Zagreb, 21. prosinca 2004.

BOŽICNA PORUKA ZAGREBACKOGA NADBISKUPA KARDINALA JOSIPA BOZANICA

Draga braco i sestre!

Proživljavajuci u duhu iznova onu svetu betlehemsku noc, budimo zahvalni za iskustvo neizrecive nježnosti koja nam se u njoj postojano dariva. Budimo zahvalni, ali ne zaboravimo da su Marija i Josip u toj noci iskusili i bolnu tjeskobu. Ne dopustimo da to promakne našemu srcu.

Dok u svetoj noci žurno prolazimo Betlehemom ususret štalici u kojoj se rodilo Dijete, dobro je uociti sva ona zatvorena vrata na koja su Josip i Marija uzaludno kucali. Istina, sva ta zatvorena vrata blijede pred otvorenošcu štalice u kojoj se smjestila Sveta obitelj. I ako išta na ovome svijetu može biti odgovor na sva naša pitanja, onda je to upravo ta štalica, njezina otvorenost, otvorenost onih koji su u njoj našli svoje sklonište. Betlehemska štala nam kroz vjekove porucuje da možemo mirna koraka prolaziti kroz život, jer usred svijeta živi otvoreno Božje srce. Božic je ocitovanje Božje ljubavi prema ljudima.

No ici mirna koraka ne znaci ujedno ici i neodgovorna koraka. Naprotiv, ta sveta noc nas prije svega potice na odgovornost. Upozorava nas da se odgovorno odnosimo prema vratima i medu nama i u nama. Poziva nas da se potrudimo da ona budu što otvorenija. Jer lažna je sigurnost iza zatvorenih vrata. Iza zatvorenih vrata život je lažan.

Vrata betlehemske štalice su otvorena jer se Bog nije želio ograditi od ljudi. On se rodio da bude svima sve. Stoga bi bili suprotni Božicu: svaki oblik uvlacenja u uske okvire u kojima bismo se osjecali zašticenima od prijetecih zbilja našega svijeta, svaki oblik odvracanja od »radosti i nada, žalosti i tjeskobe ljudi našega vremena, osobito siromašnih i svih koji trpe« (usp. GS,1).

Krist se rodio i došao na ovaj svijet kako bismo prije svega upoznali Božju ljubav. »U ovom se ocitovala ljubav Božja u nama: Bog je Sina svoga jedinorodenoga poslao u svijet da živimo po njemu« (1 Iv 4, 9). Bog nas ljubi. Nije nas stvorio i digao ruke od nas. Cijelo je Sveto pismo prožeto Božjom brigom i ljubavlju prema covjeku i onda kad je covjek okretao leda, gradio svoje Kule babilonske te ustrajavao u svojoj nevjernosti i grijehu. Bog ostaje vjeran dovijeka. Njegova ljubav prema covjeku nema mjere. Kako bi do kraja bio solidaran s nama, postao je covjekom, jedan od nas. Time nam je pokazao koliko je svatko od nas vrijedan. Utjelovljenje Sina Božjega najsnažnija je potvrda osobite vrijednosti svakoga covjeka i njegova dostojanstva. Svaki je covjek voljen i željen od Boga. Svi smo mi stvoreni na sliku Božju. Zato nam se valja pitati: Tko smije podcjenjivati tu sliku Božju u covjeku? Iz te perspektive možemo li uopce govoriti o željenoj i neželjenoj djeci? Svi smo mi željeni od Boga i od samog pocetka našega života pod majcinim srcem Krist je sa svakim od nas životno povezan.

Iz te povezanosti Krist nikoga ne iskljucuje. Krist je svojim dolaskom na ovaj svijet postao solidaran sa svakim covjekom. Biti kristovski solidaran znaci biti bliz svakom covjeku, biti odgovoran i osjetljiv za druge, jednom rijecju, biti covjek za druge. Taj radikalni Kristov primjer solidarnosti po utjelovljenju poziv je i izazov i nama danas. Krist otvara novu perspektivu. On postavlja ljudsku osobu u središte svijeta. Nema cjelokupnog razvoja ljudske osobe i njezina dostojanstva izvan ozracja solidarnosti. »Integralni razvoj covjeka ne može se ostvariti bez solidarnog razvoja covjecanstva«, kaže Pavao VI. Solidarnost je neotudiva dimenzija ljudske osobe.
Reci da je covjek središte solidarnosti znaci prepoznati da je on konkretna osoba, a ne neka virtualna ili zamišljena, poput lica koja susrecemo u filmovima, koja prividno žive i prividno umiru, prividno placu i prividno se raduju. Reci da je osoba u središtu znaci izvuci je iz anonimnosti, povratiti joj »identitet«, shvatiti da se s njezinim potrebama ne može trgovati i riješiti ih dodjeljivanjem jednokratne pomoci. U životu, naime, koji je puno više od obicnog filma ili show-programa, ništa nije prividno, u njemu se stvarno place, trpi, obolijeva, umire te ostaje napušten i zaboravljen. Reci da je covjek središte znaci prihvatiti da dio puta prijedemo zajedno, pružiti mu dio svoje »odjece«, darovati mu dio sebe.

Solidarnost je društvena krepost ne samo u smislu pomoci jacega slabijemu, nego i u smislu omogucavanja suživota medu svim clanovima društva. Nema pravoga suživota, tamo gdje nema solidarnosti. Ako se ona ne ostvaruje, u opasnosti smo da se nademo pred društvenom patologijom, u kojoj zatajuje društvena savjest i istinska uljudba. Za oživljavanje solidarnosti potrebno je odlucno i svestrano zalaganje u odgajanju savjesti, a polazišna tocka može biti jedino pravo, obnovljeno poimanje ljudske osobe. Oni koji su na vlasti imaju posebnu odgovornost za uspostavljanje veza uzajamnosti u društvu. Pozvani su štititi najslabije i omogucavati da solidarnost postane navikom i stilom života cijeloga društva.

To danas postaje osobitim izazovom, jer suvremenu kulturu snažno obilježava individualizam. On nije samo izraz uskogrudnoga egoizma, nego individualizam je i znak nesigurnosti suvremenoga covjeka, njegova straha od drugih i svega što ga okružuje. Suvremeni covjek na neki nacin misli da je anonimno mnoštvo za njega dobro. Zašto mora postojati netko s kim ce covjek današnjice izgradivati istinsko prijateljstvo i trajni odnos? On ne želi izici iz samoga sebe. Traži tako malo: samo da bude u središtu svoga svijeta, ja i samo ja... Krist se pak potpuno poistovjecuje s »drugima« našim bližnjima koji na neki nacin postaju mjerilom našega odnosa s Bogom, jer »što god uciniste jednome od ove moje najmanje brace, meni uciniste!« (Mt 25, 40). Kristov vjernik se ne treba bojati susreta s drugima. Svaku osobu, posebno onu slabiju i siromašniju treba prihvatiti i pomoci joj.
Božic je znak Božje brige za opce, zajednicko i svima nužno. Nažalost, danas smo svjedoci mnogih pojava u našem društvu koje bitno odudaraju od ovog ideala koji Isusovo rodenje stavlja pred nas. Propagirani individualizam sve više prerasta u prakticni egoizam. Neodgovornost uzima maha. Svatko misli da za ucinjeno treba odgovarati samo sebi samome. S koliko pozornosti pratimo moralnu i fizicku destruktivnost nekih tobože modernih kulturoloških ponuda? Jesmo li spremni za nešto više od ravnodušnosti? Glupost i banalnost nikad se ne potvrduju vlastitom snagom ili jasnocom cinjenica. One se šire zahvaljujuci »umnima« i odgovornima koji se izvlace radeci nešto drugo. Zbog svoje tromosti i nepreuzimanja gradanskih odgovornosti mnogi bi trebali ponavljati: »moj grijeh«. U takvom ozracju ostvarivanje uskih osobnih interesa postaje jedina pokretacka snaga covjeka i mjerilo njegove uspješnosti, a briga za opce dobro, koja bi trebala zauzimati vodece mjesto stavlja se u drugi plan.

Ne postoji, naime, samo individualizam pojedinaca, vec ništa manje opasan i žalostan grupni individualizam. Nalazimo se pred skupinama i kategorijama nesretno udruženih ljudi. Postoji u stvarnosti opaka »solidarnost« koju karakterizira drska bezocnost. To je solidarnost koja nadilazi stranacke podjele, a koja se rada iz nezakonitih interesa, ili pak interesa koji postaju nemoralni kada se snaga skupine koristi kao sredstvo iskorištavanja slabijih, kada zakon skupine postaje izvorom nepravda protiv kojih se onemogucava ucinkovitu zakonsku zaštitu slabijega.

Naše vrijeme je vrijeme zatvorenih vrata. Treba reci da je i u našemu društvu sve više zatvorenih vrata. Ono što se jednima podrazumijeva kao nešto uobicajeno, za druge ostaje trajno nedostupnim. I sve nedostupnijim. Svijet u kojemu živimo sve se više pocinje dijeliti na svijet odabranih i svijet otpisanih. U tom svijetu temeljni kriterij postaje moc, imetak, novac. Moc i imetak ujedno postaju opravdanjem onima koji mogu i imaju za sve što cine. I za sve što ne cine.