Na danasnji dan prije osamdeset i tri godine na Citluku je u 51.
godini zivorta, 34. redovnistva i 28. svecenistva preminuo fra Didak Buntic.
Do dva dana pokopano je na Podadvoru njegov tijelo. "Ne pamti se, da je
jedan svecenik toliko oplakan bio kao on. Bog ga je uzeo u naponu zivota, u
najkriticnije doba njegova naroda i domovine." Sesnaest godina kasnije, na
svetacko iznenadenje, njegovo neraspadnuto tijelo je preneseno i svecano
pokopano u njegovoj bazilici na Sirokom Brijegu..

Roden je 9. listopada davne 1871. - prije 134 godine na Paoci. Na krstenju
dobio ime Franjo, a u legendu je usao kao fra Didak Buntic, dobrotvor
Hercegovine, graditelj sirokobrijeske bazilike, ravnatelj Franjevacke
gimnazije na Sirokom Brijegu, borac protiv nepismenosti, skrbnik za
talentirane hercegovacke srednjoskolce i studente, spasitelj hercegovacke
sirotinje, hrvatski rodoljub i domoljub, karizmaticni preporoditelj, narodni
zastupnik i provincijal.

1. Istup pred Visokim predstavnikom

Fra Didak je 1909. napisao Memorandum Austrougarskom ministru
Burianu ili Spomenica. U tom svojevrsnom faktografskom prikazu ondasnjeg
stanja hrvatskog pucanstva i svecenstva u Hercegovini fra Didak pise: Ovu
Vam spomenicu posvecuje katolicki narod u Hercegovini kao jednu kitu cvieca,
u kojoj doduse ne cete naci liepih i mirisavih ruza, ali tim vise gorkoga
pelina i cemerike, kojim cviecem obiluje Hercegovina, navlastito
sjeverozapadna polovina njezina, od zeljeznice do dalmatinske i bosanske
granice u povrsini od kojih 3.000 cetvornih kilometara sa 150.000 zitelja.
Prije svega iskrena Vam i topla hvala od citavoga nasega naroda na Vasem
trudu i nastojanju oko uvedenja ustava i po tomu svrgnuca tezkoga
absolutistickoga jarma, koji nam je najvise kriv danasnjemu nasemu
kulturnomu i gospodarskom nazadku. Svoje misli fra Didak njima saopcava, a
od njih dobiva potvrdu i podrsku.[1] A javnosti je iste 1917. godine
porucio: Poslije rata ne cu priznati u Bosni i Hercegovini niciju vlast,
nego bana hrvatskoga.[2] Ta poruka je odjeknula u Budimu, te je grof Tisza
bahatoscu jednog stranca izdao tajnu naredbu 1918. godine da se fra Didak
Buntic deportira u Arad, jer je previse glasno proricao Austro-Ugarskoj
svako pravo na Bosnu i Hercegovinu. Ni on nije tada slutio, da ce mu se fra
Didak iste godine dostojno oduziti otpremivsi ga bez rijeci iz Mostara, da
prijede Savu i »umre« prije svoje tjelesne smrti. Usprkos svemu, sve do
1918. Mostar je srediste hrvatske aktivnosti u zemlji. Fra Didak pise
Krsnjaviju: Zublja narodne svijesti hrvatske, Starcevicanstvo nije doslo iz
Slavonskog Broda u Bosnu nego iz Hercegovine, napose iz kamenitog Mostara,
koji je zadrzao svoj narodni karakter naprotiv malom Berlinu-Sarajevu.
Svrsetka rata docekao je fra Didak kao clan Narodnog vijeca u Zagrebu, a
zatim zastupnik u Privremenom narodnom predstavnistvu i Ustavotvornoj
skupstini. To mu je bilo priznanje za njegov rad koje su mu odali prijatelji
i rodoljubi u Zagrebu.

Na pocetku svog javnog djelovanja stvorio je program i njega
ostvarivao. Hercegovcki narod treba uzdignuti kulturno, prosvjetno i
gospodarski do onog stupnja na kojem se danas nalaze svi narodi zapadne
Europe, jer i zemlja i narod imaju za to sve uvjete. To treba ostvariti
nesebicnim radom, a za to smo pozvani upravo mi franjevci, sinovi toga
naroda s kojim smo sudbinski povezani jos od davnih vremena i s kojim smo
dijelili dobro i zlo. U taj program zelio je ukljuciti svoje ucenike, a i
sve narodne kapacitete. Hocete li igdje na svijetu - njegove su rijeci -
naci krsnijega, krepcijega, zdravijega i bistrijega naroda, kao sto je nas
narod hercegovacki, kome nista drugo ne fali nego prosvjeta, naobrazba i
dobar uzgoj. I zato ste tu Vi, moji mladi prijatelji, da taj manjak
nadoknadite i odstranite.[3] Godine 1898. generalni pohoditelj fra Urban
Talija je susreo fra Didaka Buntica na Sirokom Brijegu i za njega zapisao:
O. fra Didak Buntic, profesor knjizevnosti, mladic dobra duha i prirodnih
sposobnosti. Kad bi se nalazio u povoljnijim prilikama, jos bi se bolja nada
mogla u njega polagati.[4] God. 1911. izabran je za direktora Franjevacke
gimnazije i na toj duznosti ostao dok nije 27. svibnja 1919. izabran za
provincijala. Kao direktor Gimnazije predlagao je franjevackim
provincijalima »da se u Zagrebu osnuje konvikt za profesore» franjevackih
gimnazija, a kao provincijal vec 1920. predlaze gradnju nove gimnazijske
zgrade na Sirokom Brijegu. Godine 1921. pozvao je inz. Vancasa da napravi
nacrt za novi konvikt. Iste godine razaslao je studente teologije na razna
europska sveucilista, zeleci da po njihovu povratku zavlada u Hercegovini
novo vrijeme rada i preporoda. Zelim da mi budete utjeha, veselje i radost u
starim danima, pisao je studentima i nadodao: Kod vas su sve moje misli, sva
briga, strah i nada.[5]

"Svojim duhom i radom, istice dr. Tugomir Alaupovic, ispunjavao vise od 20
godina nase zamrsene i mutne proslosti u Bosni i Hercegovini. Svagdje je bio
prvi ili medu prvima, na zboru i dogovoru, u drustvu i radu"

Evo nekoliko pojeidnosti: 1. Uzdizanje gospodarstva

Prvih godina svog djelovanja na Sirokog Brijegu fra Didak je, da bi poticao
poboljsanje zivotnih uvjeta, najprije osobno poucava dake i seljake
kalemljenju plemenitih sorti voca, nabavljao sadnice i dijelio ih seljacima
sirokobrijeskog kraja, pa Hercegovini, a kasnije promice unapredenje
stocarstva, navodnjavanje polja, izgradnju otkupne duhanske stanice u
Listici. Podigao je zgrade za duhansku stanicu.

Trasirao je nove ceste i putove. Sirio je postansku i telefonsku mrezu.
Zauzimao se za zasluzni otkup zutog zlata - duhana, i slicno. Zahtjeve o
ispravnoj otkupnoj politici duhanske proizvodnje zapisao je 1909. u poznatoj
Spomenici koju je predao ministru Burianu.[6]

2 Gradnja sirokobrijeske bazilike

Godine 1905. zapocinje gradnju monumentalne crkvu na Sirokom
Brijegu - prije stotinu godina! Crkva je pokrivena 1910. Za gradnju crkve
osnovao je i klesarsku skolu za mladice iz okoline Sirokog Brijega. Izmedu
raznih stilova izabrao je romanski, zbog njegove velicajnosti i
jednostavnosti. Na njoj nije ostavio uklesano svoje ime, ali je na cijeloj
zgradi ostavio otisak svoje licnosti![7] U toj 'pjesmi od kamena' i 'drami
na otvorenom' tko i nema glazbenog sluha, cuje pjesmu svoje proslosti,
shvaca je i uziva u njoj. Jer te tvrde stijene sviraju himnu zuljevitih
ruku, gladnih zeludaca i duboke vjere u Boga i covjeka. To je najpitomiji
napjev hrapavim sazvucjima hercegovacke bure, kisa i skrtosti tla. I nije
ni­malo cudo, da se pod njezinim svodovima i starci raznjeze i osjete se
vizio­narima poput starozavjetnih proroka:

Ovdje je, odjekuju poruka fra Rufina Silica, konaciste nase
ljubavi.

Ovdje je polaziste nase revnosti.

Ovdje je privlacna snaga nasega bratstva.

Ovdje je pohvala i ukor naseg covjekoljublja.

Ovdje je nas zrtvenik i nase svetiste ...

Ovdje je nas Nazaret i Betlehem, nasa Kana i citava Galileja.

Ovdje je nas Jeruzalem i Kalvarija. [8]

3. Rat nepismenosti

Prosvjeta je takva biljka koja niti raste niti cvjeta ako se ne
zalijeva suzama i krvlju. Za vrijeme visestoljetnog mracnjastva pod turskom
upravom u Herceg-Bosni prosvjeta je samo tinjala.[9] God. 1910. proveo je
prosvjetnu revoluciju u Hercegovini sa svrhom iskorijeniti nepismenost. Sam
je vodio skole za opismenjavanje u okolici Sirokog Brijega, a po njegovoj
metodi - 1. da je svatko u stanju drugoga nauciti ono sto sam zna i 2. narod
se mora sto vise privuci i priuciti na sto zivlje sudjelovanje u radu oko
svoje vlastite prosvjete i napretka, bili su temelji uspjehu rata protiv
nepismenosti. Mladez, posebice zenske, u pravom su znacenju rijeci,
prisiljavale fratre, ucitelje i uciteljice da ih poucavaju po metodi fra
Didaka Buntica. Do kolike casti je uzdigao uciteljstvo potvrduje cinjenica
da su se pismeni natjecali tko ce postati uciteljem. Tako samo dvanaest
godina su imali ucitelji Jago Sliskovic i Frano Jelic s Trna.[10] Ova nasa
prosvjetna organizacije, pise fra Didak, stoji pod zastitom i
pokroviteljstvom Bezgresnog Zaceca B. D. Marije i sv. Ante. Njihove godovine
jesu nase svetkovine.[11] Fra Didak je imenovao i nadzornike skola.

Od 1910. do 1917. naucilo je citati i pisati do 20.000 osoba, a izmedu 1922.
i 1943. naucilo je citati i pisati jos 10.000 osoba. Nakon svecanih ispita
1374 ucenika i ucenice odrzanih 24. svibnja 1914. na Sirokom Brijegu drzavni
predstavnik Ivo Dobrzanski je zapisao: Tko pozna fra Didaka, zna da bi se
on, kad je sve svoje sile i velike vrline stavio u sluzbu jedne zupe (Siroki
Brijeg), isto tako rado stavio u sluzbu cijeloga naroda hrvatskoga.[12] I
kad bi se svuda ovaj sistem proveo, rijeci su samog fra Didaka, a zupnici i
ucitelji osnovnih skola za to zagrijani bili, preko noci bi kod nas
analfabetizma nestalo; oni sami sa njesto truda, odvaznosti i ugleda bili bi
ne samo zupnici i ucitelji, nego jos i pravi apostoli pucke prosvjete, koji
bi narod blagoslivao i kroz pokoljenja ih se sa zahvalnoscu sjecao. To bi
bili pravi heroji narodni, mnogo drugaciji, nego oni sto su ocistili
Augijasovu stalu, ubili laernijsku zimu i nemejskoga lava. Tim bi oni morali
odvazniji i srcaniji biti, sto bi taj napor trajao koju godinu i sto bi u
tom radu isli putem poznatim, utrvenim i prokrscenim.[13]

4. Spasavanje sirotinje

Godine 1916. "rat je ucinio crtu" preko fra Didakove prosvjetne djelatnosti.
"Nijesmo ipak skrstenih ruku stali, nego se radilo na drugom polju, sto se
dalo i moglo i ne bez uspjeha, zahvalec Bogu." To je vec god. 1916. i
pocetak spasavanja sirotinje. U pismu sto ga je fra Didak uputio zemaljskom
poglavaru Sakoticu o zastiti vojnika fra Didak krici: Ali vajme meni o cemu
je pisem i cime li Vasoj preuzvisenosti dosadujem na ocigled ove goleme i
posvemasnje propasti naseg bijednog i siromasnog naroda. Srce mi se cijepa,
preuzviseni gospodine, gledajuci svojim vlastitim ocima ove nemile prizore,
ove bijede i nijeme od gladi sablasti u spodobi ljudskoj, a da im ni
odakle pomoci nema. Klonuli starci, iznemogle zene, obamrla djeca cekaju po
vise dana na onaj kilogram zita i ne dobivaju ga, nego se teturaju po
kucama. Pojeli su davno sjeme, pojeli onog zivog ajvana, povrce, korijenje i
zelenu travu. I sta sad? Uzdat se u aprovizaciju? . Pitamo nasu kotarsku
oblast i urgiramo dnevno, a ona nam odgovara: Sto da cinimo? Ono sto imamo,
to Vam i damo.[14] Potaknut jaukom i suzama fra Didak je posao caru Karlu I.
u Bec. Umjesto ocekivanih darova fra Didak mu je ponio sedam vrsta kruha cim
se njegovi podanici u Hercegovini hrane: sircen, kukuruzov, karisikov,
proseni, siljev, barov kruh i kruh od kljenove kore.[15]

Medu brojnim upozorenjima, zahtjevima i vapajima fra Didak je Sarkoticu
napisao: Kad je ovo ovako... vi nam pribavite nekoliko starih lada, pa nas
turite niz Jadransko more i prepustite neizvjesnoj sudbini za izbjeci ovoj
groznoj smrti, koja nas sigurno ceka, i ja cu je osobno dijeliti... Morituri
te salutant -pozdravljaju te umiruci! Stvarno od gladi desetine umiru u
pojedinim dijelovima Hercegovine, stotinama, tisucama prijeti ista smrt,
jedan mucenicki narastaj bio je pred Kalvarijom bez uskrsnuca. Moralo se
uciniti i nemoguce da se spasi buducnost. Jedan covjek ucinit ce to
nemoguce - nas fra Didak. Oni moraju zivjeti, ponavljao je cesto gledajuci
kako stradaju i umiru od iscrpljenosti, gladi i bolesti najmladi - djeca
njegove Hercegovine. Slavonija postaje obecana zemlja. Tako je fra Didak u
ratnom vihoru organizirao u Hrvatskoj sabiranje pomoci za gladne u
Hercegovini a djecu odvodio u sjevernu Hrvatsku i Slavoniju te ih razmjestao
kod dobrocinitelja. I spasio oko 17. 000 osoba, bole receno spasio je narod.

"Ja sam ziv i to je moj govor o fra Didaku Bunticu" (Ante Pandzic), rijeci
su jednog sijedog covjeka s Humca koji je godine 1917. otet smrti. Tu kratku
recenicu mogu ponoviti tisuce spasenih od gladovanja i prerane smrti. To
mogu ponoviti tisuce njihovih potomaka koji i ne slute da ih ne bi bilo da
srecom nije zivio jedan veliki neobican i energican covjek - fra Didak
Buntic. To mogu ponoviti i tisuce Hrvata rasutih po slavonskim ravnicama!
Drugi bjegunac od gladi izjavio je kratko o svom dobrocinitelju: "Kao sto je
dobri Spasitelj zemljom hodio i svakom dobro cinio, tako je i fra Didak
Buntic radio." Bolje i ljepse nije mogao reci.[16]

5. Zauzimanje za narod

Godine 1918. nasao se hrvatski narod na prekretnici. Svjetski se
rat primicao svome kraju, pala carstva i prijestolja, a stvarale se nove
drzave i sklapali se novi savezi. Te je godine nestalo i stare
Austro-Ugarske Monarhije, a na njezinim rusevinama nicu nove drzave. U
mutnom i kaoticnom stanju, opci metez svih slojeva narodnih, val socijalnog
vrenja i poremecenja, a osobito val bezvjerja koji je ozbiljno potresao i
crkvenom organizacijom zavrsio je u kuhinji Kraljevine Srba Hrvata i
Slovenaca. Izbornicima je zasvjedocio: Hvala Vam na povjerenju, koje ste mi
na izborima zasvjedocili usprkos tolikih nedostojnih kleveta i podvala nasih
protivnika. Uzdam se u Boga, da se nikada za to ne cete pokajati i da cu ja
Vase veliko i dragocjeno mi povjerenje znati i moci sacuvati, jer ne mogu
dozvoliti, da itko ziv toliko srca i samilovanja za bijedu i potrebe, toliko
zauzetosti za dobro svoga naroda imati moze, koliko bas glavom Vas zemljak i
zastupnik. Posljednji dan svoga zivota planirao je prozivjeti s ljudima u
Citluku da im uredim to sto sam, im obecao.

Pred kraj zivota, 21. studenog 1921. fra Didak ponovno brani
sadioce duhana. Sada kod nove vlasti, one iz Beograda. U svom prosvijedu i
poruci sadiocima duhana fra Didak, najprije upozorava na razlike u otkupnim
cijenama u Hercegovini, Dalmaciji i Srbiji, te izmedu ostalog, odlucuje: 1.
Zatraziti pristojnu povisicu duhana u razmjeri sa zivotnim namirnicama i
losem stanju nase valute: 2. zatraziti dokinuce svakoga poreza na duhan i 3.
ponovo pozvati Upravu monopola, da ona svoju komisiju posalje ne kao prosle
godine po zakljucku predaje duhana nego na pocetku i pri otvoru vage.Radi
toga pozivam sve vas, da pocekate spomenutu komisiju i da ni jendoga kila
duhana ne dadnete otkupiti dok ta komisija ne prode i ne ustanovi nove
cijene i uzroke duhana. Rade neka sav do vraga ide i propane, nego se dati
ovako zapostavljavati i izrabljivati vjecno!

Pocetkom god. 1922. objavljen je njegov energicni zahtjev za premjestaj
promrzlih vojnika koji su iz Hercegovine i Dalmacije u kolima za prijevoz
stoke otpremljeni u vojarne Srbije i Makedonije. - Zahvalni narod mu je dao
naziv: otac Hercegovine, nas Ciril i Metod, Mojsije, Leonida, spasitelj
sirotinje, nas otac i majka.

6. Provincijalstvo

Za provincijala je fra Didak izabran nekoliko mjeseci nakon
raspada stare i osnutka nove Kraljevine. Tad je prisegno: Obecajem pred
Bogom i svima vama da cu u radu pred ocima imati jedino ono sto ce
promicati slavu Bozju, dobro Provincije, dobro brace i krscanskog puka koji
je povjeren mojoj braci... Imate dakle slugu i ministra koji se moze sa
svakim sazaliti, koji zna cijeniti zasluge, prekrsaje kazniti. Pomozite nas
vasim tradom, nastojanjem, savjetima. A dacima je govorio: Ja sam ponosan i
sretan, kad si predstavim ono doba, kad ce toliko vrsnih, plemenitih,
odgojenih, ucenih i kreposnih mladica i nesebicnih radnika zaci u svoj narod
te ga buditi na novi joste neviden zivot. Vi ste zivot i put, sol i zacin,
svijetlo i ogrijenje, vi ste uzdanje nase i nasega naroda. Fra Didak je na
celo Provincije donio sa sobom ljubav prema Zajednici tako veliku i tako
zanosnu da joj je tesko naci premca. Ponavljao je: Nije li, dakle, nasa
Provincija takova, da se s punim pravom njom ponositi i diciti mozemo, da ju
kao majku ljubiti i sve za nju zrtvovati i pregorjeti, na slavu Boga,
moramo? Zaista, braco, ako smo svjesni svoga zvanja, svoga stanja, svoje
uzvisene zadace i lijepe buducnosti, zavidan je i idealan nas polozaj u
lijepoj i krsnoj nasoj Hercegovini. Zato se ja nimalo ne cudim nekim visoko
polozenim svjetovnim i crkvenim osobama, od kojih sam toliko puta cuo, da bi
najvolili biti hercegovcakim franjevcem! - Dakako, ta mi smo i danas u svom
narodu najugledniji stalez, mi smo vode,vitezovi i plemstvo zemlje...

7. Zastita duhanara

Duhansko je pitanje Hercegovcu, pise fra Didak 1909., zivotno
pitanje, pitanje kruha, pitanje njegova opstanka. Duhan je njegov prvi i
glavni proizvod, jedina njegova zarada, odmah od okupacije monopoliziran,
sto je osobito nesretnoga kmeta tesko tistilo, jer je tim de facto uprava
dosudila agi pravo trecine, doticno cetvrtine ne samo na rod zemlje, nego
takoder i na svu njegovu zaradu, koje pravo aga pod turskom upravom nije
imao. Jedanaest mjeseci neprekidno traje nas rad o duhanu.[17] U svojoj
Spomenici iz 1909. fra Didak se tuzi Sarkoticu: Preuzviseni gospodine
ministre, nas je narod osiromasen i na prosjacki stap spao te mu prieti
ocita propast, osobito ove godine, gdje nista nemamo do ovo zalostnoga
duhana, koga smo vise sa suzama i znojem nego sa vodom odgojili. Pa ipak nam
se ovako ove godine - kao da se sve proti nama urotilo - kraj svih nasih
molba, kraj svih nasih tuzba, kraj istoga obecanja Vase Preuzvisenosti i kao
za inad procjenjuje i placa kud i kamo gore negoli dosadasnjih godina. Sta
treba dotle nas siromasni narod, koji nista vise izgubiti ne moze, u
ocajnost tjerati? Ovako, preuzviseni gospodine, ne moze dalje ici. Stoga
apeliramo na covjekoljubivi osjecaj Vase preuzvisenosti, da smjesta odredite
Vama podcinjenim organima, neka vrse Vasu riec, koju ste nam u ovogodisnjim
delegacijama dali, i da ne sile narod, da se laca nezakonitih sredstava i
ocajnih u obranu svoga bitka i obstanka.

I nakon 82. godini od far Didakove smrti mogu ponoviti: Fra
Didak Buntic bio je uistinu velik, ali mi tu velicinu ne mozemo iskazati,
ona se moze smao osjecati. Cini mi se da se, ipak, iz vise razloga, treba
zaustaviti na onome sto je nakon vijesti o fra Didakovoj smrti napisao
njegov politicki protivnik i poglavar zemaljske vlade u Sarajevu. Ja ne
vjerujem pise Sarkotic, da u Hercegovini ima ijedna dusa, koja Didaka ne bi
poznavala, koja nije osjetila i nesto primila od njegove dobrote, koja nije
u njega gledala s ljubavlju i postovanjem, koja u njemu ne bi gledala
branitelja naroda, siromasnog, ali junackoga, koji je u stalnoj borbi s
prirodom, a kojemu je on s iskrenim odusevljenjem posvetio svoj zivot i
rad... Ali sta je sve to prema njegovom prebogatom radu koji je izvrsio
izvan svoga zvanja! Ako danas u Hercegovini skoro svaki katolik zna citati i
pisati, ako danas prosvjeta u hercegovackom puku stoji na dosta visokom
stupnju, ako danas jedan drugomu u naobrazbi moze pomoci, sve se to moze
zahvaliti njemu i njegovoj »metodi za suzbijanje nepismenosti.« On nije bio
samo duhovni voda nego takoder istaknuti politicki voda svoga naroda. Gdje
je on stajao, stajala je cijela Hercegovina. Hrvatski narod ga je slijedio
gotovo slijepo, i s pravom, jer boljega predstavnika hrvatske duse, hrvatske
misli nije ni mogao izabrati. Za vrijeme rata on se nasao u jugoslavenskom
taboru, ali ubrzo je upoznao potrebu zajednickog nastupa svih cisto
hrvatskih snaga. No smrt ga je zatekla iznenada u provodenju i ostvarenju te
misli. Sta je on ucinio u danima glada za vrijeme rata za svoj narod, kako
se on mucio i borio za unapredenje sadnje duhana, za povisenje cijene tom
jedinom izvoznom proizvodu siromasnih hercegovackih seljaka, to znadem samo
ja i to zna cijeniti samo njegov zahvalni narod. Ja sam mu davao uvijek moju
iskrenu potporu i moje su simpatije bile uvijek na strani tog strpljivog
naroda koji je svoju tesku sudbinu dostojanstveno podnosio, a u cijoj sam
sredini i ja prozivio svoje najljepse mladenacke godine.. Ali eto ipak je to
plemenito srce prestalo kucati, srce koje je uvijek bilo ispunjeno brigama
za narod, Red i mladez, koje je bilo premoreno hodanjem po brdima
Hercegovine i slusanjem zelja naroda.

P r i j e d o l o z i

Orijaski lik fra Didaka Buntica i sveukupno njegovo djelovanje jos nije
dovoljno istrazeno ni vrednovano. Valjalo bi skupiti sve fra Didakove zapise
i pisma:

1.. osnovati Institut Fra Didaka Buntica koji ce prikupljati, sortirati,
analizirati i cuvati vrela i literaturu o fra Didaku Bunticu i organizirati
svakogodisnje Dane fra Didaka Buntica (Gradnici, Mostar, Siroki Brijeg,
Zagreb, Osijek, a zasto ne Bec i Innsbruch), te ih ukljuciti ne samo u
republicku, nego uzdici na medunarodnu razinu;
2.. nastaviti s prosirenjem kolonije umjetnika na temu fra Didakova zivota
i djela;
3.. pokrenuti publikaciju Fra Didak Buntic, koja ce promicati ne samo lik
i djelo naseg velikana nego i njegovih suvremenika;
4.. sagraditi staru hercegovacku kucu - s nazivom kuca fra Didaka Buntica
i u njoj postaviti stalnu izlozbu, te odrzavati povremene manifestacije;
5.. organizirati znanstvene skupove o fra Didaku Bunticu i njegovu djelu.
Simpozij bi se mogao prirediti u Citluku - Sirokom Brijegu -
Mostaru -Zagrebu;
6.. objaviti njegova Sabrana djela ('opera omnia') - vrela za upoznavanje
osobe i djela fra Didaka Buntica, jer ona svjedoce Bunticevu iznimnu
erudiciju, ne samo u okviru klasicnih, lingvistickih, biblijskih,
patristickih i povijesnih podataka nego i socijalno-gospodarskih prilika;
7.. napisati monografiju - mogla bi to biti doktorska disertacija;
8.. podignuti dolican spomenik fra Didaku Bunticu, imenovati trg i ulicu u
Citluku, Mostaru, a zasto ne i u Zagrebu;
9.. nastaviti s natjecajima za najbolji pjesnicki i knjizevni rad,
sastaviti kviz za ucenike raznih profila, ministrante, framase, trecoredce i
fratre, te katolicku i hrvatsku javnost;
10.. snimiti film i TV emisiju o fra Didaku Bunticu: vrijeme, osoba i
djelovanje, te ga prikazivati na javnim i privatnim TV programima, ali
umnoziti ga na videokasete za nase ljude u inozemstvu;
11. tiskati markice, slike, plakete. s likom i djelima fra Didaka Buntica
koje ce biti najrasireniji veleposlanici njegove misli, poruke njegovih
djela i dokazi njegova postojanja i nase zahvalnosti - vec je zalaganjem
potpisanoga tiskana prigodna markica s likom fra Didaka Buntica;

12. osnovati Kulturno drustvo Fra Didak koje ce promicati hrvatsku
kulturno-glazbeno-etnografsku bastinu.

13. Konacno, ali na prvom mjestu, potrebno je pokrenuti proces za
kanonizaciju fra Didaka Buntica. Taj dogadaj bi bio vrelo radosti,
zahvalnosti, slavlja, istrazivanja, upoznavanja i nasljedovanja velikana
hercegovackog krsa. Potonje isticem jer vjerujem da se na poseban nacin Bog
proslavio u tom Malom bratu, po rodenju suzupljaninu, po zvanju subratu,
koji nam na pocetku treceg krscanskog tisucljeca porucuje kako se, ma koliko
bio mali, neznatan, u Bogu moze biti velik, i u Bogu uciniti velika djela, i
oplemeniti krsnu Hercegovinu, i ovu zupu, i ovo mjesto i danasnji svijet. I
moze se, Bog je to dopustio, i dopusta, i nudi nam se da ga unesemo u svoju
svakidasnjicu, da s njime ucinimo danasnje covjecanstvo blagoslovljeno.[18]

14. A vec sada potrebno je urediti fra Didakov grob na Podadvoru, premda u
njemu nema njegovih posmrtnih ostataka, jer je u njemu pokopana fra Didakova
ljubav prema hercegovackom narodu i Hercegovini;

15. djeci nadijevati ime Didak i

16. utemeljiti fond Fra Didaka Buntica za potpomaganje i stipendiranje
srednjoskolaca i studenta.

I na kraju ponos ni smo üto je hrvatski narod u hercegovini imao jednog
taklvog velikana cija jedinstvena i brojna. Zivotna djela rjecito govore o
njegovoj omiljenosti. Moze se slobodno reci da je Fra Didak i osamdesetak
godina nakon njegova odlaska izmedu nas medu nama nazocan. Imajuci na pameti
da je Buntic svoj plodni zivotni put zavrsio kao zrtva ljubavi prema
bliznjemu, moze se slobodno reci da kao spasitelj sirotinje spada medu
najplemenitije, a kao siritelj prosvjete i graditelj sirokobrijeske bazilike
medu najznamenitije likove sto ih povijest prosvjete i graditeljstva kod nas
poznaje.

Time bi ovaj veliki sin hrvatskoga naroda bio otet zaboravu,
svijetlio bi mladim narastajima svojim uzornim zivotom i cijela nasa javnost
bila bi upoznata s njegovim doprinosom opstojnosti hrvatskog naroda, te
hrvatskoj socijalnoj, politickoj, kulturnoj i karitativnoj djelatnosti.[19]

Na njega s mogu primijeniti rijeci velikog i umnog pjesnika:

Nije velik tko se velik rodi,

nit' je visok tko na visu stoji,

vec je visok tko u nizu stoji,

a visinom nadmasa visine.

I velik je tko se malen rodi,

a kad padne, golem grob mu treba.

(P.P. Njegos)

----------------------------------------------------------------------------
----

[1] Lijep broj fra Didakovih pisama vec sam objavio. Usp. A. Nikic,
Hercegovcki i bosanki franjevci izmedu 1844. i 1944., Mostar, 1996. i Fra
Didakova skrb za Hercegovinu, Mostar, 2000.

[2] Spomenica, str. 17.

[3] Arhiv P. Povijest, sv., 3., f. 133.

[4] Arhiv Franjevackog reda u Rimu, Erzegovina, sv. 3. f. 259r i 264r.

[5] Arhiv P.. Spisi Provincije, sv. 59., f. 220v. Usp. Petric, Svetozar, S
fra Didakom Bunticem od Mostara do Lila, Stopama otaca. 5./1938., str.
67.-75.

[6] Arhiv P., Povijest, sv.4., 47r-52r

[7] Zasvjedocio je dr. fra Marijan Zubac. Ucenik [fra Marijan Zubac], Fra
Didakova zaduzbina, Narodna sloboda, 6.(1924.), br. 5., str. 1.-2.

[8] Silic Rufin, Homilija., nav, dj. str. 214.

[9] D. Mandic, Franjevacke skole u Hercegovini, Stopama otaca, 5/1939., str.
51.-66.

[10] A. Nikic, Franjevci i sirenje prosvjete u Hercegovini (1910.-1943.),
Split, 1977., str. 220. i Ivo Dobrzanski, Seljacke skole., str. 19.20.

[11] D. Buntic, Izvjestaj., str., 165.

[12] I. Dobrzanski, Seljace skole., str. 45.

[13] D. Buntic, Izvjestaj., str., 183.

[14] A. Nikic, Skrb za Hercegovinu., str. 65.-66.

[15] A. Nikic, Godine gladi, Duvno, 1974., str. 35.-37.

[16] A. Nikic, Godine gladi, Duvno 1974. i Ivo Bagaric, Spasitelj sirotinje,
Spomenica, str., 85.-88.

[17] A. Nikic, Skrb za Hercegovinu., str. 14.

[18] Za fra Didaka trebaju se zaloziti crkveni vrhovi - biskup i
provincijal - autoritetom pastira mjesne Crkve i uprave casne Provincije,
kojoj je fra Didak bio ne samo na celu, nego i sve svoje sposobnosti i
uspjehe njoj u nasljedstvo - amanet predao.

[19]http://www.index.hr/ CROATIAN WORLD CONGRESS, Vijesti, 14. 1. Priopcenje
cetvrtak, listopada 2004. http://www.index.hr/