Tijekom Domovinskog rata (1991. –1996.) u Bosni i Hercegovini uz ljudske živote, pokretnu i nepokretnu imovinu stradali su i sakralni objekti te kulturno povijesna i prirodna baština. Naravno da nitko od autora tih vandalskih cina ne ce priznati da je ubijanje, uništavanje i protjerivanje drugog i drugacijeg bilo u službi etnickog cišcenja prema metodama Osmanlijskog (Turskog) Imperija. Na žalost, nastavljeno je i nakon završetka rata s malim izgledima da prestane prije obavljanja zadace.
Najdrasticniji su primjeri izgradnja sakralnih objekata i kuca u selima drugih naroda. Jedan od brojnih primjera je izgradnja džamije po naredenju zapovjednika IV. Korpusa muslimanske Armije R BiH generala Ramiza Drekovica u Bradini 1995. na zemljištu u vlasništvu pokojnog Bogdana Kureša, te kuca u Donjem Selu (opcina Konjic) u kojem do rata nije živjela ni jedna muslimanska obitelj. Slicnih primjera ima diljem Federacije BiH i Republike Srpske. Vlastiti prilog etnickom cišcenju daju i Hrvati prijenosom posmrtnih ostataka svojih predaka iz jednih u druga katolicka groblja u sadašnjim mjestima prebivališta. Ovu tvrdnju ilustrira prijenos posmrtnih ostataka iz groblja u Kamenoj u groblje Lakševina na Buni kod Mostara.
Od preko tisucu potpuno uništenih, teško oštecenih i oštecenih crkvenih objekata (župne i ostale crkve, kapele, župne kuce i ostali župni objekti, samostani i groblja) na 706 je ostavljen rukopis pripadnika Vojske RS, a na 294 pripadnika muslimanske Armije R BiH. Istine radi, ni pripadnici Hrvatskog vijeca obrane nisu sjedili skrštenih ruku. Na duši, izmedu ostalog, nose rušenje sultan Selimove džamije u Stolcu 1993., kako povijesni izvori kažu sagradenoj 1519. na srušenom kršcanskom hramu i kršcanskom groblju tri godine nakon naredbe sultana Selima I zvanog Javuz iz 1516. godine kojom taj zlikovac nareduje «…Neka se poruše krstovi koji su postavljeni na putovima i neka se ne dopuste da ih ubuduce postavljaju. A ako ih postave, neka se kazne tjelesnom kaznom oni koji to urade…».
Nakon 488 godina sultanovu naredbu ponovio je na tragu zahtjeva Medžlis islamske zajednice Stolac od 17. listopada 2002. glavni federalni urbanisticko gradevinski inspektor Danijel Capelj rješenjem od 21. svibnja 2004. kojim se zahtjeva da se u roku od 30 dana ukloni veliki kameni križ s brda Križevac te obustave radovi na izgradnji betonskih postolja za križeve uz brdo Križevac. Prema Capeljevu rješenju, ako «sporne» objekte ne uklone graditelji (što još nije i ne ce biti ucinjeno), rušenje križa i betonskih postolja, bit ce financirano novcem iz federalnog proracuna koji pune i Hrvati i kojim se nesmetano diljem Bosne i Hercegovine (Pocitelj, Kraljeva Sutjeska, Jajce…) grade džamije i drugi islamski objekti. Spomenuto federalno ministarstvo je zaprijetilo da ce u slucaju nepoštivanja Capeljova rješenja od nadležnih policijskih organa zatražiti identificiranje nalogodavaca i izvodaca radova radi odgovarajuceg kažnjavanja. U tom duhu djelovalo je i Povjerenstvo za ocuvanje spomenika kulture u Bosni i Hercegovini pod predsjedanjem dr. Dubravka Lovrenovica koji je stari grad Križevac proglasilo nacionalnim spomenikom zabranivši «zakonskim odredbama» na tom lokalitetu izvodenje bilo kakvih gradevinskih radova. Spomenuta «briga» za povijesno kulturnu baštinu u Stolcu najzornije govori o sumornoj buducnosti hrvatskog naroda u Federaciji Bosne i Hercegovine.
Nekim neodgovornim pripadnicima Hrvatskog vijeca obrane nije odolio ni pravoslavni manastir Žitomislici južno od Mostara iz 1566. kao ni pravoslavno groblje u Prebilovcima kod Capljine. Narušiti mir mrtvih može samo osoba bolesna uma a što svaki istino i pravdoljubiv covjek mora s prezirom osuditi zbog cinjenice što je i osveta kao i zaborav osobina bolesna covjeka.
Posebno je neprocjenjiva šteta nastala uništavanjem katolickih samostana od kojih su osam potpuno uništili a devet teško i šest lakše oštetili Srbi a Muslimani pet teško i dva lakše oštetili. Rezultat je ovo gotovo ravan Turskom rušenju crkava i samostana u 16. i 17. stoljecu kada su preživjeli samo samostani u Kreševu, Fojnici i Kraljevoj Sutjesci. Ovim cinom gotovo se bilo došlo na razinu vremena Beckog rata (1683.-1699.) kada je ostalo samo 25 000 Hrvata katolika i 29 fratara.
Ako se ima na umu da crkve i samostani cuvaju neprocjenjivo svjedocanstvo kulturnog trajanja hrvatskog naroda onda je ucinjena šteta neprocjenjiva i nenadoknadiva. Posebno što svaki uništeni predmet i knjiga, osim umjetnicke vrijednosti i znacajnog povijesnog svjedocanstva je i spomenik ustrajnosti i vjerovanja o potrebi cuvanja kulturnog nasljeda hrvatskog naroda bosanskohercegovackog podneblja na raskrižju razlicitih kultura i civilizacija. Mnoge vrijedne slike, bogate knjižnice i arhive su opljackane ili nestale u plamenu. Od Srba su takvu sudbinu, uz gotovo sve crkve, doživjeli franjevacki samostani na Petricevcu kod Banja Luke, Jajcu, Mostaru, na Plehanu kod Dervente te samostan školskih sestara franjevki u Potocima kod Mostara i Gornjoj Tramošnici kod Odžaka, zatim samostan casnih sestara Služavki malog Isusa na Grbavici i samostan casnih sestara Karmelicanki na Stupu koji su prethodno opljackali muslimanski vojnici. Vojnici iste vojske su nakon okupacije Guce Gore iz samostana opljackali i uništili brojne dragocjenosti. Sakralni objekti nisu samo sveta mjesta u kojima katolici i drugi vjernici ispovijedaju, svjedoce i hrane svoju vjeru, vec su to i znakovi prepoznavanja i raspoznavanja. Vecina analiticara je složna u ocjeni kako su te njihove vrline i bile razlogom nemilosrdnog uništavanja, kao i izgona žive Crkve.
Srozavanje graditeljskog nasljeda cinile su aktualne vlasti i zaracene vojske pretvaranjem objekta plemenite namjene u logore za zarobljene vojnike i civile te vojne svrhe. Najdrasticniji primjeri su logori: Muzej socijalisticke revolucije «Bitka za ranjenike» u Jablanici, crkva u Drežnici. Osnovne i srednje (Celebici, Parsovici, Mostar) i glazbene (Zenica) škole, športske dvorane (Konjic), igrališta (Bugojno) i silosi (Tarcin) te pretvaranje kamenog mosta iz vremena turske okupacije Mostara u vojni objekt. Posebno što ti objekti mirne duše kako godine odmicu dobivaju obrise objekata od povijesnog znacaja. Vrijednost objekata urušava se izborom, vremenom i nacinom obnove koja usporedbom stanja na terenu i povijesnih spisa odiše politikom. Jer, kako objasniti, uglavnom, obnovu orijentalne baštine federalnim novcima (znaci i hrvatskim), a prepuštanje kršcanske baštine zubu vremena. Svjesno se zaboravlja da povijest Bosne i Hercegovine ne pocinje Turskom okupacijom Bosne 1463. i Hercegovine 1482. godine. Da je drugacije poneki bi federalni milijun maraka poreznih obveznika (i hrvatskih), osim u Pocitelju okupiranom od Turaka 1471. godine završio i za obnovu pred turskog Pocitelja te Stjepangrada na stijeni iznad vrela Bune i Ljubuškog, Bobovca i ostalih gradova srednjovjekovne Bosne, biskupske bazilike u Vukodolu u Mostaru, rodne kuce fra Grge Martica u Rastovaci kod Posušja, rimske utvrde Mogorjelo kod Capljine, starog grada Vidoški na brdu Križevac iznad Stolca, nekropole stecaka na Radimlji…
I ako se neki od slicnih objekata izgradenih prije i poslije turske okupacije Bosne i Hercegovine obnavlja cini se to stidljivo i prema dnevno politickim potrebama dužnosnika aktualnih vlasti. Da je po srijedi politika primjer je ceremonija «otvaranja» kamenog mosta u Mostaru u petak 23. srpnja 2004. kada se na biskupa Ratka Perica osulo drvlje i kamenje zbog nedolaska, kao da je on ili bilo tko drugi morao biti sudionikom toga dogadaja. Zbog povijesne istine politicka obnova u službi afirmiranja jednog naroda i jedne vjere je neopravdana, nedopustiva i pogubna za sve narode u Bosni i Hercegovini. Zato bi skrbnici kulturno povijesnog i graditeljskog nasljeda trebali biti imuni od politike i u vidu imati samo znanstvene kriterije kako bi se u korijenu sasjekli svi nesporazumi.

Zvonko Dragic