Egida: ZAŠTO SAM NAPISAO «PUŽA»?

N) PUŽ JE SIMBOL I RACANA I SANADERA
dopustili su drugima da naše branitelje vežu za konjske repove

Pod 1) Preozbiljan je motiv koji me je nukao na pisanje «Puža» - osjecanje kolektivnog poniženja – da bih sebi dopustio klizanje prema groteski, iako i u groteski vidim legitiman izraz ako ga se umije kreativno upotrijebiti.

Pod 2) Ono što sam imao reci bila je fluidna supstanca i to iz politicke sfere, najnepodatnije sfere za pricu. Proces ponižavanja, umrtvljivanja i dotucanja! Ono kad vam jedan župan, postavši ministrom za europske integracije, kaže, klikcuci od srece, da su pred nama muke i teškoce, ali slatke muke i još slade teškoce! Ono kad vam politicki vrh kaže kako ce uciniti sve što može, a kad ne postigne ništa, produžava kako se više nije moglo uciniti. A to je dobro znao i kad je govorio da ce uciniti sve!

Razgovarao: ZORAN VUKMAN

Neumorni ste pripovjedac, nevjerojatno kreativan i produktivan. Upravo smo procitali vaš novi roman «Puž». Osobno bih ga odredio kao tolkienovsko-orwellovsku basnu na hrvatski, Aralicin nacin. Osjeca se ozracje tolkienovske bajkovitosti i fantazmagorije, i orwelovske basnovitosti, ali sa snažnim politicko-satirickim naglaskom. Otkuda sad najednom kod vas?

Moji prvi pripovjedacki radovi bile su price za djecu, nekoliko sam se godina bavio lutkarstvom, a dugo sam godina buducim uciteljima i odgajateljima predavao djecju književnost, pa meni ni bajka ni basna nisu nepoznate vrste. Osim toga, opredijelivši se vrlo rano pisanju samo za odrasle, napisao sam i u svojoj prvoj zbirci pripovijedaka «Svemu ima vrijeme» objavio pripovijetku «Mravi», po sudu nekih kriticara antologijski tekst. «Mrave» sam, odlucujuci se napisati «Puža» nakon dugo godina ponovo procitao da vidim ide li to meni od ruke i uvjerio se da ide. Po ovomu što rekoh, moglo bi se zakljuciti da «Puž» izrasta iz mog iskustva s basnom i bajkom i iz mojih pokušaja i dosega pricanja po obrascima tih rodova.

Dakako, osokoljen onim što sam kod sama sebe našao, potražio sam oslonac i u suvremenim piscima bajki i basni. Svakako u Orwellu, Grassu i Kafki! Ali sam Tolkiena držao posebnim slucajem, što ne znaci da vi nemate pravo. O cemu se radi? Tolkien je bio strucnjak za usmenu književnost i svoje je motive crpio iz anglosaksonske predaje, pribilježene ili vec «obradene». Meni je taj postupak, prije nego sam ga našao kod Tolkiena, bio poznat iz ruske književnosti, u što se i Tokien ugledao. I dok sam u srednjoj školi ucio ruski jezik i dok sam studirao rusku književnost, s velikim sam zadovoljstvom gledao filmove radene po ruskim bajkama i citao slasno te bajke u «obradi». No, Tolkien me je potaknuo necim drugim. On je pokazao da pucka usmena književnost ne završava svoj uporabni vijek ni kad je pribilježena u svom izvornom obliku ni kad je «umjetnicki obradena». On je pokazao da je taj obrazac, pogotovo u bajkama i basnama, i danas upotrebljiv.

Med) Kafkina basna o majmunu koji je postao akademik

Rekao bih da ste u nekim dijelovima došli na sam rub groteske, no niste skliznuli u neozbiljnost i porugu, iako, cini mi se, nije bilo lako održati tu ravnotežu?

Preozbiljan je motiv koji me je nukao na pisanje «Puža» - osjecanje kolektivnog poniženja – da bih sebi dopustio klizanje prema groteski, iako i u groteski vidim legitiman izraz ako ga se umije kreativno upotrijebiti. Klonio sam se groteske i kad sam je doticao i kad sam s njom pomalo ocijukao jer sam se bojao da ce ona i moju motivaciju da to pišem i poruku toga što pišem, uciniti grotesknom. A je li to bilo lako? Pa, nije! Ako sam uspio održati ravnotežu, u tomu mi je pomoglo poznavanje što se bajkom i basnom može, a što ne može reci. Primjerice, Kafka se cesto služi basnom, ali je ostalo prijeporno je li njegova prica o majmunu, koji je postao akademik i u nastupnoj besjedi prica o svom usponu od primata do akademika, basna ili nešto drugo. To po mom sudu sigurno basna jest, iako je gradena na grotesci jer je kao svaka basna, ostavila prostor poruci. Bila ta poruka i vrlo fluidna! Ali kad jedan drugi pisac, zaobidimo mu ime, izokrece bajku na takav nacin da Crvenkapica pojede vuka i svoju baku, onda je tu groteska tolika da je, kao Crvenkapica baku i vuka, pojela citavu bajku. Treba poznavati ucinak groteske i manja je mogucnost da se o nju opeceš.

Jeste li racunali i s negativnom recepcijom djela koja bi posve banalizirala i vulgarizirala vaše temeljne literarne nakane?

Jesam! I nisam siguran da mi neki politicki protivnici, pod maskom književnih kriticara, nece prigovoriti kako u tomu nisam uspio. Cak da nisam ni pokušao! Što im, kao ni do sada, nece biti teško! Jer, po svojoj naravi basna je – a s bajkom je isti slucaj – proširena komparacija. Metafora! Komparacija šira od bilo koje proširene komparacije! Ako netko ne može ili nece u toj proširenoj komparaciji vidjeti «ono trece», nego samo vidi predmet koji se usporeduje i predmet s kojim se usporeduje - s jedne strane politicare, a s druge puževe – on ce mi sigurno prigovoriti da sam pretjerao s forsiranjem sline, puzanja i poniznosti. Dakle, da vulgariziram i banaliziram! Dok je istina obrnuta - taj kriticar banalizira i vulgarizira!

Med) Ovo je proces ponižavanja i umrtvljivanja

Kako se u tom kontekstu, osobno, stvaralacki nosite s politickim motivacijama, jer rijec je o politickoj basni u kojoj se u životu puževa prepoznaju stvarni likovi i usudi?

U vremenima svog nastanka i svog procvata i basne su i bajke bile namijenjene odraslima, a djeci onoliko koliko bi ih djeca, prolazeci razdobljima odrastanja, u pojedinom razdoblju mogla shvatiti. Tako je nekada bilo, tako je ostalo do današnjeg dana, iako mnogi misle da te vrste spadaju samo u djecju književnost. Istina, djeca vole i bajke i basne, ali akceptirati mogu samo njihov doslovni sloj, golo zbivanje, a rijetko kada dosežu «preneseni smisao», ono što zovemo porukom ili poukom. To mogu, ako i oni mogu, doseci samo odrasli, jer samo odrasli imaju iskustvo iz kojeg izranja slika tog «prenesenog smisla», kad se u tom iskustvu ogleda doslovnost bajke ili basne. Polazeci od te, rekao bih, znanstveno utvrdene cinjenice, ocekujem da ce citalac «Puža» uživati u doslovnom sloju toga roman, a i u njegovu «prenesenom smislu», što ce, probuden tom doslovnošcu, izroniti iz tog iskustva. Iz trenutka koji trenutno živimo!

Basna preko životinjskog svijeta s ljudskim atributima ima funkciju kritike ljudskog društva i ljudskih mana koje to društvo opterecuju. Što vas je navelo da se odlucite na takav model kako biste ispricali pricu o pužogojstvu i Svenu Tupeku?

Ono što sam imao reci bila je fluidna supstanca i to iz politicke sfere, najnepodatnije sfere za pricu. Proces ponižavanja, umrtvljivanja i dotucanja! Ono kad vam jedan župan, postavši ministrom za europske integracije, kaže, klikcuci od srece, kako su pred nama muke i teškoce, ali slatke muke i još slade teškoce! Ono kad vam politicki vrh kaže kako ce uciniti sve što može, a kad ne postigne ništa, produžava kako se više nije moglo uciniti. A to je dobro znao i kad je govorio da ce uciniti sve! I tako redom! Može se to i opisivati, ali bi pisanija ispala opširna! Želiš li to sublimirati, moraš posegnuti za metaforom, za basnom i bajkom o poniženju i nemoci.

Okvir: Neka citatelj u balavcu i puzavcu ne vidi samo puža!

Ni u ovom slucaju, kao ni u «Fukari» i «Ambri», niste izgubili svoju pripovjedacku izvornost, iako je ona sada utkana parabolom o ljudskoj bijedi i sluganstvu, u slojeve basne. S izuzetnim smislom za detalje secirali ste svijet puževa, i onaj ljudski svijet na koji vaša alegorija aplicira; rekao bih, kroz biologiju i jedan bestijarij dotaknuli ste se politike. Mislite li da bi vaš književni postupak u ovomu slucaju mogao zbuniti dio publike i vaših citatelja naviklih na satiricno-politicku izvornost «Ambre» i «Fukare» kao romana s kljucem?

Bilo bi moguce! Ali ne u vecoj mjeri nego ih je iznenadilo kad sam se od pisca povijesnih parabola, pretvorio u pisca žurnalistickih romana, kakve su sve tri knjige u «Sebastijanovim pricama». Ne ispuni li se to što ocekujem, bit ce mi žao. Ali, racunajuci na to da bi prica trebala živjeti i kad politicki kontekst nestane i na to kako citatelj i ovoga trenutka cijeni doslovni sloj teksta, ja sam se svojski trudio da puž u romanu ne egzistira samo u svojoj, svima znanoj, simbolicnoj ulozi – kao balavac i puzavac – nego i da pokažem sve druge njegove atribute. Drugim rijecima, citatelj se može zadovoljiti i onim što ce doznati o pužu i njegovu životu. Taj nadomjestak za izostanak «višeg smisla» nikada ne zaboravljam citatelju pružiti!

( nastavak u iducem broju)