Proslijedite prijateljima hrvatskog naroda!

Potpisujem zahtjev za obnovu procesa dr. Mili Budaku, kao i ostalih rodoljuba koje su partizani osudili, likvidirali i na nepoznatim mjestima sa zemljom sastavili! Na spomenicko obiljezje i trazenje obnove sudskog procesa, dr. Mile Budaka,u osvit sezdesete obljetnice partizanskog pokolja nad hrvatskim rodoljubima i velikanima, razbuktalo se medijsko nevrijeme, koje je probudilo instinkt njihovih ubojica. Oni se, bojeci se istine, zauzimaju za nastavak sutnje o zlocincima koji su izvrsili pokolj ne samo nad dr. Budakom nego i ostalim preko 250.000 - Hrvatima, koje su partizani na celu s Titom likvidirali nakon zavrsetka Drugog svjetskog rata i u poracu. Kako je medju ubijenima bilo i hercegovackih fratara, jer su partizani 28. svibnja 1945. ubili, a tek 14. lipnja iste 1945. osudili dr. fra Radoslava Glavasa, djelatnika u Ministarstvu bogostovlja Nezavisne Drzave Hrvatske, te iskaljivali svoj bijes nad drugim hercegovackim fratrima - Siroki Brijeg, Mostar, Ljubuski, Citluk, Capljina., osjecam se prozvanim obavijestiti siru javnost o onome sto se dogodilo u Mostaru. Tu su, naime, komunisti ubili i bacili u Neretvu dugogodisnjeg predsjednika Hrvatskog kulturnog drustva Napredak, dr. fra Leona Petrovica, provincijala i jos sestoricu hercegovackih fratara - ukupno sedam od 66. zvjerski pobijenih hercegovackih fratara. Ni za grobove njihove se ne zna. U ponekim svjezim natpisima priznaje se da su neki partizani ubojice hrvatskih civila, domobrana iclanova hrvatske vojske koji su napustili svoje domove pred okrutnim komunistima. Tako su nastale jos uvijek neobiljezene brojne jame i rovovi - ti spomenici jugoslavenskog komunizma i partizane na celu s Josipom Brozom Titom! Nu, oni bi htjeli da se o tim ubojstvima ne govori kao o zlocinu, nego kao o kaznjavanju izmisljenog zlocina. U tom duhu je prosle godine 14. veljace, u sredisnjem Dnevniku HTV Mostar, govorio Alija Bijavica, predsjednik SUBNOR-a Mostar. Ni nakon minule godine dana moj odgovor na taj govor nije izgubio na svojoj vrijednosti, pa Vam ga prilazem. Osjecam se prozvanim onim sto je tom prigodom izrekao o pogubljenju sedmorice fratara odmah po ulasku partizana u Mostar. Njegov istup ne bi smio ostati bez osvrta. Alija Bijavica prizna da su partizani ubojice sedmorice fratara. Nu, on bi htio da se o tome ubojstvu ne govori kao o zlocinu, iako nitko zdrave pameti ne moze vidjeti nista drugo. On zrtvi, to jest sedmorici fratara, pripisuje izmisljeni zlocin, a njihovim ubojicama/partizanima pripisuje gotovo humanu ulogu: kaznjavanje tog izmisljenog zlocina. Da bi svojoj otrovnoj prici priskrbio kakvu-takvu uvjerljivost, pogubljenje je sedmorice fratara smjestio u izmisljene okolnosti. On je, tako, zvonik Stare franjevacke crkve u Mostaru pretvorio u vojnu utvrdu. Pobrinuo se da ta utvrda ima i svoju posadu: nju mu cine iskljucivo fratri - njih sedmorica, i do zubi su naoruzani. U fratarsko-vojnoj posadi nije bilo ni bjegunaca, ni ranjenih, ni poginulih. Alija Bijavica ne rece nista o tome koliki su bili gubici medju partizanima. O tim gubicima moralo bi biti nesto zapisano u tajanstveno-vojnim izvjescima, koja on rabi kao izvore za svoju pricu o sedmorici ratobornih fratara. Zvonik, crkva i samostan imaju svoju pricu. Bilo bi nerazborito posumnjati u istinitost te price. Na zidovima spomenutih gradjevina, prema svjedocenju ocevidaca, nije bili nikakvih tragova o uporabi partizanskog oruzja i orudja. A to znaci da o osvajanju vojne utvrde u zvoniku franjevacke crkve u Mostaru ne moze biti ni govora. Svatko, iole upucen u vjestinu ratovanja, zna da je zvonik neprihvatljiv kao vojna utvrda. U zvoniku je pogibeljno imati i promatracko mjesto: s njega, istina, puca pogled na sve strane, ali i on je uocljiv sa svih strana, pa mu je u ratu namijenjena sudbina mete koju se ne moze promasiti. Prosjecna je starost sedmorice pobijenih fratara nesto preko 54 godine. Nije mi poznato da je u novijoj povijesti ratovanja ikome palo na pamet uvojacivanje ljudi te dobi. Za zahtjevne vojne zadatke, gdje mora biti mjesta i za navodno vojno djelovanje sa zvonika franjevacke crkvu u Mostaru, moralo bi se odabrati vojnike s punom uporabom osjetila, tjelesno izdrzljive i s iskustvom u tom osjetljivu i pogibeljnu poslu. A ima li se na umu da su partizani dosli u Mostar sredinom veljace posada bi, u zvoniku morala izdrzati i zimsku hladnocu, znatno neugodniju od one u nezagrijanim prostorijama. Fratri, u poodmakloj dobi i bez ikakva iskustva u rukovanju oruzjem, nijedan od tih uvjeta nisu mogli ispuniti. Nitko pri pameti ne bi mogao povjerovati da su se fratri odlucili vojno suprotstaviti partizanima. U ondasnjim bi okolnostima njihov otpor bio suludi cin. Znalo se, naime, mnogo prije dolaska partizana u Mostar kako ce zavrsiti Drugi svjetski rat, sto znaci da su i pobjednici i porazeni bili vec jasno obiljezeni. Nedopustivo je sedmorici skolovanih fratara pripisati totalnu izgubljenost u vremenu i prostoru. Istinitost svoje price o