http://www.hrvatiamac-web.tk

Pismo ZVONKA BUŠICA, 2003.

Zanimljivo je da su me, i s istocne i sa zapadne obale Amerike, neki moji stari i bliski prijatelji nedavno pitali - što mislim o ideji da se, slicno kao kod vas u Vancouveru, i u njihovim zajednicama organizira banket, jer se, navodno, u zadnje vrijeme sve više ljudi za to zanima i o tome se kod njih raspituje. Iako me je duboko u srce ganulo - to da me, unatoc svim promjenama i tolikim godinama, Hrvati ni u tim zajednicama nisu zaboravili, ipak nisam bio oduševljen idejom dodatnih banketa te sam to prijateljima otvoreno i rekao.
Naglasio sam da bi moja robija trebala biti vec pri kraju i pokušao im objasniti, da je tradicionalni banket, kojega meni u cast prireduju Hrvati Vancouvera, vec prerastao okvir uobicajene moralne i materijalne potpore, kakve su svojevremeno za svoje borce i stradalnike obicavali organizirati hrvatski rodoljubi diljem svijeta. Nadam se da su moji prijatelji to shvatili i razumjeli me.

--------------------------------------------------------------------------------

On November 8, 2002, the Croatian State Parliament passed the followng unanimous resolution:

Resolution on the transfer of Zvonko Busic from the United States

to the Republic of Croatia

1. Calling on the articles of the Convention of the Council of Europe on the transfer of sentenced persons, of which the Republic of Croatia and the United States of America are signatories, the Parliament of the Republic of Croatia calls upon the United States of America to act according to the arrticles of the aforementioned convention and to grant the transfer of Zvonko Busic to the Republic of Croatia to complete his term of incarceration. Zvonko Busic was sentenced in the United States in 1976 to 30 years, (*note: the official sentence was life with the right to parole after service of 10 years. The maximum term for such a sentence is 30 years) This term will be fully served on September 12, 2006.

2. Obligates the Government of the Republic of Croatia to seek mediation in the resolution of this humanitarian transfer from the competent bodies of the Council of Europe.

3. Obligates the Government of the Republic of Croatia to undertake all other necessary measures to realize the transfer of this convicted Croatian citizen to the Republic of Croatia from the United States of America to serve his prison sentence, and to provide regular reports on these efforts to the Parliament of the Republic of Croatia.

4. The Parliament of the Republic of Croatia will inform the Government and Congress of the United States with this resolution and will obligate its representatives in the Council of Europe to inform the Parliamentary Assembly of the Council of Europe.

--------------------------------------------------------------------------------

Pismo ZVONKA BUŠICA, 2003.

Dragi moji vancouverski Hrvati i Hrvatice!

Po svemu sudeci, covjek može tek donekle odredivati pravac svoga vlastita života i pod datim okolnostima biti kovac svoje sudbine. Medutim, nitko ne može izabrati vrijeme i mjesto svojega rodenja, ne može odlucivati u kojemu povijesnu razdoblju ce doci na svijet niti kakvoj obitelji i kojemu narodu ce pripadati. Sve su te vrlo važne odluke za svakoga unaprijed donesene. Drugim rijecima, to je volja Božja, a zna se da su tajanstveni planovi Božji. Zato je uzaludno tražiti odgovore na mnoga pitanja, kao: da li su sva novorodena djeca isto nevina, i ako jesu, zašto je, recimo, jednima sudeno da se porode u imucnim ili cak kraljevskim obiteljima, drugima u obiteljima siromaha i prosjaka, trecima u zdravim i cestitim obiteljima, cetvrtima u obiteljima gubavaca i zlocinaca. Ili zašto se neka djeca radaju u slobodi i mirnim vremenima, a druga baš kad topovi najžešce gruvaju. Ali pored tih važnih i neumoljivih cinjenica u svezi s rodenjem, covjeka i na njegovu životnomu putu cekaju raznorazni susreti, i znaju mu se sasvim iznenada dogoditi neke stvari koje obicno protumacimo kao puke slucajnosti. Medutim, s obzirom da upravo taj slucajni susret ili dogadaj ponekad stubokom promijeni pravac i tijek njegova života, veliko je pitanje - da li je to bio puki slucaj ili neizbježna sudbina. I na ta pitanja pravi odgovor zna samo dragi Bog, dok mi smrtnici o tome možemo samo nagadati.

Dragi moji prijatelji, meni je jucerašnji dan donio barem jedan takav iznenadni susret, koji me je ne samo trgnuo iz apatije, oživio moje davne uspomene i rastjerao sumornu zatvorsku monotoniju, nego, evo, odredio i sadržaj mojega ovogodišnjeg pozdravnog pisma. Naime, bacio sam vec pripremljene crtice za ovaj naš banket i odlucio u ovom pismu opisati taj izvanredni i uzbudljivi dan, i pokušati rekapitulirati vodene razgovore. Nadam se da cete me dobro razumjeti i da ce to mnogima pomoci da bolje shvate apsurd - da se ja tolike godine nakon uspostave Hrvatske Države još uvijek nalazim u zatvoru.

Dakle, u petak ujutro 21. studenoga stražar je nekoliko puta izvikivao moje ime dodajuci da imam posjet. Za nekoliko minuta našao sam se kod izlaza iz bloka i, dok sam cekao da se otvore elektricne rešetke i propuste me u hodnik, ocujem da mi se netko iza leda obraca pitanjem, “Oprosti mi, ali te moram nešto pitati, - je li tebe stražar zvao za posjet i je li ti ime Bušic?” Da, hladno mu uzvratim i zagonetno ga pogledam. Nato je on, ocito uzbuden, nastavio, “O Bože moj, ne mogu vjerovati, ovo nije moguce, opet mi oprosti, vidim da ni ti mene ne prepoznaješ, a mi smo prije mnogo godina bili vrlo dobri prijatelji. Sjecaš li se zašto si me prozvao Americkim Epikurijancem, i kako smo znacenje toga naziva drugima uvijek morali objašnjavati...”. A ti si, upadnem mu u rijec, mene prozvao Hrvatskim Stoikom, a to bijaše u Atlantskoj kaznionici, negdje u drugoj polovici godine 1977., dake prije punih 26 godina.

Dok to izgovaram salijecu me davne uspomene iz prvih robijaških dana i u mojoj se glavi ukaza slika covjeka u kasnim tridesetim godinama. Snažna i atletski gradena covjeka, ali s izrazito inteligentnim licem i gotovo djecijim manirama. Obojica smo bili propali studenti s burnom prošlošcu i nismo se lako uklapali u zatvorsku sredinu te smo tako postali vrlo bliski prijatelji. Zajedno smo vježbali i trcali, citali iste knjige i vodili mnoge zanimljive razgovore o ondašnjoj svjetskoj politici i filozofiji povijesti, o našim vrlo razlicitim životnim iskustvima, te kako su nas tako razliciti putovi doveli u isti zatvor. Nakon nepunu godinu dana ja sam premješten iz Atlante i tako su se zameli naši tragovi, da bi se, evo danas, igrom sudbine naši putovi opet ukrižili. Ali sada preda mnom stoji vrlo mršav i ocito iscrpljen covjek, gotovo potpuno celav i s naboranim starackim licem.

Pridemo jedan drugomu i cvrsto se zagrlimo, a kad sam ga ponovno pogledao, zapazih suze u njegovim zelenim ocima, dok on s velikim uzbudenjem tek izusti, “Vjeruj mi, da me nikada nijedan susret nije ovako uzbudio niti obradovao, - reci mi, prijatelju stari, kako je moj vrlo davno izgubljeni, ali nikad zaboravljeni Hrvatski Stoik?” Kažem mu da se, sve u svemu, još dosta dobro držim, a da i sam može vidjeti koliko sam osijedio i ocelavio, te dodajem da, nakon cetvrt stoljeca, naš ponovni susret i mene doista mnogo raduje. Nato je on, da bi me poštedio od pitanja koja je, vjerojatno, citao u momu pogledu, brzo dodao, “Od mene, kao što i sam vidiš, nije mnogo ostalo i moji su dani vec odbrojeni”.

Rešetke se otvaraju da me propuste u hodnik, ali ja se ne micem, stojim i gledam covjeka kojega sam se dosta puta sjetio i cesto se pitao, da li je živ ili mrtav, da li je slobodan ili je u zatvoru te što radi i o cemu sanja. Kažem stražaru da sam zaboravio iskaznicu i da se moram vratiti u celiju i uzeti je. Prijatelja povedem sa sobom da bih ga mogao upitati, što se to s njim dogada. Kad smo stigli u celiju, na njega sam gotovo zavikao: Za ime Božje, reci mi, odkud ti ovdje, kolika ti je kazna i zašto su ti dani odbrojeni? “Ne sada, jer na te cekaju u sobi za posjete, idi, pa kad se povratiš pricat cu ti. Imamo skoro sedam sati, narazgovarat cemo se.” Pitam, zašto imamo samo sedam sati i inzistiram da mi najglavnije stvari može za minutu ispricati. “Dobro, kad si vec toliko navalio. Iz Atlantskoga zatvora otpušten sam 198.. godine i nakon nepune tri godine, zbog pljackanja banke opet uhicen. Dobio sam novih 40 godina, a od stare kazne još sam dugovao 10 godina, tako da su mi i tužitelj i sudac cinicki poželjeli da svoj stoti rodendan proslavim na slobodi. Proteklih dvanaest godina robijao sam na nekoliko mjesta, a kad sam prije pet mjeseci premješten u ovaj zatvor, na rutinskom su lijecnickom pregledu ustanovili da imam vrlo opaku vrstu raka i da se vec dosta proširio.

Kad mi je lijecnik, s ocito lažnom sucuti, priopcio da cu možda živjeti još 7-8 mjeseci, rekoh mu da se za me ne treba toliko brinuti, jer da ja tako i tako nemam života, nego bez ikakve nade za slobodom polagano i svakodnevno umirem te da ce ovom starom ratniku smrt doci kao izbavljenje. On mi je izdao potvrdu da ne moram ništa raditi, i odtada živim vrlo povuceno tako da sam u dvorištu bio svega dva-tri puta, a osim neredovitih odlazaka u menzu, gotovo stalno sjedim u celiji i citam. Sutra, vjerojatno prije zore, odlazim za Springfield, a ti znaš da je to zatvor s bolnicom i mrtvacnicom, i da je to zadnja stanica za sve savezne zatvorenike koji su se, zbog starosti ili zbog bolesti, primakli svojem kraju. Sinoc su mi naredili da sve svoje osobne stvari moram danas prijaviti da ih se pregleda i poštom pošalje u Springfield. Jutros sam u jednu kartonsku kutiju spakirao svu svoju životnu imovinu i cekao da me pozovu da je nosim na pregled. Eto, tako sam umjesto moga, ocuo jedno poznato mi ime pa sam požurio raspitati se. Bez obzira da li je to bila puka slucajnost, ili nam je bilo sudeno da se još jednom vidimo, ja sam sretan da smo se pronašli i prepoznali. A sada ja tebe moram upitati, reci mi, u par rijeci, što se je dogodilo s onim tvojim suborcima i s tvojom Oregankom?” Uzimam englesko izdanje Ljubavnika i ludaka i, dok mu ga pružam, kažem da su sva trojica mojih suboraca otpušteni iz zatvora prije 15 godina. Zatim dodam da može, ako hoce, sjediti u mojoj celiji te se, pritisnut teškim mislima i davnim uspomenama, uputim prema sobi za posjete.

Došao me je posjetiti gosp. Krešimir Piršl iz hrvatskoga veleposlanstva u Washingtonu. U zadnjih smo nekoliko godina dosta puta razgovarali preko telefona, a sad smo se, evo, i susreli. Još sam pod jakim dojmom prijateljeve price pa mu, nakon što smo se pozdravili i posjedali, ukratko pripovjedim o momu iznenadnu susretu. On me pažljivo sluša, ali ne znam koliko se može u to uživiti, jer je i sam pod dojmom prvoga ulaska u moju zatvorsku tvrdavu i susreta sa mnom. Razgovaramo dosta otvoreno mijenjajuci teme i izmjenjujuci mišljenja. Vrijeme je nekako brzo proteklo i on mora ici. Dižemo se, pozdravljamo i on odlazi. Na me je ostavio dobar i ugodan dojam. Osjecam da nije došao samo zbog službene, nego i ljudske dužnosti, a vjerojatno i zbog znatiželje da osobno vidi gdje i kako svoju kaznu izdržava covjek koji medu svim hrvatskim robijašima protekloga stoljeca, drži tužni rekord najdužega zatoceništva.

Vrativši se u celiju, nadem prijatelja kako sjedi i cita Ljubavnike i ludake i zapažam da je vec procitao više od dvije trecine knjige. Kaže mi da se, osim što je išao predati svoje stvari, nikamo nije micao, da je cijelo vrijeme citao i da ga knjiga nevjerojatno interesira. On autoricu hvali do neba i u zvijezde kuje te kaže da mu je teško vjerovati, da u današnjoj Americi ima takvih žena i da bi on bio presretan da se je u životu namjerio na jednu koja bi i djelomice imala Julijine vrline i kvalitete. Zato meni preporuca da, unatoc svemu trebam biti sretan da imam takvu ženu i da bih njene stope trebao ljubiti. Ja sam na to s podsmijehom dodao, da se slažem da Julie zaslužuje mnoge pohvale, ali da on, ipak, pretjeruje i da ljubljenje stopa zaboravi, jer ne samo da to nije moj stil, nego je Julie dosta posebna i komplicirana osoba, koja bi, vjerojatno, stopoljubca brzo pregazila i odletjela. On se je nato od srca nasmijao pa smo, nakon kratkoga i opcenitoga razgovora o ženama, promijenili temu.

Godine 1977. savezni je zatvor u Atlanti držao skoro dvije i pol tisuce okorjelih robijaša i bio svojevrsna džungla sa stotinjak raznih bandi i grupacija. Kao što svaka ptica svomu jatu leti, zatvorske su skupine formirane uglavnom po rasnoj, etnickoj i zavicajnoj pripadnosti, a strah i potreba cuvanja vlastitih leda jamci privrženost i lojalnost clanova grupe. Baš onda kad sam ja boravio u Atlanti, za nepunu godinu dana, medu zatvorenicima je bilo sedamnaest ubojstava i mnogo više ranjavanja, te je sredinom 1978. godine o tome vodena istraga u Kongresu, a Time magazin je na naslovnoj stranici donio sliku ulaza u zatvor s natpisom - Atlantska kaznionica je klaonica. Stjecajem vrlo cudnih okolnosti možda bih i ja tada u Atlanti zaglavio, da mi nije pomogao ovaj stari ratnik s kojim upravo razgovaram.

Naime, nepuna dva tjedna nakon što sam stigao u Atlantu, jednoga mi je jutra, još dok sam spavao, netko u glavu zadao teški udarac željeznom cijevi. Na moju srecu, udarac me nije onesvijestio. Još iz ležecega položaja napadaca sam instinktivno udario nogom u trbuh i munjetom se brzinom našao na nogama. Pred sobom sam vidio dvojicu crnaca s noževima i trecega na vratima celije. Ni dan danas mi nije jasno, što se u tomu trenutku dogodilo i zašto su se crnci uplašili i pobjegli. Glava mi je krvarila pa sam otišao u zatvorsku bolnicu, gdje mi je lijecnicki pomocnik s nekoliko konaca zašio ranu. Rekao sam mu da mi je pri dizanju utega nekakva poluga pala na glavu. Kad sam isti odgovor dao zatvoreniku, koji je ribao bolnicki hodnik, on me dobrocudno pogleda i rece: “Meni slobodno možeš reci istinu, a možda ti je i pomoc potrebna”.

Ispricao sam mu što mi se dogodilo dodajuci da sam Hrvat i da sam tek prije desetak dana stigao, da nikoga ne poznam i da se s nikim nisam niti pririjecio te da mi je vrlo zagonetno tko me je i zašto napao. Kad sam na njegovo pitanje, da li sam ja taj voda hrvatskih zracnih gusara, odgovorio potvrdno, on nastavi: “Nedavno je u lokalnim novinama bio clanak o tebi, da si stigao u Atlantu, da si desnicar i rasist, i da su tvoji Hrvati bili fašisti i Hitlerovi saveznici. Možda se tu kriju uzroci napada na te. Bilo kako mu drago, bojim se da to ne ce na tomu stati. Tražit ce te oni i njihova grupa, jer se vjerojatno sada plaše da ceš ih prepoznati i pripremiti protunapad. Gvožde se kuje dok je vruce. Tebi treba dobar nož, a ja u dvorištu imam dva noža, velika kao bajunete. Podi sa mnom pa cemo se najprije naoružati. Ništa ne brini, ja sam u Vietnamu dugo bio u specijalnim jedinicama i navikao sam na borbu noževima. Nakon što ih iskopamo, ja cu otici u nekoliko blokova i raspitati se, jer poznajem i neke vode crnackih grupa, a ti u meduvremenu budi na oprezu i spreman na obranu. Ako te tko napadne, nemoj se ni trenutka ustrucavati potegnuti nož, a vjeruj mi, kad ugledaju tvoju sablju, razbježat ce se i mnogo hrabriji od onih koji su te jutros napali.”

Nakon dva duga sata vrati se moj novi prijatelj i veli mi: “Pronašao sam da su te napali regruti jedne nove chicaške grupe koja nastoji dobiti reputaciju ljevicarskih revolucionara, a veliki publicitet o otmici i clanak u atlantskim novinama dao im je ideju da ce likvidacijom ekstremnoga desnicara i neprijatelja, kod svoje organizacije zaslužiti dobre cinove. Voda grupe zaklinje mi se da on za napad nije znao niti ga je odobrio. Možda govori istinu, jer grupa je tek nedavno formirana i vjerojatno ima unutarnjih borba za prestiž. Priznao je da sada zna koji su te napali, ali da ih ne ce odati, nego se želi tebi osobno ispricati i tražiti izmirenje. U tu ce svrhu on s jednim prijateljem za sat vremena doci ovamo u dvorište. Na tebi je da odluciš što ceš uciniti, a ja cu ti, bez obzira na tvoju odluku, biti pri ruci, i u me se možeš pouzdati.”

Od dvojice crnaca koji su došli na pomirenje jednoga sam nekoliko puta susreo u velikim celijama newyorške sudnice i on mi je sada vrlo uvjerljivo govorio koliko žali da se to meni dogodilo. Zaklinjao se da su moji napadaci samovoljno donijeli odluku i da ce za to biti kažnjeni, te da mu je vrlo drago da ih je uhvatila panika pa su pobjegli. Nakon što smo se izmirili i rukovali, moj ih novi prijatelj upozori: “Vi nešto o meni vec znate, a možete se još raspitati, ali vam mogu reci da je ovo vaš sretan dan, jer je ovaj moj stari i dragi prijatelj pristao na pomirbu, a ako se njemu išta više dogodi, vas cete dvojica za to biti odgovorni.”

I evo, nakon toliko godina, ne mogu izdržati a da ga ne upitam, da li su one dvije bajunete još uvijek na onomu starom skrovištu, i velim mu da se nikada ne zna i da mene moj put može opet odvesti u Atlantu. On se nasmije i kaže da je prije svog otpuštanja jednom prijatelju pokazao sklonište te da ne zna da li su još tamo. Kažem mu da mi je iskustvo onog davnoga i tegobnoga dana dosta pomoglo kad sam se kasnijih godina našao u slicnim tjesnacima, i da sam odkako postadoh veteran i ja osobno zaštitio dosta mladih i neiskusnih robijaša, a u nekoliko slucajeva spasio ljude od sigurne smrti. Nato on nastavi, gotovo u jednomu dahu:

“Da, danas je ovdje povirivalo desetak zatvorenika raspitujuci se za te i pitajuci me što radim u tvojoj celiji, a iz kratkih razgovora s par njih zakljucio sam da imaš dobru i veliku reputaciju. Nego, reci ti meni, da li još uvijek citaš dobre knjige, i da li i sada poducavaš americke hedoniste o vrijednosti i smislu žrtve i o svrhi života, te zašto su osobne patnje i stradanja jedini izvori duhovnoga procišcenja i vlastitih spoznaja. Kako danas gledaš na svoju tezu, po kojoj je tragedija današnjega materijalistickog svijeta u tomu što prevladava sasvim krivo uvjerenje - da vece udobnosti i ugodnosti covjeku automatski donose bolji i sretniji život pa je opca opsjednutost, da se po svaku cijenu izbjegne osobna bol i vlastita žrtva, urodila tako infantilnom sebicnošcu i tolikom pokvarenošcu.

Moram ti reci da sam se, kroz sve protekle godine pocesto sjecao naših maratonskih dijaloga o životu, politici i povijesti, a kao što vidiš, nisam zaboravio stožerne misli tvoje filozofije života. Takoder sam se sjecao tvojih predvidanja, kad su se dogadale promjene u Rodeziji i Južnoj Africi, kada se ujedinjavala Njemacka, raspadali se Sovjetski Savez, Cehoslovacka i Jugoslavija. Vidim da bi se i podijeljena Koreja i Irska uskoro mogle ujediniti, da se diljem svijeta otvaraju nove fronte i formiraju kojekakvi savezi, da Kinezi na široka vrata ulaze na pozornicu svijeta... Ali sam, ipak, najvecom pozornošcu pratio raspad Jugoslavije i ostvarenje tvoga sna o Hrvatskoj Državi i zamišljao si - kolikim tek uzbudenjem ti doživljavaš ispunjenje tvojih nada i potvrdenje tvoje vjere u borbenost i duhovnu snagu Hrvata. Volio bih znati, da li je nakon postignutoga cilja nastala duhovna stagnacija i cuti kako danas gledaš na sve to, i kako to da te hrvatske vlasti nisu uspjele izbaviti iz zatvora.”

Kad je on završio, ja sam otprilike ovako nastavio: Kao što je tebi dobro poznato, ja bih o tim i slicnim temama mogao danima govoriti, a s obzirom da imamo samo nekoliko sati, pokušat cu tvoju znatiželju makar djelomice zadovoljiti. Hvala ti na komplimentima, i drago mi je da se ti još uvijek tako živo sjecaš naših dugih razgovora, pa cak i mojih specificnih uvjerenja i predvidanja, ali moram nadodati da su i moja sjecanja na naša druženja i razgovore tako svježa kao da smo se jucer rastali. Mislim da je tome glavni razlog, što u svim kasnijim godinama nisam susreo ni jednoga zatvorenika koji bi me intelektualno stimulirao kao što si to ti znao ciniti, mada sam tu i tamo nailazio na neke dosta obrazovane i nadarene pojedince i s njima se jedno vrijeme družio. Da, još uvijek citam kvalitetne knjige i to me spašava, jer bih, vjerojatno, vec davno izludio, da nisam stalno imao izobilje vrlo dobrih knjiga, koje su mi pravile društvo i intelektualno me stimulirale.

Dobro zapažaš da je stanje vrlo nestabilno i da širom svijeta rastu napetosti, da Kina afirmira svoje mjesto u svijetu, ali su ne samo velike opasnosti da brod velesvjetske plutokracije uskoro potoni, nego i da on sa sobom u provaliju povuce citavi svijet, jer ce, po svemu sudeci, današnji mocnici rade sve zapaliti nego izgubiti monopol nad svjetskom ekonomijom i politikom.

Što se tice rata za oslobodenje moje domovine, Hrvati su zaista zadivili sve one koji su im imalo bili naklonjeni, a moram priznati da su svojom spremnošcu, borbenošcu i duhovnom snagom nadmašili i sva moja ocekivanja. Medutim, kad svjetskim mocnicima i medunarodnim spletkarima nije uspjelo sprijeciti radanje Hrvatske, oni su sve ucinili da joj produže porodajne muke, i nastavljaju na njezin put podbacivati svakakve klipove. Jer, glavni je cilj današnjih mega-plutokrata, koji diktiraju svjetskom politikom, da, poput bivših sovjetskih kolektiva, po cijelomu svijetu osnuju svoje privatne zadruge i povežu ih u jednu globalnu farmu. Vizije i ovih novih Marxa i Lenjina podrazumijevaju brisanje svih etnickih i kulturnih razlika i uništenje nacionalnih država, a njihov je strateški cilj, da svakom narodu mora prisjesti i ogaditi se vlastita domovina. Zapravo takve tendencije vec pedeset godina prevladavaju širom svijeta, a narocito su jake u novonastalim državama, gdje se svako rodoljublje izvrgava ruglu i napada, i svim sredstvima vode rat za uništenje narodnoga duha.

Tim svjetskim plutokratima u tome, nažalost, pomažu iskorijenjene i kupljene intelektualne prostitutke i kojekakva egocentricna piskarala, kojima njihova pokvarenost i sljepoca onemogucavaju spoznati - da svako ljudsko bice jedino kroz svoju obitelj i zajednicu, kroz svoj narod i vjeru može postati kompletan i sretan covjek. Vjerojatno je na to mislio americki predsjednik Herbert Hoover (1929.-1933.) kad je, još prije više od 70 godina, upozoravao Amerikance i svijet govoreci: “Današnji intelektualci pokušavaju nacionalizam žigosati kao grijeh protiv covjecanstva. Oni nas pokušavaju uvjeriti da i sama rijec nacionalizam znaci zlocin, kojega se trebamo sramiti. Ali oni ne znaju da duh nacionalizma stanuje u ljudskom srcu i ne vide da se on rada u tajanstvenim dubinama ljudske duše. Da izrasta u snažni zahtjev covjeka da bude slobodan, slobodan od tudinskoga gospodarenja i svakoga tutorstva, dakle da bude svoj na svome i da sam upravlja svojom sudbinom.”

Zar nije simptomaticno da je baš za vrijeme Hooverova mandata americko gospodarstvo baceno na koljena i tako on izbacen iz Bijele kuce. (Iste su sprege 30 godina kasnije ubile J. F. Kennedya.) Ipak je ohrabrujuce što u zadnjih nekoliko godina o tim kljucnim problemima otvoreno govori i piše sve više intelektualaca i oživljava nadu da ce se i ta moderna babilonska kula srušiti, a megalomanski planovi o globalnoj farmi izjaloviti.

Dakle, ako si dobro razumio ovo što sam ti vec rekao, možeš lako zakljuciti zašto me hrvatske vlasti nisu uspjele izbaviti iz zatvora. Moje osobno razocaranje i frustracije, što sam ih u zadnjih 7-8 godina proživio, nemoguce je rijecima opisati. Da bi se shvatilo, to se mora osobno iskusiti. Mogu ti samo reci da sam ovaj pasji život na robiji mnogo lakše podnosio dok Hrvati nisu imali svoju državu, jer sam prije ipak bio nekakav živi simbol hrvatske borbe, pa je i moja žrtva imala smisao i nekakvu vrijednost. Postignucem cilja moja je misija završena, dok je moje zatoceništvo, ne samo izgubilo simboliku, nego sam se osjetio nekako suvišnim i nezgodnim teretom.

Unatoc cinjenici da je i sam sudac koji mi je izrekao kaznu još davno i u više navrata zagovarao da me se oslobodi, i unatoc tolikim molbama hrvatskih vlasti i Hrvata diljem svijeta - da me ili oslobode ili premjeste u hrvatski zatvor, moje daljnje robijanje u Americi shvatljivo je samo onima koji imaju u vidu ranije spomenute tendencije. Imam dojam da me neki utjecajni americki špekulanti smatraju nepodkupljivim fanatikom, i cini mi se da ce se potruditi da živ ne izidem iz zatvora, iako bih po zakonu trebao biti pušten na slobodu. Zato sam se još prije pet godina bio odlucio na štrajk gladu, i tako htio završiti ovu moju tragikomediju, jer od moga života nije mnogo ni ostalo, a takva je smrt puno bolja od ovoga polaganog umiranja na rate. Medutim, tu sam odluku odgodio zbog nekoliko razloga. Jedan je u tome što sam za mnoge Hrvate postao nekakva živa legenda pa ih, s tako laganim izlazom, nisam htio iznevjeriti i razocarati. Drugi je razlog u tome što me, unatoc svim mizerijama moga života, vrlo zanima kakav ce biti rasplet te velike svjetske drame. O ostalim razlozima zasada ne želim govoriti.

Eto, to toliko o meni i mojim videnjima, a sada mi reci još ponešto o sebi i u što si potrošio vrijeme odkako smo se rastali. Dok sam govorio on me je vrlo pozorno i napeto slušao, a sada me nekako zabrinuto pogleda i staloženim glasom otpoce:

“Kao što znaš, ja sam od prošlih 25 godina njih 22 proveo u zatvoru i manje više, kao i ti, podnosio ovaj pasji život. Istina, procitao sam puno dobrih knjiga, a u zadnje se vrijeme dosta i Bogu molio i sa svojom vlastitom dušom vodio mnoge tužne razgovore. Mislim da sam ti pripovijedao da sam kao novorodence adaptiran i da nikad nisam pronašao moje biološke roditelje. Oni drugi, koji su me odgojili, umrli su za moje prve ture u zatvoru. Kad sam otpušten iz Atlante, otišao sam na njihov grob, pomolio se i na svemu im zahvalio. Tada sam se, takoder, dobro isplakao, ne za njima, nego za svojim izgubljenim djetinjstvom, i zato što sam se s mojih 48 godina našao tako sam da je bilo potpuno svejedno u kojem cu pravcu krenuti, jer nigdje nitko nije na me cekao.

U tri godine na slobodi tri sam puta s tri razlicite žene pokušavao saviti svoje vlasito gnijezdo, živjeti životom kojega danas smatraju normalnim. Nažalost, nisam se namjerio na pravu ženu i mislim da je to uveliko pridonijelo da sam opet dospio u zatvor. Onaj prvi dio mog života ti je poznat, jer sam ti o mojim ratnim godinama u Vietnamu dosta pripovijedao. O poginulim, ranjenim i osakacenim suborcima i o tome kako su nas na povratku docekivali naši sugradani, da bi nas popljuvali. Tada sam se poceo zanimati za politiku i povijest, a kad sam uvidio zašto i za koga sam se borio, to je znacilo kraj moje vojne karijere. Istina, vlada mi je omogucila dobru stipendiju za školovanje i par godina sam bio na fakultetu, ali se nisam mogao uklopiti. Tako sam postao buntovnik bez cilja i završio u Atlanti, gdje smo se i susreli. Evo nas, nakon cetvrt stoljeca, opet zajedno, a ja sutra odlazim na moje zadnje putovanje. Ipak, vrlo mi je drago da iza sebe imam nešto dobrih i casnih cina na koje sam ponosan. Takoder sam sretan da nemam onih drugih kojih bih se morao stidjeti i sramiti pa cu mirno i ciste savjesti umrijeti. Molim te, nemoj me tako tužno gledati, i ne žali nad mojom sudbinom, jer to ne mogu podnijeti, ne od tebe koji si me jednom davno poducavao o onom tajanstvenom i vjecnom vracanju istoga, i o drugim tajnama života i smrti.”

Ostatak veceri proveli smo razlažuci o prirodi covjeka i sudbini svijeta. Kad je on govorio o cudesnom tehnološkom napredku, ja sam uzvratio - da sam nedavno negdje citao o tome - kako moderni covjek ima sva moguca pomagala da bi bolje cuo, a ipak je gluh; gluh na vapaj onih koji pate, gluh za pjesnika i filozofa, gluh za kišu i vjetar, gluh za buku oceana, gluh za tišinu noci, gluh za Boga. On je nato nadodao kako mu se cini, da bi u svakom stoljecu dragi Bog morao žrtvovati svog sina da bi njegova mucenicka smrt uvijek nanovo budila empatiju u ljudskim srcima i imaginaciju u njihovim mozgovima, i tako ljudima omogucila da spase svoje duše, i da, takoder, na ovome svijetu žive boljim i sretnijim životom. Ja sam se nad tom njegovom idejom ozbiljno zamislio i dodao: Za nas smrtnike vjecno ce biti nedokucivi tajanstveni putovi Božji, ali nam ostaje vjera da Bog covjeka ne ce zaboraviti, niti ce ovaj svijet prepustiti davlu.

Dakle, blago onima koji svakodnevno i u svim stvarima vide prst Božji, jer njima njihova vjera daje nadu bez koje nema buducnosti, a bez buducnosti ni prošlost ni sadašnjost nemaju nikakva smisla. Cim izgubi vjeru, covjek gubi i nadu i smisao svoga života, a smisao njegova života na ovome svijetu je baš ono što covjeka cini covjekom. Zato, kad izgubi svrhu svoga postojanja, covjek prestaje biti covjekom i postaje obicni racionalni dvonožac, živince bez srca i bez savjesti, arogantni egocentrik, opsjednut svim vrstama megalomanije, i sklon svim porocima i pokvarenostima. Zatim sam naglasio da se upravo tu kriju uzroci današnjega apsurdnog stanja, u kojemu medunarodni spletkari, špekulanti i supergangsteri nastupaju pod kojekakvim dobrotvornim zastavama i slove kao najveci svjetski filantropi. Nato on dodade da je, možda, još veca ironija, da država koja je prvak u ubojstvima, djecijim pobacajima, rastavama normalnih brakova, narkomaniji, kriminalu, silovanjima, bolesnoj sebicnosti i absurdnom bogacenju, dekadenciji i unutarnjoj truleži, da ta i takva država ima obraza cijelomu svijetu dijeliti lekcije o moralnim nacelima i ljudskim pravima.

Dok smo tako o tim i slicnim temama razgovarali vrijeme nam je vrlo brzo proletjelo, i u 10 sati stražari su najavili da se svi zatvorenici vrate u svoje celije na brojenje i kljucanje. Rastali smo se bez zagrljaja i bez ijedne rijeci. On je samo vojnicki podigao ruku, a ja sam mu isto tako uzvratio, i on je, odlucnim i sigurnim korakom, nestao. Kad sam se iducega jutra probudio, na podu kod vrata celije našao sam Julijinu knjigu i u njoj list papira na kojemu je pisalo:

“Dragi prijatelju, sada je skoro jedan sat po ponoci i evo sam upravo do kraja procitao Ljubavnike i ludake. Iako ce, vjerojatno, za dva-tri sata doci po me, moram ti napisati ovo kratko pismo. Ne stidim se priznati da su mi pri citanju na dosta mjesta oci zasuzile. Knjiga je ne samo živ i umjetnicki prikaz stvarnih životnih zbivanja, nego i vrlo iskrena ispovijest jednog velikog srca i svjedocanstvo prave i velike vjernosti, zaista dirljiva balada ljubavi i svojevrsna oda prijateljstvu. Blago onima koji na ovom svijetu pronadu sebi srodnu dušu, jer samo tako nastane ona tajanstvena veza, koju nikakve zemaljske sile ne mogu raskinuti niti ikakve fizicke udaljenosti mogu utrnuti vatru koja se raspali u njihovim srcima, onoga casa kad se njihove duše prepoznaju. Sada potpuno razumijem zašto je, uz tebe, tvoja Julie bila spremna na sve, i zašto još uvijek na te ceka. Naime, nakon što sam procitao Ljubavnike i ludake, postalo mi je jasno, da ste se vas dvoje, kroz tolike usamljene i hladne godine, uvijek nanovo uspijevali ogrijati na onoj u staromu Becu davno zapaljenoj vatri, a što god su vas jace udarali okrutni vjetrovi, ta je se cudesna vatra još više rasplamsavala i bolje vas grijala.

Razmišljajuci o svemu tome došao sam do uvjerenja, da ni naši susreti i razgovori nisu tek puke slucajnosti, i na tome se iskreno Bogu zahvaljujem. Jer, baš onda kad smo bili najjadniji i najusamljeniji, Božja je Providnost omogucila naše susrete, da jedan drugomu pomognemo i jedan drugoga utješimo. Vjeruj mi, koliko god je naš susret u Atlanti tebi pomogao da izbjegneš neke opasne zamke i da, kao stranac i bez ikoga svoga, preživiš onu krvavu džunglu, bila je to gotovo sitnica kada se usporedi s onim koliko meni znaci naš jucerašnji razgovor. Jer on je uveliko rasteretio moje tužno srce, i dao mi takav unutarnji mir, da ga ni moja skora smrt ne ce moci poremetiti. Koliko god je kome važno kako dugo ce živjeti i što ce u životu postici, za covjeka bi moralo biti mnogo važnije - ne izgubiti svoju cast i umrijeti ciste savjesti.

Svaki na svoj nacin nas smo dvojica idealisticki buntovnici u sasvim materijaliziranomu svijetu, pa se nije cuditi da su toliki nemili vjetrovi nosali naše životne lade. Kroz duge i bolne usamljenosti ipak smo dosta naucili, a kroz vlasite patnje i stradanja upoznali smo pravu prirodu covjeka i izopacenost svijeta, ali takoder spoznali cari prirode i ljepotu života, i usudili se igrati sa strahotama olujnih valova, cak i onda kad su prijetili da ce nas progutati. Tada smo stvarno i najintenzivnije živjeli pa nemamo razloga kukati. Uz ovaj moj zadnji Zbogom, želim ti reci još samo to, da ce, i nakon što potone moj brod, moja duša za te Bogu moliti, da te cuva i da ti pošalje dobre vjetrove, koji ce tvoj brod odnijeti u sretnu luku, tvojoj vjernoj Juliji i tvojoj carobnoj domovini.

To ti od srca želi tvoj stari prijatelj, koji ce umrijeti kao Stoik, iako je dugo živio kao Epikurijanac.”

Dragi moji vancouverski Hrvati i Hrvatice, nadam se da mi ne cete zamjeriti što sam iskoristio priliku i kroz moje se ovogodišnje pozdravno pismo javno zahvalio jednom starom prijatelju, koji mi je pomogao u nevolji. Želeci sve to što bolje predociti, previše sam oduljio i vjerojatno mnogima prešao u dosadu, pa ih molim da mi oproste. Ipak, prije nego završim moram vam napisati makar nekoliko rijeci o ovom jedinstvenom banketu, kojim me, evo vec šestu godinu, tako širokogrudno castite.

Zanimljivo je da su me, i s istocne i sa zapadne obale Amerike, neki moji stari i bliski prijatelji nedavno pitali - što mislim o ideji da se, slicno kao kod vas u Vancouveru, i u njihovim zajednicama organizira banket, jer se, navodno, u zadnje vrijeme sve više ljudi za to zanima i o tome se kod njih raspituje. Iako me je duboko u srce ganulo - to da me, unatoc svim promjenama i tolikim godinama, Hrvati ni u tim zajednicama nisu zaboravili, ipak nisam bio oduševljen idejom dodatnih banketa te sam to prijateljima otvoreno i rekao.

Naglasio sam da bi moja robija trebala biti vec pri kraju i pokušao im objasniti, da je tradicionalni banket, kojega meni u cast prireduju Hrvati Vancouvera, vec prerastao okvir uobicajene moralne i materijalne potpore, kakve su svojevremeno za svoje borce i stradalnike obicavali organizirati hrvatski rodoljubi diljem svijeta. Nadam se da su moji prijatelji to shvatili i razumjeli me.

Naime, meni su i ova moja pozdravna pisma postala svojevrsna umna i duhovna terapija. Jer kao što pustinjske oaze ožive i osvježe žedne i iscrpljene putnike, tako i vaši banketi okrijepe moje malaksale snage i bodre me da izdržim i da ne klonem. A sama cinjenica, da su svake godine na banketu jedni te isti uzvanici, ukazuje na to, da je i u vas, dragi prijatelji, uz osjecaj dužnosti da pokažete svoju pažnju na moju žrtvu, takoder, narastao osjecaj potrebe - da se na tomu jedinstvenu rucku zajedno okupite da biste, sjecajuci se rodoljubnih aktivnosti iz davnih godina, evocirali uspomene o tužnom odlasku iz zavicaja i tegobnomu privikavanju na život u hladnoj tudini.

Evo nam se i ova godina primakla kraju, i Božic je vec na pragu. Slaveci još jedan Božic u tudini, dragi moji prijatelji, želim vam da se tih svetih dana sjetite onih davnih i mnogo radosnijih Božica u vašim dragim i dalekim zavicajima, gdje su jabuke i narance jace mirisale, orasi i kolaci bolje prijali, a domaca rakija i rujno vino srce bolje grijali, kad su se badnjaci palili i staro crkveno zvono narodu najavljivalo ponocku i radost Spasiteljeva porodenja.

Cestit Božic i sretnu Novu 2004. godinu želi vam vaš

Zvonko Bušic

P.S. Odlucio sam ovo pismo prevesti na engleski i zamoliti jednog pouzdana robijaša, koji uskoro putuje u Springfield, da ga uruci mome prijatelju.