Piše: Zoran VUKMAN

Nerazboriti optimizam u politici je štetan koliko i euforicnost. Razumljivo, i pretjerani pesimizam ne može dati ploda. Svaka krajnost vodi na neku stranputicu. Hiperoptimist gubi osjecaj za stvarnost i može nas dovesti u nevolje jer onaj tko grabi velikim koracima naprijed, a ne pazi gdje staje, ubrzo može zaveslati nad ponorom. Netko ce reci, optimist nas barem nekamo vodi, a pesimist nas ne vodi nigdje. No, problem je što se kod nas sve promatra u krajnostima. Euroskepticizam se drži najcrnjim pesimizmom, a euroeuforija kao put u svijetlu buducnost. Naslušali smo se tih floskula, a svijetla buducnost stalno izmice. Na konvenciji stranacke mladeži, premijer Ivo Sanader je još jednom posvjedocio vlastiti ultraoptimisticki pogled. «Hrvatska u 21. stoljecu, ulaskom u EU i NATO želi biti aktivnom sudionicom u donošenju važnih odluka, a ne sjediti pred vratima i cekati da drugi odlucuju o njezinoj sudbini.», rekao je premijer. Sanader želi u EU i NATO po svaku cijenu. Zapoceo je utrku s vremenom jer mu je stalo da Hrvatsku uvede u famozne euroatlantske integracije za svog tekuceg mandata. Ambicija kao da mu je pojela razboritost i spreman je na sve ustupke, na sve što se od njega traži, samo da bi ostvario cilj koji je postavio kao povijestan. Ako svoj cilj ostvari, oporba ce sve relativizirati, a ako ga ne ostvari, optužit ce ga za neuspjeh. U svakom cajtnotu, bojim se novih hrvatskih ustupaka i poniženja, jer Sanader je ušao u igru u kojoj više sam ne odreduje ritam, i u kojoj više nema povratka. Zaigrao je na sve ili ništa.

Med) Ni jedna druga zemlja nema takve uvjete

No, je li to politika u kojoj Hrvatska sama sebi odreduje sudbinu? Upravo je to kljucno pitanje oko kojega bi trebalo otvoriti javnu raspravu. Dvije vizure trenutno dominiraju: skepticno uvjerenje da ulaskom u EU puno toga gubimo, i da treba pricekati, i nasuprot tome, euforicni stav da integracijama dobivamo sve. Istina je vjerojatno negdje na pola puta. Problem je što u Hrvatskoj nikada nema zdravog ozracja za razboriti dijalog. Iako sam osobno, zbog Haaga, postao vrlo euroskeptican, nisam za stav koji bi euroskepticizam doveo do nerazboritosti. Primarno, nije ni bilo upitno hocemo li se zaputiti prema Bruxellesu, nego je postalo upitno – kako i na koji nacin uci u EU? Više puta sam postavio pitanje koje ostaje bez odgovora: je li pravedno i covjecno da jedni ulaze u EU pod ucjenom haaškoga tribunala, kao pokajnici koji moraju proci svoj purgatorij, a da su drugi, poput velikih europskih nacija, oduvijek po nekom povijesnom, organskom i ne znam kakvom automatizmu, pripadali Europi? Zašto Hrvati moraju ulaziti u EU preko Haaga, a da jednaki takvi uvjeti nisu vrijedili, recimo za Talijana i Nijemce? Kako možemo ozbiljno razgovarati o našem ravnopravnom pridruživanju, ako je glavni uvjet suradnja s haaškim sudom? Zašto je jedan ideološki kriterij zaogrnut pravnim mjerilima, uvjet naše podobnosti za EU? Jesu li takav uvjet morale ispunjati ostale clanice EU? Nisu, nijedna! Zar je problem našim diplomatima pred eurostrukturama postaviti takvo nacelno pitanje, a ne zaklinjati se pred oltarom Carle del Ponte! Eto, tu je prvi razlog mojeg euroskepticizma.
Drugi je razlog u cinjenici da europski Ustav ne priznaje kršcanske korijene Europe. Liberali negiraju povijest, uvjereni da ona pocinje tamo gdje oni odluce da pocinje. No i to nije sprijecilo premijera Sanadera da hitro ne pojuri u Rim na poklonstvo mocnicima, i ne deklarira im vlastitu bezgranicnu odanost. Nitko nas nije ni pitao prihvacamo li ili ne europski Ustav, nitko nas ne pita i želimo li uopce u EU ili ne želimo. U ovakvom kontekstu, doista je upitan Sanaderov stav da ulazak u integracije donosi Hrvatskoj veci znacaj. Moguce je, ali s bitno drukcijim politickim aktivitetom. Naime, vodenje državne politike nije u demonstraciji odanosti velikim strukturama moci, nije osluškivanje gospodareva daha, i skok na svaki njegov mig, nego je dugotrajna, ustrajna i odvažna borba za državne interese. Ako smo vec krenuli putem kojim smo krenuli, onda nam treba više drskosti, tvrdoglavosti i samosvojnosti. Paradoksalno je to, da je Sanader zapoceo ovu utrku uvjeren da ce pobjeci s Balkana, no što on više trci, Balkan mu više dašce za vratom. Bruxellesu je u interesu da Hrvatska bude dio EU, ali mu nije u interesu da se udaljimo od Balkana, toliko da nas Balkan više ne može stici. Sanaderova lokomotiva ide naprijed, no gazde kažu da vagone iz Srbije i s istoka ne smije otkaciti. I tako jedna groteskna kompozicija vozi prema Bruxellesu koji uporno pomice skretnicu prema Haagu.

Med) Izljevi odanosti

Kad bi Hrvatska porucila eurocinovnicima da ce sama svoje integracije na neko vrijeme odgoditi i zamrznuti, uhvatila bi ih panika, jer problem i jest u tome što Bruxelles koristi hrvatsku podanicku i nekriticnu odanost da bi nas još više ucjenjivao. Sanaderov refleks je takav da na svaki pritisak reagira još snažnijim podložništvom. Što ga više gaze, on se više klanja. Tko ga može odbiti nakon tolikih izljeva odanosti? U tomu ima nešto i od poznatog hrvatskog mazohizma, ali vjerojatno i politickog sladostrašca jednog politicara koji je u žudnji za trijumfalizmom izgubio doticaj s realnošcu i koji grabi naprijed uvjeren da nece morati puno ni razdati ni rasprodati od obiteljske srebrnine kako bi ga veliki primili u svoj klub. Sanader pati od elitizma i otuda njegovo uvjerenje da Hrvatsku uvodi u klub znacajnih i uglednih, i da je clanstvo u EU i NATO preduvjet hrvatskog znacaja. Zato je i uvjeren da to znaci slobodno odlucivanje o vlastitoj sudbini – znak njegove nepragmaticnosti i nerazboritosti je upravo u cinjenici da ne želi vidjeti kako ostvarenje tog cilja placamo upravo žrtvama njegovoj bezuvjetnosti, odricanjem od vlastite slobode i suverenosti. Ako nam sada ne daju odlucivati o vlastitoj sudbini, zašto bi nam dali sutra, kad budemo za zajednickim stolom? Dobro, što europesimisti nude kao alternativu? Neutralnost! Neki bi rekli da takva politika nije realna. No nikad nismo ni pokušali! Za takvu politiku treba imati petlje! U svakom slucaju, ostaju dva pogleda na bit stvari: ima li logike Sanaderova misao da su integracije jamac hrvatske samosvojnosti, i može li Hrvatska izvan svega toga naci svoj put? Teoretski može, no je li kasno? Nikad nije kasno! No bojim se da eurofatalizam prevladava, da su se Hrvati pasivno prepustili ostvarenju eurousuda, uvjereni kako nema treceg puta. Najgora je u politici fatalisticka zadatost koja se pravda floskulom kako je ona umijece moguceg. Kod velikih politicara i državnika, prava politika je uvijek i umijece nemoguceg!