NA MATERINSKI JEZIK
Okrugli stol:
Medukulturalne veze i utjecaji u bosanskohercegovackom društvu – pitanje jezika i obrazovanja u gradenju kulturnog identiteta
Uvod
Zahvaljujem organizatorima Okruglog stola na obavijesti i pozivu da sudjelujem u ovom razgovoru. Vjeran nacelima hrvatske, katolicke i franjevacke tradicije, poštujuci autenticne demokratske zasade, dižem i ovom prilikom svoj glas u obranu temeljnih ljudskih prava i gradanskih sloboda svakoga covjeka i naroda.
Na pocetku treceg tisucljeca, kada se cijeli civilizirani svijet opredijelio za demokraciju i uvažavanje ljudskih prava, kada se mnogobrojne antiratne, humanitarne i srodne organizacije i udruženja zalažu za poštivanje ljudskih prava i sloboda bez obzira na rasnu, narodnosnu, vjersku, spolnu ili ma koju pripadnost, mi se danas, 19. studenog 2004. godine zaustavljamo na jeziku, narodu i odgoju.
Potsjecam vas da je UNESCO 1999. godine na 30 zasjedanju Glavne skupštine proglasio dan 21, veljace Medunarodnim danom materinskog jezika. Važnost toga dana potvrdena je 2001. godine aklamacijom na 31. Glavnoj skupštini. Tada je usvojena Deklaracija o kulturnoj razlicitosti, gdje u 5. clanu piše: „... svakoj se osobi mora omoguciti izražavanje i stvaranje djela na jeziku koji izabere, posebice na materinskom jeziku...“ Od tada se svake godine slavi u svijetu Medunarodni dan materinskog jezika kao jedna od zajednickih simbola ravnopravnosti svih naroda (još uvijek, na žalost, u praksi ne postignute).[1]
1. Znacenje karakteristicnih pojmova
Da biste pomno pratili o cemu želim govoriti i razumjeti znacenje pojedinih pojmova, upozoravama vas na znacenje pojmova koji su sugerirani temama ovog skupa. Najcešci pojmovi: Narod je ukupnost ljudi povezanih osjecajem istovjetnosti u povijesti, tradiciji, vjerskoj pripadnosti, jeziku itd.[2] A nacija je etnicka, politicka i kultruna zajednica, povijesno oblikovana u razlicitim okolnostima i uvjetima na osnovi jezika, teritorija, tradicije, ekonomskog života, vjere, bitno prožeta težnjom za zajednickom pripadnošcu i vlastitom državno-politickom organiziranošcu i suverenitetom; narod (hrvatski narod).[3] Identitet je ukupnost cinjenica koje služe da se jedna osoba razlikuje od bilo koje druge (ime i prezime, opis itd.) i osjecaj pripadnosti naciji.[4] Društvo je ukupnost odnosa ljudi u organiziranoj zajednici (s javnom i državnom vlašcu, proizvodnjom, kulturom i civilizacijom).[5] Odgoj je briga za potrebe djeteta (djece) i osiguranje njegova tjelesnog, duševnog i društvenog razvoja, osposobljavanje koga za neki posao, vještinu ili dužnost.[6] Jezik je sustav glasova, gramatike, naglasaka rijeci i fraza kojima ljudi izražavaju svoje misli i osjecaje.[7] Nadalje, jezik cine rijeci i metode njihova kombiniranja koje upotrebljavaju i razumiju drugi ljudi.[8] Tako se može izreci definicija: Jezici su korice u kojima se krije nož duha.[9] Hrvatskim jezikom govore Hrvati kao izvorni govornici. I konacno, hrvatski standardni i književni jezik je jezik tradicijom i pismenošcu oblikovan sustav na glasovnoj i gramatickoj osnovi štokavskog govora.[10] Kultura je ukupnost materijalnih i duhovnih dobara, etickih i društvenih vrijednosti, što ih je stvorilo covjecanstvo, ali je to i ukupnost obrazovanja, znanja, vještina, ophodenja i ponašanja nekog pojedinca u odnosu prema drugome (opca kultura).[11] Znanost je sustavni i argumentirani zbroj znanja o objektivnoj stvarnosti, dobiven svjesnom primjenom objektivnih metoda istraživanja. Prema tome, znanost obuhvaca dvije temeljne grupe nauka: društvene i prirodne[12] Umjetnost je ljudska duhovna djelatnost izražena elementima osjetljivosti; - u užem smislu umjetnost je estetsko izražavanje ili oblikovanje odredenim sredstvima: rijecju (književnost), linijom i bojom (slikarstvo), zvukom (glazba), govorom i mimikom (gluma), pokretom (ples); u tom smislu katkada ograniceno samo na likovnu umjetnost.[13] Civilizacija je ukupnost kulturnih i materijalnih dostigunuca jednog naroda u nekom vremenu i na nekom prostoru.[14]
Najvažniji dio kulturne baštine hrvatskog naroda je njegov jezik, koji je ujedno temelj sveukupne hrvatske kulture i dokaz svijesti o pripadnosti jedinstvenom hrvatskom nacionalnom bicu kroz citavu povijest. Jezik zovem po narodu, a ne po zemljopisu.[15] Hrvatski jezik je oduvijek bio simbol nacionalne svijesti i opstojnosti hrvatskog naroda, kojeg su mnogobrojni neprijatelji uzaludno pokušavali uništiti. Ponovni napad na hrvatski jezik potvrduje cinjenicu da se povijest ponavlja u ciklickim krugovima. U našoj dugoj i slavnoj povijesti ostali su zapisani mnogi znacajni datumi i dogadaji u svezi ocuvanja hrvatskog jezika – prisjetimo se Humacke ploce (oko 1185.), djela fra Matije Divkovica, i njegovih sljedbenika tijekom 17. stoljeca, fra Lovre Šitovica i pisaca tijekom 18. stoljeca, fra Petra Bakule i pisaca 19. i 20. stoljeca. Prisjecam se brojnih velikana do dana današnjega. Prisjetimo se i riznice hrvatskog jezika u leksikografskom djelu fra Ljudevita Lalica koji nam je koncem 17. stoljeca sastavio Blago jezika slovinskoga-hrvatskoga do Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog jezika iz god. 1967. u Hrvatskoj i malo mladoj onoj u Bosni i Hercegovini i brojnih drugih primjera.
S druge strane, povijest je pokazala da narode i ljude zbližava prije svega kultura i svijest o opcim moralnim, religijskim i civilizacijskim vrijednostima. Cvrst temelj mora biti moralni i duhovni, te identitetski. Uvjeren sam da se narodi mogu povezati jedino ako nadu nešto više od same ekonomije i postulata potrošackog društva.[16] Obicni covjek zna prave velicine. One su imanentne svakom bitku. Tome smo svjedoci!
2. Suvremene poteškoce
Naš je veliki problem bio u tome što smo mi za vrijeme jugoslavenskog i komunistickog terora u Zapadu gledali simbol slobode, demokracije, poštenja i morala, neku vrstu izbavitelja. No, zagledani u ideale, nismo primijetili da je zapad te ideale u velikoj mjeri izdao. Obitelj, zavicaj, domovina, narod, vjera - oni više gotovo ništa ne znace. Covjek je iskorijenjen iz svoga prirodnoga i psihološkog okoliša, da je njime moguce do to mjere manipulirati, a da on to uopce ne primjecuje.
Iako je to kratka i vrlo sažeta analiza temeljnih i velikih problema, u tih se nekoliko recenica nalaze odgovori na brojna pitanja. Nažalost, to je za sada tako, jer je citavi Zapad zahvatila teška bolest. U zadnjih pedesetak godina politicke vode su se toliko zamutile i pojmovi tako zamaglili da je danas, i vecini visoko školovanih ljudi gotovo nepoznato da zapadnoj kulturi i civilizaciji izvorno pripadaju samo današnji potomci onih europskih naroda koji su pocetkom šesnaestoga stoljeca, bili katolicki narodi i pripadali Katolickoj crkvi. Povijesno gledano, tada je Zapad bio u svojoj punoj snazi, dok je još ranije doživio svoj kulturni zenit. Istina, dosta kasnije, i Amerika je postala dio Zapada, ali tragedija Amerike kao i Kanade i Australije, je u tome što nije sudjelovala u njegovoj vitalnosti, nego samo u dekadentnoj i senilnoj fazi zapadne civilizacije. Zato je Amerika od takvog Zapada naucila samo goli materijalizam, i dobro ga usavršila te zahvaljujuci svojim bogatim i golemim prostranstvima, stostruko ga uvecala. Zato se nije cuditi da su ti europski iseljenici, iskorijenjeni i sasvim odsjeceni od maticne kulture i njenih simbola, u Americi izrasli u neku cudnu sortu sintetickog naroda potpuno materijaliziranih i automatiziranih osrednjaka-mediokriteta.
Zemlje Europske Unije gospodarski su razvijenije, ekonomski bogatije. Njihova potpora, suradnja i pomoc u podrucju znanosti, tehnologije, proizvodnje materijalnih dobara nije samo poželjna nego je i prijeko potrebna. Ali što vrijedi za gospodarski razvitak ne vrijedi i za duhovni. Naše duhovne, moralne i nacionalne vrijednosti bitno se razlikuju od ideoloških vrijednosti Europske unije.
Trebamo europsku tehnologiju, ali ne treba nam njihova ideologoija. Na eticko-askiološkom podrucju bogatiji smo i superiorniji. Moralni život nam je na višem stupnju. Naš narod se treba vratiti svojim moralnim i kulturnim temeljima i na njima odgajati hrvatsku mladež i svekoliko pucanstvo. Mora se oslanjati na najvrjednije stecevine hrvatske kulture i njegovati u narodu sve one vrijednosti koje su prepoznatljive za vjersku-moralnu i kulturnu tradiciju i nacionalno bice hrvatskog vjernickog naroda. Komunizam je dugo razarao, obezvrijedivao i pustošio, a sada anarholiberalizam nastoji to dokrajciti. Vrijeme je za preporod. Dosta nam je rušenja i moralnog pustošenja. Hrvatima treba duhovna obnova, društvena, moralna i dogojna preobrazba. Posticaji i putokazi mogu se naci u hrvatskoj katolicko-moralnoj tradiciji i filozofsko-pedagoškoj vrijednosnoj baštini.
Estetsko stvaralaštvo hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini sadržava i esencijalnu potrebu iskaza bivstvovanja i trajanja narodnosne zajednice kojoj povjesnicari, pisci, književnici, pjesnici i umjetnici pripadaju. Uvjerio sam se da hrvatski narod u Kanadi ima katedru hrvatskog jezika na Sveucilištu u Waterloou, cuo sam da imaju katedru hrvatskog jezika u Australiji. No iz razgovora s našim iseljenicima uvjerio sam se da oni dugo uce i spoznavaju sve relevantne cinjenice o hrvatskom narodu i njegovu jeziku, no tek boravkom u domovini svojih preda nadu svoje korijene.
Na temelju povijesnog znanja i iskustva moje generacije moram ponoviti da je na našim podrucjima teško bilo Hrvat biti. Uza sve to moj narod je kao najstariji na ovim podrucjima ostao vjeran sebi i svom jeziku. Da ne malakšemo neka nam pomognu poruke Zvonimira Bartolica:
Rekli su mi, da Te zaboravim,
-Ja te nisam zaboravio.
Rekli su mi, da si ružan.
-Ja im nisam vjerovao.
Rekli su mi, da nisi hrvatski.
- Ja to nisam priznao.
Donosili su zakone, da Ti ime promijene.
- Ja ga nisam mijenjao.
Donosili su zakone, da Ti se ime briše,
- Ja sam ga pisao.
Kada su Te cupali iz Zemlji,
-Ja sam Te sadio u srce.
Kada si gorio u plamenu,
-Ja sam gorio s Tobom.
Kada su Tebe mucili,
- I ja sam bio mucen.
Kada su rekli, da si mrtav,
- Ja sam vjerovao u Tvoje uskrsnuce.
Kuda god sam hodao.
- Vidio sam Te u bojama cvijeca.
Ako je daždilo,
-Vidio sam Te u dijademu duge.
u razgovoru sa slapovima
hrvatskih potoka, rijeka, jezera i mora.
Slušao sam Tvoje rijeci
Od milijuna hrvatskih pokojnika.
Jezice hrvatski, jedino si Ti neumrli![17]
3. Stabilni temelji
U ime Hrvatskog kulturnog društva Napredak Mostar, cini mi se, prešucenim, ali aktualnim potvrditi neke zakljucke što su ih 11. rujna 2003. godine obnarodili naši biskupi.
1. Hrvatski narod kao suveren, državotvoran i ravnopravan s drugima narodima u Bosni i Hercegovini, ima neotudivo pravo cuvati i razvijati svoj nacionalni, kulturni i vjerski identitet. On time, prema medunarodnim dokumentima i standardima,[18] nicim ne osporava i ne ugrožava nego afirmira nacionalna i kulturna prava drugih naroda i nacionalnih manjina u BiH.[19]
2. Hrvatski narod u Bosni i Hercegovini služi se hrvatskim jezikom, normiranim i govornim, i ima pravo svoj jezik nazivati vlastitim narodnim imenom, izucavati ga, na njemu svoju djecu poucavati u svim predmetima i upotrebljavati ga na svakom podrucju svoga privatnog i javnog života i djelovanja. Smatram da su jezicne razlike medu konstitutivnim narodima u BiH bogatstvo, a nasilno brisanje tih razlika znacilo bi osiromašenje, jer se nijece mogucnost zajedništva u razlicitosti.[20]
3. Hrvatski narod u Bosni i Hercegovini ima naravno, povijesno i ustavno pravo na prosvjetne, znanstvene i druge ustanove odgoja i obrazovanja na hrvatskom jeziku s latinicnim pismom u cjelini svoga odgojno-obrazovnoga sustava.
4. Hrvatski narod u Bosni i Hercegovini ima takoder pravo na svoj tisak i elektronske medije, radio i televiziju na hrvatskom književnom jeziku i latinicnom pismu s ciljem suvremenog informiranja,[21] odgoja, obrazovanja i promicanja svoje duhovne baštine i nacionalne tradicije.[22]
5. Imajuci u vidu medunarodne dokumente o pravima djece i roditelja te nacela, norme i praksu suvremene demokratski usmjerene škole u europskim zemljama, ucenici svih uzrasta u školama kao pripadnici Katolicke Crkve u BiH imaju pravo na školski vjeronauk, tj. primati vjerski odgoj i obrazovanje u školi u duhu katolickoga nauka i tradicije.
6. Katolicka Crkva u hrvatskom narodu ima svoju dugu povijest, bogatu tradiciju i vjersku baštinu, svoje simbole i vrijednosti, svoje duhovne velikane, blaženike i svece; književnike, znanstvenike, kulturne preporoditelje i narodne vode o kojima je povijest izrekla svoj neprijeporno pozitivan sud. Hrvatski katolicki narod ima pravo svoje škole, kulturne i znanstvene ustanove naslovljavati imenima svojih velikana.[23] U školama mora biti mjesta za simbole iz duhovne i kulturne baštine hrvatskoga naroda kao što je to praksa u drugih europskih naroda.[24]
Umjesto zakljucka
Imajuci na pameti pritiske na hrvatski jezik ponavljam ono što su naši fratri objavili 1891. godine: narodni je jezik vremena svakog ono bio, što je najviše prigledao (=vrijedilo), u koji sve sile uma svoga uložio, sve darove srca svoga izlio; kao zjenicu duha svoga, kao dušu vlasti svoje, kao proroka slave svoje, za koji i oružja se hvatao, vojevao i umirao kao poklad, koji kada jednom stracen, ne bude povracen. Zatreš li narodni jezik, zatro si narod... Ostani kost i mozak, ostani krv i koža naroda koga ista: kako jezik mijenja - drugo mu ime dajte, nije narod isti. Po jeziku narodi vjekuju i gospoduju; kako im ga uzmeš sluguju. Ne plašite se truda i napora, na znojnom celu se lovorov list najljepše zeleni" [25]
Nakon sto i trinaest godina od objavljivanja navedenog teksta cini mi se, da se situacija nije poboljšala. Naprotiv! Zakljucit cu ovo starim upozorenjem protiv poprimanja i uporabe stranih jezika u obiteljskim ozracjima i našim sredinama: “Ustanimo otvoreno proti svim širiteljima tudinštine, jer se tudinštinom ubija narodni duh, ruši narodno pravo, oskvrnjuju narodni osjecaji i otima narodni kruh, pa tjeramo tu kugu sa narodnog tiela, ako nam je do srece i napredka našeg naroda”.[26]
Suosjecajuci s navedenim porukama ucim, pamtim i ne zaboravljam da su dobre knjige napisane na materinskom jeziku vrednije i od piramida, jer one grade spomenike u srcima onih koji ih citaju. Želim da i navedeni razgovori u vašim dušama sagrade spomenike bogoljublja, covjekoljublja i domoljublja, te uvelike oplemene Vaš život i djelovanje. Dok ovo tražim za hrvatski narod, ni malo ne umanjujem zahtjeve drugih naroda i narodnosti koji žive u Bosni i Hercegovini. Jedino uz prakticiranje stoljetne poruke tude poštuj, a svojim se dici moguc je suživot i dobrosusjedni odnosi u našim krajevima. Bože, posviješcuj nam tu poruku u našem svakodnevnom životu.
– Prof. dr. fra Andrija Nikic,
predsjednik HKD Napredak Mostar
- 19. studenog 2004.
--------------------------------------------------------------------------------
[1] - Medunarodna zajednica Hrvatima je ukinula televiziju, radio, tiskovine, smijenila izabrane predstavnike i politickog vodu, plebiscitarno izabranog od tog naroda. Visoki predstavnik medunarodne zajednice otvoreno je rekao kardinalu Puljicu da je sudbina Hrvata BiH da se asimiliraju ili isele. Hrvatsko slovo, br. 343., od 16. XI. 2001. Razgovor Gordana Dujic s Josipom Muselimovicem, predsjednik Odvjetnicke komore Hrvatske zajednice Herceg-Bosna
[2] Hrvatski enciklopedijski rjecnik, Zagreb, Novi liber, 2002., str. 794.
[3] Hrvatski enciklopedijski rjecnik…, str. 777.
[4] Hrvatski enciklopedijski rjecnik…, str. 459.
[5] Hrvatski enciklopedijski rjecnik…, str. 277.
[6] Hrvatski enciklopedijski rjecnik…, str. 853.
[7] Budi slobodno svakom covjeku nazivati jezik kojim se služi kako hoce.
[8] Hrvatski enciklopedijski rjecnik…, str. 531.
[9] Jezik je najdragocjenije ogledalo narodne duše. Narodi ne ginu dok njihov jezik živi. Usp. Andrija Nikic, Mudroslovice, Mostar, 1994., str. 72.
[10] Hrvatski enciklopedijski rjecnik,… str. 454.
[11] Hrvatski enciklopedijski rjecnik,… str. 643.
[12] Ponekad se u užem smislu pod pojmom znanosti misli na prirodne i matematicke znanosti. Usp. Znanost kod Hrvata, Enciklopedija hrvatske povijesti i kulture, Zagreb, 1980., str. 774.-775.
[13] Hrvatski opci leksikon..., str. 1036.
[14] Hrvatski enciklopedijski rjecnik,… str. 181. Ova definicija me podsjeca na ubijanje preko sto fratara, rušenja osam franjevackih samostana i preko 155 crkva u Hercegovini. Usp. Andrija Nikic, Luconoše naše vjere i uljudbe – Mrtvoslovnik hercegovackih fratara, Mostar, 2004.
[15] Dr. Ante Stracevic je rekao o hrvatskom jeziku: Mi jezik zovemo po narodu, a ne po zemljopisu.
[16] Usp. Zoran Vukman, Što je to Europljanin?, Hrvatsko slovo, 12. studenoga 2004., str. 5.
[17] Iz pjesme Razgovor s duhom hrvatskog jezika, 31. prosinca 1989.
[18] UNESCO je 1999. godine na 30 zasjedanju Glavne skupštine proglasio Medunarodnim danom materinskog jezika. Važnost toga dana potvrdena je 2001. godine aklamacijom na 31. Glavnoj skupštini. Tada je usvojena Deklaracija o kulturnoj razlicitosti, gdje u 5. clanu piše: „... svakoj se osobi mora omoguciti izražavanje i stvaranje djela na jeziku koji izabere, posebice na materinskom jeziku...“
[19] Preporucam da ljudi uce i strane jezike, jer vrijedi: Quot linguas scis tot homines vales.
[20] U fondu pisanog blaga u Franjevackoj knjižnici cuva se, prema objavljenim Katalozima, najstariji arpsko-perzijsko-turski rjecnik na svijetu. To je, uz ostale rukopise i dokumente na starim jezicima dokaz prakticnog stava hercegovcakih fratara prema kulturnom blagu drugih naroda.
[21] Poglavar hercegovackih fratara fra Lujo Radoš je 29. prosinca 1886. u Mostaru napisao Okružnicu svim hercegovackim fratrima i naglasio: Vam je dobro poznato, da dan danas moc javnih glasila jest najjaca i najmocnija sila te jedino orude naobraženoga svieta, s kojim se vojuje i brane vlastiti interesi... Andrija Nikic, Fra Lujo Radoš, Framost, br. 39., str. 27.-31.
[22] To je nedavno podržala i voditeljica izaslanstva Europskog parlamenta Doris Pack.
[23] Usp. Andrija Nikic, Luconoše naše vjere i uljudbe – Mrtvoslovnik hercegovcakih fratara, Mostar, 2004. Medu koricams ove knjige poimenicno je upisano preko 1100 fratara koji su ugradili svoje živote za dobro naroda u Hercegovini i cuvanje identiteta hrvatskog puka. Prisjetimo se da rijeci poticu, a primjeri privlace. Upozorio bih na neprotumacivo brisanje imena dr. fra Dominika Mandica s gimnazije u Mostaru. Isti dr. Mandic je 1970. proglašen Odlicnom, istaknutom licnošcu Amerike, a, eto, u gimnaziji u kojoj je položio ispit zrelosti i predavao ne može biti uzor gimnaziljalcima samo zato što je bio fratar. Prorok je svugdje dobro došao, osim u svom zavicaju!
[24] www-KTA/ Sarajevo 11. rujna 2003.
[25] A.A. Hrvatskim gospojam. Glas Hercegovca, 8/1891.,br. 86., /str.1/ i br. 74., str. 1-2. Andrija Nikic, Humacka ploca i njezine poruke. Mostarski dani hrvatskog jezika. Mostar 1999., str. 209-248, ovdje 234-236.
[26] Ipak se krece. Osvit, 7/1904., br. 85, str.1.