekom školovanja fra Didak je shvatio osnovnu misao i želju sv. Franje Asiškog: solidarizirati se sa siromašnima. Tada je fra Didak otkrio u franjevaštvu blagu unutarnju srecu, izraz višega života, zajedništvo s generacijama franjevaca koji su blizu sedam stoljeca ukopani u srca hercegovackih katolika što se ne da nicim iskorijeniti. Zajedništvo s Isusom Kristom preko obitelji sv. Franje dala mu je sigurnost da ne idu u smrt nego u život. U životu, posebice za godina gladi[8] dokazao je da su siromasi u središtu njegove pozornosti. Tako je ostavio životnu priroritetnu poruku opredijeliti se za siromašne, dijeliti posjed s drugima te tako razmak do siromaha skratiti dijeleci siromaštvo s njima. Ne manje važno od imati jest biti dom. A onaj tko je dom, vec prebiva u vjecnosti. U Božjem domu, koji ni na koji nacin nije odmaknut od nas. Do ljudi – i do svakoga od nas – je da to srcem prepoznamo. Da srcem to doživimo… A kad se covjek odluci živjeti po svome srcu, on nalazi dom koji je Bog za njega zamislio vec kad ga je poželio.[9]

Kao kršcanin bio je ganut pokretom, jer je njegovim pozivom postao blagovjesnikom koji pokrece prije nego bude prekasno. Poput apostola i franjevackih misionara trcao je svijetom da bi ljudima prenosio vijest o pobjedi života, o Gospodinovu uskrsnucu. Jer Uskrsnuli (Isus) cini život ljudi neprekidnim blagdanom (Sv. Atanazije). Ta cinjenica nas povezuje sa, za brojne neocekivanim i iznenadnim, casom fra Didakova prijelaza iz vremenitosti u vjecnost 3. veljace 1922. na Citluku. To donekle izrice zapis o njegovoj smrti: Hercegovcu je bilo teško shvatiti da je njegov branitelj, vojvoda Hercegovine, otac i majka, ucitelj i branitelj, dobrotvor i voda, zvijezda hercegovacka, najveci dobrotvor hercegovackih Hrvata, najbolji sin Hercegovine, najpošteniji Hrvat, naš Leonida, naš Mojsije i naš Ciril i Metod , naš Spasitelj, Dobri pastir.. . . umro. Fra Didak je uistinu bio dobri pastir, jer nije želio ništa za sebe, vec je želio sve samo za druge, jer se nesebicno predavao, jer nije umro zbog svoje slabosti i nemoci, vec zbog ljubavi. A Bog pun ljubavi i dobrote ocituje se u Dobrom pastiru. Fra Didakovo tijelo je 16 godina pocivalo na Podadvoru. Nakon 16 godina otkopano je, i na opce iznenadenje, pronadeno netaknuto. Preneseno je u pocincani sanduk, zaletovano i prevezeno na Široki Brijeg da pociva u svojoj bazilici.[10] Ali, fra Didak Buntic je covjek koji je nadvladao smrt!

Sv. Pavao, sv. Franjo, više od tisucu hercegovackih franjevaca i veliko mnoštvo naših preda, fizicki, više nisu toliko stoljeca i desetljeca s nama, ali još jednako jest medu nama prelijepi broj njihovih bica –vezanih uz njihove živote – te uzornih i svetih naših preda, tolikih franjevaca i naših roditelja, i tolikih naših svetih i plemenitih osoba. Tomu je tako i s fra Didakom Bunticem: njega, fizicki, više nije (tek 83 godine), ali u sveukupnosti života, dok se bude citalo u jeziku, kojim je on pisao bit ce njegovih prelijepih bica i toponima, kao i brojnih franjevaca i poruka. Kako su gorka i cemerna bila ona vremena strašnoga Prvog svjetskog rata baš za našu Bosnu i Hercegovinu. I posljednja kap mlijeka otimana je dojencadi s usta. I kako je bolan bio jauk fra Didaka Buntica: neka se barem spasu djeca. I tko bi opisao tešku bol fra Didakovu tih krvavih casova, njegova putovanja i obijanja gluhih pragova, molbe, suze, zaklinjanja! Svi ce oni prepoznavati i divit se kakvu dušu i srce je imao fra Didak Buntic s Paoce, iz Gradnica, Hercegovine,… ili drugim rijecima Hrvat, kršcanin, franjevac i svecenik. Na njegovu liku se obistinjuje molitva: Gospodine daj mi da budem sunce što obasjava svakidašnjicu. Daj mi da budem rosa zahvaljujuci kojoj Hercegovina može procvasti. U ratnom ozracju fra Didakov pozdrav upucen državnim vlastima je odjekivao: Morientes te salutant – Pozdravljaju te umiruci! U znak višestruke i nemjerljive zahvalnosti upucene fra Didaku Bunticu i njegovim suradnicima, generacije spašenih i njihovi nasljednici s ponosom organiziraju Dane fra Didaka Buntica sa zahvalnim izricajima: Viventes te salutant – Fra Didace, Živi te pozdravljaju!

Nakon tridesetogodišnjeg rada i pronalaženja dokumentacije o fra Didaku i pisanja ove monografije cesto mi je padala na pamet poruka Ive Andrica: "Kada bude smak svijeta i više nitko ne ostane živ, franjevci ce plivati na površini kao ulje na vodi! " Fra Didak zaista pripada krugu najistaknutijih hrvatskih i crkvenih velikana ne samo na Paoci, u Gradnicima, u Hercegovini, nego i medu hrvatskim narodom i hercegovackim franjevcima posljednjih desetljeca 19. i prvih godina 20. stoljeca. On je jedinstveni i rijetki fenomen. Ljepoti njegove vanjštine, njegovu muževnom stasu, koji je svojstven sinovima hercegovackog krša, ponosnom i otmjenom celu, bistrim lijepim ocima, vjecito veselome i nasmijanome licu pridružila se još veca ljepota srca i duše – što su i umjetnici zasvjedocili posredstvom objavljenih portreta. Bez ikakve sumnje neki umjetnici i nadareni mladici i djevojke proslavit ce se portretima fra Didaka Buntica

U širokobriješkom kraju ostavio je neizbrisiv trag u duhovnom, kulturnom i graditeljskom životu Herceg-Bosne. Fra Didak je veliki i iskreni domoljub, veliki covjekoljub i pravi bogoljub. Taj velikan srca, uma i žrtvovanog života ušao je u legendu i prepoznatljiv je po širokobriješkoj bazilici (1905.-1914.). Tu je, naime, podigao baziliku Uznesenja Blažene Djevice Marije na nebo, baziliku koja, premda još s nezavršenim zvonicima, sabire i pamti europsko graditeljsko umijece prošlih stoljeca i predstavlja biser katolicke i kršcanske graditeljske baštine.

Zapamcen je, nadalje, i po gospodarskim podvizima, opismenjenoj Hercegovini – za brojne nadarene siromahe pribavio je stipendije za studij u europskim zemljama, kroz nekoliko godina hercegovacki studenti su imali siguran krov nad glavom i kruh za prehranu u njegovu konviktu… Prepoznatljiv je po širokobriješkoj gimnaziji i dackom domu za vanjske dake, a posebice po spašenom stanovništvu (17.000 djece), zaštiti vojnika i puka… Naime, za vrijeme Prvog svjetskog rata vidio je pokolj hercegovackih ratnika, deportacije, prisilne marševe, umiranje od gladi, žedi… Bez obzira na žene, djecu, starije, bolesne (…) njihovu postojanju morao se uciniti kraj sve s ciljem potpunog istrjebljenja hrvatskog naroda iz Herceg-Bosne. Medu rijetkima to je uvidio fra Didak Buntic i tome se suprotstavio. Obuzimala ga je neopisiva tuga kada su neki ljudi u ime vjere zatvorili putove i porušili sve što je uspio sagraditi. Nastupila su iskušenja da nauci slušati i trpjeti. Motiv genocida bio je težnja za stvaranjem ciste vjerski, osvješceno nacionalne i hibridne države (islamska vjera, muslimanska rasa i muhamedanska država) pod idejom panislamizma i panturkizma. Herceg-Bosnu je trebalo ocistiti od hrvatskog i katolickog puka na celu s franjevcima. Umiranje od gladi, nestajanje na frontama, u medicinskim knjigama registrirali su kao prirodnu smrt ili nesretne slucajeve. Nijekanje ovog i više primjera genocida iz povijesti bosansko-hercegovackih kršcana jest najbrutalniji prijezir katolickih žrtava u Herceg-Bosni. Fra Didak je to prepoznao i dodao povijesti hrvatskog puka dionicu patnje, brige i ljubavi. Navedenim cinjenicama fra Didak je naucio da se Evandelje ne razumije ako se samo cita; ono se razumije ako se živi.

Ponovio bih i sada ono što mi je prije trideset i pet godina rekao Ante Pandžic: Ja sam živ i to je moj govor o fra Didaku Bunticu, te nadodao, ne samo ja, nego i mojih pet sinova i dvadeset i sedam unuka… To može ponoviti naš narod na Paoci, u Gradnicima, u Citluku, u cijeloj Hercegovini (Fra Didak…, str. 468.). Da nas Hrvata u Hercegovini ima ovoliko, treba zahvaliti fra Didaku Bunticu i njegovim pomocnicima koji su spasili naše prede u godinama gladi.

U razdobljima postturskim, gotovo cijelog svog preostalog života fra Didak je bio na strani potlacenih, siromašnih, nepismenih, zatucanih, progonjenih, nemocnih, ožigosanih, bespravnih, mucenih, gladnih, iskorištavanih, obezvrijedenih, zapostavljenih, prezrenih, bezimenih, odbacenih, ugroženih, napuštenih, umirucih… – jednom rijecju, medu onima kojima su se rijetki približavali i pružali ruku spasiteljicu, kruh života i rijec utjehe.

Nije htio dopustiti da hrvatsko pitanje na našim podrucjima ne postoji. Hrvatski narod je ovdje više puta stajao pred istrebljenjem, a o tom istrebljenju u Bosni i Hercegovini se cuju glasovi nijekanja genocida. (Nažalost, na pocetku 21. stoljeca to brojni ne uvidaju. Pa i medije nam dokidaju – najmocniji medij TV na hrvatskom jeziku nam ne daju!) Ukratko, fra Didak je cjelokupnim svojim djelom hrvatskom puku i zajednici koja nosi casno ime franjevacka podigao spomenik trajniji od mjedi. Žalibože, fra Didak je bio zadnji kod nas koji je uspio ujediniti politiku sa svecenickim pozivom.

Iznad crkvenih vrata na staroj crkvi u Gradnicima 1971. postavljena je skromna ploca s upozorenjem: Najvecem dobrocinitelju. Red bi bio, a to i zahvalnost traži da se podigne dostojan spomenik fra Didaku Bunticu u sred Citluka i da se uredi njegovo prvo pocivalište na Podadvoru. Time biste ispunili veliku i svetu dužnost da draga uspomena i našeg fra Didaka nade trajan spomen u svojom dragom zavicaju, na domak svog vjernog puka, gotovo osam stoljetnog djelovanja franjevaca medu njim, te poruku politicarima i mladeži koja se sprema za život novih naraštaja. Pred mojim ocima promatram mladolika fra Didaka Buntica koji pred svojom bazilikom jednom rukom dijeli kruh izgladnjeloj djeci, a drugom pruža knjigu hercegoackom pucanstvu.[11]

Uz to ne zaboravimo da je ova knjiga veca od svih spomenika, jer ona gradi spomenik fra Didaku Bunticu u srcu svakoga koji je cita. Ova knjiga bit ce svjetlosni far što nikada ne trne i što ce kroz duga vremena svijetliti našim mladima da na svome putu nikada ne zadu na stranputice. Bit ce im primjer kako se predano i požrtvovano služi Bogu, narodu i zemlji svojoj, u cednosti i poniznosti, ali cuvajuci cisti obraz, stari ponos i poštenje i tvrdu vjeru otaca svojih, cvrstu i neslomljivu volju kada god zaprijeti opasnost najvišim idealima ili životnim interesima našega krša i kamena. U koricama ove knjige nije tama nego svjetlost jer je Didakovo veliko srce gorjelo i izgorjelo u ljubavi za sve svoje, za bracu svoju, za pravdu i istinu. Knjiga ova, konacno, bit ce ognjište ljubavi i bratstva, sloge i mira medu jednokrvnom bracom. Mržnja je prolazna, ljubav je vjcna!

Pred ocima mojega duha, dok sam pisao monografiju o fra Didaku Bunticu i nakon njezina objavljivanja, stoji fra Didak Buntic kao veliki ucenjak prakticnog djelovanja i prijatelj hercegovackog seljaka – posebice njegove djecice, pokretac, duša hercegovackog puka, kao sveti franjevac i svecenik, pa ta sveta uspomena utisnula mi je pero u ruke, da s ovo nekoliko rijeci njegovom liku i ovom studijom postavim što dostojniji okvir. Po svojim djelima i porukama fra Didak je i covjek našega vremena. Dao Bog da se na pocetku 21. stoljeca što više ljudi, posebice iz redova franjevaca, ugleda u njega. Želim da uspomena na oca i vodu hercegovackog puka uvijek u našem narodu ostane zahvalna i živa. Fra Didak je bio covjek, franjevac i svecenik koga nije teško približiti ljudima koji se još i danas ježe od siromaštva i gladi. Ali, današnjem covjeku, koji je duhovno izvjetrio, nije lako prodrijeti u njegov misaoni svijet, u dubinu njegove vjere i zanos ljubavi. Svjestan toga trudio sam se prodrijeti u tajnu fra Didakove duše, otkrivajuci u njoj otajstveni svijet milosti, božanske iskre, koje su se razgorjele u velicanstveni životni požar, prožet trajnom Božjom prisutnošcu i ljudskom toplinom. Želio sam narisati njegov autenticni lik, podici spomenik covjeku koji je spasio od sramote 20. stoljece, jer je pred zastrašenim svijetom stajao gorostas kao onaj koji je pozivao na pouzdanje.

Nakon ovih nekoliko rijeci upucujem poruku sv. Augustina, koji je rekao: Tolle et lege - Uzmi i citaj! Knjige, a posebice ovu o fra Didaku Bunticu, preporucam vam sa željom da ude u svaku vašu kucu i obitelj, da je citate i da ona u vama ne samo podigne spomenik fra Didaku Bunticu, nego da vas povuce da i vi svojim životom, radom, stavom i karakterom budete što slicniji njemu. Hvala Vam što ste došli na ovo zborovanja, ali želim da se vratite svojim domovima sa svojim fra Didakom – on ce vas ne samo trajno poucavati nego ce biti s vama – dijeliti s vama dom.

Knjiga «Fra Didak Buntic- hrvatski i crkveni velikan» na 734 str. govori o liku i djelu fra Didaka Buntica, ciji je duh i danas prisutan u nama.

U prvom dijelu autor upoznaje citatelje s rodnim krajem fra Didaka Buntica i o politickom životu Hercegovine, od kraja 19. – sredine 20 st. Drugi dio govori o fra Didakovom školovanju i djelovanju u Širokom Brijegu. U Široki Brijeg sa sobom je donio neizmjernu energiju koja se ogledala kroz odgojno-profesorski rad. U radu s ucenicima uvijek je postupao s puno ljubavi usadujuci u njima samosvijest, poštenje i osjecaj odgovornosti.

U trecem dijelu autor je predstavio fra Didakovo djelovanje koje se ogledalo u podizanju gospodarstva, gradnji crkvi i prosvjetnom radu. Usprkos cinjenici da je hercegovacko tlo kamenito s malo obradive zemlje i time gospodarski nije bilo razvijeno, fra Didak je svojim radom podigao gospodarstvo. Za svoj rodni kraj Hercegovinu uvijek je isticao da nema plodnije i od Boga blagoslovljenije zemlje kao što je Hercegovina. Glavnim krivcima za stanje u kojem se Hercegovina nalazila u tom vremenu on je smatrao strance. U svome radu na podizanju gospodarstva krenuo je od franjevackog samostana, obradivanjem polja, kalemljenjem vocki i uredivanjem vrtova. Seljake je poducavao kako da obraduju i racionalno iskorištavaju zemlju i posjede. Zapoceo je i širokobriješku baziliku 1905. te gradio kanale za navodnjavanje, duhansku stanicu, otvarao škole i elektrane.

Rad na spašavanju hercegovacke sirotinje je bio jedan od brojnih uspješno ostvarenih akcija. Kada je izbio Prvi svjetski rat covjecanstvo se našlo u teškim vremena jer je zavladala glad. Odlucan da se bori protiv gladi, fra Didak je hercegovacku djecu vodio iz Hercegovine u Slavoniju i Banat a za odrasle je prosio kruh i odjecu od svojih prijatelja i dobrocinitelja u Hrvatskoj. Ljudima koji su ostali za vrijeme rata u Hercegovini fra Didak i njegovo dobrocinstvo su bili jedini spas od gladi. Za njih je fra Didak otvorio kuhinju za sirotinju za koju je sam nabavljao hranu.

Fra Didak Buntic odlucno se protivio tadašnjim politicarima u cilju stvaranje ravnopravnosti života hercegovackog kraja s drugim krajevima u državi.

--------------------------------------------------------------------------------

[1] Imenovano je Povjerenstvo za prikupljanje podataka o našim franjevackim mucenicima.

[2] S ponosom isticem da sam najljepše godine svoga života posvetio istraživanju podataka o fra Didaku Bunticu. To isticem s ponosom da se nisam uzalud trudio - ohrabren cinjenicom da ce Dani fra Didaka Buntica nastaviti gdje ja stadoh.

[3] Andrija Nikic, Luconoše naše vjere i uljudbe – Mrtvoslovnik hercegocakih franjevaca, Mostara, 2004., str. 736.

[4] Andrija Nikic, Širokobriješka bazilika – majka mucenika 1905. – 1945. – 2005., Mostar, 2005., str. 460.

[5] A. Nikic, Luconoše naše vjere i uljudbe…, Fra Didak Buntic… i Širokobriješka bazilika.

[6] Napisao sam ove knjige i namijenio hercegovackim franjevcima i puku. Nažalost ni u Vijestima (Provincije), ni Mir i dobru, ni Našim ognjištima nije oglašeno njihovo pojavljivanje. Možda stoga što su fra Didak i fra Andrija sumnjivi nekim hercegovackim fratrima, koji ureduju i vode navedena glasila. Knjige su objavljene tako blizu i stoje na dohvat ljudi, a opet recimo ona o fra Didaku iz Mostara se ne vidi.

[7] O njemu najopsežnije i najcjelovitije svjedoci knjiga: Fra Didak Buntic - hrvatski i crkveni velikan (1871.-1922.), Mostar, 2004. Na 792 stranice predstavljena je Hercegovina i fra Didak Buntic. Knjiga se sastoji od sedam dijelova. Na pocetku su Proslov i Uvod, zatim slijede dijelovi: 1. Hercegovina – stranica (stranica 25.-80.), 2. Život i fra Didakove napisane misli – stranica (81.-252. ) – 170 stranica, 3. Fra Didakova djelovanja – 230 stranica (od 253. do 583.), 4. Drugi o fra Didaku (584.-645.), 5. Ustavi i fra Didakovo covjekoljublje (646.-700.), 6. Pogled u buducnosti (701.-716 – gdje sam potaknuo nadležne crkve vlasti na potrebu fra Didakove kanonizacije – da ga se proglasi blaženim, pa svetim, jer on je to bio). U 7. dijelu su Dodaci: Vrela i literatura, potpomagaci – tu su upisani svi oni koji su mi do 11. lipnja urucili svoj dar, sažetak na cetiri jezika, kazalo osobnih imena i kazalo mjesta i naziva… (717.-785. ) i Sadržaj. Ukratko, ova knjiga predstavlja velikana fra Didaka Buntica, koji je trasirao vjerski, kulturni, civilizacijski razvoj Hercegovine na pocetku 20. stoljeca.

[9] Usp. Stjepan Lice, Cežnja za domom, Svjetlo Rijeci., 23./2005., br.271., str. 14.

[10] Da se to dogodilo u nekom drugom kršcanskom narodu oni bi, bez ikakve sumnje, temeljito ispitali slucaj i, po svoj prilici, pokrenuli proces pokojnikove kanonizacije.

[11] Ostavljam svakom umjetniku slobodu da to i predstavi na sebi svojstven nacin.

Dr. fra Andrija Nikic, Fra Didak Buntic, hrvatski i crkveni velikan, Mostar, 2004.

Plod prvih Dana fra Didaka Buntica, organiziranih, zauzimanjem fra Marinka Sakote, koji se potrudio da se Dani i ove godine, te postanu tradicionalnima, jest velebna zlatoitiskom otisnuta knjiga dr. fra Andrije Nikica, Fra Didak Buntic. Lani je fra Andrija nama nazocnima u ovoj crkvi održao slovo o tom hrvatskom i crkvenom velikanu, a sada nam je došao s knjigom u zlatotisku, opsega skoro devetsto stranica. Od onih cetrdesetak stranica predavanja, izrasla je golema knjiga. Vec onu vecer, lani, fra Andrija je, vjerujem gledao tu svoju nenapisanu knjigu kao gotovo djelo.

To od fra Andrije i ne iznenaduje: Spada, vec sada, u najplodnije hrvatske povjesnike. Njegovih tisuce ispisanih stranica, objavljenih u osamdesetak ukoricenih djela, te na stranicama godišnjaka, mjesecnika, tjednih listova, casopisa i dnevnih listova, cine ga neprijepornim autoritetom kad je u pitanju naša povijest/cinjenice, odnosi, osobe. Cine ga enciklopedijom franjevackog reda, zapravo cijelim povijesnim institutom.

Davno je fra Andrija poceo istraživati našu prošlost, ponajprije kulturnu i prosvjetnu, a potom opcu, te se u nju zaljubio i posvetio joj cijeli svoj život. Evo nekih naslova: Godine gladi, Crkva na Širokom Brijegu, Kulturne prilike u Hercegovini zadnjih desetljeca turske vladavine, Hercegovacka Crkva u sedamnaestom stoljecu, Mudroslovice, Hercegovacki ustanak, Mucenici hercegovacke franjevacke provincije, Fra Didakova skrb za Hercegovinu, Dr. Franjo Tudman, Život i djelo fra Lovre Šitovica, Dogadajnica Bosne i Hercegovine do 1918., itd. itd., sve do priredivanja i objavljivanja djela starih hercegovackih pisaca, ponajprije svoga uzora fra Petra Bakule.

Rekoh da je se fra Andrija zaljubio u našu povijest. On je u nju i zaronio, neumorno istražujuci, usporedujuci, otkrivajuci. Ne bavi se on samo velikim temama, i naoko kljucnim dogadajima, fra Andriji je bitan svaki, i najmanji detalj, dogadaj, osoba, jer se samo tako i postiže punina mozaika, dolazi se do istine. Stoga je on i povjesnik u strogom smislu rijeci, ali i arhivist, i književni povjesnicar, i statisticar i povjesnicar umjetnosti...

Povijest hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini, njegov opstanak na ovim podrucjima, fra Andrijina je tema u najširem smislu, a povijest stradanja hrvatskoga naroda, u užem smislu, jest ona tema koju neprestano, rekao bih iz djela u djelo, istražuje. Otuda i njegova naklonost prema Petru Bakuli, odnosno njegovu djelu, ali i drugim autorima koji se tom temom temeljitije bave.

Kada sam spominjao fra Andrijina objavljena djela, na prvomu je mjestu, i prva je objavljena, knjiga Godine gladi. Znademo na što se ta sintagma odnosi u svakodnevnom govoru: na 1917. i glad koja je vladala ovim krajevima, sve do Duvna. Bilo je i prije i poslije toga gladi, ali takve, koju podrazumijevaju rijeci godine gladi, nije bilo. A utješitelj, organizator spašavanja gladnih, borac protiv birokratske lijenosti i nebrige, pa i ravnodušnosti vlasti, od one kotarske, zemaljske pa sve do carske, jest fra Didak. Dostatno je, i danas, kad gotovo i nema živih onih koji su se rodili prije fra Didakove smrti, 1922., ili ih je posve mali broj, kazati ime toga franjevca pa da svatko, barem u ovim krajevima, znade o kome je rijec. Rijec je covjeku koji je cijeli svoj kratki život uložio u borbu za opstanak svoga naroda, naroda iz kojega je potekao i cije je nedace proživljavao duboko u svome srcu. Stoga, jer se nesebicno davao, i jest velebno njegovo djelo od crkve na Širokom Brijegu, tisuca opismenjenih, tisuca spašenih od gladi, velikog broja zašticenih vojnika, sacuvanih njihovih života, do poticaja u poljodjelstvu, majstortsvu, kultiviranju plavljenih polja, borbe za politicka prava svoga naroda, te skrbi za studente bogoslovlja i svoju subracu. Pocetak dvadesetoga stoljeca, bremenit tegobama i ratnim godinama, bio je zaprijetio našemu opstanku u Hercegovini. Možemo samo pretpostavljati kakvim bi smjerovima krenula buducnost naroda da nije bilo mudrosti, znanja i velikog srca fra Didakova. Danas znademo da je spasio tisuce od sigurne smrti od gladi, mnogima omogucio da nauce citati i pisati, drugima da mogu zaradivati kruh svojim rukama obradujuci kamen, uzgajajuci poljoprivredne kulture. Znademo i to da nije šutio, vec je gromovito govorio kad je bilo grijeh šutjeti, tražio je pravo koje svaki narod, pa i hrvatski, ima, sve do beckoga dvora. Fra Didakova se rijec, kazana i napisana, cula i uvažavala, što pokazuju njegovi kontakti s velikim brojem domacih i stranih utjecajnih ljudi. Iz fra Andrijina djela o fra Didaku ucimo i ovo: Nema bezizlazne situacije i nerješiva problema ako imaš srca. A srce je covjeku dano ne samo da otkucava, da ga održava na životu, vec da cini dobra djela, pa i onda kad se problemi cine nerješivima.

Fra Didak Buntic, hrvatski i crkveni velikan fra Andrije Nikica jest djelo koje boljim poznavateljima fra Didakova života i rada donosi mnoge važne detalje, koje drugdje nije našao ili ih je previdio. Slabijim pak poznavateljima omogucuje upoznavanje s osobom koja nije žalila truda i vremena da bi postigla tako velike ciljeve.

Nije fra Didak imao sluha samo za velike probleme svoga vremena. On je isto tako, s jednakim žarom, brinuo i o nedacama malih ljudi, Prepricat cu anegdotu s putovanja s bogoslovima kroz Austriju. Tada je na jednoj željeznickoj stanici covjek prodavao svoje jabuke. Fra Didak je vidio da ih putnici ne kupuju, on je pozvao covjeka i kupio sve jabuke plativši ih skuplje nego je covjek za jabuke tražio. Na pitanje bogoslova zašto je platio skuplje nego je covjek nudio, fra Didak je odgovori: Neka covjek radom svojih ruku može kupiti obitelji kruha. Ova anegdota kazuje, na svoj nacin, o fra Didaku, više nego mnoge price.

Na koncu ove kratke rijeci o najnovijoj fra Andrijinoj knjizi. Fra Didak Buntic u fra Andriji je, nakon fra Otona Knezovica, našao svoga životopisca. Život velikana osvijetljen je sa svih strana, s bogoljubne, domoljubne i covjekoljubne. Svaki narod koji ima velikane kao što je bio fra Didak, može biti ponosan narod. Na ponos je i knjiga o fra Didaku, svima nama. U pjesmi Fra Didakova katedrala fra Stanko Vasilj piše:

Jedino tako, kako pjesnik kaže, može se opstati: s ponosom gledati u buducnost. No, bez nasljedovanja uzora, teško ce se to ostvariti. Iz fra Didakova životopisa možemo puno nauciti mi danas. Jer, ona nije mrtvi spomenik vec živi primjer koga treba slijediti. Fra Andriji cestitam na knjizi, a nama želim da cešce posegnemo za njom.

Prikaz knjige prof. dr. fra Andrije Stjepana Nikica, Fra Didak Buntic - hrvatski i crkveni velikan, Mostar, 2004., str. 792

Ova Nikiceva knjiga teži 1636 grama. Tiskana je na 80 gramskom papiru. To znaci, kako su 16 lista tiskarskog arka odnosno 32 stranice teške 80 grama. Knjiga ima dimenzije 16X24X4 cm. Njezin tvrdi uvez, korice te utrošena boja zlatotiska, tiskarske boje i ilustracija teže tocno 436 grama. Dvije unutarnje korice teške su 12 grama, a svaki list knjige odnosno dvije njezine stranice po 3 grama. To znaci, kako najnovija Nikiceva knjiga teži 1188 grama pa ima 396 lista ili 792 stranice.

Autora nisam pitao, koja mu je ovo knjiga po redu, ali predpostavljam kako je negdje izmedu osamdesete i stote. Na srecu nije svaka njegova knjiga teška skoro dvije kile, ali u prosjeku su negdje od pola kile do jednog kilograma. Ako tu još dodamo i sve znanstvene clanke i priloge, koje je prof. dr. fra Andrija Stjepan Nikic napisao te nekoliko tisuca govora i propovijedi, onda je sigurno kako ovaj plodni znanstvenik i pisac Hercegbosne ne bi mogao ponijeti sva svoja pisana djela, u rukama – naravno. On to nosi samo u svojoj glavi. Kolika mu je onda glava? Sasvim obicna, samo su u njoj neobicni cipovi. Danas imamo i umjetne cipove velicine malog prsta, u koje može stati oko stotitu prosjecnih knjiga. U Andrijinoj glavi je to još sažetije. On je uz to još i predsjednik Hrvatskog Kulturnog Društva Napredak i clan Hrvatske Akademije Znanosti i Umjetnosti Hercegbosne, odnosno Hrvatske Akademske Zajednice.

Cestitam profesoru Nikicu na još jednom velikom znanstvenom postignucu, tim više jer u svojoj najnovijoj knjizi piše o jednom od velikana Hrvatskog naroda Hercegbosne.

O tom velikanu mogu i njegovi prijatelji i njegovi protivnici govoriti samo dobro, on je zajedno s fra Petrom Bakulom tvorac Hercegbosne.

Bakula je pedeset godina prije Didaka kritizirao zapadne diplomate, koji su podupirali tiransku okupaciju Hercegbosne. Upozorio je na opcu zaostalost stanogradnje, prometnica, komunikacija, gospodarstva, obrazovanja. Upozorio je na izrabljivanja prirodnog i duhovnog blaga Hercegbosne: uništenje šumskog i stocnog fonda. Bakula je medutim upozorio i na duhovne vrjednote pucanstva Hercegbosne: ''Hercegovci su po svojem naravnom karakteru kolerici: smioni su, ratoborni, odmah zapaljivi, spremni na svade, premlacivanja i odani picu. Ipak nisu tvrdi i nesnošljivi. Srdžbu nose jako kratko vrijeme. Kad im se pristupi na lijep nacin i u zgodno vrijeme, poslušni su i blagi.

Skloni su jako mnogo poeziji. Ako putuju, ako rade, ako cuvaju stoku i ljudi i žene se posvud cuju, kako pjevaju. Pokazuju bistru pamet, koja prima svaku znanstvenu i umjetnicku kulturu. Srca su pak velikodušna i jako su ljubazni u gostoprimstvu.''[1]

Tvrda zemlja i teška povijest odgojili su tvrda i nepokorna Hrvata Hercegbosne. Ta tvrdoca naših pradjedova nas je održala. Hercegovci su se medutim znali i prilagoditi novim okolnostima. Tako je nastala uzrecica: ''Ako Hercegovac skace u vodu. Skaci i ne pitaj, zašto, jer sigurno je nešto dobro.''

To stanje duha oplemenio je fra Didak Buntic svojim životnim radom i djelom pedeset godina nakon Petra Bakule. Buntic je proveo u djelo sve ono, na što je pola stoljeca prije njega upozorio Bakula.

Bakula je upozorio Hrvate Hercegbosne, kako trebaju više razgovarati i s prijateljima sa zapada i s neprijateljima, bilo odakle oni bili, sa zapada, sa istoka ili s juga, jer Hrvat Hercegbosne je ponekad i previše prkosan i ponosan, da bi bilo koga molio za pomoc. Taj prkos i ponos je dobar u obrani slobode, a u miru treba biti diplomat, a to je još teže. Treba biti mudar, ali i tu odliku ima Hrvat Hercegbosne. ''Poniznu molbu treba upraviti velikodušnim srcima i poticati ih i moliti za ljubazna djela kršcanskog milosrda, od kojeg jedino Hercegovci mogu ocekivati toliko žudenu srecu.''[2] (ibidem, pogl. XII.)

Upravo te odlike duha Hercegbosne oplemenio je svojim životnim radom i djelom fra Didak Buntic. On je u svojim školama opismenjivanja opismenio 15 tisuca osoba, što je dalo tako snažan poticaj obrazovanju pucanstva Hercegbosne i stvorilo tako veliku intelektualnu moc, koju ni jedan strani niti ne narodni režim nije mogao slomiti. Iz te duhovne moci je pola stoljeca poslije izrastao fra Dominik Mandic i još pola stoljeca zatim fra Andrija Stjepan Nikic.

Ima li nešto ljepše, kad se jedan potomak oduži svojem predhodniku ovakvom jednom knjigom ili ostvarenjem njegovih ideja? Kao što su Petar Bakula, Didak Buntic i Dominik Mantic, tako je i Andrija Stjepan Nikic svojim istražiteljskim radom na duhovnom blagu Hercegbosne postao uzor mladim generacijama studenata, koji su se pripremali za iztraživanja beskrajnih izvora znanja i kulture.

Kao što je to Bakula u svojoj knjizi ''Politika za svakog covika'' naznacio, tako je Buntic jasno formulirao odnos Hrvata Hercegbosne naspram drugih europskih nacija u svojem pismu dr. Tugomiru Alaupovicu u lipnju 1909. godine, u kojem kaže: ''Boriti se za paritet austrijskih Nijemaca i njihove interese te za to rušiti Zajednicu (Hrvatsku Narodnu Zajednicu) – opet kažem – tamo nas nigdje nece biti.''[3]

O stajalištima naspram njemackih kršcanskih socijala fra Didak kaže: ''Kršcanski sociali, ma kako nas se svidali, zato što su uistinu kršcani i sociali, zato što idu ususret našim težnjama, mi se s njima ne možemo poistovjetiti, jer su oni radikalni Nijemci, kao što su i pangermani, ami smo Hrvati …. S njima hocemo prijateljstvo, ali ne i jedinstvo.'' [4]

Kad je Austro-Ugarska 1908. godine izvršila aneksiju Bosne i Hercegovine, Didak piše: ''Hrvati katolici su ipak u duši bili koliko-toliko veseli, jer su se pouzdano nadali jedinstvu s Hrvatskom, cim to prilike dopuste.''[5]

Prilike to nisu dopustile u sljedecih stotinu godina, ali se ocekuje ponovna aneksija, ne od strane Austro-Ugarske (koja više ne postoji) nego od strane Europe, a time ce doci i jedinstvo s Hrvatskom.

To potvrduje i izviješce americkog Obavještajnog vijeca na celu s bivšim veleposlanikom SAD-a u BiH Richard-om Kauzlarich-em, sukladno kojem BiH nece nikad zadovoljiti kriterie za ulazak u EU.[6]

O ulozi Mostara kao glavnog grada Hercegbosne Buntic piše u pismu Isi Kršnjavom u kolovozu 1909.: ''Zublja hrvatske narodne sviesti, Starcevicanstvo nije došlo iz Slavonskog Broda u Bosnu, nego iz Hercegovine, a posebice iz kamenitog Mostara, koji je zadržao svoj narodni karakter.''[7] .

Današnji zastupnici Hrvati u Zastupnickim domovima i Domovima naroda Federacije Bosne i Hercegovine i Bosne i Hercegovine rade po ''Uputama hrvatskim zastupnicima u Saboru BiH'', koje je izradio fra Didak Buntic. Sukladno tim Uputama hrvatski zastupnici su obvezni tražiti gradnju cesta, utemeljenje puckih škola (strucnih i realnih škola i gimnazija te veleucilišta i sveucilišta), provedbu agrarne reforme (i razvitak poljodjelstva sukladno najsuvremenijim metodama i sredstvima, zatim funkcionalnu poljodjelsku unutarnju i vanjsku politiku), zaštitu šuma, obvezu uporabe latinicnog pisma i hrvatskog jezika.''[8]

Za vode naroda Didak piše, kako se trebaju obhoditi poput svetog Franje, koji je ''plakao s narodom, …. žalostio se u njegovim bolima, a kad mu drugacije nije bilo moguce, utjecao bi se cudesima …. Rad za narod mora biti na religioznom, kulturnom, organizatorskom, socialnom i na gospodarskom polju …. Na znanstvenom i književnom polju nemojmo zaostajati. Sve sile napnimo, kako bismo s tiskom ka cetvrtom silom radili za dobrobit naroda, inteligencije i puka.''[9]

Djela fra Didaka Buntica cine sustav leksikografske vrijednosti. Sva njegova pisma, okružnice, izviješca, ljetopisi, propovijedi, govori, clanci i drugo, predstavljaju nemjerljivo duhovno, kulturno i znanstveno blago Hrvata Hercegbosne. Upravo to blago je sabrao prof. Nikic u svojoj najnovijoj knjizi ''Fra Didak Buntic, hrvatski i crkveni velikan''.

Nakon renesanse i kasne skolastike u Europi se razvija duhovni pokret ''Prosvjetiteljstvo'', koji je sve temeljio na naravi stvari i pojava te njihovoj medusobnoj povezanosti. Taj pokret je imao svoj vrhunac u Francuskoj revoluciji 1789. godine.

Francuski enciklopedisti Rousseau, Comte i Voltaire, njemacki racionalisti Leibniz, Wolff i Lessing najveci su prosvjetitelji Europe. Pedagogika prosvjetiteljstva temeljila se na ''povjerenju u covjekovu narav''.

U teologiji je religija bila izjednacena s cudoredem i dušobrižništvom na podrucju pastorala.

U pravu i državnoj politici u prvi plan došla preddržavna naravna prava, kao što su temeljno ljudsko pravo na slobodu, vlasništvo, jednakost i sigurnost. Tako se država temeljila na slobodnom dogovoru medu ljudima zbog osiguranja temeljnih ljudskih prava. Narod je mogao srušiti svaku državnu tvorevinu, u kojoj vlastodršci nisu poštivali naravna prava.

U ustavnom pravu je na prvom mjestu bilo jamcenje osobnih prava. U sudstvu je uveden covjeka dostojan sudski postupak.

Prosvjetiteljstvo je imalo odlucujuci utjecaj na proglašenje neovisnosti Sjedinjenih Americkih Država 1776. godine. Nažalost mnogi Amerikanci se danas toga više ne sjecaju. Zato je pokret prosvjetitelja imao jak utjecaj kod malih naroda.

Hrvati Hercegbosne su imali svojeg Rousseau-a, Voltaire-a, Leibniz-a i Lessing-a u osobi Didaka Buntica, ravnatelja širokobriješke Gimnazije pocetkom 20-og stoljeca, kojeg je u svojim djelima najavio Petar Bakula polovicom 19-og stoljeca, kad je prosvjeta i prosvjetiteljstvo je u Hercegbosni bilo vec nazocno. Uz Bakulu bio je znacajan i Grga Martic. Njihove prosvjetiteljske ideje se medutim nisu mogle provesti u djelo zbog nazadnosti turskog okupacijskog režima.

Dolaskom Austro-Ugarske okupacijske vlasti Didak Buntic je mogao provoditi vec dozrele prosvjetiteljske ideje, koje su u tim zemljama i ranije bile velikim dijelom provedene.

Nakon neumorna rada tijekom svojeg cijelog života Didak Buntic je iznenada umro 3. veljace 1922. godine na svojem radnom mjestu, a njegovo neraspadnuto tijelo 16 godina kasnije 1938. godine prenijeto na vjecno pocivalište u njegovu baziliku Uznesenja Blažene Djevice Marije na Širokom Brijegu. Didak Buntic je svetac. Autoru ovog teksta nije poznato, je li pokrenut postupak za njegovo proglašenje svecem. Ako nije, to bi bila jedina odgovarajuca zahvala tom Božjem covjeku u velikanu za sve, što je dobra ucinio za vrijeme ovozemnog svojeg života.

Buntic je 1910. godine najavio rat nepismenosti. Potom je organizirao moderniziranje proizvodnje u djelatnosti poljodjelstva. Organizirao je izgradnju zgrada i uspostavu postaja za odkup hercegovackog duhana. Trasirao je i gradio ceste i suvremene komunikacijske veze za povezivanje Hercegbosne s ostatkom svijeta. Razvijao je poštansku i telefonsku mrežu.

Jednom rijecju, Didak Buntic je vec pocetkom 20-og stoljeca u Hercegbosni izgradio gospodarske, kulturne i vjerske temelje kao i potrebnu infrastrukturu za ustroj moderne Hrvatske države.

U svibnju 2004. godine je Gimnaziju na Širokom Brijegu posjetila jedna visoka delegacija Njemackog Ministarstva Kulture na celu sa savjetnikom i koordinatorom za školstvo u inozemstvu prof. Rainer-om Strobelt-om. Kad su prošli pored Konvikta (sad Sveucilišne Umjetnicke Akademije), Crkve i stigli pred Gimnaziju, gospodin Strobelt je rekao: ''Oooo, pa ovo je Castel Gandolfo!''

Didak je gradio i duhovno i materijalno po uzoru na najveca svjetska dostignuca i više od toga. On sam to potvrduje sljedecim rijecima: ''Uskrsnuce Gospodinovo nam daje snagu i ufanje, kako ce našem raspetom narodu jednom svanuti dani uskrsnuca i slobode iz ovih neizrecivih patnji i muka, kad cemo vesela srca kliknuti radosno, Aleluja!''

S istim ciljem Didak Buntic je 20. studenog 1909. godine austro-ugarskom ministru financija i upravitelju Bosne i Hercegovine napisao ''Povijesnu spomenicu'', koju je nazvao ''Buket cvijeca s gorkim pelinom i cemerikom te žestokim protestom''.

Austro-ugarsku civilizaciju je nazvao ''eksploatacijskom'' kao i Petar Bakula svojevremenu tursku ''civilizaciju'', kad je kritizirao zapadne diplomate zbog pogrješna odnosa naspram te tzv. civilizacije.

Didak austro-ugarsku upravu naziva ''ugnjetavajucom i tlaciteljskom'' i porucuje: ''Ovako dalje necemo! Strancima niti možemo niti hocemo dati naše povjerenje! …. Austro-Ugarska je u 30 godina svoje vladavine u Hercegovini napravila napredak kao u središnjoj Africi: …. 20 puckih škola, 150 km cesta, 2 državne kuce i jednu štalu za magarce.''

Didak je glede narodnog zastupstva za svakog punoljetnog Hrvata tražio aktivno i pasivno pravo glasa.

Kritizirajuci austro-ugarski porezni sustav, koji je bio kolonizatorski, Didak kaže: ''Još nam jedino nije udaren namet na kamen, valjda za to, što ce se od tog sastojati prihodi novoustrojenih opcina…. Mi se u cudu pitamo, gdje je taj toliko sponjinjani civilizirani rad te Vaše uprave?!.... sav je koncentriran u glavnom gradu i oko željeznickih pruga, gdje to zahtijeva strategija i interesi stranaca.''

Didak Buntic je tražio, da se tocarina, cestarina, školarina i krojacina uvrste u opcinske prihode i troše u onim opcinama, u kojima se u ubiru.

''Nema plodnije i od Boga blagoslovljenije zemlje, iako je mala, kao što je Hercegovina,'' govorio je Didak Buntic.

U svrhu masovnog opismenjivanja Hrvatskog naroda fra Didak je 1910. godine naredio ''da svaka mjesna zajednica osim odbornika potraži i odabere još jednu cestitu, poštenu osobu, najvještiju citanju i pisanju, koju ce predsjednik ispitati, naputiti i potvrditi za mjesnog ucitelja.''

U školu su se morale ''primiti sve osobe, koje su bez prijekorna vladanja te ne boluju od kakve zarazne bolesti, bez razlike spola pocevši od 15[10] do 70 godina…. Ucitelj ne smije odmjeravati dacima nikakve tjelesne kazne ili pokore…. Kako bi se ipak održao red i zapt u školi, bez kojeg ne može biti uspješne obuke, uciteljima stoje na raspolaganju ova sredstva: pouka, opomena, ukor, izkljucenje na jedan put, a u nepopravljivu slucaju posvemašnje izkljucenje iz škole…. Izkljucenu daku pripada pravo priziva i u tom slucaju je izkljucenje tek onda pravomocno, kad to potvrdi predsjednik…. Izkljucena osoba se može ponovo primiti samo dozvolom predsjednika…. Ucitelji su dužni jedan drugog uljudno pozdravljati, lijepo se medusobno paziti i jedan drugog podpomagati, pa i mrtvu drugu pocast izkazati…. Ni u jednoj školi se ne smije rabiti svijeca bez lilindra… Ucitelj ima osobitu pomnju na to, da je knjiga, pisanka, tablica cista i jednu stopu od oka udaljena, kako se ne bi tim vid kvario.''

Didaktika Didaka Buntica je ravna didaktici najsuvremenijeg ''pojmovnog'' citanja rijeci i misli odnosno recenica: ''Zabranili smo da se uopce uce zatvornici posebice izgovarati, nego cim je dak naucio pet otvornika, treba odmah poceti …. sastavljati ili po slogovima uciti.''

Na predrasude, kako ''škola samo kvari mladež'', Didak je odgovorio: ''Nije istina, kako škola kvari narod, dapace ona ga podiže i u moralnom pogledu, nego zla škola kvari narod, a takvom necete zar nazvati svoju vlastitu školu. Zar su svi školovani ljudi opaki, a neškolovani sveti?'', pitao se u cudu taj najveci prosvjetitelj Hercegbosne.

Na prigovore, kako škola nije nužna za žene, Didak kaže: ''Mjerilo naobrazbe svakog pojedinog naroda je naobrazba žene i na kojem stupnju obrazovanja je njegova žena, na tom je i ostali narod…. Ne kaže li naša hrvatska uzrecica, kako tri kuta kuce stoje na ženi, a cetvrti na mužu. K tom je, kako vam mora biti poznato, majka prvi i glavni ucitelj svojega poroda, kojeg nitko do jedinoga Boga ne može nadomjestiti. Pa cemu ce majka nauciti svoju djecu, te svoje najmilije dake, ako je i sama neznana i neuka? Zato se s podpunim pravom zahtijeva pismenost kao od ženjenika tako i od udadbenice.''

Didak je u Zagrebu otvorio konvikt za dake, studente i akademicare iz Hercegbosne i vjerovao, kako nece podleci utjecaju svega, ''što je pogubno u svijetu poratnih poroka, koji su ubijali duh i srce.''

U svojem godišnjem izviješcu o radu Hrvatske Narodne Zajednice za 1913. godinu Didak piše: ''Bez cesta hrvatskom narodu, koji je nužno upucen na promet i trgovinu, nema spasa, nema buducnosti, nema napredka.''

Glede nepravedne politike naspram Hrvata Hercegbosne pisao je u svojem pismu profesoru Pericu: '' Neka ne misli Austrija, kako cemo se više za njih izlagati, pogrješke njihove popravljati i na svojim ledima nositi.''

Didakov prelazak iz sadašnjosti u vjecnost zabilježen je diljem Hercegbosne, Hrvatske i ostatka svijeta bezbrojnim clancima, osvrtima, izviješcima, studiama, seminarima i simpoziima, od kojih je neumorni iztražitelj prof. dr. fra Andrija Stjepan Nikic do sad sakupio najimpozantniji broj (176).[11]

Didak Buntic je vec za života predosjecao vjecnost, za koju je radio. To je i izricao svojim rijecima: ''Ja sam ponosan i sretan, kad si predstavim ono doba, kad ce toliki vrsni, plemeniti, odgojeni, uceni i krjeposni mladici i nesebicni radnici zaci u svoj narod, te ga buditi na novi još nevideni život.'' (Spomenica, 61 sl.)

U Didakovoj bazilici na Širokom Brijegu, koju senaziva ''pjesma od kamena'' i ''drama na otvorenom'', svaki hrvatski covjek Hercegbosne i svaki hrvatski domoljub cuje ''pjesmu svoje prošlosti'', svoje sadašnjosti i svoje buducnosti. (Spomenica, 65 sl.)

U vremenu od 1911. do 1916. godine Didak Buntic je zajedno sa svojim suradnicima i sljedbenicima utemeljio cetrdesetdvije (42) pucke škole od Širokog Brijega do Banja Luke i Vareša te od Tomislav Grada do Gabele i Nevesinja. U Širokom Brijegu je 1911. godine utemeljio cetrnaest puckih škola u sljedecim mjestima: Široki Brijeg (1911), Mokro (1911), Pribinovici (1911), Dobrkovici 1911), Izbicno (1911), Turcinovici (1911), Knešpolje (1911), Britvica (1911), Uzarici (1911), Crnac Donji (1911), Crnac Gornji (1911), Dobrkovici Donji (1911), Lise (1911) i Cerigaj (1911). Zatim je slijedilo utemeljenje puckih škola u sljedecim mjestima: Hrasno (1913), Kocerin (1913), Konjic (1914), Mostarski Gradac (1913), Grljevici (1914), Goranci (1915), Cerin (1915), Humac (1916), Gradnici (1913), grude (1915), Posuški Gradac (1916), Posušje (1916), Gorica i Drinovci (1916), Veljaci (19--), Dobric (1913), Gabela (1916), Mostar (1913), Bukovica i Vinica u Tomislavgradu (1917) Medugorje (1916), Nevesinje (19--), Banja Luka (1917), Petricevac u Bosni (1917), Barlovci – Kreševo (1916), Vareš (1916), Kotor Varoš (19--), Otinovci (19--).

Zadivljen uspjehom Hrvatskih puckih škola fra Didaka Buntica, tada još mladi teolog fra Dominik Mandic je 1914. godine nakon svecanih ispita na Širokom Brijegu zapisao, kako bi za ''pobijanje nepismenosti i širenje katolicke prosvjete u svim hrvatskim zemljama'' trebalo utemeljiti ''posebno društvo'' na katolickim nacelima pod nazivom ''Pucka Prosvjeta''.

''Samo jedna želja nas je morila, a ta je, da se slicne škole razšire što prije po svoj Hercegbosni i po cijeloj Hrvatskoj sve na vecu korist svete vjere i Hrvatske Domovine'', piše Dominik Mandic u svojem izviješcu, a sam Didak Buntic je postavio tezu: ''Kad bi se svuda proveo ovaj sustav, a župnici i ucitelju puckih škola bili za to zagrijani, preko noci bi kod nas nestao analfabetizam. Oni sami bi s nešto malo truda, odvažnosti i ugleda bili ne samo župnici i ucitelji, nego još i pravi apostoli pucke prosvjete, koje bi narod blagoslivao i sa zahvalnošcu ih se sjecao kroz pokoljenja. To bi bili pravi narodni heroji.''

Fra Didak je potpuno u pravu. To bi bili pravi narodni heroji! Ustvari, fra Didak Buntic je pravi heroj Crkve i Hrvatskog naroda. On je svetac.

Didakov pokret opismenjivanja Hrvata Hercegbosne bio je nacionalni pokret. U vrijeme održavanja svecanih ispita na Širokom Brijegu Hrvati su se u dugackim kolonama od više tisuca osoba vec od ranih jutarnjih sati slijevali iz svih okolnih mjesta s hrvatskim pjesmama na usnama, odjeveni u hrvatske nacionalne nošnje i s hrvatskim trobojnicama na celu tih povijesnih kolona, koje su krocile prema sadašnjosti i buducnosti sukladno vizionarskom duhu Didaka Buntica.

Petnaest tisuca Hrvata, koje je pocetkom 20-og stoljeca opismenio Didak Buntic, dalo je 150 tisuca pismenih Hrvata Hercegbosne sredinom tog stoljeca, koji su bili ''trn u oku'' svim okupacijskim i ne narodnim režimima, i koji su Hercegbosnu doveli u Domovinskom ratu do konacne slobode, za cije priznanje se još treba samo diplomatski izboriti, a za to priznanje treba pozvati u pomoc Petra Bakulu iz 19-og stoljeca.

Širokobriješka opcina zahvaljujuci Didaku Bunticu ima najveci broj visoko obrazovanih kadrova u odnosu na broj pucanstva u svim državama nastalim raspadom Jugoslavije.

Didak Buntic je njegovao hrvatske dobre obicaje, hrvatski nacin razmišljanja, hrvatsku filozofiju, cudorede i katolicku vjeru, hrvatski plemeniti i plemicki duh i kulturu.

Sve to je u svojoj knjizi o Didaku Bunticu sabrao i sustavno prikazao hrvatski neumorni iztražitelj i autor prof. dr. fra Andrija Stjepan Nikic, koji bi se skoro mogao nadmetati i za ulazak u Ginisovu knjigu rekorda po broju napisanih radova kao i po njihovoj težini.

Knjiga Dr. Nikica Fra Didak Buntic hrvatski i crkveni velikan' je leksikografsko djelo. Ta knjiga se ne može procitati u dahu. Taj dah bi bio vjecnost. Tu knjigu treba prelistavati, izcitavati, istraživati, rasclanjivati. Samo Didakova pisma u Nikicevoj knjizi zauzimaju nešto manje od stotinu i pedeset stranica. Vec samo ta pisma bi mogla predstavljati jednu zasebnu knjigu.

O Nikicevoj najnovijoj knjizi bi se moglo napisati više teksta, nego što ga sadrži sama ta knjiga, jer ta knjiga je toliko sažeta. Ona u sebi nosi toliko blago, o kojem bi se mogle pisati disertacije. Zato ce ovu knjigu moci koristiti svi iztražitelji društvenih, duhovnih i politickih prilika, u kojima je živio i radio Didak Buntic, kao i onih poslije njegova života, jer on je obilježio cjelokupnu buducnost Hercegbosne i njezina puka.

U Hercegbosni nakon Didaka nikad više ništa nece biti kao prije njega. On je izmijenio povjest Hercegbosne. On je tvorac buducnosti Hercegbosne. Fra Didak Buntic je OTAC HERCEGBOSNE.

--------------------------------------------------------------------------------

[1] Fra Petar Bakula, Patnje ili Žrtvoslov u Franjevackoj misiji u Hercegovini, pogl. XII.

[2] P. Bakula, Patnje ili Žrtvoslov u Franjevackoj misiji u Hercegovini, pogl. XII.

[3] Dr. fra Andrija Nikic, Hercegovacki i bosanski franjevci izmedu 1844. i 1944. godine, Mostar, 1996., str. 128.

[11] Andrija Nikic, Fra Didak Buntic - hrvatski i crkveni velikan, Mostar, 2004., str. 619.-642.