Zgrada Biskupske rezidencije u Vukodolu vapi za obnovom

Zgrada Biskupske rezidencije u Vukodolu vapi za obnovom


Zgrada Biskupske rezidencije u Vukodolu vapi za obnovom




MOSTAR - Zgrada Biskupske rezidencije u mostarskom naselju Vukodol, na izlazu iz grada prema Čitluku, ogledni je primjer hrvatske i katoličke nebrige spram svojih povijesnih spomenika u Mostaru. Iako slovi kao najstariji hrvatski crkveni i kulturni spomenik izgrađen pri kraju Osmanlijske okupacije BiH, zgrada je prepuštena zubu vremena, koji joj polako ali sigurno zadaje smrtni udarac.
Iz povijesnih spisa je vidljivo da je gradnja počela pri kraju Osmanlijske okupacije BiH, točnije 7. travnja 1847. godine. Najviše zasluga što je Biskupska rezidencija pet godina kasnije postala jezgra kulturno prosvjetne djelatnosti Hrvata katolika u Mostaru pripada idejnom tvorcu, biskupu fra Rafi Barišiću i arhitektu i voditelju radova fra Petru Bakuli. U njoj je s radom počela prva pučka škola, a zatim i prva Tiskara Katoličkog poslanstva u Hercegovini (1872.) te se čuli zvuci prvog glasovira u BiH.

Brojne poteškoće uspješno svladavane

Pripreme i izgradnju zgrade Biskupske rezidencije pratile su brojne poteškoće koje su uzrokovali potomci mostarskih poturica, ali ih je prvi mostarski župnik fra Paško Kvesić, kao osobni liječnik Ali paše Rizvanbegovića, uspješno svladavao. Ipak, glavni teret na svojim nesalomivim plećima u korist svetog cilja iznio je biskup Barišić, koji je diplomatskom mudrošću, upornošću i strpljivošću iskoristio sve svoje prijateljske veze sa ličkim poturicom, Omer pašom Latasom. Biskupovo i njegovih suvremenika djelo, današnji njihovi potomci prepustili su propadanju, iako za njenu obnovu treba samo malo dobre volje i novca. Usput rečeno, Hrvati novca imaju i za daleko manje vrijedne stvari ali ne i za ruho kakvo priliči i zaslužuje zgrada Biskupske rezidencije. Kao da čekaju da je učine predmetom arheoloških istraživanja i iskapanja budućih hrvatskih pokoljenja. Nada, da će u sklopu obnove kamenog polumjeseca na Neretvi i građevina iz turskog perioda, biti obnovljena i zgrada Biskupske rezidencije u Vukodolu, Napretkov dom te zaštićena kršćanka bazilika u Cimu kao i drugi spomenici hrvatske i katoličke nazočnosti u Mostaru, sada je već vidljivo, izjalovila se, zahvaljujući i hrvatskim predstavnicima u tijelima vlasti BiH, F BiH, Hercegovačko neretvanske županije i Grada Mostara.
Ako mislimo da bi nam nemar spram zgrade Biskupske rezidencije buduća hrvatska pokoljenja oprostila grdno se varamo. Posebno ako imamo na umu činjenicu što su franjevci, nakon što su im barbari s istoka u Mostaru porušili samostan s crkvom sv. Ane te još šest crkava, uspjeli izgradnjom tog svetog zdanja probiti bedem turske utvrde i nagovijestiti povratak Hrvata katolika u Mostar.

Prvo svijetlo u mraku turske strahovlade

Danas se tek vidi koliko je važno bilo smještanje biskupskog središta u Mostar u vrijeme kada je svaki trag kršćanstva na području grada bio uništen. Bilo je to od 1463. prvo svijetlo u mraku turske strahovlade, koja se ogledala u sustavnom brisanju identiteta Hrvata katolika, rušenjem samostana i crkava ili njihovim pretvaranjem u džamije, te prisiljavanjem da prihvate islam a o čemu zorno svjedoče povijesni izvori. Tim genocidnim mjerama provođenim tijekom 415 godina promijenjena je etnička slika BiH na štetu Hrvata katolika. Izgradnjom zgrade Biskupske rezidencije i povratkom biskupa i fratara u Mostar važni su događaji u povijesti Katoličke crkve u BiH, ali i presudni za stvaranje uvjeta za razvoj Mostara kao grada u kojem će sve tri dominantne vjerske zajednice: katolička, pravoslavna i muslimanska zajedno sudjelovati u stvaranju gradske zajednice i grada u europskom smislu u drugoj polovici 19 stoljeća. Povratkom u Mostar, Hrvati katolici su preuzeli vrlo važnu i presudnu ulogu u javnom, vjerskom, kulturnom, političkom i ekonomskom životu grada.
Zadaća današnjih njihovih potomaka je da što žurnije obnove i zaštite spomenički kompleks u Vukodolu kako bi se tim činom primjerno odužili svojim časnim, slavnim i zaslužnim precima. Kako zbog njih, tako i zbog činjenice da je u pitanju kompleks iznimnog kulturnog, povijesnog ali i umjetničko-arhitektonskog značenja.
Nije suvišno podsjetiti kako je zgrada Biskupske rezidencije 1945.

nacionalizirana (oteta) i dana na stanovanje nekim obiteljima do 1963. nakon čega se počela urušavati i zarastati u korov te donedavno služiti i kao dom psima.
Žaljenje zbog propadanja spomeničkog kompleksa u Vukodolu izrazio je i generalni vikar hercegovački biskupija, don Luka Pavlović, naglasivši kako bi ga Biskupski ordinarijat rado obnovio odmah po donošenju Zakona o denacionalizaciji. Biskupski ordinarijat je od 1970. godine u više navrata pismeno od nadležnih organa vlasti tražio vraćanje objekta u posjed, ali do pozitivnog odgovora do danas nije došlo.

Federalni (i hrvatski) novac zaobilazi hrvatske i katoličke spomenike

Tražena je pomoć i od UNESCO-a čiji dužnosnici osim slatkih obećanja nisu ništa konkretno učinili iako je pod njihovom «zaštitom». Ni povjesničar, knjižničar i arhivist svjetskog glasa prof. dr. fra Andrija Nikić nije mogao mnogo učiniti za spas zgrade Biskupske rezidencije, unatoč uloženom naporu. Knjigom «Fra Petar Bakula, arhitekt Biskupske rezidencije u Vukodolu» otrgnuo ju je od zaborava te prije pet godina inicirao čišćenje prostora oko nje u suradnji s mostarskom podružnicom HKD Napredak i mostarskim ogrankom Matice hrvatske. Budući da se u međuvremenu ništa više nije učinilo, korov je ponovno dobio prvenstvo prolaza. Opravdanje kako novca nema, jednostavno rečeno ne pije vodu. Tim više što za spomenike i «spomenike» drugih u Mostaru novaca je bilo i ima ih, a što je vidljivo na svakom koraku. Najnoviji primjer je nepotrebno trošenje milijuna eura ovdašnjih poreznih obveznika za političku manifestaciju otvaranja novosagrađenog kamenog polumjeseca. Ali za zgradu Biskupske rezidencije, koju je UNESCO 1968. uvrstio u registar zaštićenih spomenika kulture tadašnje Republike BiH, novaca nema. Slično se ponaša i Federalno povjerenstvo za zaštitu nacionalnih spomenika predvođeno Dubravkom Lovrenovićem. Biskupska rezidencija u Vukodolu uz Kasnoantičku baziliku u Cimu, Kasnoantičku dvojnu baziliku i nekropolu stećaka u Žitomisliću, Manastir u Žitomisliću, pravoslavnu crkvu svete trojice u Bjelušinama, sinagogu, staru pravoslavnu crkvu u Bjelušinama, stari grad Blagaj, staro pravoslavno groblje na Bjelušinama i staro pravoslavno groblje na Pašinovi uz sve islamske objekte (gotovo sve obnovljene) stavilo je na listu nacionalnih spomenika. Znakovito je da na toj listi nema kule Herceguše izgrađene prije turske okupacije Mostara niti starog katoličkog groblja Šoinovac. S obzirom na loše «zdravstveno» stanje zgrade Biskupske rezidencije nejasno je zašto je nema na listi ugroženih spomenika u BiH. Najvjerojatnije zbog udaljavanja od novca i zato što je njezinom izgradnjom i svrhom sačuvana opstojnost Hrvata katolika u Mostaru, a tim i diljem BiH.
Zbog svega navedenog, ova generacija Hrvata je dužna, kad to već mjerodavne federalne, županijske i gradske ustanove i institucije neće, spasiti od propadanja ovaj najstariji hrvatski kulturno-povijesni spomenik u Mostaru, na ponos pokoljenjima a na slavu i hvalu precima.

Zvonko Dragić